Nove političke snage


Svaka situacija ima svoje protagoniste i svaka bitka ima svoje heroje. Ali sve bitke se i dobivaju i gube ponajprije – u ljudima! Svjedoci smo ovog  političkog trenutka Hrvatske, u kojem su se parlmentarne političke strukture i na „desnici“ i na „ljevici“ potpuno razvodnile. Njihov mentalni sklop koji je gotovo identičan ( ima iste korijene u neoboljševizmu)  doživio je „zamor materijala“, doživio je potpunu bezidejnost, a iznad svega duboki moralni krah. Poput zamora materijala u nekom motoru, u avionu ili u nekom drugom prometalu, potpuno svejedno, čeka ih ista sudbina – urušavanje u sâme sebe. 

To sve skupa ne bi ni bilo toliko tragično da one u svome padu za sobom ne vuku i narod, pa i državu koja je izuzetno skupo plaćena  da bismo je trebali čuvati kao nešto najdragocijenije, kao nešto najsvetije - kao zjenicu oka. Jer u našem hrvatskom slučaju – država znači slobodu, a bezdržavlje znači momentalno novo tragično ropstvo. A to bezdržavlje skupo smo platili milenijskom cijenom – bezbrojnim žrtvama i u životima.


Dosadašnji sustav hrvatskog političkoga hoda više ne funkcionira, to već svima postaje jasno, pa nije ni čudno da se ovih dana, ili zadnjih nekoliko tjedana, sve više spominju – nove političke snage u Hrvatskoj koje se nužno moraju oformiti i organizirati. Snage, koje će znati i moći  izvući Hrvatsku iz političkog, moralnog i gospodarskog gliba u kojeg je zapala,  ne zbog svjetske gospodarske krize, već isključivo zbog politike koja je omogućila  korupciju, politički i gospodarski kriminal i nemoral, umnožavanje bezakonja na svim nivoima vlasti, sve do ulaska krupnog kriminala  u sami visoki državni vrh i sl. I što je dovelo do toga da tim političkim strukturama  u ovome narodu i njegovoj državi više ništa – nije sveto, osim njihovog vlastitog osobnog interesa! I narod je potpuno u pravu kad im više ni u čemu ne vjeruje.

Kola koja su, političkim i gospodarskim nemoralom, duboko uglibila u blato mogu izvući samo novi, snažni plemeniti konji. Upravo zbog toga je imperativ sadanjeg  hrvatskog političkog vremena -  novo preslagivanje političkih snaga u zemlji i dijaspori, i to na širokim frontovima. Izlaz je - povratak  u narod, i u njemu tražiti najbolje sinove i kćeri, koje krasi čestitost, stručnost, vjernost, domoljublje i spremnost na vlastitu žrtvu u korist zajednice, a takvih je u narodu bezbroj.

U te nove političke snage ne smije ući nitko čije su cipele iti najmanje umazane kalom (blatom) kriminala, korupcije, nepoštenja i sl.  – u konačnici od  kala izdaje domovine na ovaj ili onaj način bilo politički, bilo gospodarski, bilo kriminalno i sl. Cipele uprljane od  blata onih koji su se na bilo koji način ogriješili o našu voljenu Hrvatsku.

I nitko, beziznimno nitko se nema pravo igrati sudbinom države, a sudbinom države najviše se poigravaju  oni koji diraju njen državni proračun, iz njega grabe i šakom i kapom i trpaju u svoje privatne džepove, a državni proračun mora biti svetinja nad svetinjama, jer u njemu je ugrađen i znoj i suze radnog naroda koji jedva ili nikako ne mogu spojiti kraj s krajem. Oformiti i organizirati nove političke snage koje će se nemilosrdno obračunati sa takvima, i to ne samo za krupni kriminal, već i za onaj najsitniji na svim nivoima vlasti i gospodarske djelatnosti, pri tome ne obazirući se ni na čiji pedigre - bilo politički, gospodarski, rodbinski i sl.

Nepovjerenje u narodu je silno, razočarenje u narodu je golemo, ono graniči sa bijesom – dosta mu je svake demagogije, lažnog svjetla na kraju lažnog tunela, puta koji vodi do puta izlaska iz krize i sl. Sve to sliči više na nebuloze onoga tko ne sagledava sliku u cjelini, tko ne sagledava probleme koji su se toliko najatili, da su stvorili sjene na našim razumima, da smo i sami izgubili vjeru u same sebe. A onaj koji ne vjeruje u sama sebe nije sposoban vjerovati ni u druge.

Ružičasta vizija Hrvatske u EU, više nije ružičasta ni u dušama onih koji već godinama uporno guslaju na tu istu pjesmu – ulazak u EU, kao „najvažnije“ pitanje od svih pitanja s kojima se suočava današnja hrvatska politika. Ulazak u EU pod svaku cijenu, iako je već i malome djetetu postalo jasno da EU više nije ono što je nekad bila, da sve više sliči na ruševnu kuću – u kojoj bi malo tko volio stanovati. Sve više postaje očito da bi to za Hrvatsku moglo biti vrlo opasno i dugoročno uglibljenje s jedva sagledivim posljedicama za budućnost. Tamo je otpočeo domino efekat gospodarskog urušavanja države za državom – sve unutar njenih članica. Samo gdje će biti granice mogućnosti njihovog spašavanja? Čini se da te granice nisu daleko!?

Sanaderovština je -  pored ostalog i stalno igranje samo na jednu političku kartu i to onu europsku na kojoj smo stalno gubili, karta na kojoj nas sreća nikada nije htjela, jer nikada nije ni bila prava politička karta, jer je postojala samo jednostrana politička volja da se uđe u EU i to ona s Hrvatske  strane (bolje kazano od hrvatske političke elite), a nije postojala dvostrana politička volja, a to odsutstvo eurovolje doživljavali smo kao političko i nacionalno poniženje najgore vrste, koje je graničilo s brojnim pravim kriminalnim ucjenama, a ponekada i s ludošću. U pravilu i uvijek - beziznimno na štetu Hrvatske i to samo s jednim ciljem – da se još prije ulaska u EU Hrvatska baci na koljena i da u EU uđe ponizna i poslušna, ali i tek onda kada to bude odgovaralo EU.

Po tom pitanju i poslije Sanadera ostala je sanaderovština kao političko jednosmjerje, političko sljepilo u punom smislu te riječi – ulazak u EU pod svaku cijenu, a to znači i predaju i prodaju Hrvatske. A i dosad smo tu cijenu već i dobrano preplatili. (ZERP, časni generali u Haagu, arbitražni sporazum, apsurdni topnički dnevnici,  i brojne, brojne druge stvari da ih sve ne nabrajam) Sustav da nema te cijene koju mi ne bismo platili za ulazak u EU ne drži vodu! Što to više ističemo zahtjevi EU su sve  brojniji i sve nevjerojatniji, da ne kažem i sve drskiji. Koja li razlika od one Tuđmanove – Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto. Postojeće političke   strukture na vlasti još se voze na tome vagonetu, ali još ne dugo... jer bojim se da bi i to mogao biti  slijepi kolosjek!


 Živi bili pa vidjeli!

Politički new deal, radikalno preslaganje političkih snaga u domovini i iseljeništvu prvi je korak i prvi preduvjet za opstanak Hrvatske, za rješavanje njenih političkih, a nadasve gospodarskih problema i poteškoća. Zaokret politike za 180 stupnjeva – u pravcu domoljublja, u pravcu snažne Hrvatske, Hrvatske rada, reda i odgovornosti. Hrvatske pravne države, pravde i odlučnosti, nepokolobljive borbe za njen istinski napredak, na svakom koraku, svuda i svagdje.  Politike nemilosrdnog uklanjanja svakoga, pa i najmanjeg zla koje se nakotilo u Hrvatskoj, politike uklanjanja svekolike pa i najmanje nepravde. Jer na taj način se dobiva narod, kojeg više boli nepravda nego neimaština. Moralnim srozavanjem HDZ-a Sanaderovom politikom, zakukurikali su oni lijevi cirkusanti kojima je samo da zgrabe vlast.

I sad su vidjeli svoju priliku – ali čini se da su prerano zakukurikali.

Potom, drugi korak s novim političkim snagama i novim gospodarskim trendovima, s rekroatiziranim medijima priopćavanja - pokret prema radikalnoj reformi  ustavnog ustrojstva države u pravcu opće racionalizacije i funkcionalnosti u svim segmentima društva, a ponaosob u javnoj upravi, obnavljanju hrvatskog bankarstva i drugih  oblasti. Sve usmjeriti u pravcu jačanja državnog suvereniteta, uspostavom čvrste ali i odlučne vlasti, nadasve pravno efikasne ali i pravedne prema svim svojim građanima bez obzira na bilo kakve razlike po bilo kojem osnovu. 
 U Hrvatsku je svatko dobro došao tko je želi istinski prihvatiti i živjeti kao svoju vlastitu domovinu.

Treći korak – okrenuti se na sve strane svijeta, ali  i prema našoj dijaspori u traženju investitora u nove gospodarske programe. Ali paralelno ubrzano ukloniti sve one pravne, birokratske i sve druge zapreke za što brži ulazak samo zdravog inostranog investicijskog kapitala u Hrvatsku. Sve je to moguće, ali je svemu preduvjet - na predstojećim izborima   micanje postojećih političkih struktura koje su postale istrošene, idejno izgubljene, politički i moralno nepouzdane i dezorijentirane,  i koje više nisu sposobne predvoditi ni narod ni državu, a izgleda ni same sebe. 


Političke strukture koje su postale najveća smetnja i prepreka svekolikom  napretku države. Mi u tome trebamo biti vrlo odlučni, jer u našoj odlučnosti leži budućnost, a u  našoj neodlučnosti daljnji sunovrat.

Trebamo uspostaviti za sva vremena čvrsto institucionalno jedinstvo s iseljenom i vandomovinskom Hrvatskom,  u propisima promijeniti izborne parametre i metodologiju za parlamentarne, ali i za lokalne izbore – na svim nivoima u državi. Zagovornik sam jake ali krajnje pravedne države, i prema unutra i prema vani, jake vojno i gospodarski. Bitku za Hrvatsku možemo voditi samo tako ako se jednako borimo za nju kao cjelinu, ali i za svakog njenog građanina i pripadnika hrvatskog naroda bilo gdje u svijetu. Tu smo bitku u cijelosti dobili onda kad se kod mnogih stvori osjećaj – mi imamo svoju Hrvatsku koja nas na svakom koraku štiti. Ali ta zaštita treba biti ne jednosmjerna, već dvosmjerna da i mi svi na svakom koraku štitimo - svoju Hrvatsku, bilo kao pojedinci, bilo kao institucije, udruge i sl..

Putem postojećih političkih struktura sve više  gubimo nacionalno dostojanstvo, pa se u narodu stvara osjećaj da je politika - izgubila  kompas ponajprije za svoje vlastite nacionalne    vrijednosti i interese. Poremetio se kriterij političkih vrijednosti, one su sve više odnarođene, i to je već dobrano počelo uznemirivati narod. Danas oko 80 % građana ne prihvaća smjer   u kojem ga političari Pantovčaka i Banskih dvora vode.

Oko ulaska u EU ne želimo nikakve zakulisane igre. Ulazak u EU je samo i isključivo stvar  volje hrvatskih građana -  NJIHOVA RIJEČ JE ZADNJA! 


O tome ulasku na demokratskom i poštenom referendumu – mjerodavna može biti samo volja građana, i to točno onako kako će biti iskazana. 


Poznati su slučajevi u povijesti koji su počeli s Lenjinom koji je kazao – Oni glasaju, a mi brojimo! Tako nešto ne bi se smjelo dogoditi po pitanju referenduma o ulasku Hrvatske u EU ni pod koju cijenu. Ovo  spominjem  najviše zbog toga jer svakodnevno od strane politike slušam kao da je taj ulazak u EU – potpunoma gotova stvar! Kao da se predmnijeva, kao da je posve neupitno, pa to ne treba ni spominjati da će narod većinom glasova to prihvatiti, a ankete pokazuju upravo obrnuto. 


U Švicarskoj je do sada bilo pet referenduma za ulazak u EU – ali je svaki dao odgovor – NE!

Kakav će odgovor dati hrvatski građani – DA ili NE?! To nitko unaprijed sa sigurnošću ne može znati, a hrvatska politika se uopće ne priprema i za vrlo moguću i najvjerojatniju varijantu – NE! 


Osim ako ne razmišlja poput Lenjina, možda i  uz asistenciju i ponekog od europskih birokrata ili možda i uz njihovo političko uputstvo.

Naša hrvatska nesreća i povijesno, ali i danas - leži u nama samima. Možemo pobijediti sve svoje neprijatelje i u miru i u ratu, ali ako ne pobijedimo sami sebe, ponajprije svoje vlastite zablude – sve te bitke i sve te pobjede postaju uzaludne.  

Mile Prpa , http://amac.hrvati-amac.com