Za mene moja zastava nije samo komad platna i folklor koji se izvlači dva puta godišnje na sunce. Moja je zastava za mene podsjetnik da živim u zemlji koja je rodila vukovarske majke i brisala suze s njihovih lica, briše ih i danas. Ona je podsjetnik da živim u zemlji u kojoj je Igor Kačić sa svojih dvadesetak godina u zadnjem trenutku života gledao u crnu jamu u koju je kasnije i bačen, zakopan kao komad plastike, ona je podsjetnik na Sinišu Glavaševića koji je branio zemlju do svog zadnjeg dana i od vanjskih i od unutarnjih neprijatelja...od onog bezahvalnog zaborava koji je danas, štoviše, u "redcarpetovskoj" modi. Moja zastava podsjeća me na goloruke ZNG-ovce koji nisu imali naše današnje, oholo znanje "generala nakon bitke", imali su samo otvoreno srce da ni meni ni vama ne zakucaju neki ljuti ljudi na vrata usred noći. A bojali su se i oni, znam da jesu. Moja zastava podsjetnik je na sve nepravde koje dopuštamo danas, na svo beskičmenjaštvo u koje smo ogrezli, na sve manipulacije kojima su od naše pobjede, uspjeli napraviti ruglo u našim vlastitim glavama. Pa gdje nam je pamet? Gdje nam je dostojanstvo dok ismijavamo i ignoriramo našu povijest, naše naslijeđe, nas same?A najgore je samog sebe pretvoriti u klauna jer te dovoljno dugo, temeljito i u maniri pravih psiholoških nasilnika uvjeravaju da si klaun...
Naša me zastava podsjeća na sirene. Na sijedu djecu iz vukovarskih skloništa. Na silovane starice. Na logore. Na petogodišnju upornost i krvavu glad druge zemlje za ratom, za agresivno željenog teritorija koje oduvijek pripada nama. Klaunovima. I kada se danas cijela priča dovodi u pitanje, obuzima me jeza. Kada mi moji vlastiti od nacionalizma kuju pejorativ (a ta riječ to nije!), a domoljublje pljuju slikama Hrvatske danas - bude mi i teže. Ne zato jer ne vole Hrvatsku, ne zato jer "je to prošlost pa o njoj ne treba raspravljati" (što ne vrijedi i za NOB od prije 60 godina - o tome bar čujemo svaki drugi dan od predsjednika pa naniže!), ne zbog sulude borbe ideologijama..ne, ne zato. Bude mi teško jer tako pljuju sami sebe. Ravno u lice. Ne shvaćajući da bi mnoge svjetske velesile dale sve da imaju Oluju - jednu od najprofesionalnijih i najčišćih obrambenih vojnih akcija u svom dvorištu. Ponosili bi se time! Ne shvaćajući da olako razbacivanje medijskim floskulama, bombastičnim naslovima iza kojih se obično ne krije ništa osim mržnje prema Hrvatskoj govori samo o njihvoj vlastitoj ograničenosti. Ne shvaćajući da je ovo vrijeme kada se borimo za povijest i ono što jednom bude zapisano - ostaje zauvijek. Ne shvaćajući da "svijet" ne podnosi da se jedna mala Hrvatska bez oružja na kraju uspjela obraniti i poremetiti im planove i sad ju kažnjavaju - preko ovdašnjih kupljenih medija uspješno raspirujući "hejt" prema nama samima.
Ipak, moja me hrvatska zastava podsjeća i da živim u zemlji hrabrih ljudi, pravih vojnika, da živim u zemlji u kojoj ima spremnih da se bore za ekonomiju, za siročad, za beskućnike, za naše starce, za branitelje. Da živim u zemlji u kojoj ima veselih ljudi, u kojoj postoje dobri doktori i medicinske sestre, oni koji poštuju druge, ali se znaju izraziti i sami, u zemlji kojoj se stvara, otkriva, tješi, pomaže, u kojoj postoje ljudi spremni reći - Molim te i Oprosti, u kojoj duh još nije umro do kraja ...Nije mnogo, ali je od srca. A to je ono što se računa.
I Oluja se računa. A svatko tko misli drugačije neka zna da je baš patriotizam obrana svoje zemlje kada je žestoko napadnuta, a ono što nazivamo lošim nacionalizmom i pripisujemo sami sebi - to je upravo nešto sasvim drugo - to je napad na tuđu zemlju i ljude koje si na silu pokušao učiniti svojima, da prenesem ideju jednog forumaša.
A to se ne zaboravlja (ni Njemačkoj nisu zaboravili - desecima godina nakon, s pravom!). Ali da se ne zaboravlja ne iz neke infantilne "mržnje" prema tadašnjem neprijatelju, nego baš suprotno - ne zaboravljam to iz očaja koji me obuzme kada vidim koliko smo se mi sami kolektivno srozali...a koliko više možemo. I sada!
Ana Marija Vizintin