SILVESTROVO

, , , ,

http://www.youtube.com/watch?v=eLS6-XxbwR4&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=OJHwmiqTxJU&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=xRk96SDYA0w&feature=related



Posjetiteljima stranice i svim ljudima dobre volje, nek' se u Novoj 2011. godini  ostvari sve što su si poželjeli !

Obilje Božjeg blagoslova bdjelo nad svima vama i cijelom svijetu !

Zdravi i veseli bili!

BOŽIĆNI KRUH

PODIJELI SVOJ KRUH

Svatko zna:

Milijuni ljudi trpe glad.
Svaki dan. Jučer, danas, sutra.
Ne mogu raditi
jer nemaju što jesti.

Bolesni su jer nemaju što jesti.
Umiru mladi jer nemaju što jesti.
Milijunima ljudi upisana je smrt
u lice i u tijelo.

Jedna od najvećih sablazni našega vremena.

Bez života leže ljudi polumrtvi od gladi na istoj zemlji na kojoj se krećemo mi, dobro uhranjeni. Što činimo mi, ljudi s bogato prostrtim stolom, lijepim stanom i mekanim krevetom? Kako reagiramo kad se suočimo s ovom tragedijom svijeta? Ne želimo više ništa o tome znati?

Podijeli svoj kruh i bolje će ti prijati.
Podijeli svoju sreću i postat će veća.
Oni su siromašni. Mi smo bogati.
Živjeti znači: davati i uzimati.
Mi uzimamo previše. Moramo dijeliti!

Mnogi od nas misle: Ostavi me na miru s tim milijunima mrtvih od gladi, s tom iscrpljenom djecom, očajnim majkama. Znam da postoji glad, strašna glad, da postoji neznanje, bolest, siromaštvo, bijeda, nevolja, potreba. Znam da ima ljudi koji bi još mogli živjeti da imaju malo moga blagostanja. Ali ja to više ne mogu slušati, ne mogu to više gledati, ne mogu o tome više čitati.

Ali dokle god ljudi umiru od gladi, dotle ostaje otvorena rana čovječanstva. Imali bismo - kažu stručnjaci - mogućnosti prognati glad iz svijeta. Ali to će nam uspjeti tek onoga dana kada ljudi bogatih zemalja toliko razviju srce da se budemo više brinuli za život siromašnih, nego za izlete i svemirski prostor i za još savršenije sustave naoružanja.

Jedni tako, a drugi onako?
Svi moraju živjeti!
Ne toliko govoriti! Nešto treba učiniti!
Jedan postotak pomoći više je
od sto posto sažaljenja.

Ne skrivaj se
kad te tko treba.

Phil Bosmans  
..............





Slavonski pučki kolač - pogačice s čvarcima

BOŽIĆNE JASLICE U NAŠIM CRKVAMA

U današnjem ofucanom i banaliziranom svijetu božićne jaslice vraćaju me svijetu djetinjstva, siromašnom materijalnim dobrima, ali tako bogato mnoštvom emocija. Traju u sjećanju ona uzbuđenja koja počinju popodne uoči Badnjaka: miris borovine u sobi, odmatanje starinskih ukrasa i sjajnih staklenih srebrenih kuglica, a ovčice, tri kralja i Isusek u jaslicama još zrače davnim danima božićnih radosti. Traje u sjećanju i ono nestrpljivo iščekivanje božićnog jutra i pogleda na darove koje je Isusek ostavio ispod bora (rijetko su to bili oni darovi koje sam u svojoj dječjoj mašti priželjkivao).

Božićne jaslice u očima i mašti djeteta bile su nešto tajnovito i lijepo, put u daleko vrijeme i daleke prostore u vrijeme rođenja Isusa, što ono, kao dijete, dovoljno ne razumije, ali zna da je nešto o čemu treba razmišljati sa strahopoštovanjem. I mnogi će se sjetiti tih svojih dječjih dana.

Reminiscencija na te dane je reportaža „Božićne jaslice u našim crkvama“ snimljena u nekoliko crkva u Zagrebu, prvenstveno onih iz središta grada, u čijim sam božićnim jaslicama kao klinac svake godine uživao i maštao od Božića do Tri kralja.

Presveto Srce Isusovo, Zagreb

Povijesti jaslica, odnosno božićne spilje (jednostavno uprizorenje Isusova rođenja) možemo pratiti već od 2. stoljeća: štovanje spilje rođenja u Betlehemu, iznad koje je u 4. stoljeću izgrađena crkvica, u kojoj je sv. Jeronim dao naslikati scene sa spiljom i rođenjem Isusa; u Njemačkoj se nakon Prvog križarskog rata počinje razvijati tradicija božićnih jaslica, da bi nakon tri stoljeća bila prekinuta početkom reformacije u 16. stoljeću. Jaslice su osobiti procvat doživjele poslije obnoviteljskoga  Tridentskog koncila (1545–1563.), u protureformaciji, kada  su isusovci i franjevci započeli ponovno oživljavati ovu tradiciju.

Presveto Srce Isusovo, Zagreb

Prva božićna spilja, kako se danas postavlja u crkvama kod nas i diljem katoličkog svijeta, napravljena je u Pragu, u isusovačkom samostanu, 1562. godine; isusovačka crkva Presvetog Srca Isusova je druga po veličini crkva u Hrvatskoj, iza Zagrebačke katedrale.

Kraljica svete krunice, Zagreb

Kraljica svete krunice, Zagreb

Dominikanac fr. Drago Kolimbatović i autor ove reportaže ispred stare crkve, 1960. godina (lijevo);  nova crkva izgrađena je 1971. godine (desno).

Dominikanski samostan i crkva Kraljice svete krunice na Željezničkoj koloniji u Zagrebu (kod Dinamovog stadiona) teško su oštećeni u „savezničkom“ bombardiranju Zagreba 1944. godine, kada je poginulo i osam redovnika. Nova crkva i samostan izgrađeni su 1971. godine. Bila je to prva crkva podignuta nakon Drugoga svjetskog rata u Zagrebu.

*Partizani su nakon svršetka rata u svojem danse macabre srušili crkvu u zagrebačkom Trnju i od njenog bijelog bračkoga kamena izgradili spomenik Jugoslavenskom narodnom heroju na Mirogoju.

Uz crkvu Kraljice svete krunice vežu me sjećanja na moju prvu polnočku, pričest (ali i vjenčanje), te neizostavno na katehetu patera Dragu. Ne mogu se ne zapitati zašto je nakon toliko vremena njegov živi lik i glas očuvan u fragmentima sjećanja.

*Drago Kolimbatović rođen je 1925. godine u Supetru na Braču. Svoja sjećanja na gorka iskustva Bleiburga opisao je u knjizi „Moj Bleiburg“, koju je objavila Dominikanska naklada Istina, 2003. godine.

Zagrebačka katedrala

Zagrebačka katedrala

Zagrebačka katedrala

Sveti Petar, Zagreb

Sveti Petar, Zagreb

Sv. Franjo Asiški, Zagreb

Sv. Franjo Asiški, Zagreb

Bl. papa Ivan XXIII, Zagreb-Dubrava

Sv. Barbara, Zagreb-bolnica Rebro

Sv. Vid, Zagreb-Sesvete

Sv. Nikola biskup, Zagreb-Stenjevec

Sv. Nikola biskup, Zagreb-Stenjevec

Sv. Josip Radnik, Zagreb-Gajnice

Sv. Josip Radnik, Zagreb-Gajnice

Sv. Josip Radnik, Zagreb-Gajnice

Ljubomir Škrinjar, 

http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=7432:boine-jaslice-u-naim-crkvama&catid=58:ljubomir-krinjar&Itemid=52

ŽIVOTNA PRIČA - IZVUCIMO POUČAK

Blagdan prije blagdana Dogodilo se to u četvrtak, 23. prosinca, dan uoči Badnjaka, a dva dana prije Božića, u vrijeme kad ljudi hrle u velike trgovačke centre, ne bi li na jednom mjestu pronašli sve one poklone kojima bi mogli na božićno jutro razveseliti svoje najmilije, pa čak i neke od onih malo manje milih. S posla sam došao kući oko šest poslijepodne, umoran kao i obično. No, kod kuće nije sve bilo kao i obično. Naime, mjesec dana ranije, moja me žena napustila i otišla živjeti kod svojih roditelja. Sa sobom je povela našeg 7-godišnjeg Marina i 10-godišnju Petru. Nije više mogla izdržati to što me gotovo nikad ne bi bilo kod kuće jer bih, nakon posla i ručka-večere, jedva čekao poći vani s prijateljima, obično u omiljeni kafić, gdje bismo najprije prepričavali i komentirali dnevna događanja 'u zemlji i svijetu', a zatim i utakmice Lige prvaka. Ako bih i ostao kući, bilo bi to opet zbog neke utakmice ili pak zbog ružnog vremena... Tako je to godinama išlo. Nije mogla izdržati s osjećajem da je, najvjerovatnije, više i ne volim, kao što sam je volio u prve dvije godine našeg braka. Posliije sam polako ali sigurno prestajao iskazivati želju da mi je stalo do njene blizine, do zajedno provedenog vremena, bilo u priči, šetnji ili nečem drugom... No, posebno nije mogla izdržati pritisak u svojoj savjesti da živi sa čovjekom koji je, negdje 'na putu', ostavio moral i vrijednosti do kojih je nekoć držao, a što ju je, među ostalim, i privuklo k meni. Znala je, dakle, za način na koji sam stekao 'dodatne' materijalne povlastice, a to njoj nije davalo mira. S druge strane, ja sam sve više ogrezao u svojoj 'poslovnoj putanji', pa mi moralne prodike nisu ništa posebno značile. Zato, s vremenom, nisam ni mogao osjetiti njeno srce, pa čak ni najobičniju potrebu svoje djece za igrom s vlastitim ocem. Često mi je govorila da prekinem s takvim 'stilom' života, a ja bih joj odgovorio: 'Hoću...hoću... Kad dođe vrijeme za to...' Ali vrijeme nikako nije dolazilo. S jedne strane, sticao sam sve više i više, a s druge imao sve manje i manje... Dakle, toga sam dana došao u prazan stan, baš kako je bilo i u mojoj duši. U blagdanskom ozračju, čovjek se, da to i ne želi, osjeti još usamljeniji nego inače. Nakon dva-tri na brzinu ubačena zalogaja, umjesto zasluženog odmora, naprosto sam morao 'izletjeti' negdje vani, jer me zahvatio neki čudan nemir. No, nisam htio nikoga zvati da mi pravi društvo. Htio sam tumarati uokolo sam, samo da ne mislim na odnose u obitelji i na koješta drugo što bi me opterećivalo... Znao sam da ću djecu vidjeti nekoliko sati na Božić i to je bilo sve što mi je trebalo znati. Vozeći bez plana Tek kada sam izašao vani u noć, vozeći bez plana, s jednog kraja grada na drugi, sjetio sam se da sam već trebao kupiti darove za Marina i Petru. Čim sam na to pomislio, nešto me naglo stisnulo u prsima. Bilo mi je k'o dan jasno da je to - znak upozorenja. Prva misao je zatim bila: 'O, Bože, toliko toga u svom životu radim krivo...' Ne sjećam se kad sam prije toga posljednji put zaozbiljno izustio Božje ime... U meni se tad, bez pitanja, nešto pomaklo i odškrinulo... Po prvi sam put ušao u taj novi trgovački centar, jer sam čuo da u njemu ima svega i da čovjek ne mora dugo lutati po gradu ne bi li pronašao i kupio primjeren i povoljan dar za svoju dragu djecu, rodbinu, prijatelje... U centru je bila neviđena gužva. Učinilo mi se da je i inače tako. Blagdanski ugođaj je bio u punom jeku. Sve je sjajilo i bliještilo, a izlozi su se među sobom natjecali koji je ljepši, uz obavezan slogan na svakom - 'Čestit Božić i Nova godina!'. Svima poznate pjesme: 'Tiha noć', 'Zvončići', 'Božić bijel'..., razlijegale su se golemim prostorom, kojeg je trebalo ispuniti svime što odgovara spomenutom ozračju. Atmosfera se podizala do točke kolektivnog zanosa, pri kojem čovjek-potrošač uvijek biva doveden do odluke da ne bude 'škrte ruke'. Zanos je to koji nuka da izabereš ono što je više, bolje i skuplje... I da, ako je moguće, poslije svega imaš osjećaj dobro i uspješno obavljenog posla. Tako sam i ja postao dio tog zanosa i posla, te kupio sinu skupocjenog robota na daljinsko upravljanje, a kćerki novi tip mobitela, jer su ga već, upamtio sam to, sve njene prijateljice iz petog razreda imale. Nisam htio da se osjeća zakinuta ili čak neprihvaćena u svom društvu. Osjećao sam da sam im kupio pravu stvar i da će to moju Petru i moga Marina razveseliti više nego bilo što drugo. No, kada sam u sebi, još dvaput, čuo odjek '...više nego bilo što drugo... više nego bilo što drugo...', u meni se opet nešto pomaklo. Suze su mi navrle na oči i počele naglo kliziti niz obraze. Nisam ih ni pokušavao zaustaviti, a niti sam podigao ruke da, brže-bolje, obrišem svoje sasvim mokro lice. Iako iznenađen 'razvojem događaja', nije me bilo briga da me tko vidi takvog. Bio sam iznenađen, jer već dugo, jako dugo mi se nije dogodilo da sam plakao. Još davno su mi neki govorili da muškarac ne smije dopustiti sebi da bude slab... Hodao sam po tom trgovačkom centru, posramljen zbog vlastitih misli da ne postoji nešto što bi moju djecu moglo više razveseliti od tih kupljenih 'igračaka'. Bio sam posramljen jer sam potpuno zaboravio da bi mome sinu i kćeri, više od bilo kojeg drugog poklona, značilo da mama i tata opet budu zajedno i da se vole kao nekad. Da, kao nekada, kada sam se znao s njima valjati po podu i izmišljati priče prije spavanja, zbog kojih bi pucali od smijeha. Suze, koje su, eto, same padale, kao da su bistrile moje mutne oči. I kao da mi se vraćao komad onog drugog, unutarnjeg vida, koji je, tu negdje, oduvijek čekao na mene. I gle, u tim se trenucima sjetih, začudo, onih riječi iz 'Malog princa', koje sam znao u nekim davnim danima govoriti drugima: 'Bitno je očima nevidljivo...' Nećeš nikada kupiti ljubav Zatim se dogodio prizor, za kojeg nisam siguran hoću li ga moći dobro opisati. To je bilo uistinu nešto najneobičnije što sam doživio u svom životu. Znao sam da nije java, ali da je ipak živa stvarnost, samo izražena na drugi način... Dakle, gledajući u ljude oko sebe, primjetio sam da velika većina koja je došla kupiti darove zapravo gorko plače... Vidio sam im suze koje su se slijevale niz njihova lica, ali koje oni nisu primjećivali. Ulazili su i užurbano izlazili iz jedne u drugu trgovinu, ne obazirući se na brojne kapljice koje su im bez prestanka navirale i padale niz, uglavnom, zajapurene obraze. Bio je to nevjerovatan i dubok prizor! Nekako mi je dano da shvatim. Bilo su to suze koje su dolazile iz njihove nutrine. Koje su odavale njihovu unutarnju tjeskobu, strah, neku stranputicu ili pak nemoć. A što su bile krupnije, to bi značilo da je i njihova unutarnja bol bila krupnija. Potom sam, prolazeći pored svih tih ljudi, doživio nešto još neobičnije. Pored svakog od 'zaplakanih', začuo bih glas, upućen baš toj osobi. Tako sam, pored jednog čovjeka, koji je nosio pune kese darova, začuo: 'Na takav način nećeš nikada kupiti ljubav svoje obitelji...' Pored drugog sam čuo: 'Tako si bogat i uglađen, a tako siromašan toplim, iskrenim riječima...' Pored trećeg, kojeg sam mimoilazio, glas je bio vrlo jasan: 'Prošlost ne možeš promjeniti... Nebo još uvijek čeka da ti pomogne...' Pored četvrtog sam čuo: 'Priznaj da te ponos priječi otići svome bratu i oprostiti mu ono što je učinio prije sedam godina... Pođi do njega, pa onda nastavi s poklonima...' Pored petog se začulo: 'Nemaš vremena koliko misliš da imaš. Prestani lagati ljude oko sebe jer će ti se uskoro sve srušiti, kao kakva kula od pijeska. Čak i ono do čega ti je najviše stalo...' A upućeni glasovi dopirali su iz jednog te istog izvora, iako su poruke bile zasebne. No, ljudi su i dalje užurbano kupovali ne mareći previše niti za svoje suze, a niti za spomenuti glas, makar im se, kao dobrohotan znak, nudio kao nemjerljivo dragocjen poklon... Na putu kući, u automobilu sam uključio radio. Po prvi put sam u životu čuo pjesmu 'Oh, happy day', iako sam je prije toga slušao stotine puta... 'Oh, happy day... Oh, happy day... When Jesus wash... He washed my sins away... Oh, happy day!' U meni je sve nešto ključalo, a slutio sam i što je to. Ili bolje – tko je to... Kad sam se napokon vratio u stan, znao sam da ne smijem uključiti TV i time zatomiti pokrenuto zbivanje u svom srcu. Sjedeći na udobnoj fotelji, pogled mi je, bez TV - ekrana u fokusu lutao sve dok se nije zadržao na policama za knjige. Ponukan, ustao sam i uzeo u ruke najprašnjaviju knjigu. Otvorio sam dva puta nasumce i naišao na ove riječi: 'Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja...', te na: 'Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni...' Oči moje nutrine su se otvorile. Počeo sam moliti: 'O, Bože, oprosti mi... Oprosti mi za moju tamu... za moj pokvaren i lažan život... Smiluj mi se... ne mogu dalje ovako... Uđi, Isuse, u ovo moje jadno i ponosno srce... Ti me odsad vodi... ja ne mogu i ne želim više po svome...'. Osjetio da mi je srce omekšalo i da nije tvrdo kao kamen. Neopisiv mir preplavio je moje biće. Znao sam da je to bio dar odozgor. I to kakav dar! Znao sam da mi se dogodilo Došašće, i to prije Božića. Od tog trenutka, sasvim sigurno, nisam više bio isti čovjek... Nešto se  važno dogodilo Sjeo sam u automobil i odvezao se do kuće u kojoj je živjela moja žena u posljednjih mjesec dana. Bilo je već prošlo devet navečer. Polako sam pokucao, na njoj već poznat način, bivajući spreman da se, možda, vrata i ne otvore... Onda bih pokušao neki drugi put opet... No, ona ih je otvorila i brzo rekla tihim glasom: 'Spremam djecu za spavanje. Što hoćeš...?' Nakratko sam je gledao u oči, a onda rekao: 'Ne želim ništa... Samo bih ti nešto rekao, ako mi dopustiš...' 'Reci, ali brzo, jer moram ići...', odgovorila je. 'Oprosti mi što sam te povrijedio... Što sam ti nanio toliko boli svo ovo vrijeme. Tebi i našoj djeci... Oprosti što sam te zanemario, prestao osjećati... Kriv sam... Kriv sam što sam bio naivan i glup, kada sam dopustio da me pohlepa ponese... Mislio sam da će me učiniti sretnijim... Pretvorio sam se u ono što nisam htio... A to nisi zaslužila... Eto, htio sam te samo moliti da mi oprostiš. Ništa drugo.' Nakon nekoliko trenutaka tišine, polako sam se okrenuo i krenuo stepenicama prema izlazu. 'Luka?' zazvala je blago drhtavim glasom. Okrenuo sam se i vidio njene oči kako se lijepo, kao nekoć, cakle. 'Dođi... Uđi unutra... Moji su otišli na selo. Sutra će se vratiti.' Gledala me u oči, shvaćajući da se u meni zaista nešto važno dogodilo. Proniknula je da sam drugačiji. 'Svo sam vrijeme čekala na ovo...', rekla je, a ja sam iz džepa izvadio i dao joj mali oblutak, kojeg mi je teta Olga nedavno poklonila da i ja njime nekog obradujem. Na njemu je bilo napisano: 'Ljubav nikada ne prestaje.' Kad je pročitala nježno me, a opet, čvrsto zagrlila. Neizmjerna sreća koja me preplavila bila je nešto što se nikakvim blagom nije moglo kupiti. 'Dođi u sobu pozdraviti Marina i Petru... Nisu još zaspali.' Kad su me ugledali, oboje su u isti mah viknuli: 'Taticeee!' i za tren se našli u mom krilu, grleći me i ljubeći što su jače mogli. Mnogo sam im nedostajao. Nisam ni slutio koliko. 'O, Bože', mislio sam, 'pa ovaj trenutak je za njih najveći poklon, a ne ono što sam do večeras mislio...' Suze na mome licu bile su stvarnije nego ikad. S njima sam se još malo poigrao, pa im ispričao onu našu omiljenu priču, a zatim ih poljubio za laku noć. 'Tata, hoćeš li i sutra ujutro biti tu kad se probudimo?' pitali su me kao po dogovoru. 'Hoću. Bit' ću... Bit' ću tu...', odgovorio sam, gledajući u njihove oči pune iskrene i nepatvorene čežnje... Kad su uskoro i zaspali, mojoj ženi sam ispričao što mi se sve tog poslijepodneva dogodilo. Sve što sam i vidio i čuo u tom trgovačkom centru. Rekao sam joj na kraju, nad ostalim, da mi se dogodio Dar odozgor. U srcu. Da su mi pale ljuske i da se bez Božje milosti i pomoći sve to ne bi dogodilo. Upijala je svaku moju riječ, jer ih dugo uopće nije ni bilo... Dugogodišnji usputni pozdravi i sporedna pitanja, bili su sve samo ne riječi koje grade povjerenje i toplinu. Pustila me da pričam i, makar nije sve razumjela, znala je da je dobro... Samo je rekla: 'I ja bih voljela tako doživjeti...' Bilo je dovoljno za tu večer... Znao sam da je to bio moj i naš novi početak. Netko je rekao da se blagdan ne događa samo određenog datuma, već onda kada se srce otvori za Dar odozgor... Dražen Radman, prosinac 2010./ http://hakave.org

 

RODIO SE BOG I ČOVJEK - RADUJMO SE !

BOG LJUDIMA PRILAZI S LJUBAVLJU

Božić je rođendan Božji na zemlji , rođendan Boga nevjerojatne ljubavi koji dolazi kao slabo i maleno dijete.

Bog je postao čovjekom. U Isusu on ima lice kao i mi, ruke i noge kao i mi, i srce poput našega da zajedno s nama može osjećati svaku radost i bol. Bog  je postao siromašan čovjek. Njemu nije važno ni bogatstvo, ni blagostanje, ni udobnost.

Božić je rođendan Božji na zemlji, rođendan Boga nevjerojatne ljubavi koja ne mudruje i ne računa i ne poznaje mjere. Božić :avantura Boga koji želi biti blizak , a ne skriven u oblacima. On

ne dolazi kao sudac kojemu nije nimalo stalo do čovjekova trpljenja, straha niti do čovjekovih potreba. On dolazi kao slabo,maleno dijete.

Prognanik, izbjeglica u Egiptu. Bog kojega mnogi nisu razumjeli, ni voljeli, nego odbacili i prognali. Bog s ljudskim tijelom iz kojega će ljudi načiniti križ. A kako je Bog ljubav i ljude toliko neizmjerno ljubi, postaje Bogom patnikom. On u Isusu sudjeluje u patnjama svih ljudi i svih vremena i preobražava ih u svjetlo.

                                  U Isusu se objavio Bog

                                  koji je ljubav i dobrota i praštanje.

                                 Isus sažima sve zapovijedi svijeta :

                   

                       Ljubite jedni druge kao što ja vas ljubim .

Prenešeno sa http:// radiomarija.hr

.............

Blagoslovljen i radostan Božić,  plodonosno Novo 2011. ljeto,

 Hrvaticama i Hrvatima u domovini i diljem svijeta, svim vjernicima i svim ljudima dobre volje ! 

"VESELJE TI NAVJEŠĆUJEM PUČE KRŠĆANSKI JERBO SE KRALJ U BETLEMU RODI NEBESKI...!."

Din-don...

Cilikne batić zvona

din-don, din-don ...

Žuriš prema ulazu,

no tvoja su vrata odškrinuta

i svak je dobrodošao.

Din-don, din-don ...

odjekuje oko tebe.

Različtim akordima

puni se cijeli prostor.

Tko to posiže

za srebrenim praporcima

i porculanskim figuricama

što u nutrini kriju udaraljke?

Rasplesala se zvona i

zapjevala visokim tonovima.

Pršte oko njih sjajne zvjezdice

a srce tvoje tuče, tuče.

Javljaju li se to anđeli

u ovom skromnom domu

ili možda zvona objavljaju

njihov dolazak?

Din-don, din-don ....

autor stihova gđa Javorka Pangerčić, 

http://javorka.webs.com

AKCIJA SVETOM MISOM - DJECA ZA DJECU - 26. PROSINCA 2010.

SVETOM MISOM - DJECA ZA DJECU - 26. PROSINCA 2010.

U nedjelju 26. prosinca 20010. godine, na blagdan Svete Obitelji i Svetog Stjepana te uoči blagdana Nevine dječice, slavit će se u 11,30 sati u Zagrebačkoj katedrali sveta misa sa sljedećom nakanom: Djeca za djecu. 


Cilj nam je toga dana okupiti svu našu mladost i obitelji da u zajedničkoj pjesmi i molitvi posvetimo svoja srca i misli svoj nedužnoj djeci koja su patila i stradala i još uvijek stradaju i pate u izbjeglištvu i ratovima, bijedi ili bolesti, zbog naše nebrige i nedostatka roditeljske ljubavi, zbog obezvređivanja života uslijed čega se naša generacija pretvara u groblja dječjih snova.

Tom prigodom misno će slavlje uzveličati jedinstveni veliki dječji zbor od dvjestotinjak djevojčica i dječaka koji će ujediniti nekoliko dječjih zborova iz Zagreba i okolice. Na orguljama će ih pratiti prof. Eva Kirchmayer Bilić. Misna čitanja bit će također povjerena djeci tako da sve bude u rukama onih na kojima počiva budućnost.


 Mi vjerujemo da ova inicijativa ima dubok duhovni smisao jer osim prisutnosti u  svetom misnom činu, iziskuje istinsko osobno sudjelovanje najmlađih vjernika u vrednovanju patnje i stradanja njihovih vršnjaka čije je mjesto u zajednici vjernika osigurala i Rimokatolička crkva  ustanovivši blagdan Nevine dječice. To će im pomoći da bolje shvate značenje svetosti svakog ljudskog života bez obzira koliko on trajao na zemlji te istinski smisao patnje i žrtve. Ovakve inicijative mogu poslužiti kao svjedočanstvo poštovanja života naspram sve prisutnije kulture smrti u dobu u kojem živimo. 

Molimo sve ljude dobre volje da nam putem svojih mreža i kontakata pomognu proširiti ovu obavijest  na što više adresa kako bismo dali priliku svima koji osjećaju potrebu iskazati svoju solidarnost s djecom bez doma, bez ljubavi i bez prava na život da zajedno s nama molitvom i pjesmom slave Boga. Osobito vas molimo da o tome obavijestite župnike, vjeroučitelje i medije.


BLAGOSLOVLJEN I SRETAN BOŽIĆ!


Za akciju Svetom misom Djeca za djecu


Tuga Tarle, prof.
Eva Kirchmayer Bilić, prof. 
Jasenka Polić-Biliško, prof.

 prenešeno sa stranice http://www.viktimologija.hr

POMOZITE U LIJEČENJU SEDMOGODIŠNJEG ROKA !

Sedmogodišnji Roko Ugrinić iz malenog mjesta Ugrinići na otoku Pašmanu upravo vodi veliku bitku za ozdravljenje od opake bolesti.

Roko je sve donedavno bio sretno i razigrano sedmogodišnje dijete, dok mu nakon velikih glavobolja i gubitka ravnoteže 21. listopada 2010. nije dijagnosticiran tumor na malom mozgu. Tumor zbog veličine i mjesta nije moguće oprerirati.




Roko se trenutačno nalazi na liječenju u Zagrebu u Kliniici za dječje bolesti u Klaićevoj ulici, ne može hodati te je vezan za krevet. Prima kemoterapije, a uskoro će primiti i prvo zračenje.

Jedina nada za Roka je nastavak lječenja u inozemstvu.

Troškovi trenutnog lječenja kao i odlazak u inozemstvu zahtjevaju velika financijska sredstva.

Molimo sve dobre ljude da pomognu Roku i njegovoj obitelji u ovim teškim trenucima.

Ukoliko ste u mogućnosti možete izvršiti uplatu novčanih sredstava na sljedeći br. žiro računa: Privredna banka Zagreb: 2340009-3103157793

I na Facebooku je pokrenuta grupa za pomoć bolesnom Roku Ugriniću "Veliko srce za pomoć Roku ."

Priključite se i vi, a pozovite i svoje prijatelje.




Objavio http://www.hrsvijet.net

BOŽIĆ DOLAZI.....

http://www.youtube.com/watch?v=n0ojW4ADvCE&feature=related
...................

Krist je izbavljenje od patnji

„Čim se rodi, čovjek počinje umirati. I nikakva sila, nikakva vlas, nikakva moć ne može ga istrgnuti iz sigurne smrti. Čovjek je osuđenik na smrt. Svi ljudi odlaze tamo, a da ne znaju što će biti s njima i što se iza zastora smrti događa. Uza svu čovjekovu veličanstvenost, uza znanost i misli, uza sve čovjekove sposobnosti, nemoćni smo pred smrću. Kao da smo robovi određeni za propast, poput ovaca koje su određene za klanje.

Čovjek se najviše trudi oko svog izlječenja. Ljudi kažu da je zdravlje najveće bogatstvo. Pa ipak ni zdrav čovjek ne može izbjeći smrti. Kad bi se i našli oni koji nas mogu živjeti iz smrti, kad bi bilo ljudi koji bi nas mogli uskrsnuti, ni tada ne bismo izbjegli smrt. Opet bismo morali umrijeti. Zaista je smrt sjecište svih ljudi. Obazremo li se na povijest čovječanstva, jedna jedina ličnost u toj povijesti pobijedila je smrt. Isus iz Nazareta nije oživio da bi opet umro, nego je uskrsnuo da više nikada ne bi bio bolestan nasmrt. Svima koji za Njim idu obećao je uskrsnuće u Posljednji dan, a smrt više nikada neće imati ovlasti nad njima. Tako je i najveći neprijatelj čovječanstva. I najjači neprijatelj čovjeka, tj. smrt, konačno u Isusu Kristu pobijeđena. Kristovo uskrsnuće je naša snaga i naša nerazoriva nada.

Uskrsnuće je preobrazba čovjeka, dobivanje kvalitete duha i vječnosti, to su moći u kojima su smrt, grijeh i svako zlo nemoćni.

Ne samo da je Krist pobijedio tjelesnu smrt, već je pobijedio grijeh kao izvor smrti. Grijeh je istinska čovjekova bolest. Grijeh je prije svega neprijateljstvo s Bogom. Grijeh nas odvaja od Boga, te nas opterećuje krivicom i strahom pred Bogom. No grijeh nas odvaja i jedne od drugih. Grijeh nas baca u mržnju, a to je neprijateljstvo jednog prema drugom, međusobno ubijanje. Grijeh nas ujedno i vodi u mračno raspoloženje, u negative misli i okrutne planove, grijeh stišće krv u našim žilama, onemogućuje komunikaciju među ljudima, uništava mostove između Boga i ljudi, pomračuje čovjekov um, ubija njegovu savjest i guši čovjekove osjećaje, čini ga depresivnim, unosi u čovjeka strah i tjeskobu i napokon prijeti samoubojstvom.

Krist je uzeo na sebe naše grijehe, uništio ih po svome križu i u svome grobu, svojom krvlju isplatio naše dugove i s nama uskrsnuo na novi život. Grijehu je oduzeta snaga. Isusovom snagom mi pobjeđujemo grijeh. Dogodi li se da nas grijeh i pogreške svladaju, mi se ponovo čistimo i oslobađamo grijeha Kristovom krvlju i snagom Njegove smrti i uskrsnuća.

No, ne samo da je Krist pobijedio u nama smrt vječnu i smrt tjelesnu, nego je pobijedio i bolest. Bolest je tjelesna, psihička i duhovna. Tjelesne bolesti liječe medicina, psihičke psihijatrija, a duhovne liječi vjera. Duhovne bolesti jesu prvenstveno grijesi, ali i posljedica grijeha. To su rane koje nosimo u svome srcu i koje nas onesposobljavaju ljubiti jedni druge. Ako sam kao dijete imao manjak roditeljske ljubavi, ako su roditelji bili strogi, onda ne vjerujem da ma Bog voli. Kad čovjek odraste, u njemu se tada iz djetinjstva gomilaju tjeskobe i nepovjerenje prema ljudima i osjećaj da nije dobrodošao među ljude, da nije voljen i prihvaćen. Čovjek onda teško vjeruje da ga i Bog voli i postaje ateist. Čovjek, pak, prepobožan htio bi dokazati se pred Bogom i pred ljudima da je dobar, da bi se tako spasio.

Potrebno je srce takvog čovjeka ispuniti Božjom ljubavlju. Potrebno ga je dovesti Isusu Kristu kroz molitvu da bi se Isus Krist dotakao njegove rane, njegove tjeskobe i nepovjerenja, da bi ulio u njega duh ljubavi, vjere i mira te mu tako omogućio s povjerenjem u Boga raditi i stvarati. Isus Krist je došao liječiti slomljena srca. On je došao dati nam život u izobilju, došao je da bi naša radost bila potpuna i da bi Njegova radost u nama prebivala.

Moguće je, dakle, da čovjek bude bolji, drukčiji, humaniji. Moguće je da ljudsko društvo bude bolje, složnije, da nacije imaju povjerenja jedne u druge, i pojedinci jedni u druge. Novi svijet je moguć. Ta radikalna mogućnost nastala je u Isusu Kristu. 

On je pobijedio stari svijet i donosi novi."

„Povratak nade“, Tomislav Ivančić, http://www.udbina.com


...................

Radujmo se , Isus nam donosi ljubav !


Nastojmo ne zaboraviti na sve oko nas potrebite u nevolji.


Napose ne zaboravimo na sve utamničene hrvatske branitelje   , jer,  trpe nepravdu i u ime naše.
Prisjetimo ih se sviju u molitvama i uputimo im čestitke.

Adresa u Haagu:

Ante Gotovina
P.O. Box 13888
2501 EW The Hague
The Netherlands 

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

"Blažena ti što povjerova"

Četvrta nedjelja došašća jest posljdnji korak u našem usponu prema Betlehemu.

 S njome se završava ovo lijepo doba u crkvenoj godini. Dok su nam tri prve nedjelje malo-pomalo otkrivale zastor božićnog slavlja, ova nam nedjelja ne javlja ništa nova; ona sadrži sva čuvstva i sve misli koje smo susreli u prošlim nedjeljama. Zato i preko ove sv. mise slušamo sva tri adventska propovjednika: proroka Izaiju, sv. Ivana i Bl. Dj. Mariju. 

Na ulazu u početnoj pjesmi vidimo Izaiju kako sa svim Starim zavjetom gleda u zatvorena nebeska vrata i živo vapi: „Rosite, nebesa Spasitelja!" (Iz 45,8). Crkva se odmah pridružuje tom vapaju starozavjetnih pravednika za Mesijom, pa i ona nestrpljivo čezne za Spasiteljem i u molitvi kliče: „Probudi, molimo, Gospodine moć svoju i dođi i s velikom nam silom priteci: da pomoću milosti tvoje, koju priječe naši grijesi, oproštenje Tvoga smilovanja pospiješi..."

A sv. Pavao u Poslanici Korinćanima veli nam: „Braćo ... nemojte prije vremena suditi, dokle ne dođe Gospodin koji će rasvijetliti što je u tami sakriveno i očitovat će namjere srdaca" (1Kor 4,5). A onda nam eto i sv. Ivana Krstitelja koji nas u Evanđelju spominje: „Pripravite put Gospodnji, poravnajte staze Njegove; sve doline neka se ispune i svaka gora i glavica neka se slegne; i što je krivo neka bude ravno i krševiti putovi neka budu glatki" (Lk 3, 4-6). Izaija na pragu, Krstitelj u svetištu, a u svetinji nad svetinjama Marija. Isti Isus koga je nekoć po Duhu Svetome začela Djevica, On preko posvećenja silazi na oltar i s oltara u naše srce. 

Tako u pričesnoj molitvi pozdravljamo Mariju Bogorodicu, jer nam je od Nje došao Emanuel - Bog s nama. Da, Marija je rodila Spasitelja u tijelu da se On porodi u nama po milosti. Prorok nas, dakle, uči danas kako ćemo čeznuti za Spasiteljem, Krstitelj kako se moramo sabrati i obratiti, a Marija kako ćemo u svoje srce primiti božićnu milost - Isusa u Euharistiji. Treba biti pripravan jer Isus hoće čisto srce. Mir Njegov vlada u dušama koje su bez grijeha. 

Očistimo, dakle, svoje srce od svega što priječi da mir Kristov zavlada u nama.

Izvor: http://www.gospa-lurdska.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=47&Itemid=11

,,,,,,,,,,,,,,,,,,

KLIKUJTE SADA ZANOSNO 

Klikujte sada zanosno, nebo i modri vrhovi!
Nek nam gore provru medom, rode pravdom:
Skoro će doći Spasitelj pomoći bijednim ljudima.

Dođi, o Bože milosni, mirom nas svojih pohodi.
Da se tebi čista srca radujemo.
Ustani, Bože svemoćni, vodi nas putem spasenja.


,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

BOŽIĆNA PORUKA BISKUPA MRZLJAKA

Želimo iskorijeniti nasilje među mladima, u obitelji, među narodima i u svijetu. Možemo li to ako ne prepoznamo dostojanstvo čovjeka?

Varaždin, (IKA) – Pozivom pape Leona Velikog "Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!" varaždinski biskup Josip Mrzljak započinje ovogodišnju božićnu poruku. "Isus nam dolazi kao gost koji želi živjeti s nama. Taj gost nije nasilan ni nametljiv, ne viče, ne galami, nema veliki medijski publicitet. Ponekad ga mnogi mediji prikazuju površno ili u krivom svjetlu. Ponekad ga i mi kršćani krivo pokazujemo svojim riječima i svojim životom". Zato, ističe biskup, nemojmo dopustiti da bi se na nama obistinile riječi sv. Ivana koje ćemo ovih dana slušati: 'K svojima dođe i njegovi ga ne primiše'. 

Svjetlo betlehemskog djeteta pomaže nam upoznati dostojanstvo čovjeka. O tom svjetlu, nastavlja varaždinski biskup, govori i papa Benedikt XVI. koji kaže "Zvijezda svete noći to je ponajprije sam Sin koji je postao čovjek. On je svjetlo koje pokazuje put po ulicama povijesti. On razbija praznovjerje koje to raskošnije cvjeta što se više razvodnjava vjera. On pokazuje ispraznost proricanja iz zvijezda koje čovjeka želi zatvoriti u prisilu vječnog kruženja, u kojem ne postoji ništa novo, samo ponavljanje uvijek istoga. Tako Božić postaje vrlo praktičan. Gledati prema zvijezdi znači: primati i davati svjetlo, dopustiti da primljeno svjetlo odsijeva u svijetu oko nas da ono drugima bude putokaz". 

To je, ističe biskup Mrzljak, putokaz u svemu, posebno u borbi protiv svakovrsnog nasilja prema čovjeku: Želimo iskorijeniti nasilje među mladima, u obitelji, među narodima i u svijetu. Možemo li to ako ne prepoznamo dostojanstvo čovjeka?

"To dostojanstvo donosi Isus svojim rođenjem u Betlehemu, to dostojanstvo nudi Bog čovjeku utjelovljenjem svoje Riječi. Na poseban način pozvani smo mi kršćani upoznati svoje dostojanstvo primajući nebeskog Gosta u sakramentima, u euharistiji. To je najintimniji susret koji nas preobražava i koji nas čini novim ljudima", zaključuje varaždinski biskup u poruci, želeći da nas ovogodišnji Božić obnovi da možemo biti bolji ljudi, da prihvatimo Isusa u svoj život i da zajedno s njim "rastemo u dobi i mudrosti".



http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=127517

BOŽIĆNA ČESTITKA GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA MILE BOGOVIĆA

Spasenje ne dolazi po moćnima i bogatima, nego po onima koji su potrebni pomoći i ljubavi drugih


Gospić, (IKA) – "Božić bismo drukčije mogli nazvati 'Bog dijete'" piše u božićnoj poruci gospićko-senjski biskup Mile Bogović. "To nam je teško shvatiti, jer biti dijete kao da je poništenje samoga Boga; čini nam se da čovječanstvo po takvom djetetu ne bi nešto posebno dobilo. Može li dijete općenito biti polazište obnove i uzdignuća čovjeka? Obično se govori da djecu treba spašavati i poučavati, a teško ćemo čuti govor da djeca spašavaju i poučavaju. Po biblijskim tekstovima Bog je čovjeka stvorio kao odrasloga, a spašava ga i uzdiže šaljući mu dijete. Mogli bismo i nadalje nizati čuđenja logikom ovoga svijeta. Međutim, šaljući svoga Sina u svijet kao dijete, očitovala se mudrost Božja koja nadilazi svaku ljudsku mudrost. Božji plan spasenja svijeta počinje s djetetom. Nebeski Otac daje nam ga kao spasitelja i učitelja."

Isus nam otkriva da dijete ima neke osobine koje treba čuvati jer su one uvjet za vječno spasenje: 'Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevsko nebesko!'. Prema tome, naglašava biskup, od djece se može i treba stalno učiti; ona, nisu tek slabi i nemoćni koji primaju našu pouku i pomoć, nego mogu i nas mnogočemu poučiti i mnogo nam pomoći. Ne postiže se sve vlašću, bogatstvom i silom. Spasenje ne dolazi po moćnima i bogatima, nego po onima koji su potrebni pomoći i ljubavi drugih. 

Odrastao čovjek treba sačuvati spomenute osobine djeteta, ali izgraditi i vrline odrasloga čovjeka: "Možemo reći da su u životnoj školi ključna dva predmeta: kako postati odrastao i kako (p)ostati dijete". Najviša škola za to je obitelj, a dijete u njoj je učitelj približavanja i povezanosti. Ono jasno poručuje da računa s drugim i da ga osjeća potrebnim uz sebe. Ta potreba za blizinom i ta pouka koju dijete može dati jako nedostaju današnjem svijetu. Kada se izgubi osjećaj za te spasonosne poruke i pouke djeteta, upozorava gospićko-senjski biskup, lako se izgubi i osjećaj da je dijete dar, sve do osjećaja da ono postaje agresor na majku, na obitelj, na standard, na karijeru, na slobodu i na prava čovjeka. 

Poruku biskup Bogović zaključuje božićnom i novogodišnjom čestitkom, i poziva: "Promotrite kako k nama dolazi naš Spasitelj i Učitelj! Promotrite u kakvim se prilikama našla Sveta Obitelj! Koliko to bolje shvatite, osjetit ćete veću sreću u svom srcu, unutar svoje obitelji, pa makar okolnosti, gledajući svjetovnim očima, i ne bile ohrabrujuće."



http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=127520