POLOŽENI VIJENCI KOD ZIDA BOLI NA MIROGOJU I ZAJEDNIČKE GROBNICE

Zagreb, 29. ožujka 2010. (Icom) - Članovi Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja iz cijele Hrvatske danas su u povodu Uskrsa, u spomen na sve poginule, zatočene i nestale u Domovinskom ratu, položili vijence i zapalili svijeće kod spomenika "Glas hrvatske žrtve - Zid boli" na zagrebačkom groblju Mirogoju i kod Zajedničke grobnice neidentificiranih žrtava iz Domovinskog rata na Krematoriju.


Predsjednik Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ivan Pšenica novinarima je izjavio da svake godine u ponedjeljak prije Uskrsa, kao i uoči Božića, organiziraju dolazak obitelji iz cijele Hrvatske na zagrebačko groblje Mirogoj kako bi položili vijence i zapalili svijeće kod spomenika "Glas hrvatske žrtve - Zid boli" i kod Zajedničke grobnice neidentificiranih žrtava iz Domovinskog rata na Krematoriju u spomen na one koji su dali najviše za domovinu.


Takvih je na spomeniku "Glas hrvatske žrtve - Zid boli" ispisano 12.036, naglasio je, dodavši da obitelji dva puta na godinu masovno dolaze u Zagreb kako bi se suprotstavile zaboravu.


 Jer se, kako je rekao, u Hrvatskoj sve manje spominju oni koji su dali najviše za domovinu - svoj život.

U crkvi Svete Mati Slobode na Jarunu danas je služena misa za sve poginule, zatočene i nestale u Domovinskom ratu.


www.izravno.com


-----------------------------
citat:
"Jer se, kako je rekao, u Hrvatskoj sve manje spominju oni koji su dali najviše za domovinu - svoj život. "


Ne dopustimo nikada i nikom da zaborav prekrije veličanstvenost  žrtve hrvatskih rodoljuba  koji nesebično položiše vlastite živote na oltar Domovine.  


Odvojimo trenutak slobodnog vremena , izrecimo  riječi molitve ,  uputitmo ih sa zamolbenom  nakanom  k Presvetoj Majci (Jer, tko može od Nje, više suosjećati ili  bolje razumjeti neizmjerni osjećaj  boli ), da olakša  trpljenje i bol svim obiteljima  koje nažalost do dana  današnjeg nemaju mogućnost saznati istinu , odnosno , gdje  počivaju zemni ostaci njima najmilijih,  djece, očeva, majki , i  bližih srodnika.


---------------
                                                             ZID BOLI

Zidali su naši stari, u vremena stara,

od kamena zdanja za vjekove duge.

Sad zidaju majke grada Vukovara 

-  zid plača od cigli boli i tuge.

Ne plačite šume, vi Dunava vali!

Ne plačite, vjetri, rascvatom ruža,

za nama što smo tada nestali i pali.

-   dok mati i žena traže - sina i muža!

Ne plačite, breze i vi vitki bori,

dok Hrvatska rane mučenika vida!

Ne plači, nebo, već zvijezdama gori

noću - nad zidom plača, nad tugom zida.

Ne plačite ptice; grlice i rode!

Vi bića šumska; srne, vjeverice!

Dok u snima majke u nadama hode

za očima svoje te nestale dječice.

Zidali su naši stari od kamena zdanje

-   prkosilo vjetru, buri i orkanu.

Sad zidaju majke u nadama sanje

-   žbukom boli u zid ciglu uzidanu.

Mile Prpa

__________

Počivali u miru Božjem !

NEDJELJA MUKE GOSPODINOVE - CVJETNICA

U križu je život

Ulazimo u posljednji tjedan Isusova zemaljskog života i slušamo izvješća o njegovoj muci. Isus ulazi u sveti grad Jeruzalem, dočekan klicanjem i odobravanjem. O tome nam govori evanđelje - danas, na nedjelju Cvjetnice. No, ta slika zamalo se pretvara u svoju suprotnost - opisanu u izvještaju evanđelista Luke. Taj toliko slavljeni i svečano dočekani Mesija uskoro stoji pred sucima i upraviteljima, biva ponižen, popljuvan i izbičevan, uzima na sebe teški križ, teško ali strpljivo ga nosi na Kalvariju, biva pribit na nj te umirući predaje svoj duh Ocu.


Isusovim ulaskom u Jeruzalem, koji je obilježen slavljem, čašću i klicanjem, započinje drama kakvu si nitko od stanovnika Jeruzalema nije mogao ni zamisliti. U skromnom, poniznom i prema svima dobrostivom učitelju iz Nazareta masa okupljena na slavlje blagdana Pashe prepoznaje dugo očekivanog Mesiju. Onaj koji govori tako snažno kao nitko dosad, koji čini čudesne znake, liječi bolesne i prijatelj je svima, a osobito onima »s ruba« - taj mora da je Mesija, Pomazanik, Spasitelj.


Međutim, čudnom logikom, u kratko vrijeme, zavist i mržnja pretvaraju ga u čovjeka koji je izdan, zatajen, ostavljen od sviju, prepušten nepravednim optuživanjima i osudi, predan bestijalnom iživljavanju, mučenju i ponižavanju. Njegova ljubav, dobrota, opraštanje, prihvaćanje svakoga nailaze na potpunu suprotnost: na mržnju, zlobu, prezir, odbacivanje. On nevin, uzima na svoja leđa križ krivice cijeloga svijeta i strpljivo ga nosi na mjesto gdje će na njega biti razapet. Oko njega, ona ista masa ljudi koja mu je klicala kao kralju, urla puna bijesa i prezira: »Raspni ga, raspni!« Samo malobrojni među njima, poput Marije, majke njegove, ljubljenog učenika Ivana, Šimuna Cirenca, Veronike, skupine žena - suosjećaju s njime i prate ga u sramotnu smrt.


U tim trenucima Isus doživljava vjerojatno najmučniju samoću i ostavljenost. Događa se nepravda koja vapije u nebo. No, upravo po tome, na taj strašni način Bog suprotstavlja ljudskim planovima, njihovim očekivanjima, nadama i razočaranjima svoju logiku, želi na svoj način ostvariti svoje kraljevstvo i ispuniti obećanje o spasenju. Dopušta da njegov Izabranik trpi, bude ponižavan, da sramotno umre na križu. Po tome otvara jednu potpuno novu perspektivu čovjeku: do pravoga života, života u punini stiže se po trpljenju, križu i smrti. To je njegov plan, upravo tako je htio pokazati svoju neizmjernu ljubav za svakog čovjeka - da je htio i dopustio da se sve zlo, sva mržnja i nepravda sruče na njegova Sina. Želio je da po Isusovu križu zasja puna veličina i smisao života i da nas pozove na taj isti put.


 U križu je ljubav na djelu, u njemu je smisao, po njemu se dolazi do uskrsnuća, u njemu je život - život u punini.


Josip Koprek,www.glas-koncila.hr

PROLJETNO LIVADSKO CVIJEĆE

NA LIVADI

Na livadi cvjetnoj, gle, kako sve raste.

Buk mirisa peludnog dušu mi prože.

Rasap cvjetni kao da ga posvud plaste,

ko pokošenog sijena mirisi se slože.

Koračam livadom, tek dušom je gazim,

a ne nogom ili stopalom jakim.

Na svaki cvijetak ja uzalud pazim,

jer strada i hodom mojim čak i takim.

Na livadi, sâm sam u tom cvjetnom buku,

raskoši mirisa, oko mene sve plini -

ko uzdasi snova, u srce me tuku.

I pomalo smeten, gle, leptir koji!

Pričinja li se meni ili se samo čini -

ja leptira, ili leptir se mene boji?

-------------------

U SVIJET TIŠINE

U svijet tišine ko u neke tmine,

dubno odoh podno koraljnog žala.

Svjetlom kad grunuh u te dubine,

nada mnom ni bonace ni morskog vala.

Već raskril boja, sve ljepotu tkaje.

Podmorjem život, greben od koralja.

Ljubičasta, plava, žuta – crvenilo daje,

nešto što il’ treperi il’ se valja.

Očima ja pasem razigrane šare,

natura divlja pitomošću sjaje.

U izražaju svome ništa ne skriva.

Boje do boja, jedne druge jare,

uzdah u ljepoti još pobudom traje.

To svetost u nekom blaženstvu sniva.

__________________

ĆUTIM LJUDE 

Ćutim ljude, miris mudrosti zove,

širi se ozon nekog blagodaja.

Zov na dobrotu – uha mi love,

hvatam ga dušom, bilom srcostaja.

Glas mirisa ili miris tog glasa,

spokoj mira ili mir spokoja tog.

Kao da se posvud hukom rastalasa

glas neki, ko da nas zove sami Bog.

Na mudrost dobrote, ili dobrotu mudrih,

raznose poziv vjetrovi bez stâja.

Ja samo ćutih i za  njime žudih.

Jeka tog zôva, gle, srca nam spaja.

  - Budimo dobri da bismo mudri bili.

Budimo mudri – da dobrota nas krili.

autor stihova Mile Prpa

KRIŽNI PUT BRANITELJA I DJECE POGINULIH BRANITELJA - SLAVONSKI BROD

Tekst s nekoliko postaja križnog puta branitelja održanog u Slavonskom Brodu 20. ožujka 2010.

Posebnost je u tome što su tekst pisali sami branitelji i djeca poginulih branitelja.

1. postaja: Isusa osuđuju na smrt BRANITELJI:
Gospodine Isuse, na tu nedužnu osudu pristao sam i ja kada sam posao braniti Domovinu. Oprosti mi i daj mi milost da i ja strpljivo primam krivi sud, da podnosim nepravde i osude za ljubav prema Domovini.

DJECA POGINULIH BRANITELJA:
Dragi Isuse, u danima mladosti kada su nam najpotrebniji moramo prihvatiti da smo bez očeva. Ne razumijemo tu nepravednu osudu, nejasan nam je smisao te patnje. Oprosti nam, daj nam milost da je prihvatimo, da se borimo, da živimo.

5. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

BRANITELJI:
Mili moj Isuse! Prosvijetli me svojom milošću da spoznam vrijednost Tvojega kriza. Daj da I ja s ljubavlju zagrlim svoj križ bola, tuge, bolesti, odbačenosti, nerazumijevanja i nosim dokle god Ti hoćeš.

DJECA POGINULIH BRANITELJA:
Dragi Isuse, molimo te da suborce naših očeva pošalješ na naše životne staze, da nam pomognu nositi naše križeve spontano i sa srcem, kao sto je Tebi pomogao Šimun Cirenac.13. postaja : Isusa skidaju s kriza

BRANITELJI:
Žalosna Majko Isusova i Majko moja. Molim te za onu veliku bol i krvave suze sto si pretrpjela kada si u krilo primila mrtvo tijelo svoga ljubljenog sina. Daj da i moje suze ne budu uzalud isplakane, kada jednom I moju dušu na samrti primiš u svoje materinsko krilo.

DJECA POGINULIH BRANITELJA:
Dragi Isuse, naši očevi svoja su počivališta pronašli u aleji branitelja na grobljima diljem Lijepe Naše. Molimo te da nikada ne padne prašina preko njihovih imena uklesanih zlatnim slovima kako u kamene ploče, tako i u hrvatsku povijest.

14. postaja: Isusa polažu u grob

BRANITELJI:
Isuse, živote moj, daj da na Tvom grobu oživim novim životom, jer nisi me stvorio da bi propao, nego da bi Tebi služio i u meni svoje Ime proslavio. Da s Tobom i sa svojom bracom koji život položiše na oltar domovine jednom na vječni život uskrsnem u domovini nebeskoj, gdje rata vise biti neće, ni suza, ni bola, ni jauka.

DJECA POGINULIH BRANITELJA:
Dragi Isuse, daj nam snage da se i dalje uspješno borimo protiv kušnji koje napadaju naše mlade živote, da shvatimo da smrt nije kraj, nego put koji vodi do ponovnog susreta s onima koji su nam poklonili slobodu i život, a koje za ovozemaljskog života nismo mogli zvati “tata”.
Tekst: Marija Jasna Bašić - Slavonsko Brod

http://www.viktimologija.hr
___________________


Što reći na ovu vijest ?


Vječna  slava i hvala svim  palim i živućim  hrvatskim braniteljima ! 


Pokojni hrvatski sokolovi nek' počivaju u miru obasjani milošću dragog Boga.
 Živućima  neka udijeli potrebiti mir u duši, te ih na  svakom  koraku brižno pazi i čuva od svake možebitne nepredviđene   pogibelji. 


Svjedoci smo  krajnje nepoželjnoj i sve učestalijoj  pojavi,odnosno postotno vrlo velikom  broju izvršenih  suicida braniteljske populacije.


Stoga, svima, koji u  korizmeno vrijeme pokore promišljaju isključivo o sebi samima, (   odricanju  ovisnosti o kavi, cigaretama, kolačima itd.) poručujem da se prisjete   u molitvama i svih palih hrvatskih rodoljuba  koji su  žrtvovali nesebično vlastite živote za spas DOMA,  naš i naše djece. Te,  svih živućih  koji su  preživjevši  strahote na prvim crtama bojišnica diljem Lijepe Naše,  i nadalje  danonoćno  prisiljeni trpjeti  ( uslijed napada noćnih mora)   podnoseći stravične patnje ,  da  bi  mi danas imali mogućnost  konačno uživati u blagodatima slobode i mira  svoj na svome. 

DOBRODOŠLO PROLJEĆE !!!!!!!

 "Ponekad se treba  prepustiti i snovima. Ništa tako ne može okrijepiti duh kao snovi. "


  "Snovi su jastuk nadanja na kojima se duh odmara."


 " Ja sam sanjalica, ne i gatalac. Tko sanja ne mrzi."


   "Svako jutro pomiriši neki cvijet - jer on ne može biti zao."


"   Ogrlica se stavlja na tijelo, oko vrata, radi ukrasa. A kako ukrasiti vrat duše? Samo biserjem ljubavi kroz  ovozemni život."
  
autor Mile Prpa,  GLORIFIKACIJA ŽIVOTA  knjiga sa 80 pjesama i 1300 misaonih izreka (gnoma) u kojima se glorificira život. 


-----------------------------------
Odškrinuta vrata

  

Uvijek je dobro

kad naiđem na tvoja

odškrinuta vrata.

Ovlaš pokucam

i već sam unutra,

gdje me čeka

šalica tople kave,

magnolija

i bijelo kamenje s Drave.

Kucam i na druga vrata.

Rijetko se otvaraju.

Nema iza tih vratiju

ljudi

što sanjaju san javora,

kojima se lobelije

plave u očima,

a radost tulipana

obigrava oko

njihovih nogu.

Pazim da i moja vrata,

ponekad, ostavim otvorena

jer doći će mi Luna

pa ćemo u srebrnim haljinama

plesati po usnulim plićacima,

a zveketom grivni

prenut ćemo jata

ružičastih flaminga.

Moram ostaviti

odškrinuta vrata

jer iza zatvorenih trepavica

odzvanjat će akordi

Segovijine gitare,

a dvanaest malih kolibrića,

molit će za mene.

Ako ne ostavim

odškrinuta vrata,

kako ću naći sebe?

Ostat ću zaključana,

zapretena, zaboravljena,

a ja samo želim

da oćutim miris ljiljana

zapasanih mi oko struka.

----------------

Dobrodošlica

Ovo more, kao i ova žena,

žele Ti dobrodošlicu.

Daruju Ti snagu plime i oseke

i kite Ti uzglavlje najfinijom

 čipkom morske pjene.

A negdje u dubinama

 skrivaju majušan biser, samo za Tebe...

Jedino što ovo more i ova žena

 ne mogu Ti dati je – ravnodušnost.

autor stihova Javorka Pangerčić , http://javorka.webs.com

=========================

Oči, vratari duše

Prekrasne, krupne, sjajne,

crne, smeđe, plave, zelene,

neugledne, žmirkave, krmeljive,

prošarane filigranom crvenim.

Stidljive ispod trepavica,

vragolaste sa strane,

direktne i pronicave,

nježne, snene, zaljubljene.

Nemirne, podmukle, vrludave,

procjenjivačke, laskajuće, lažljive.

Vratari na ulazu u druge svjetove,

svjetove iz bajki.

Ako uđeš, iza njih te čekaju

iznenađenja neizreciva,

možda dobre vile i zlatne ribice,

dvorci na maglenim brdima,

tople planete

iz paralelnih svemira.

A, možda,

žabe otrovne i rep škorpije,

poljubac crne udovice

i koktel amara s mambinom slinom.

Ako odlučiš ući,

budi hrabar i oprezan

jer njihova ljepota

možda krije bol.

Oči,

vratari duše.

--------------------

Osmijeh 1973.

nismo se čak ni upoznali
a ja uzimam kopiju tvog osmijeha

bez pitanja

potajno

u prolazu

čim si se udaljila stavio sam ga na lice

izgleda da je to stvarno izvrstan osmijeh

ljudi kraj kojih prolazim

kradu od mene kopije

bez pitanja

potajno

znam to jer sam neke ponovo sreo

prvi put ozbiljni a sada s osmijehom

ukradenim

s mojeg

a zapravo s tvojeg lica
----------

Sačinjen od osmijeha,

stisnutim se ustima štitim od kiše.

U meni cvate nebo

i bezbroj malih sreća čini me sobom.

Jedna žena je rođena

i živi negdje u ovom gradu.

Želim ju naći.

Znam, proći ću kroz poneki oblak tuge,

bez lutanja i žurno,

jer ona čeka mene

negdje u ovom gradu.

Jedna je rijeka zastala da sačeka more.

Od mojih malih sreća

sagradit ću najljepši osmijeh na njenom licu

i skrenut ću njen pogled

na istok gdje plamti nebo.

--------------------

Moj život

Esenciju živim, pjevam,

ni vino ne blažim vodom.

Ja jurim s vjetrom u kosi,

drugi se spotiču hodom.

Al' dok k'o munja sijevam,

(što zavist stvara u zlobnih)

pod zemlju me bljesak nosi,

prepun nuspojava kobnih.

Život mali, al' samo moj,

moje tuge, sreće, čežnje,

lude misli, pčelica roj,

ljubavi divlje i nježne.  

Mijenjao nikad ga ne bih

za bitak dug, miran i tih.

autor stihova  Ivica Smolec, http://www.ivica.info 

===================

Ne pitaj više 

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj 
zašto raste trava i zašto je nemirno more. 
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni 
i bijelom lađom snova tko krmani 
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene. 

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce. 
Znaš li odakle koralj na dnu oceana? 
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti 
ali ti živiš daleko od glasa valova. 
Tvoja je misao strma pećina 
o koju se uzalud razbija moj život. 

Ne pitaj zašto te ljubim. 
Pristupi k meni! Tužno je moje srce. 
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta 
na visokoj planini zaborava 

Vesna Parun

==========================

OBLAK 

Lijepo je biti oblak
Sav teret koji nosiš
Kišom izrosiš
S vjetrom se raduješ
Suncem izgaraš
Znajuć' da novoga sebe
Od staroga stvaraš

Kad si oblak
Budiš se sa suncem na licu
A u njedrima umjesto srca
Slušaš raspjevanu pticu

-----------------

PTICE 

kad ptice u jesen
odlete put juga
u prazna se gnijezda
naseli tuga 
zar nije slično s ljudskim srcem
izgubi li nekog do kog mu je stalo
prazno srce, baš kao i gnijezdo
ispuni tuga… malo po malo 
ali bude li srce sjećanja puno
miris... kretnje… govor… ime
tuga sebi ne nalazi mjesta
jer sjećanja… to su ptice
što su ostale da prezime

autor stihova Dragan Gortan, 
http://bigblog.tportal.hr/boljun

=========================

ŠTO TO IMA U TVOJOJ KOSI

Što to ima u tvojoj kosi
da je vjetar njiše tako?
Što to tvoje lice nosi
i sja u nekom zanosu jako?

Što to blistaš nade žarom?
Daj tu sreću svima reci!
Što u tebi plimi jârom
kao voda u nabujaloj rijeci?

Daj tu radost sad podijeli
s onima što ih prte boli.
Tu bi blagost i mi htjeli,
da nas plâvi, nosi, voli.

------------

DVA UZDAHA

Možeš li doći kao sjena
nepoznata, tiha?
I da nitko te ne čuje,
i da nitko te ne vidi
– do zjena moga stiha?

Možeš li doći koraka laka,
kao titraj zraka?
I nitko neće znati
da su se sreli –
Dah do daha, dva uzdaha!

-------------

GOVOR MISLIMA

Govoriš mi mislima svojim
tiho, što se u tebi tkaju.
Govoriš mi i licem svojim
znamenje kojeg tek slutnje znaju.

Govoriš mi ćutanjem svoga lika
što pred očima se često stvori.
Kaza mi, kaza to tvoja slika
i u snima mojim sve mi zbori.

autor stihova Mile Prpa, www.mile-prpa.com

------------------------------

 Nastavak slijedi, jer,lijepih poučnih misli i riječi
koje odišu toplinom, nikada dosta.

Ugodna večer i miran san, 
svim posjetiteljima stranice !