U ovo predbožićno vrijeme kriza nas tjera da se umjesto kupnjom
malo više zabavimo duhovnim. Nije svako zlo za zlo! Nevolja je međutim ako
čovjek, kada se zagleda u vlastitu nutrinu, otkrije pustoš. Pa mu dođe žao što
je svrnuo pogled s okićenih ulica, borova i borića. Ima jedan paradoks ljudskog
postojanja: koliko god svijet oko nas bio beskrajan i neistražen, još veći je i
neistraženiji bezdan u nama. Zato mnogi i ne zaviruju previše, zadovoljavaju se
blještavilom u vanjskom svijeta.
Tisuće godina pisane povijesti iza nas zorno svjedoče u usponu
ljudskom, napustili smo špilje, zagospodarili drugim vrstama na Zemlji,
prošetali Mjesecem, sjeli u podmornice, automobile i za kompjutere …
Posljednjih tristotinjak godina gordi sa svog uspjeha pokušavamo s leđa zbaciti
posljednji zaostatak mitskih vremena, posljednju vlast koja nas sputava. Božju
vlast. Čini nam se kao da bismo tek onda postali u potpunosti slobodni, u potpunosti
ljudi. Ali Bog se ne da lako ubiti. Taman kada pomislimo da ga više nema, on se
pojavi tamo gdje ga najmanje očekujemo, pod imenom dosada nezabilježenim ili
bezimen.
Povijest ljudske vrste može se promatrati kao povijest potrage za
Bogom. Ali i kao povijest prometejske borbe protiv Boga. I često je to dvoje
neodvojivo jedno od drugog. U početku ljudi bogovima davahu imena i naseljavahu
ih na impozantnijim gorama. Lukavo predmnijevajući da će kad-tad osvojiti
vrhove istih i temeljito ih očistiti od božanstvenosti. Onda Boga poslaše na
nebo, da bi za određeno vrijeme i sami gore krenuli. I raščarali svemirske
bezdane.
A Bog? Gdje je On sve to vrijeme uistinu bio? U nama, s nama, oko
nas … ili kao to pjesnik ljepše kaže:
Ne traži Boga mišlju; u praznini
U kojoj se miso, tamna sjenka, gubi.
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.
Bog ti je uvijek najbliži od svega:
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba;
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari; nema tajne.
Ne pružaj miso u praznu daljinu.
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti,
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.
U kojoj se miso, tamna sjenka, gubi.
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.
Bog ti je uvijek najbliži od svega:
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba;
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari; nema tajne.
Ne pružaj miso u praznu daljinu.
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti,
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.
''Ne traži Boga mišlju; u praznini'' opominje prvi stih jedne od
najljepših pjesama na hrvatskom jeziku. Jer misao je utemeljena na pouzdanju u
Boga i smisao svijeta. Bez njih ne vrijedi gotovo ništa. Nije slučajno naša
civilizacija šiknulo u neslućene visine baš u onom trenutku kada joj je
kršćanstvo osiguralo stabilne temelje, a to su upravo pouzdanje u Boga i smisao
svijeta. I dok svuda oko nas slave one što podmeću lagume pod te temelje, nad
njom se nadvijaju crni oblaci. Da nije tako, ne bi mjesecima gomile budala i
prodavača magle trubile o smaku svijeta. Tražeći božansku mudrost u kalendaru
Maja. Kao da nikada Krist nije hodio zemljom, kao da nikada nisu naučavali
Platon i Aristotel, kao da nikada Toma Akvinski nije (ob)razložio sve što se
razumom i vjerom (ob)razložiti dade, kao da nikada …Čemu uostalom nabrajati!?
Bio sam jučer na ispovijedi. I kako to već biva da čovjeka ponekad
zapanji prizor koji je dotada bezbroj puta vidio, jer ga u trenutku ugleda na
drugačiji način, potresao me prizor čovjeka koji kleči. Običan čovjek srednjih
godina, u konfekcijskom odjelu, malo proćelava potiljka, s nešto prhuti po
ovratniku i desnom ramenu. Čovjek koji kleči. Nije li to nakon svih ovih
stoljeća silnog napretka i znanstvenih izuma jedino iznašašće koje pomaže da se
nosimo sa svijetom oko sebe i bezdanom u sebi!? Klečalo se nekada pred
kraljevima i drugim silnicima od ovoga svijeta, ali to je drugo, jer silnici
silom poštovanje od podčinjenih ishode.
Ali kad ovih dana kleknemo pred Djetetom u jaslicama, činimo to
tjerani nekim višim razlogom makar, uslijed rutine, tog razloga i ne bili
uvijek svjesni.
Dok god bude odraslih ljudi koji svojevoljno, bez prisile i
pomisli na eventualnu korist kleče pred Djetetom, ima nade za čovjeka.
Damir Pešorda / www.hrsvijet.net