|
Četiri učitelja imala su priliku
vidjeti Božje veličanstvo. Kad su se vratili u vrijeme i prostor našega
svijeta, bili su zbunjeni. Prvi je ušao u svoju kuću trepereći kao jasikovo
lišće. Nijemo je buljio u zid, odbijao je jelo i piće, lice mu je bilo bijelo,
pogled ukočen. Drugi je pao na tlo pod teretom silnih dojmova. Zatvorio je
oči glasno vičući i udarajući glavom o zid. Drugi su mu željeli pomoći, ali
nisu uspijevali, kao da je izgubio razum. Treći je rekao: "Vidjeli smo
neizrecivo. Svijet nam se promijenio. Mi nismo ništa drugo doli dio
besmisla, komadić prolaznoga otkinut od Vječnoga. Beskorisno je nositi sav
ovaj silni teret jer nas ni svi naši zakoni neće približiti Neizrecivom.“ I
on ode svojim putem bacivši se u ruke grješnoga svijeta i svih očajnika,
pomiren s nemoći maloga čovjeka.
I četvrti je učitelj rukama prekrio
zbunjeno lice, dugo ostavši tako. Onda je progovorio: "Jao nama! Kako
smo mrtvi u usporedbi sa živim Bogom! Kako smo mali u usporedbi s
Neizmjernim! Kako smo ludi u usporedbi s vječnom Mudrosti! Ipak, siguran
sam da nas nosi Božja ruka. Na nama je da se ponizimo i radimo u ovome
svijetu." I četvrti se učitelj jednostavno latio svoga posla. Pokušao
je, kao nekada, ograničenim ljudskim riječima govoriti o Neograničenome. I
postao je najveći učitelj svoga vremena.
Nijedan čovjek ne može predvidjeti
što bi se s njim moglo dogoditi da sam susretne i upozna neizrecivog i
neshvatljivog Boga. Nitko ne zna bi li nakon toga mogao nastaviti svoj
dotadašnji život ili bi se slomio kao prva tri učitelja. Prva trojica
dokazuju da Bog može biti i „strašan“, odnosno ne On, nego spoznaja naše
ograničenosti pred Njegovom neograničenosti. I četvrti je učitelj bio
duboko potresen, ali je reagirao drugačije pa je tako ovo nevjerojatno
iskustvo mogao učiniti plodnim za svoj osobni život. Učinio je upravo ono
što je Isus savjetovao svojim Učenicima. I Petar, i Jakov, i Ivan bili su
„šokirani“ kad su u Isusu vidjeli kakva je stvarnost sam Bog. Ostali su
osupnuti Isusovom preobrazbom, transformacijom, promjenom. Isus, sav u
sjaju i svjetlu, razgovara s Mojsijem i Ilijom na gori Taboru. Taj rijetki
trenutak Isusova vidljivog dokaza da je svemogući Sin Božji, okupan u sjaju
i zlatu, božanski mirnoga lica – dat će učenicima snagu za sve što tek
predstoji i što trebaju prebroditi. Da, On je Sin Izabrani, Njega trebaju
slušati. Petar, blažen i sretan, želeći zauvijek zaustaviti taj
nevjerojatni trenutak, ushićeno uzvikne: "Učitelju, dobro nam je
ovdje! Načinimo tri sjenice: Tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu."
Kao da je htio reći: "Vrijeme, zaustavi se načas, ovaj je trenutak
tako divan, neka potraje što duže, ne vraćajmo se nazad!" Kao da više
ne želi u "normalan" život; vidio je nevjerojatno, svjedočio
božanskoj preobrazbi – kako da se vrati svakodnevnici? Ta to je čista
proza. Slično je bilo iskušenje prve trojice učitelja o kojima je govorila
priča. Dojam koji je Neizrecivi na njih ostavio nije im dopustio da se
normalno vrate u svoje dotadašnje živote. Jeste li se ikad zapitali kako su
se u rutinu svoje svakodnevice vratili naši suvremenici vidioci? Kako,
nakon Ukazanja, opet odlaziti s ovcama na pašu, ići u školu, slaviti
rođendane, hodati, čitati, disati... Što sanjati, o čemu maštati,
fantazirati? Kako uredno funkcionirati držeći se zemaljskih zakona: plaćati
režije, rate kredita, ići na ljetovanje, zimovanje...? Kako? Pa pred
vidiocima se Nebo otvorilo, doznali su sve tajne, dobili sve odgovore,
vidjeli i Raj, i Pakao, i Čistilište... Sve su spoznali i doznali i sad s
tim moraju živjeti. Kako? Kako se vratiti u prozu, rutinu, normalu,
monotoniju svakodnevlja? Oženiti se ili udati, dobiti djecu, naći posao,
obavljati svoje građanske dužnosti? I u župnim zajednicama ima božanskih
vrhunaca u velikim euharistijskim slavljima, blagdanima, u duhovnim
vježbama, klanjanjima. Kako se tada osjećamo? Je li nas prožela neka
neopisiva toplina, sreća, mudrost? Poželimo li, poput Petra, da ti trenutci
nikada ne prođu? Zar i mi ne čuvamo uspomene na neke divne trenutke koji
su, nažalost, prošli? Ne čuvamo li fotografije, pisma, suvenire koji nas
podsjećaju na neko divno mjesto na kojemu smo bili? Ne posjećujemo li
svetišta u kojima se osjećamo Bogu bliski? Ne skupljamo li kamenčiće
svetoga tla po kojemu je On hodio?
Dok je Petar govorio, nebo se
smrklo. Bog je posvjedočio da je Isus - Njegov Sin. Kad je sve prošlo,
ponovo su bili sami, Isus i Njegovi učenici. Dragocjeni čas nije se dao
zadržati. Morali su sići s brda i vratiti se u život, ali nikada više nisu
živjeli kao prije. Slično četvrtom učitelju, potvrdu susreta s Bogom u Sinu
učinili su plodnim za sebe i za druge.
Jedan kojemu je to također uspjelo
bio je američki crnac, borac za građanska prava, Martin Luther King. Prije
nego je na njega izvršen atentat, izvor svoje snage opisao je ovako:
"Ja ne znam što će se dogoditi. Teški su dani pred nama. Ali, to za
mene više ništa ne znači, jer bio sam na vrhuncu brda. Zato se sada ne
brinem, samo želim vršiti Božju volju. On mi je dopustio da se popnem na
brdo i ugledam Obećanu zemlju. Možda ja s vama u nju neću ući, ali ćemo kao
narod doći u Obećanu zemlju. Zato sam danas sretan i više se ni za što ne
brinem. Ne bojim se. Moje su oči vidjele slavu nadolazećeg Božjeg
kraljevstva."
Dao nam Bog da svi možemo imati
takva iskustva i takve spoznaje. One nas uvjeravaju da svi kršćani u
Kristovu kraljevstvu grade jedan bolji svijet.
Nakon silaska s gore, kao da je sva
čarolija nestala, rasplinula se poput najdivnijeg sna. Nisu sagradili sjenicu.
Trenutak je nemoguće zadržati, zalediti, ovjekovječiti. Ostaju tek uspomene
na čudesan čas preobrazbe, dok u ušima odzvanjaju Očeve riječi. Ipak,
Kristovo neugasivo svjetlo prati nas na svim našim putima i rastjeruje
tamu.
Krist se pokazao apostolima u svoj
svojoj slavi, dajući im snagu za patnje koje će uslijediti, nudeći im
potvrdu da je upravo On spasitelj, jamčeći im veličanstvenu pobjedu Dobra.
Stoga, imajmo u Krista bezgranično povjerenje. Ako nam Bog daje svoga Sina,
što nam uopće može uskratiti? Sveti Pavao u današnjoj poslanici kaže:
„Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im
je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Braćo moja ljubljena i
željena, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu...
Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.“ Amen.
|
|
