|
Počelo je korizmeno vrijeme, vrijeme
skrušenja i pokore, vrijeme kada svećenik oblači ljubičastu haljinu i kada
su se mnogi od vas, na Pepelnicu, podsjetili da smo prah i da ćemo se u
prah vratiti. Iako je korizmeno vrijeme naoko ozbiljno i tmurno, ono nosi
najviše milosti kroz cijelu godinu. Ono je vrijeme podsjećanja na Kristovu
muku koja će kulminirati osudom, bičevanjem, ponižavanjem, razapinjanjem.
Ali, mi znamo da to nije kraj. Četrdeset dana budimo uz Krista mučenika,
molimo, postimo, ispovijedajmo se, budimo mu potpora i nada, pronađimo
simboliku u svakoj priči i svečano očekujmo Onaj Dan. Dan Njegova
Uskrsnuća.
Današnje evanđelje vraća nas na
početak Kristovog trnovitog zemaljskog puta. Budimo Njegovi pratioci i
prijatelji u ovo korizmeno vrijeme.
Katkada biblijska izvješća u sebi
kriju iznenađenja. Takvo je današnje evanđelje. Nakon krštenja na Jordanu,
Sin Božji, naizgled bez razloga, odveden je u pustinju i tamo iskušavan.
Četrdeset dana ništa nije ni jeo ni pio, što je, dakle, simbolika fizičke muke,
ali je uz to bio i psihički mrcvaren, gušen, napadan. Dolazi mu sam sotona,
postavljaujući se kao zagovornik zdravog razuma. I sve što Ga napasnik
pita, čini se razumnim pitanjem a ne iskušavanjem i provokacijom: Zašto
gladovati? Ta Bog je toliko puta na čudesan način utažio glad. Zašto ne i
glad svoga Sina?
Sotona šapće Isusu u uho: “Ostavi se
se toga nepotrebnog odricanja, pokaži tko si zapravo, ta ti si Bog, imaš
moć djelovati božanski... ili ne?! Počni ispunjavati obećanja Pisma. Budi
Bog na kojega se pozivaš...” Takvo se nešto nikada nije dogodilo: sotona se
poziva na Bibliju! On žrtvi ne nudi samo najveće materijalne privlačnosti
svijeta, nudi mu i ono “duhovno”. Kako je lukav i perfidan, u kakvo se
nevino odijelo obukao! Tako sotona citira 91. Psalam: “Neće te snaći
nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim
zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.”(10)
Sotona nije „transparentan“, lako
prepoznatljivi vrag s prozirnim namjerama da nas pridobije. On je uvijek
skriven iza anđeoskog lica, u finome odijelu, s rukavicama, umiljatog i
sugestivnog glasa razuma... Teško mu je odoljeti, a teško ga je i
prepoznati. I ne udara u slabe, sklone porocima, savitljive i pridobive. On
cilja na čvrste, neumoljive, Bogu odane, nepotkupljive, principijelne i
Bogu bliske. On nije samo u narkomanskom podzemlju, mafiji, bordelima,
zatvorima, kasinima... on je, nažalost, i u mračnim kutovima Crkve, u naoko
kršćanskim zajednicama, u obitelji, u karitativnim udrugama...
Što sotona nudi Isusu? Oslobođenje
od patnje i boli, raskoš i blagostanje, moć i vlast. Pa tko ima snage tomu
se oduprijeti? Ima li čovjek tu snagu? Pa čovjek se ne može oduprijeti
najbanalnijim nagovorima: Zašto ne zapališ koju cigeretu? Pa što ako si prestao
pušiti, jak si, othrvat ćeš se tom izazovu. Hajde, jednu za društvo, uz
kavicu, uzmi... Prestao si piti, obećao ženi i djeci da više nikad nećeš?
Ma hajde jednu brzu, s nogu, usput, ta što ti može biti? Nazdravi sa mnom,
uvrijedit ćeš me odbiješ li... Nećeš više u kladionicu? I to baš sad kad je
tvoj dobitak zajamčen? Ma uđi, evo, samo još ovaj put i nikad više. Stavi
cijelu plaću na ovaj par, sigurno ćeš dobiti... Ne želiš primiti mito za
posao koji obavljaš? Zašto? Kako si naivan, pa svi to rade, ne budi
patetičan... Ne možeš više plaćati kredit? Pa imaš jamce, nek ti pomognu,
nek oni plaćaju ako su ti prijatelji... Prevari, lažiraj, ukradi, sebi
ugodi... pa što? I veliki filozof kaže: Ništa ljudsko nije mi strano.
Čovjek je slab, ne može pobijediti samoga
sebe čak ni u sitnicama. Sotonin nagovor istjerao ga je iz raja nakon što
se pomamio i posegnuo za jabukom otrgnutom s drveta spoznaje. Oh, kakvu li
tek znanje nosi moć!... Dušu je lako prodati vragu, izgubiti srce, izgubiti
sebe. Naravno da nismo jaki poput Gospodina i da se teško uspijevamo
othrvati iskušenjima, ali nastojmo! I nastojmo prepoznati skrivenoga sotonu
koji nudi brda i doline: slavu, novac, mladost, vlast, moć, znanje... Koja
je cijena toga? Prepoznajmo sotonu čak i kada se krije u racionalnom
razlučivanju. Gladan si i žedan? Zašto se patiš? Popij gutljaj vode...
To je zaista jedan posve
prihvatljivi đavao koji se brine za čovjekovo dobro! Zašto onda njegovu
ponudu odbiti? Što je loše u tome da čovjek prihvati ono što je za njega
dobro?
Tako je mislio i siromašni rudarski
radnik o kojemu nam govori priča poznatog njemačkog književnika Ernesta
Blocha. ...Neki je bogati Amerikanac iz hira ili obijesti preko oglasa
tražio mladog, spretnog i okretnog čovjeka, po mogućnosti rudara. Prijavili
su se mnogi, pa i lijepi mladić koji je trebao ispuniti neke uvjete. Posve
suprotno očekivanjima, trebao je naučiti manire lijepog vladanja, uživati u
dobrom jelu i piću, odijevati se u lijepa odijela, svladati ugodne vještine
jahanja i igranja golfa, šarmom osvajati dame i sve drugo što jedan
džentlmen treba znati. No, nakon što prođu tri godine, mora se vratiti na
stari posao u rudnik kao da se ništa nije dogodilo. Potpisavši tu neobičnu
nagodbu, počeo je uživati u sreći. Putovao je Europom, posjećivao kazališta
i balove, večeravao s velikodostojnicima i poznatim uzvanicima, lako je
osvajao ženska srca i pokazao se sposobnim. No, došao je i dan povratka na
staro. Zahvalio je svome ekscentričnome pokrovitelju, ponovo obukao staro
odijelo i sišao u rudnik bivšim prijateljima koji su mu zavidjeli i koji su
se od njega otuđili. Život u rudniku prvih je dana i mjeseci bio nezamisliv
kontrast: na posao prije svanuća, kašljanje, znojenje, udisanje prašine od
ugljena... Mladić je vječno žalio što je potpisao ugovor; izgubio je sjaj
na koji se naviknuo i s time se do kraja života nije znao nositi. (Ernest
Bloch, Tragovi)
To je neočekivani preokret. Što sve
može sotona učiniti od čovjeka! Nakon što su se mladiću ispunile sve želje,
ostao je prazan. Njegovo pošteno čovještvo ugušeno je u punini ispunjenih
želja. Sotona živi od (pri)dobivanja čovjeka, a Bog savjetuje čovjeku da
dobije samoga sebe. Iz ove perspektive Isusova kušnja dobiva svoj smisao.
Boravak u pustinji ni u kojem slučaju nije bila samovoljna epoha u životu
Mesije. To je bila odlučna priprava na sve što bi u sljedećim godinama
Isusova javnog djelovanja moglo uslijediti. Pustinja - oskudica - glad -
oslobođenje od svakog balasta - egzistencija bez dobiti. To je bitno.
Uostalom, ostaje goli život pred Božjim licem. Tako siromašan i bijedan,
kao dijete u betlehemskoj štali, stoji čovjek-Isus na početku svoga javnog
djelovanja. I upravo u tome leži veličina događaja koji se vraća svojoj
srži; malo čovještvo može se osloniti samo na pouzdanje u Boga. U pustinji
upoznajemo pravoga Isusa – nepotkupljivoga, mudroga, snažnoga. Njegova je
čovječnost upravo božanska. U Njemu sami Bog izdržava u posve izgladnjeloj
i napadnutoj čovječnosti. On ustrajava do smrti i ide najtežim od svih
čovjekovih putova, da svojima otvori vrata. Događaj koji nam govori o
Isusovoj kušnji je kao poziv: Pođi, put kroz pustinju iskušenja je trnovit,
ali prolazan. Ja sam ga za tebe već prokrčio i utabao, slijedi moje stope!
Amen.
|
|
