|
Djeca su blagoslov Božji: iskrena,
čista, nevina. „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“
Isusov odnos prema djeci zauzima najljepše stranice Svetoga pisma. Njegov
odnos prema njima čist je kao suza, oni su On sam, i „što god učinite jednome
od njih, meni ste učinili“ – kaže Krist.
A kakav je danas svijet? Kakvih ima
obitelji? Kakav je odnos prema djeci? Gdje je nestalo njihovo djetinjstvo?
Tko ga je ukrao? Kakva su ovo strašna vremena došla, čija se zlokobnost
ogleda upravo u odnosu prema djeci?
I Herod je učinio da stradaju nevina
dječica bojeći se i boreći za svoje prijestolje, tobože nastojeći očuvati
red, zakon, hijerarhiju, vlast. Nevina je krv djece oduvijek otkupljivala
ovaj mračni svijet.
Ipak, dijete je dijete, i takvo bi
trebalo ostati. Ne smijemo ga požurivati u njegovu odrastanju. Dijete u
ruci treba držati svoju krpenu lutku, a ne mitraljez. Treba maziti svog
plišanog medvjedića, a ne u mračnoj tvornici ručno bojati igračke
zarađujući dolar za sebe, i priskrbljujući status najveće zemlje izvoznice
svojoj domovini. Čitav svijet nek se utopi u dječjoj suzi, ako treba. Odnos
prema djeci najviše će koštati ovaj svijet. Djetetova molitva pomiče brda,
nju Gospodin čuje i uslišava uvijek, neodgodivo! Dijete koje se utječe
Bogu, svome velikome Ocu, nikad neće ostati neuslišane molitve.
Velika je razlika između slike o Bogu
koju ima dijete od one koju ima odrastao čovjek, no Isus pokazuje da je
isti Bog otac djece i odraslih.
Današnje nas evanđelje susreće s
Isusom 12-godišnjakom, što su rijetka svjedočanstva o Njegovome dječaštvu.
Oduvijek nas je zanimalo kakav je bio kao dječak, i što se s Njime dalje
zbivalo do Njegove 33. godine. Te nam stranice Pisma toliko nedostaju da
utaže našu ljudsku znatiželju, premda slutimo da je u svemu bio poseban već
tada, što se vidi i iz ovoga evanđelja, odnosno iz Isusova ostanka u hramu.
Svatko tko ima djecu zna kako teško može biti vladati
dvanaestogodišnjacima. Oni ni u kome slučaju nisu, kako to često mislimo,
gori ili „nezgodniji“ nego što su bili u mlađim godinama, samo su se našli
pred jednim prijelazom iz djetinjstva u samostalnog odraslog čovjeka pa sad
preispituju, kao nekoć njihovi roditelji, što trebaju odbaciti a što
zadržati. U ovoj „fazi“ našao se i Isus kad su ga njegovi roditelji poveli
sa sobom na hodočašće u Jeruzalem. Prema židovskome zakonu, za velike
blagdane svi su odrasli trebali hodočastiti u Jeruzalem. Tko je imao tako
dalek put (otprilike 120 km), hodočastio je samo jednom godišnje. Dječaci
su tu obvezu imali nakon navršene 13. godine, pa su Marija i Josip sa sobom
poveli svoga dvanaestogodišnjaka da se na to polako privikava. Tako je
prijelaz iz dječaka u odrasloga čovjeka trebao proći bez nekih većih
lomova.
Ipak, „lom“ se dogodio. Isus je morao
na sebe skrenuti pažnju. Marija i Josip, kao pobožni Židovi, pokušali su
omogućiti svome djetetu prisniji odnos prema Bogu. Dijete je smjelo
osloviti Boga s „Abba", što bi na hrvatskom otprilike značilo
"tatice". Odraslim Izraelcima, koji su izišli iz onog djetinjeg,
to nije bilo dopušteno; oni su se Bogu obraćali s velikim strahopoštovanjem
i nazivali ga uzvišenim, svečanim imenima koja se nalaze u Svetome pismu.
To je bilo nešto što Isus nije mogao prihvatiti. Zašto za jednoga odrasloga
Bog nije više smio biti "Abba"? Za Isusa je Bog bio uvijek prisni
"Abba" i tako je ostao cijeloga njegova života. Ovakvo je
obraćanje Isus često branio pred kritičarima jer se nazivao i priznavao
Očevim Sinom, dakako ne u tjelesnome smislu. Bog je za njega bio Otac,
jednostavno njegov osobni "Abba". Zato je za njega bilo posve
razumljivo ostati duže "u kući svoga oca".
Ovakav stav jednoga djeteta bio je
roditeljima posve nerazumljiv, ali oni su znali da je Isus poseban pa već
tada polako počinju slutiti da se približavaju Njegovi slavni dani. Marija
je dječakove riječi spremala u srce i sve više uviđala da njezin sin ima
pravo. Tako se može i danas dogoditi nekim roditeljima. Sjećam se što se
dogodilo u jednoj obitelji, i to kratko nakon Božića. Već je bio pao mrak,
a mala kći još nije došla kući. Roditelji su se zabrinuli. Kad je napokon
došla, bila je bez kaputića jer ga je dala jednom romskom djetetu; naime,
upravo toga dana Romi su se provezli kroz selo. Roditelji su bili izvan
sebe jer je kaput bio posve nov, kupljen za Božić. Dijete im je reklo: „Mala
se cigančica bila skroz smrzla od zime, morala sam joj ga dati.“ To mi je
njezina majka ispričala nakon što je djevojčica već kao odrasla liječnica
otputovala u Indiju među gubavce.
Što možemo naučiti od naše djece?
Mnogo toga, čitavu mudrost života. No, ne svojatajmo svoju djecu – ona su
Kristova djeca.
Pjesnik Khalil Gibran ovako čuje
Isusove riječi: „Vaša djeca nisu vaša djeca. Oni su sinovi i kćeri čežnje
života za samim sobom. Oni dolaze kroz vas, ali ne od vas, i premda su s
vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše. Jer, njihove duše
borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti čak ni u svojim
snovima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da
budu poput vas. Jer, život ne ide unatrag. Vi ste lukovi s kojih su vaša
djeca odapeta kao žive strijele. Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti
i On vas napinje svojom snagom da bi Njegove strijele poletjele brzo i
daleko. Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću, jer – kao što
On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.“
Često ne shvaćamo i ne prihvaćamo da
su zapravo djeca neko neiskvareno mjerilo. Što je njima lijepo, trebalo bi
biti i nama. Često nam je smiješno kad čujemo sintagmu "dragi
Bog", koja nam je od djetinjih nogu usađivana u srce. Ne bismo li ponekad
bili sretniji i prisniji kad bismo mu u svojim molitvama, poput Isusa,
mogli reći "tata"? Zar ne bi svijet izgledao bolji i ljepši kad
bismo i kao odrasli mogli biti dobri i poslušni svojim roditeljima kao kad
smo još bili djeca? Znajući da je roditelje zabrinuo i rastužio, Isus se
vratio s njima u Nazaret i bio im je poslušan, ali je i dalje napredovao u
mudrosti, i milosti kod Boga i ljudi. Isusove riječi Marija je čuvala u
srcu.
I mi bismo ih trebali zapamtiti. Amen.
|
|
