USKRSNU ISUS DOISTA , ALELUJA !





                                






















                         

         


                                                                        PJESMA USKRSLOGA KRISTA


Iz smrti se vratih zbog ljubavi!
Gori nebo, gore srca!
Plam taj žari, plam taj vrca.
Krista Boga
Uskrsloga, Uskrsloga!
Bilom lupa naša krvca!
Drhte zviježđa nebeskoga!

Iz smrti se vratih zbog čovjeka!
Za sve ljude, svega svijeta!
Nek se čuje sada jeka!
Smrt se guši, život cvjeta!
Za čovjeka, za čovjeka.
Za grešnika ovovijeka
starovijeka, novovijeka!

Iz smrti se vratih zbog života!
Da ne umre, da ne presta,
da rastjera vječne tmine.
Da nam žarka svjetlost sine
sa nebeskoga prijesta!
Za čovjeka ovovijeka
da zablista, Svjetlost Krista!
Tvoga, moga, Uskrsloga!

Mile Prpa






Sretan i blagoslovljen Uskrs ! 




  Hrvatskim  braniteljima i članovima obitelji , nek' ih  prati obilje blagoslova Božanskog Milosrđa  tijekom blagdana Uskrsnuća Gospodinova i u sve buduće dane.


Poginuli i preminuli  hrvatski branitelji neka počivaju u miru Božjem ,


Hrvaticama i Hrvatima, ma, gdje bili, kršćanima i svim ljudima dobre volje .






























VELIKI PETAK - DAN SPOMENA KRISTOVE MUKE I SMRTI





        PUČE MOJ

Puče moj, što učinih tebi
ili u čemu, ožalostih tebe?
Odgovori meni!
Ja radi tebe bičevima udarih Egipat
s prvorođencima njegovim,
a ti mene predade, da me bičuju. Puče moj…
Ja izvedoh tebe iz Egipta
potopivši Faraona u more Crveno,
a ti mene predade glavarima svećeničkim. Puče moj…
Ja pred tobom otvorih more,
a ti otvori kopljem bok moj. Puče moj…
Ja pred tobom idoh u stup oblaka,
a ti mene odvede u sudnicu Pilata. Puče moj…
Ja hranih tebe u pustini manom,
a ti mene udari zaušnicama i bičevima. Puče moj…
Ja tebe napojih vodom spasenja iz stijene,
a ti mene napoji žući i octom. Puče moj…
Ja radi tebe potukoh kraljeve kananejske,
a ti si tukao trstiku glavu moju. Puče moj…
Ja dadoh tebi žezlo kraljevsko,
a ti dade glavi mojoj krvavi vijenac. Puče moj…
Ja uzvisih tebe velikom moći,
a ti mene objesi na drvo križa. Puče moj…

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,



















...................................................................................................................
„Prava, potpuna radost
izlazi upravo iz križa Gospodnjega.
I badava je tražimo drugdje,
samo u križu je možemo naći.
                             ( 6.3.1954. )“


„Promatranje muke Kristove
dat će nam potrebnu katoličku širinu.
Da ne gledamo samo sebe,
svoje bolove i  svoju patnju,
Da ne stojimo kao ukopani pred njom,
već da imamo smisla
za tuđe patnje, tuđe boli;
za boli najbliže okoline,
patnje svih bližnjih,
našeg naroda, Crkve, čitavoga svijeta.
Jer sve te boli i patnje sastaju se, stječu se,
dobivaju smisao,  dobivaju plodnost
          u izmučenom Kristu,
          u ranjenom i izudaranom Kristu,
          u raspetom Kristu.
Ako promatramo muku Kristovu,
nećemo biti sitničavi, uski,
već široki, univerzalni, pravi katolici.

                                       ( 8. 3. 1943. )“

Službenica Božja  Marica Stanković
          (1900 – 1957 )

Izvor: „Život je lijep“ – Izbor misli i poticaja, (str. 40, str.53 )
          Teovizija, Zagreb, 2011.god.


CVJETNICA - NEDJELJA MUKE GOSPODNJE - GODINA C


                                                           
           
                                 Preuzeto sa stranice: www.jelkovec zupa.hr                 


                               Hosana Sinu Davidovu : 

                        Blagoslovljen , koji dolazi u ime Gospodnje  

                                          
                                 Izraelov Kralju: Hosana u visini !


                                                   


...........................................................................................

                                             





Iz 50,4-7
Ps 22,8-9.17-20.23-24
Fil 2,6-11
Lk 22,14 – 23,56


Razmatranje





Cvjetnica je poseban dan u crkvenoj godini. Duboko je usađena u našu kulturu po raznim običajima i liturgiji, po procesiji s maslinovim grančicama i drugim cvijećem, ali i po tome što nam ukazuje na blizinu Uskrsa, a time naviješta i Muku Gospodinovu.

Cvjetnica otvara vrata „Svete sedmice“ ili „Velikog tjedna“, kako se to u liturgiji lijepo naziva, jer nas uvodi u tajnu našega spasenja u muci, smrti i uskrsnuću Gospodina, u „Sacrum Triduum“ – sveto trodnevlje, kao vrhunac cijele crkvene godine.

Danas krećemo putem Isusa Krista koji je poslušan volji Očevoj. Za nas Krist ide u muku i smrt. To je put koji vodi u uskrsnuće i slavu Očevu. To je put u patnju i od Boga Isusovu „napuštenost“ na križu. Ulazak u Jeruzalem – Davidov grad – popraćen je oduševljenjem i klicanjem: „Blagoslovljen kralj koji dolazi u ime Gospodnje“ (Lk 19,38); „Blagoslovljeno kraljevstvo našega oca Davida, koje dolazi. Hosana Bogu u visini!“ (Mk 11, 10). Isus ulazi kao kralj, doduše, neobičan kralj, na magaretu. Dolazi, ali ne kao što je očekivano, da uspostavi veliko političko Davidovo kraljevstvo. Ne jaše na ratnom konju, ne dolazi u blindiranom mercedesu, uz silne tjelohranitelje i ostalu svitu. Ulazi u grad na magarcu, tovaru – životinji koja služi za teglenje, a ne junačke borbe, na životinji koja više simbolizira mukotrpnu i žuljevitu svakodnevicu nego dostojanstvene viteške podvige. On dolazi kao skromni, ponizni mironosni kralj da izliječi svijet u njegovoj nutrini, da uzme na sebe grijehe cijeloga svijeta i da uspostavi kraljevstvo Božjega mira. Zaista dolazi u ime Gospodnje!

Dočekuje ga razdragano mnoštvo radosnim klicanjem, guraju se i tiskaju pozdravljajući ga palminim i maslinovim granama, prostirući pred magare svoje najbolje haljine, nastojeći Mu se što više približiti, dotaknuti rub Njegove haljine – ta napokon je došao Spasitelj! Narod kliče „Hosana!“ Isus zna da će se doskora to mnoštvo okrenuti protiv njega. Čak će ga i učenici, prestravljeni, ostaviti samoga. Nalazimo li u tome događaju analogiju u našoj svakodnevici? Prepoznajemo li sebe u toj egzaltiranoj masi koja danas kliče pobjedniku, a sutra mu, vrlo lako, okreće leđa?

Još će u posljednjem zajedničkom času učenici biti s Kristom u Maslinskom vrtu, gdje će Isus, posve ljudski, zavapiti Ocu: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja volja, nego tvoja“ (Mt 14, 36). Učenici u tom času spavaju, kao što i mi kunjamo dok se nad nama i nad našom domovinom nadvija ruka tuđinca i grabežljivca, samo čekajući pravi trenutak naše nepažnje i uljuljanosti u vlastite male živote. Juda svoga prijatelja i Gospodina izdaje, shvativši ogorčeno da Isus ne teži za židovskim kraljevstvom, niti želi svoj narod osloboditi od Rimljana, nego da je Njegovo kraljevstvo – kraljevstvo srca. Drugi se učenici razbježaše. Petar ga zataji. Narod koji je prije nekoliko dana klicao - Hosana - sad traži Njegovu smrt urlajući: „Raspni ga, raspni!“ (Mk 15, 13). Pilat ne nalazi krivnje na tome pravedniku, ali osloboditi Krista značilo bi kontrirati narodu, izazvati prevrat, a upravitelju jedne rimske provincije uvijek je mudro biti obziran prema vjerskim načelima pokorenog naroda. Šimun Cirenac, stranac, prisiljen je da mu pomogne nositi križ. Isus se, iscrpljen do posvemašnje iznemoglosti, oslanja na nj, a Njegova je ruka zaduženome pomagaču poput ptičjega krila na prijateljskom ramenu. Isusa svlače i izvrgavaju ruglu. Prolaznici s podsmjehom odmahuju glavama. I članovi Velikog vijeća mu se rugaju: „Drugima je pomogao, sada neka pomogne sam sebi, ako je od Boga izabrani Mesija“ (Lk 23, 35). Na križu je sam, napušten. Izgleda da ga je i Njegov Otac napustio. „U deveti sat zaviknu Isus jakim glasom: Eloi, Eloi, lama sabakthani!“ – što znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!“ (Mk 15,34). I izdahnu. Tako je gorak bio Isusov put - od „Hosana“ na Cvjetnicu, do napuštenosti od Boga na Veliki petak.

No, to je samo pola Isusova puta jer Veliki petak nije Njegov kraj. Put ima svoj cilj. Veliki petak nije cilj, on je tek strašna kulminacija Kristove zemaljske patnje i sebedarja. On vodi dalje, u uskrsnu noć i slavu Uskrsa, k cilju i vrhuncu cijele crkvene godine.

Je li, doista, Otac Isusa na križu napustio, kako to se čini prema Isusovim riječima: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ Neki kažu da bi se njegov jecaj mogao prevesti kao: „Zbog čega si me ostavio?“ Da, zbog čega? Odgovaraju nam znakovi koji su se pojavili kad je Isus umro. Razderala se hramska zavjesa, što naznačuje da je prestao kult Staroga zavjeta u hramu i da se dogodilo ispunjenje u Isusovoj žrtvi. Potres, oluja, otvaranje grobova najava su da Isusovom smrću počinje uskrsnuće od mrtvih. Čak i rimski stotnik, vidjevši nadnaravnu reakciju prirode, mora priznati: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ To će se osobito očitovati treći dan kad anđeo pita žene pristigle do Isusova groba: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Uskrsnuo je, nema ga ovdje“ (Mk 16,6).

Isus je, dakle, paradoksalno, umrijevši dokazao da ga Otac nije napustio. Uskrsnuvši, uvjerio je sve svoje pristaše da više nema smrtnog časa jer smrt nije kraj. Ona je početak. Smrti zapravo i nema. Ona je tek mala noćna mora koju usnemo prije ulaska u Vječnost. Ona je tek stanica na putu od gnijezda do zvijezda. I sveti Pavao potvrđuje da kod Boga više nema osjećaja napuštenosti, a sveti Franjo Asiški u hvalospjevu suncu blagoslivlja Gospodina zbog „sestrice, tjelesne smrti“, prijateljice koja nas upoznaje s Njim. Isusovom smrti na križu i uskrsnućem od mrtvih, smrt je postala samo prijelaz u život koji čekamo. Život za koji živimo. Sva zla i grijehe čovječanstva mogla je otkupiti samo i isključivo jedna žrtva. Jedna za milijune drugih. Jedna, jedina, najskuplja, najveća. Smrt Sina Božjega, nevinoga Jaganjca, koji će smrti samoj biti – smrt.

Uđimo u ovaj veliki tjedan s Isusom u liturgijskim obredima cijelim svojim životom. To je put koji nas vodi od radosnog klicanja pri Njegovu ulasku u grad Jeruzalem prema stvarnom i konačnom slavnom klicanju na Uskrs. To je naša nada i naše spasenje, u tome vidimo opravdanje svih naših patnji i našega stremljenja. Pjesnik Gibran zaključuje: „Davno to bijaše kad drvo cedrovo pade, no miomiris traje i širit će se navijeke na sve četiri strane svijeta.“ Amen.




Izvor:www.veritas.hr

..........................................................................................................




                                          



          SLAVA ČAST I HVALA TI




Slava čast i hvala ti, Spasitelju kralju Kriste,
kom hosana klicahu mala usta djece čiste.
Izraelov Kralj si ti, Davidov o svijetli Sine,
što u ime Gospodnje dolaziš nam pun miline.

Izvor teksta :www.zupa-svkriz.hr


5.KORIZMENA NEDJELJA (GLUHA ) - GODINA C



                                                Velika nam djela učini Gospodin...




................


Iz 43, 16-21
Fil 3, 8-14
Iv 8, 1-11


Razmatranje





Nijedan čovjek nije posve loš čovjek, iako bi to ponekad bilo lako zaključiti. U svakomu od nas postoji čežnja za tim da budemo dobri. Ova je čežnja, doduše, često zazidana, ušutkana razočaranjima, ogorčenostima, sputanom srdžbom, ali ona ipak postoji. Ona je kao pupoljak kojemu je potrebno toplo proljetno sunce da procvjeta.

Preljubnica je to iskusila. Bila je okružena optužiteljima koji su vidjeli samo njezin posrtaj i zato su tražili njezinu smrt. Tada nastupa mudrost Onoga koji je uvjeren da u ovoj ženi postoji čežnja za dobrotom. On joj iskazuje milost i razumijevanje koji joj pomažu da njezin život, koji je bio mrtav, ponovo procvjeta. Ona se odvaži na novi početak opredijelivši se za dobro.

To što je preljubnica doživjela nije bio presedan. I sveti je Pavao imao slično iskušenje na putu za Damask, kamo je krenuo progoniti kršćane. Upotrijebio je svu svoju mladenačku snagu da iskorijeni kršćane jer je u njima vidio opasnost za vjeru Izraela. Pred vratima grada Pavao je posrnuo, u svojoj je sljepoći progledao i osjetio da je zahvaćen Kristom kojega je progonio. Isusovu dobrotu osjetio je i u zajednici kršćana u Damasku. Ljudi koje je htio uhititi i iskorijeniti ljubazno su ga primili. Tada je Pavao vidio kako dobrota rađa dobro i kako je daleko uspješnija od strogosti. Dobrota umnožava dobrotu, a zlo metastazira u još veće zlo. U Pavlu je procvjetala čežnja za dobrotom i on se preobratio. Dugo zapretana duhovnost, misao-nost, poetičnost, odanost i predanost – izbili su kao pupoljak na svjetlo dana iz ove suhe, ogrubjele grane.

Ima dana kada zbog vlastite zlobe zdvajamo i očajavamo. Jednom mi se potužila jedna žena: "Toliko sam loša da svi od mene bježe. Katkad sam toliko gruba prema drugima da točno osjećam kako me bijes preplavljuje i ne trudim se obuzdati ga, iako mi poslije redovito bude žao. Zbog toga me nitko ne želi ni vidjeti ni sresti." Ova žena nije posve zla. Svaki put kad joj njezin muž ili njezina kći uzvrate ljubavlju i naklonošću, u njoj se rodi dobrota. Imao sam priliku upoznati muževe koji su grubi prema ženama, ali sa svojim psima razgovaraju kao s najboljim prijateljima. Ima i onih koji su sa svojim kolegama otresiti i nemilosrdni, a nedjeljom posjećuju grobove svojih roditelja, pale svijeće, mole, zalijevaju cvijeće... Smiješimo se svakom prolazniku, pozdravljamo, ljubazno pridržimo vrata, priskoči-mo upomoć, pomognemo ponijeti torbu, ugodno pročavrljamo s poznanicima, smiješimo se neznancima, ispričavamo prolaznicima kojima smo slučajno stali na put – a nemamo strpljenja ni vremena za vlastitu djecu, roditelje, one najbliže. Kako to? Zašto skupljamo bodove kod drugih, nama nevažnih ljudi, a svoju obitelj odbacujemo, u njoj se ne suzdržavamo, ne susprežemo, ne kontroliramo? Što nedostaje nama ljudima da pupoljci naše dobrote svakoga dana procvjetaju? To su često tek toplina i prijateljstvo. Toplinu nam može dati i naša kršćanska zajednica koja je i u Damasku prigrlila svetoga Pavla. Da ga je ostavila na ulici, da mu je zalupila vrata, što bi od njega bilo? Bi li, bijesan i revoltiran, postao još žešći progonitelj Crkve Kristove ili bi se, u malodušju, posve povukao u sebe? Ovako je postao Kristova najmudrija i najneumornija glava...

Dobrota nekada ne može propupati, a kamoli višestruko uroditi cvatom pa i plodom. To je ako se ne hrani milošću, strpljenjem i trpljenjem, tolerancijom, razumijevanjem – ukratko, opet dobrotom. Nemojmo kao farizeji gledati samo pogreške drugih, ne tražimo u njima ono negativno, slabo, i ne otpisujmo ljude olako. Ljudi su kao školjke bisernice – često se iza neugledne, pa i ružne vanjštine krije pravo blago. Svatko je poseban, svatko je nebrušeni biser. Možda su nas nevolja ili nedostatak ljubavi deformirali.

Kako dobrota može promijeniti čovjeka opisao je sveti Pavao u poslanici Filipljanima: "Što je za mnom - zaboravljam, za onim što je preda mnom - prežem." Pavao je uvidio da je puno lošega učinio u životu, ali s time je završio. Sada gleda samo unaprijed, jer tamo vidi Onoga koji vjeruje u njegovu dobrotu: živoga Krista. Upravo toga Krista možemo i mi susresti u bračnom drugu, u roditeljima, djeci, u nekom prijatelju ili u nekom dobrom čovjeku. A i oni Ga mogu prepoznati u nama ako se dovoljno potrudimo. Krist želi u nama i u zajednici biti živ. Preko nas želi uvijek reći čovjeku: "Ne ostaj zarobljen u svojoj prošlosti. I u tebi postoji klica dobrote. Dopusti da se u tebi razvije čežnja za dobrotom. Možda se tada i među nama koje namršteno lice pretvori u lijepo i dobro. Ne uzvraćaj na zlo zlim, pomiri se s bratom. Zlo se hrani i snaži otporom, a samo će se slabi osvećivati. Nauči se opraštati, časno je i nepravdu oprostiti. Samo rodnu voćku tresu i bacaju na nju kamenje radi hrane. Otvorite srca, razapnite jedra, iziđite na pučinu. Opraštajte jedni drugima. Samo ćete tako biti slobodni.

Krist nije upao u zamku farizeja. Kad pred Njega u hram dovode ženu uhvaćenu u preljubu, traže od Njega da se očituje. Znaju da je u nezahvalnoj poziciji. Ako okrivi preljubnicu, postavit će se kao sudac, a tko je On da presuđuje? Ako je osudi bez svjedoka, navući će na sebe gnjev naroda. Gdje su dokazi? Ako je pak oslobodi, zanemarit će decidirane zakone. Proglasi li je nedužnom, i sam je, dakle, grešnik.

Krist, naoko odsutan, sagnut nešto prstom piše po prašini. A onda slijedi jedna od najčešće citiranih biblijskih rečenica: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“

Grešnici osuđuju grešnicu. Grešnici se pozivaju na zakon i pravdu. Grešnici provociraju i postavljaju zamku. Uzalud. Pred Njegovom milošću i mudrošću svi su pokleknuli. Nitko nije bacio kamen. Svi su se, malo po malo, razišli. Krist i preljubnica ostaju sami. Oboje optuženi. Kristov oprost u riječima: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.“ – i danas, dvadeset stoljeća kasnije, daje nadu da će i nama oprostiti jedan jedini pravedni sudac – Krist. Amen.



Izvor: www.veritas.hr

......................
                                           


                              
POČINJE SE SLAVNA MUKA

1 Počinje se slavna muka
koju trpi Isus Bog.
Na što njega samo nuka
naroda grijeh nevoljnog.

Daj, nebeski, sveti Oče,
da nam srce proplače!

2. Ah, što Isus tad podnese
neće nitko dovijeka!
Nit’ izreći to ne mogu
usta bijedna čovjeka.

3. I tu na križ propet bude
i završi život svoj,
iza glasa kada reče:
“Primi, Oče, Ti duh moj!”


                  

                                                                                            
                                   







                                           

SVETIM RANAMA ISUSOVIM


CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
SVETE RANE TVOJE
DA IZLIJEČIŠ
O PREMNOGE
RANE DUŠE MOJE
 
CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
RANE RUKU TVOJIH,
U NAKNADU ZA NEDJELA
GRIJEŠNIH RUKU MOJIH.
 
CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
RANE NOGU TVOJIH
DA OPROSTIŠ SVA BESPUĆA
GRIJEŠNIH NOGU MOJIH.
 
CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
RANE GLAVE TVOJE
DA OČISTIŠ SVE OPAKE
MISLI GLAVE MOJE.
 
CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
RANU BOKA TVOGA
I PREDAT SE ZA SVE VIJEKE

SRCU BOGA MOGA.                  



Autor teksta : Josip.st.Ivić, svećenik




4. KORIZMENA NEDJELJA ( SREDOPOSNA ) - GODINA C







                                                    Kušajte i vidite , kako je dobar Gospodin........






........................

Jš  5, 9a. 10-12
2 Kor 5, 17-21
Lk 15, 1-3, 11-32


Razmatranje





Današnje evanđelje jedna je od najljepših priča koje nam je ispričao Isus Krist. Toliko je puta parafrazirana u svjetskoj literaturi, pa i u našoj baroknoj književnosti (Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga). Isus s radošću pripovijeda o Bogu onako kako ga On vidi: kao Oca. U priči o milostivome zemaljskome ocu iščitavamo svu ljubav roditeljstva općenito, ali i ono najvažnije – metaforu za milosrdnoga Boga koji nas, bez obzira na sve naše grijehe, raskajane uvijek prima u zagrljaj s neizmjernom radošću.

Zašto neko dijete želi otići od kuće? Pokušajmo se staviti u ulogu ovoga oca ili majke. To nije teško ako ste i sami roditelji. Kad dijete najedanput kaže da odlazi od kuće, to roditeljima nije lako prebroditi. Kad se sin ili kći odluče oženiti ili udati, i to je nekako bolno, iako roditelji s time računaju i na to se pripremaju. No, kad dijete kaže da želi otići od kuće jer želi više slobode i samostalnosti, to sigurno probode roditeljsko srce. Oni se moraju pitati: "Zašto naš sin želi otići? Nema li tu sve što mu treba, pa i više?" Otac reagira vrlo mirno, svjestan da nije darovao sinu život da bi ga zauvijek vezao uza se. On kad-tad mora odletjeti svome jatu. To je nekako prirodno. Nada se da mu je dao dobar temelj za život, dobro ga odgojio i ispravno upravio. Trudio se biti svomu sinu dobar i uzoran otac, roditelj na kojega se uvijek može osloniti, koji je uvijek tu ako ga zatreba. Sin može bez srdžbe i svađe napustiti roditeljsku kuću, opremljen i otpravljen, s puno radosti, u novu životnu pustolovinu, na novi put. Izazovno je i nužno pokušati stati na vlastite noge. No, najvažniju baštinu djeca ne odnose „u novčaniku“, nego u svome srcu: ljubav roditelja, dobar odgoj i ispravan put.

Dok je Isus pričao, mnogi su zabrinuto i ljutito prigovarali: što ako sin krene krivim putem? S kojim pravom traži svoju polovicu? Što ako sve potroši na hedonističke užitke, ne mareći za sutrašnjicu, ne mareći za teški trud kojim je otac stekao taj novac? Ako do toga i dođe (što ne mora biti), ni za takvoga se sina ne treba bojati. Zato Isus iznosi upravo najgoru mogućnost: sin je spiskao novac, živio je raskalašeno i  sebično, dok nije završio u blatu, doslovce zavideći svinjama na raskošnijem obroku. Ali, njegovo najvažnije bogatstvo još je uvijek uz njega, a to je mogućnost da se vrati kući, u očev zagrljaj. Sin to i čini: iskreno skrušeno, raskajano, osjećajući se nedostojnim pogledati ga, moleći za oprost i ljuto se kajući: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh...

Otac – dobri, milostivi otac – dočekuje ga sa suzama radosnicama, beskrajno sretan trči mu u susret, grle se i ljube, plaču od radosti. Otac zove sluge, traži da sina odjenu u najljepše haljine, naređuje da zakolju najdeblje tele, da se što bolje pogoste i proslave ovaj veliki povratak. To nije obični povratak, fizički povratak kući. To je povratak sebi samome, ispravnome putu, to je ponovno nalaženje u srcu, nalaženje dobra, milosti, marljivosti, strpljenja, umjerenosti...

Ovome sinu doista treba zavidjeti. Njegov otac nije neki silnik, egoist ili tiranin. Sin je oduvijek znao da se uvijek može ocu vratiti pod krov i da mu nikada ništa neće nedostajati. Zato se, još prije nego je priča počela, mogao predvidjeti njezin sretan završetak. Takvo bi trebalo biti svako roditeljstvo, svaki odnos sina i oca.

Niste li se možda u ovoj priči poistovjetili s onim drugim sinom? Niste li pomislili da mu je nanesena strašna nepravda? Ta on je cijelo vrijeme uz oca, ne traži svoje pravo, uvijek mu je pri ruci, svakodnevna mu je potpora, obavlja sve što mu je zapovjeđeno, u svemu je marljiv i poslušan... A što mu je nagrada? Prizor u kojemu ganuti otac pravi raskošnu gozbu za sebičnog skitnicu koji mu je profućkao pola imanja i sada se, kad je ostao gol i bos, plačući vraća? Gdje je tu pravda?

Budimo milosrdni i mudri. Nije li i nama beskrajno drago pronaći izgubljenu ovcu? Ne budimo ljuti, zavidni ili ljubomorni na odmetnutoga sina. On je težim putem došao do spoznaje, a nama je mudrost privrženosti usađena, dana, njome smo blagoslovljeni. Pa taj je izgubljeni lutalica naš brat, veselimo se da nam se vratio i da je shvatio svoju grubu pogrešku! Izgubljeni sin vraća se ocu, moli za njegovu ljubav, traži oproštenje i milosrđe, dok starijim sinom sad vladaju mržnja i zavist. Sad je on na suprotnoj strani. Sad on nije slobodan. Mrzi i oca i brata, pita se zašto se on nije malo nauživao života, a onda skrušeno vratio kući. Ne bi li bolje prošao? Zašto se u znak zahvale njegovoj odanosti nikad nije zaklalo tele? Opsjednut je tim pitanjima. Na gozbu su pristigli svi: prijatelji, susjedi, znanci, prolaznici, samo jedan odbija doći. Govori: bez mene. Sada je on izgubljeni sin. Otac i njega čeka.
A što je s onima koji imaju drugačija iskustva sa svojim roditeljima?  Mnogi su se od svojih roditelja udaljili, mnogi nikada i nisu imali neki topli odnos, mnogi su se jedni drugih u svađi i odrekli, a mnogi su se upravo radi materijalnih prava razišli. No, i tada treba imati pouzdanja u Božju dobrotu. Tko u to vjeruje, uvijek je na dobrome putu i nikada neće završiti zaboravljen, u blatu.

Tražili smo slobodu – dana nam je. Nismo znali kako je kontrolirati, pa je sve krenulo naopako. Izgubili smo se u sjajnim izlozima velikoga svijeta, izgubili sve orijentire, pa i vlastiti identitet. Ponijela su nas varljiva svjetla, šarenilo ponude, život bez polaganja računa, bez obveza... No, vrlo brzo uvidjet ćemo da je takva sloboda čista varka. Upravo je suprotno – postali smo robovi vlastite samoživosti i sebičnosti, ne mareći ni za koga, nemajući se kome vratiti u topli zagrljaj. Istopilo se sve s čim smo krenuli u novu avanturu, krila su nam potkresana, umorni smo, prazni, ogoljeni do srži. Kamo dalje? Kako? Samo kući. Uvijek i samo kući, Ocu. Ocu koji nas je mudro pustio, iako mu se srce kidalo. Ocu koji nas nije tražio. Ocu koji nas je strpljivo čekao, a onda nam širom otvorio vrata.

Svi smo mi djeca Božja, i svi smo mu jednako važni. Ne budimo kao farizeji koji su Isusu predbacivali da se druži s grešnicima, carinicima, skitnicama, bludnicima, lopovima, razbojnicima, opsjednutima... Zajedno blagujmo kruh i vino. Sjednimo pod isti krov, u istu sjenu čempresa. Svi smo njegova djeca i sve nas, kao Otac, i odbjegle i odane, s radošću dočekuje svojim beskrajno širokim zagrljajem. Budimo sretni jer su nam vrata Njegova utočišta uvijek otvorena, dok Njegov milosrdni osmijeh poput tople ljetne kiše blaži našu umornu i raskajanu dušu. Amen.




Izvor: www,veritas.hr



,,,,,,,,,,,,,,,,,,,



                                               




        JA SE KAJEM

Ja se kajem, Bože mili,
od svakoga grijeha moga,
moje srce gorko cvili,
jer uvrijedih tebe Boga.
Milosrđe tvoje veće
nego moje sve krivine;
tvoja milost pustit neće
skrušen grešnik da pogine.
Ja te ljubim, dobri Bože,
iz dna srca ljubim tebe
što mi više duša može,
više nego samog sebe.