NEDJELJA MUKE GOSPODNJE - CVJETNICA - B




„Hosana Sinu Davidovu ! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje ! „








..............................................................................................................
Nalazim se, Isuse, podno tvoga križa.

Klanjam ti se!

Klanjam se tvojoj ljubavi, klanjam se tvojoj boli.

Klanjam se, Isuse, tvojoj odanosti volji Očevoj, tvojem hodu pod križem do kraja.

Klanjam se, Isuse, tvojoj ustrajnosti kojom si htio djelo spasenja dovesti do kraja i umrijeti na drvetu križa.

Promatram, Isuse, tvoje izmučeno tijelo.

Oprosti mi, kad ostajem hladan gledajući raspelo, ravnodušan na izvještaj o tvojoj muci i smrti. Kao da sam to već prečesto vidio, toliko puta čuo. A ipak, danas, na ovu nedjelju tvoje muke, želim po prvi puta zagledati se u tvoj križ, želim novom pozornošću i ljubavlju čuti izvještaj o tvojoj muci.

Želim te vidjeti, Isuse!

Vidjeti tvoje izmučeno tijelo, tvoju trnjem okrunjenu glavu, tvoje probodene ruke i noge, tvoje otvoreno srce.

Želim vidjeti tvoje predano tijelo i prolivenu krv. Za mene, za nas, za sve ljude svijeta.

Želim, Isuse, podno tvoga križa osjetiti snagu tvoje ljubavi i šaptati ti riječi sućuti i zahvalnosti.

Oprosti, jer podno tvog križa nisam bez krivnje, jer sam i sam utkan u grijeh svijeta što ga ti otkupljuješ svojom smrću.

Oprosti što tako često zaboravljam na cijenu svoga otkupljenja, na ljubav koja želi biti ljubljena, što zaboravljam na pouku i poziv križa.

Oprosti, Isuse, što te ne ljubim dovoljno.

Fra Zvjezdan Linić


Preuzet  tekst: www.ktabkbih.net

PETA KORIZMENA NEDJELJA - B ( GLUHA )
















Jr 31, 31-34
Heb 5, 7-9
Iv 12, 20-33


Razmatranje





Smisao saveza

Što je Novi savez? Koji mu je smisao? Kako se ostvaruje? Misli su današnjega liturgijskog čitanja.

Prvo čitanje donosi nam znamenito, najdragocjenije proroštvo proroka Jeremije, koje je više puta ponovljeno u Novom zavjetu (Heb 8, 8-12; 1 Kor 11, 15; Lk 22, 20). Jeremija ruši tlapnje. One moraju uzmaknuti da bi porasla prava nada. Tlapnja je uzdati se u čovjeka, u hram, u religiozne čine i zaboraviti na Gospodina. I kad svi gube nadu, i vide neminovnu propast, jedino Jeremija budi nadu. Bog će iznova početi s novim ljudima, obnovljenim i pročišćenim čovječanstvom. U srca će njihova upisati svoje zakone, sklopiti novi, duhovni, sveopći, konačni Savez. Povezan je sa Sinajskim savezom: Bog se ne poriče. Ali je novi: Bog se ne ponavlja.

Jeremija govori o unutarnjoj i osobnoj religiji. Religija mora biti unutarnja: vanjsko opsluživanje mora biti izraz iskrenosti i vjernosti srca; mora biti osobno: Bogu je stalo do pojedinca, no ni pojedinac ni zajednica ne smiju dati tek nešto, nego moraju darovati sami sebe.

Nije sva novost u tome. Jeremija misli na savez u čovjekovu srcu, u koji će Bog unijeti svoju ljubav i svoju stvaralačku moć. Traži da se odreknemo grijeha, za što je potreban obnoviteljski, stvaralački, spasiteljski zahvat, koji je Bog očitovao u stvaranju, izlasku i u Isusovu uskrsnuću.

Jeremija živi tu novost koju naviješta, te je tako predocrtava. To se proroštvo ostvarilo u Isusu Kristu. Smisao saveza nije sud, nego oproštenje grijeha. Novi savez proizlazi od Boga koji se slobodno objavljuje. On se stvara u ljubavi križa i odgovor je na tu ljubav.
Ivanovo Evanđelje ima svoj izričito misionarski cilj. Svrha mu je pokazati susljednu povezanost Krista i Crkve. Ono što se događa u prvoj Crkvi, predoznačeno je u Isusovu djelu. Tako i obraćenje pogana imamo na početku: posjet Samariji (Iv 4, 31-42) i dolazak Grka na svršetku Isusova javnog djelovanja (12, 20).

Grci koji traže Isusa su početak Kristove “proslave”, plod njegove smrti i uskrsnuća. Otkriva nam u čemu se sastoji poslanje Crkve: najprije treba ljude dovesti Isusu. I to nenametljivo: ne nametati svoje ideje, vezati ljude uz svoju osobu, uz svoj način mišljenja, vrednovanja, tražiti svoju slavu, zabavljati ljude. Učenik mora služiti Gospodinu, iznositi samo njegovu riječ nepatvorenu, njegovo evanđelje.

Grci žele znati kako postići spasenje. Isusov odgovor malo zbunjuje: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilati rod.” Dražesna mala prispodoba izriče srž pitanja: Spasenje se postiže slijedeći Krista, preko križa, smrti i uskrsnuća. Zrno koje umire i donosi rod je Isus, Crkva i svaki učenik. Umrijeti i donijeti rod znači susresti Krista, biti Crkva, biti učenik. Nije to kršćansko mrtvljenje koje donosi “zasluge”, nego zakon misionarskog dinamizma Crkve: poput Krista umrijeti iz ljubavi prema Bogu i ljudima: Takvo umiranje donosi rod.

Isus prihvaća svoj “čas”, čas križa i uskrsnuća, čas rađanja Crkve i njezino poslanje. Crkva se rađa iz križa. Krist je osuda svijetu, ali i očitovanje Božje ljubavi i vrijednosti umiranja za druge, stvaranje novog saveza ljubavi, novoga bratskog svijeta.

Poslanica Hebrejima (2. čit.) s malo riječi doziva nam u pamet Kristovo trpljenje. Dvoje ističe: Kristovo trpljenje nije u suprotnosti s istinom da je on Sin Božji. To je u skladu s Božjim naumom. Križ nije sablazan. I drugo: trpljenje je znak otkupljenja i stvara Novi savez, posvemašnje predanje u Božje ruke, što se mora očitovati i u bogoslužju i u našem životu.

Današnja Služba riječi daje nam smisao Isusove muke i smrti u kontekstu Novoga saveza. Teologija slave je simpatičnija od teologije križa. Međutim, nema proslave bez križa. Oboje su neraskidivo povezani u Božjem spasenjskom naumu.

U vremenima beznađa, kad je izgledalo da je Bog zaboravio svoj narod i raskinuo savez, prorok Jeremija naviješta najutješnije proroštvo: Novi savez. (1. čit.) Bog će svoj Zakon upisati ne na kamenim pločama nego u “dušu”, u “srca”. I tako će se ostvariti ono bitno u savezu: “I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.” Spoznat će Gospodina i “malo i veliko”. Bog će zbrisati njihova bezakonja. Novi savez koji je sav u nutrini i osobnom susretu s Bogom ostvaruje Krist kroz svoje uzdignuće, kroz svoju smrt i uskrsnuće.


Kristova žrtva nije samo smrt, nego cijeli pashalni događaj. Krist nije neki heroj koji se žrtvuje za prolazne ljudske ideale. On prolazeći kroz smrt donosi čovječanstvu po uskrsnuću vječni život. Stoga je kršćanska vizija svijeta u isto vrijeme i realistička i optimistička, tijelo i duh, mrtvo zrno i zreo klas; izgubiti da nađemo, život zemaljski i vječni, poniženje i slava, smrt i život, čovještvo i božanstvo.

Ne smijemo svesti vjeru samo na horizontalu, na borbu protiv nepravda i zloporaba, ali niti na neki maglovit i daleki duhovni horizont. Kršćansko viđenje je kao i križ: zahvaća sve čovječanstvo i njegove stvarnosti, ali je i vertikala usmjerena Bogu. Dva kraka križa se povezuju u srcu Krista, čovjeka i Boga. Tako mora biti i u našem životu.




Izvor: www.veritas.hr



...............

                                                    Smiluj mi se, Bože....


ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA - B ( SREDOPOSNA )




2 Ljet 36, 14-16. 19-23

Ef 2, 4-10

Iv 3, 14-21



Razmatranje





Ljubav darovana i zahtjevna

Bog je ljubav i traži naš odgovor, našu vjernost, naše sudjelovanje. Vjera i nevjera, oslobođenje i osuda, ljubav i tama isprepliću se u povijesti spasenja, kao i u životu svakog pojedinca. Moramo se otvoriti svjetlu, ljubavi, istini da postignemo život u punini.

Prvo čitanje nam donosi svojevrsni sažetak povijesti spasenja. Babilonsko izgnanstvo je temeljna kriza u dozrijevanju Izraela. Pisac živi u 3. stoljeću prije Krista. Zajednica je siromašna, Samarijanci su sagradili Hram. Pisac želi ojačati vjeru u zajednici: Bog je utemeljio njihovu zajednicu, Hram na Sionu je jedino mjesto susreta s Bogom. Siromaštvo, bijeda je čas “čišćenja”, a ne znak da je Bog odbacio svoj narod i prekinuo Savez. Prorok Jeremija u izgnanstvu vidi nužnost. Kajanje nije dosta, samo Božje čudo može spasiti, obnoviti i ostvariti istinsku obnovu.

Vidi kako se ćudoredni život naroda nepopravljivo raspada. Grijeh je prodro u sve narodne slojeve. Grijeh je sve potkopao, izobličio sve strukture čak i svete: Hram, Savez, Zakon. U narodu nema straha Božjega. I sama vjera u Božju dobrotu je izobličena. Ona nekako lažnom sigurnošću potiče na grijeh.

Ipak ima nade. Izgnanstvo postaje sredstvo obnove. Stare religiozne vrednote Izraela nisu dostatne. Treba promijeniti svoje srce. Jedino u obraćenju može se pronaći Gospodin. Izgnanstvo pokazuje da Bog nije vezan uz neke strukture, niti je zatočenik nekog područja i neke religiozne prakse. Treba dublje zaći u srce i posvuda će se naći Gospodin.

Ljubav je posve i neopozivo darovana (2. čit.) i opet krajnje zahtjevna (evanđelje). Kako spojiti milosrđe Oca i neumoljivost suca? Ljubav Božja nije eros: privid i gluma, zanos i umiranje, nego agape: stvaralačka ljubav, sloboda, život. I jer je stvaralačka traži i postavlja neumoljive zahtjeve: darovanost i zahtjevnost. Ljubav je traženje i darivanje, biti s drugim, biti za drugoga. Ljubav isključuje grijeh. O toj ljubavi govori nam i današnje evanđelje.

Nikodem, član Velikog vijeća, učitelj u Izraelu poziva Isusa iz Nazareta, “drvodjelca”, na noćni razgovor i dolazi do svjetla. Kod Ivana Isus je Očev objavitelj, a ne toliko propovjednik Kraljevstva. Vjera, kojoj se uvijek opire čovjekova sljepoća, je nešto središnje (5 puta se spominje). Što vjerujemo? U Krista raspeta, u čin ljubavi, koji se u svojoj dubini očitovao na križu. I novo rođenje je prijelaz iz čovjekove posvemašnje nesposobnosti da ljubi k novoj mogućnosti da ljubi.

Tu je sva veličina kršćanstva. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svojeg Sina Jedinorođenca, da ne pogine nijedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni.” Poslao ga je ne da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi. I to traži zahvalnost, obraćenje, nasljedovanje. Obraćenje je za Ivana: vjera u Božju ljubav, a nevjera je: ljubiti zlo. I to je plod Kristov, Božje čudo, a ne čovjekovo djelo. To ističe drugo čitanje.

Spasenje je milost i novo stvaranje. Vjera se mora obistiniti u djelima, pokazati u životnim stavovima. Kako? Da pravo shvatimo Boga, koji je “bogat milosrđem”, koji nas uzljubi “velikom ljubavlju”, i da se toj ljubavi predamo. Moramo biti svjesni svojeg siromaštva i sigurnost imati u Bogu. Ljubav nalazi tada u nama pogodno tlo za Božje djelovanje, osposobljava nas da ljubimo poput Krista i izvodimo Božja djela.

Ljubav je u tome da postanemo jedno s proslavljenim Kristom. Božja nam je ljubav darovana. U nama stvara nove vrednote: pročišćuje nas i osposobljava da bismo ljubili kao što on ljubi, Božjim srcem, i dobre i zle, pravedne i nepravedne, prijatelje i neprijatelje. Božja je ljubav zahtjevna i traži naš odgovor. Usmjerena je prema našem dobru, našem usavršenju. U tom svjetlu i patnje i kazne imaju spasenjsko značenje i vode do konačne sreće.

U srednjem vijeku ova nedjelja zvala se nedjelja “zlatne ruže” kojom su se častile moći svetog križa. U liturgiji je nedjelja nazvana “Gaudete” po ulaznoj pjesmi: Veseli se, Jeruzaleme, i slijedila je procesija u ružičastim odijelima, oltar se kitio cvijećem, a sviraju orgulje. Toga danas nema, ali misliti na povijesna događanja u liturgiji uvijek je korisno.



Izvor: www.veritas.hr

...........................................


                                           STALA PLAČUĆ TUŽNA MATI I KRIŽNI PUT



TREĆA KORIZMENA NEDJELJA - B (BEZIMENA )








"Obnavljajte se duhom pameti svoje  i obucite novog čovjeka"

(Ef.4,23-24)


.........................................................................................









Izl 20, 1-17
1 Kor 1, 22-25
Iv 2, 13-25


Razmatranje





Izvori sigurnosti i sreće

Služba riječi pomaže nam otkriti temelj i izvor naše istinske sreće i blaženstva, sigurnosti i budućnosti.

Prvo čitanje donosi nam dekalog (Deset riječi-zapovijedi) koji je temelj Saveza. Odražava nomadsko-pastirsko vrijeme, nema robovlasničkog društva. Zapovijedi su naravnog Zakona, ali su uklopljene u spasiteljski plan, uz Boga Izbavitelja koji je narod “izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva”.

Izražen je u apodiktičkoj književnoj vrsti, u 2. licu, kao Božja riječ, o kojoj se ne može raspravljati. Toliko je bezuvjetan da se ne spominju sankcije, posebni slučajevi, iznimke ili posljedice, kao kod kazuističkih ili pravničkih zakona, koji se izriču u 3. licu. Izvorno su zapovijedi predane u jednostavnom obliku, kao jedna riječ (u izvorniku), koje su sačuvane u 6. 7. i 8. zapovijedi, ostale su bile naknadno proširene.

Predane su nam u dvije predaje: Izl gl. 20 koje nam danas stavlja liturgija na razmatranje i Pnz gl. 5. Razlika je: U Izl subotnji počinak temelji se na Božjem djelu stvaranja (Post gl. 1), u Pnz na izbavljenju iz Egipta; k tome u Izl žena je unutar kućnog dobra, dok je u Pnz žena odvojena. Inače Pnz je više humaniji i ističe dostojanstvo svakog čovjeka, posebno žene.

Slične sažete zapovijedi naravnog zakona nalazimo i u drugim sredinama, posebno u Egiptu (Knjiga mrtvih), ali nigdje ovako sažeto, povezano uz Boga kao izričaj njegove volje, i to Boga Spasitelja i Otkupitelja.

Imamo neku sličnost i kod ugovora lenskih gospodara i vazala na Starom Istoku. Počinje s povijesnim okolnostima, koji su nametnuli vazalske odnose. Utvrđuju se uvjeti saveza: vjernost, vojna i gospodarska pomoć. Tekst ugovora zapisuje se na dvije ploče i jedna se polaže u hramu boga suverena, a druga u hramu boga vazala. Završava prokletstvom ili blagoslovom: ukoliko vazal ne ostane vjeran obvezama čeka ga prokletstvo, dok vjernost prati blagoslov. Neki tumači iz toga izvode da je dekalog bio ispisan na dvije ploče, i kako je jedno mjesto susreta naroda s Bogom, obje su ploče bile položene u Kovčeg saveza.

Dekalog stavlja biblijski narod u položaj vazala koji je sa svojim lenskim gospodarom vezan ugovorom saveza. Dekalog je sredstvo preko kojeg će Izrael otkriti volju Božju. Dekalog je Božja riječ koja izbavlja Izraela, riječ slobode i saveza. Kršćansko ćudoredno ponašanje ne počiva na općoj etici ili filozofskoj ideji o Bogu, nego na Božjoj volji. Dekalog mu pomaže da živi u zajedništvu s Bogom, izvorom sigurnosti i sreće.

Evanđelje nam donosi čišćenje hrama u Ivanovom izvještaju. Za razliku od sinoptika koji događaj stavljaju u Velikom tjednu, Ivan ga donosi na početku Isusova djelovanja i to u vrijeme slavlja židovskog Vazma. Sinoptici gledaju u događaju objavu Krista kao Proroka koji čisti Hram, dok Ivan naglašava mesijanski značaj: Hram je kuća “Oca mojega”. Evanđelist primjenjuje na Isusa riječi psalmista: “Izjeda me revnost za Dom tvoj.” (Ps 69, 10), psalma koji prva Crkva primjenjuje na Muku Gospodnju.

“Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” Židovi misle na rukotvoreni hram, koji je počeo obnavljati (graditi) Herod 20. godine prije Krista i dovršen je tek za rimskog upravitelja Albina 63. godine poslije Krista. Isus govori o Hramu svoga tijela koje će “podići” (egheire i za uskrsnuće!) u uskrsnuću. Čovještvo Kristovo je novi Hram, nova Očeva kuća, mjesto savršene žrtve, vrelo blagoslova.

Čišćenje hrama kod Ivana nema vid pročistit postojeće svećenstvo i hram (Mal 3, 1-4), da mu se dade prvotna svrha, koja nije u broju žrtava, sjaju obreda, skrupuloznosti propisa, nego u unutarnjem raspoloženju; niti da će nacionalni hram zamijeniti hram za sve narode; već da je Isus u svom čovještvu novi Hram, novo svećenstvo, novi kult koji traži klanjatelje “u duhu i istini”, jer upravo takve klanjatelje traži Otac (Iv 4, 23).

Susret s Bogom ostvaruje se samo u Kristu Raspetom (2. čit.). U Korintu neki žele svesti Evanđelje na neke ljudske sile, na ljudsku mudrost i filozofiju. Čovjek je uvijek u iskušenju da Boga i njegovo djelo zatvori u svoje kategorije, da ga shvati na svoj način. Samo Krist i to Krist raspeti otkriva nam Božju silu i Božju mudrost. Židovi traže “čudesni znak”. Isus im odgovara da je jedini znak: Krist Raspeti – novi Hram u svojem tijelu. Za Grke je raspeti Krist “ludost”, ne mogu shvatiti da neki Spasitelj-Bog završi kao zločinac na križu. Raspeti ostaje “Božja mudrost”, Krist raspeti, kao središte vjerovanja i života. Krist slab i krhki, otkriva Božju jakost.

I danas ljudi imaju svoje kategorije o uspjehu, standardu, afirmaciji... Crkva uz cijenu prezira i ismjehivanja naviješta kao i uvijek Krista raspeta. I svjesna je da samo Raspeti daje pun pogodak, jedinu sigurnost za uspjeh i blaženstvo. Samo Raspeti i Uskrsli pruža nam ne samo sreću, radost i jamstvo u ovom životu nego i stamenu nadu budućega vječnog života.



Izvor: www.veritas.hr


............................................................................................................................


 Zajedno kroz Korizmu -3.korizmena nedjelja


Budi i ti .....(fr.Srećkova razmišljanja)





Izvor: www.dominikanci.hr


DRUGA KORIZMENA NEDJELJA - B ( PAČISTA )





Post 22, 1-2. 9a. 10-13. 15-18
Rim 8, 31b-34
Mk 9, 2-10


Razmatranje





Božja volja

Vrijeme korizme je vrijeme posta, molitve i žrtve, vrijeme predanja u Božju volju. Liturgijska čitanja nam donose uzore predanja u volju Božji. Abraham je velik jer je spremno sve podredio Božjoj volji i vjernosti njegovim obećanjima. Vjeruje u Božju riječ i spreman je žrtvovati i sina. Isus, kao Sluga Jahvin, spremno izvršava što je Ocu po volji. Spreman je položiti život jer zna da ga Bog zbog svoje vjernosti neće ostaviti u Podzemlju. Žrtva i smrt nije zadnje, nego Božja riječ čovjeku, Božja vjernost.

Prvo čitanje i Evanđelje vode nas na brdo. U prvom čitanju brdo je Morija (brijeg Amorejaca), u predaji simbolično brdo Hrama. “Uzmi svog sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš...” Teška zapovijed. Kao da Bog sebi proturječi, ruši svoja obećanja. Ali poslušnost je vrjednija od žrtve. Svjestan je da obećanje ne ovisi o Izaku, nego o Bogu. Ljubi Boga više nego svoje dijete. Spreman je žrtvovati sina obećanja Božjoj volji. Otac vjere, prijatelj Božji, kreće sa sinom prema brdu. Tri dana šutnje Boga nakon njegove teške zapovijedi. Prekida ju samo razgovor Abrahama sa Sinom, koji pita: gdje je žrtva? – što je ispušteno u današnjem čitanju. I dolazi do žrtvenog čina kojeg zaustavlja Jahvin Anđeo, sam Bog, i daje Abrahamu veliko obećanje: blagoslov će biti za sve narode. 

Kao vjernici doživljavamo strašnu i bolnu šutnju Boga na putu vjere. Vjera nam se tada očituje u čistoj i goloj stvarnosti. Abraham se mora odreći očinstva i osloniti se samo na Božju riječ. Riječ Božja ruši njegovo očinstvo, da primi sina obećanja. Ne možemo plodove Božje ljubavi uživati prije nego u dubini svojeg bića ne iskusimo podvojenost i žrtve, razvlašćenjem svoga “ja” i oslonimo se samo na Boga i njegovu riječ. 

Evanđelje nas vodi na brdo Preobraženja – Tabor. Isus je jasno najavio svoju smrt i uskrsnuće, Petar smatra da moćno i slavno kraljevstvo, koje proroci navješćuju, ne može doći kroz patnju i smrt (Mk 8, 31-33). Krist želi da svjedoci muke i uskrsnuća dožive unaprijed vazmeno otajstvo, slavno i božansko otajstvo što se skriva u tom ljudskom liku. Na Isusovu krštenju, u Preobraženju i u Vazmu objave su odlučne i snažne, i razotkrivaju nam površinu postojanja i osobe Isusa iz Nazareta, na izgled obična i skromna čovjeka. 

Petar reče Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje...” Petar želi odmah uživati mir i radost uskrsnuća, brišući tamni i patnički hod; Božju šutnju i smrt. U tom pitanju prepoznajemo sebe: To smo mi: želimo odmah konačno svjetlo i mir, ući u nebeski Jeruzalem. Evanđelist kaže za Petra: “Nije znao što kaže!”. Nema puta do slave bez patnje, bez križa, bez Božje šutnje. 

Stari kažu da je biser plod bolesti školjke. Što je teža to je biser bolji i dragocjeniji. I naš put je hod kroz boli, a ne udobnosti i sigurnosti, put patnje i smrti koji vodi u slavu i preobraženje. 

Otac kao na krštenju progovara: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” Na krštenju je riječ upravljena Isusu, ovdje učenicima i svima nama. Moramo slušati Isusa i kad nam govori o svojoj patnji i smrti koje nas uvode u slavu uskrsnuća i preobraženje. 

Drugo čitanje je himan Božjoj ljubavi. Kršćani su progonjeni, optuženi pred samim Bogom, kao Job. Apostol veli: Tko će nas optužiti? Bog? Ali on je dao Sina svoga. Sotona koji tuži? Bog čovjeka ljubi iako ne zaslužuje toliku ljubav. Krist? Ta zar može osuditi on koji je za nas umro! Bog koji je u kritičkim situacijama podizao suce i kraljeve da spasi svoj narod, u posljednjim vremenima dao nam je Sina koji svojom smrću i uskrsnućem postaje Spasiteljem. Božju ljubav ništa ne može osujetiti, ništa slomiti. Stoga nema životnih prilika u kojima bi vjernik morao biti tjeskoban, kolebati u vjeri i gubiti predanje u Božju vjernost. To je uvjerenje Pavlove zajednice, to mora biti i naše. 

Bogu ostati vjeran, izvršiti njegovu volju i kad traži i najveću žrtvu, izvor je blagoslova. Abrahamu zasluži blagoslov za sve narode na zemlji. Isusova poslušnost Ocu čini ga “prvorođencem od mrtvih” (Kol 1, 18), “prvorođencem među mnogom braćom” (Rim 8, 29). Bog ostaje vjeran, uza sve naše nedostatke, promašaje, grijehe ako smo spremni ispuniti njegovu svetu volju. A “ako je Bog za nas, tko će protiv nas?”




Izvor. www.veritas.hr

........



                                                        O. Isuse daj da pjevam ....