Uz raspravu u Hrvatskome saboru 2. 3. 2011. o Konačnom
prijedlogu zakona o pronalaženju ,obilježavanju i održavanju grobova žrtava
komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata
Marijana Petir
O razmjerima počinjenih komunističkih zločina, te o naravi tadašnjeg režima najočitije govori veliki broj prekrivenih i do danas neoznačenih grobišta na području Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ta grobišta svjedoče o najtežoj vrsti zločina, sustavnim masovnim pogubljenjima. U proteklih 20 godina na različite načine je evidentirano te dijelom locirano približno 1300 takvih grobišta. Najviše u Hrvatskoj - više od 700 i Sloveniji - više od 500, među kojima su najvjerojatnije najmasovnija ona u Teznom, u Maceljskoj šumi i Jazovki. Procjenjuje se da je to tek dio prikrivenih grobišta na kojima su potkraj rata i u prvoj godini poraća ubijeni pripadnici poražene Hrvatske, Slovenske, Crnogorske i Njemačke vojske kao i brojni civili hrvatske i druge nacionalnosti, pa čak i djeca.
Istražitelji su ustanovili da je u Hrvatskoj pronađeno 718 grobnica, od kojih 628 masovnih, a 171 pojedinačna. U 84 grobnice pokopano je više od stotinu žrtava, a od toga je u 40-ak i više od njih 300. Procjenjuje se kako je u tim jamama ukupno više od 89.000 tijela žrtava. Niti jedan postupak protiv optuženih zločinaca komunističkog režima u zadnjih 20 godina nije završen pravomoćnom presudom za zločin pa ispada kao da se isti nije ni dogodio, premda znamo da tomu nije tako. Neovisno o tome, još uvijek nam ostaje nadati se da će oni počinitelji koji su još uvijek živi, premda su u poodmakloj životnoj dobi, biti procesuirani jer zločin je zločin i nikada ne zastarijeva. Bilo bi poželjno da se pomire s istinom, iskažu kajanje za nedjela, da se svojim priznanjem pokušaju pomiriti sa žrtvama i njihovom živućom rodbinom, da zatraže oprost i da olakšaju svoju savjest.
Zemlja natopljena krvlju nevinih Hrvata
A prisjetimo se, pri kraju rata zemlja je bila najviše natopljena krvlju žrtava, pobijenih bez suda. To su činile različite komunističke formacije na području cijele Hrvatske a procjena je da je u okolici Siska i na Banovini ta odmazda bila najizraženija jer tamo leže tijela i do 45.000 žrtava. Slijedi okolica Krapine (Macelj) i Zagorja. U jamama je pronađeno mnogo dokaza koji govore o identitetu žrtava i načinu likvidacija.
Masovna grobišta bila su često razarana i uništavana, pretvarana u smetlišta i prikrivana na razne načine pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno nisu postojali. Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati niti obilježavati. Ipak, ni strah od režima ni protok desetljeća nisu potisnuli u zaborav te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka ili pak počinitelja zločina.
Mi u HSS-u smatramo da je potrebno identificirati sva ta grobišta, obilježiti ih primjerenim spomen obilježjima te omogućiti održavanje pogrebnih obreda svih vjera, iskazivanje pijeteta prema žrtvama i zato smo zajedno s Klubom HDZ-a i predložili donošenje ovog Zakona. Stava smo da obiteljima treba omogućiti da prožive žalovanje zbog gubitaka svojih očeva i majki, braće i sestara, sinova i kćeri koje nisu mogli proživjeti zbog neizvjesnosti o mjestu i vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu pa i zabrane samog spominjanja umorenih. Ovim zakonom diže se glas protiv totalitarizma, posebno protiv skrivanja i relativiziranja strašnih komunističkih zločina čije posljedice još uvijek osjećamo.
Za ljudski um gotovo je neobjašnjivo da odrastao čovjek iz bilo kojeg razloga uzme život drugom ljudskom biću. To se protivi prirodi čovjeka, nešto se duboko buni u njemu - to da se život uzme ljudima koji pripadaju određenom narodu ili ne podupiru neku ideologiju još je neumnije i teže shvatljivije. No, na žalost, svjedoci smo da se to događalo i događa se. Prema kršćanskom viđenju odnosa prema žrtvama upravo je žrtva ta koja treba biti u fokusu i to u smislu otkrivanja istine i poštivanja njenog digniteta.
Nisu im sve žrtve iste
Žrtvama iz prošlosti se još uvijek manipulira u svrhu stjecanja neke dobiti u sadašnjosti ili budućnosti. U konkretnom slučaju u Hrvatskoj neke žrtve kao da imaju pravo na status žrtve, a nekima kao da se to pravo negira i kao da su neke žrtve nevine, a za neke se implicitno sugerira da su same krive što su se našle na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Kada se govori o žrtvama komunističkog režima, a posebice Bleiburga i Križnog puta, na hrvatskim je povjesničarima da utvrde konačni broj žrtava te ljudske katastrofe koja se bolno usjekla u kolektivno pamćenje Hrvata. Danas više od polja stoljeća od tragedija koje ovdje spominjem, potpuno je nejasno kako to da dio suvremenih hrvatskih povjesničara još uvijek nalazi nekakva opravdanja za Jasenovac, Bleiburg ili Križni put.
Bleiburg i Križni put ali i drugi komunistički zločini teške su traume hrvatskog naroda i dok se ne rasvijetle sasvim se sigurno ne će dogoditi iskorak suočavanja sa zločinima vlastitog naroda i ni do kakvog čišćenja pamćenja neće doći. Iako je s prolaženjem godina sve manje onih koji mogu svjedočiti o svojim iskustvima i strahotama Drugoga svjetskoga rata i poraća, važno je da njihovom pomoći i svjedočanstvima u istini novi naraštaji dobiju i čuvaju primjereno razumijevanje tih događaja, sa svim grubostima i potrebom za čišćenjem spomena.
Novi naraštaji, a posebno djeca i mladi, vremenskim odmakom od stvarnih događaja, imaju priliku da svojim zalaganjem osvjetljuju istinu koja nas jedina može osloboditi od otvorenih i skrivenih sukoba, proizišlih iz manipuliranja istinom. Zalažemo se da se svim istinoljubivim sredstvima što prije istraže svi aspekti događanja prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Premda je prošlo toliko vremena, a u njemu i mnoštvo mogućnosti, taj trud ne samo da ni danas nije uzaludan, nego je nužno potreban.
Valja se potruditi oko dostupnosti svih relevantnih dokumenata i svjedočanstava, otvaranja arhiva koji imaju veze s razumijevanjem cjelokupnoga konteksta, oko primjene valjane znanstvene metode koja je prožeta čežnjom za istinom i zauzetošću za dobro. Posao koji može izgledati isključivo kao zadaća povjesničara – jer obično se kaže da se time treba baviti struka, a ostali se trebaju okrenuti budućnosti – taj posao se ipak ne tiče samo povjesničara, nego svakoga od nas.
Tri velika zla XX. stoljeća: fašizam, nacizam i komunizam
Znamo da puno toga, a osobito mir, ovisi o svakomu od nas: od našega htijenja, stavova, naših riječi i gesta, no ponajprije od nastojanja da budemo otvoreni u istini. Imena žrtava, njihovi životi, njihov osobni hod kroz tamu obvezuju nas na traženje istine. Stotinama stratišta u Hrvatskoj, potrebna je istina kojoj se ništa ne dodaje i iz koje se ništa ne izostavlja; istina koja ne će biti ušutkana novim ideologijama i promicana do razine novih poniženja i zločina.
Hrvatsko pučanstvo tijekom XX. stoljeća pogodila je tragedija koja je, po riječima pape Ivana Pavla II., obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Opravdavati jedan totalitarizam, odnosno zataškavati i prešućivati nepravdu koju je nanio, znači unositi trajni nemir u društvo i javnost, jer i povijesna laž je zločin. Pitanja vezana uz Drugi svjetski rat i totalitarističke režime XX. stoljeća ne će prestati unositi nemir i neprijateljstva u naše društvo dokle god se istom mjerom ne odnosimo prema svim totalitarističkim režimima i dok istom mjerom ne bude zagarantiran spomen za sve žrtve.
Svaka žrtva terora je tragedija i sramota čovječanstva. Svake žrtve se valja sjetiti kako bi dobila dostojanstvo i kako se takva tragedija ne bi ponovila. Zbog žrtava komunističkih zločina čije su kosti razasute i čiji se grobovi ne znaju, HSS je s HDZ-om uputio u saborsku proceduru Prijedlog Zakona o pronalaženju i obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata. Ovaj zakon odnosi se na žrtve u poraću, dakle u vremenu kojem vrijede zakonske ali i opće civilizacijske odredbe o pravu na pravedno suđenje.
Na području Republike Hrvatske dogodila su se masovna ubojstva nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Brojni su razlozi teških komunističkih zločina iz toga razdoblja ali svima im je zajedničko usmrćivanje političkih protivnika zato jer su drukčije mislili i osjećali. Ubijeni su bez suđenja ili u montiranim procesima bez prava na obranu. Sve žrtve ubijene pod takvim okolnostima su nevine i zaslužuju puno poštovanje.
Deklaraciju bi objesili mačku na rep!
Hrvatski sabor je prihvatio Europsku deklaraciju o osudi komunističkih zločina, a 30. lipnja 2006. je donio Deklaraciju o osudi komunističkih zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Deklaracijom se osuđuju svi komunistički zločini nabrojeni u članku 2. Rezolucije 1471 Vijeća Europe. Žrtve komunističkih zločina su, kako utvrđuje Deklaracija Vijeća Europe, ubijene u ime ideologije, klasne borbe, te načela diktature i proletarijata. Prema Deklaraciji njihova je žrtva posljedica neslaganja sa zločinačkim komunističkim režimom.
Međunarodna zajednica nije osudila počinitelje tih zločina, kao što je to učinila sa užasnim zločinima nacizma. Te su žrtve izbrisane iz povijesti sjećanja, jer nema ni evidencije njihova broja, niti obilježavanja posmrtnih ostataka u njihovim neznanim grobovima. Time je onemogućeno prigodno obilježavanja grobova žrtava i odavanje zasluženih počasti. Rehabilitacija žrtava komunističkih zločina naša je obveza, obilježavanje njihovih grobova je naš dug prema prošlosti i zalog za budućnost. Žrtve ne možemo vratiti, ali možemo im i moramo pružiti dužno poštovanje.
Ovaj zakon određuje način pronalaženja, obilježavanja i trajnog održavanja grobova žrtava komunističkih zločina iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata. Dakle, ovdje treba još jednom reći, da je ovo zakon koji ide u smjeru dostojnog obilježavanja grobova malih ljudi, koji baš i nisu imali previše izbora u vrijeme sukoba velikih. Baš zbog razloga što je Hrvatska u tom ratu bila mala i zbog razloga okupacije dva totalitarna sustava fašizma i nacizma, te nemilosrdne ustaške vlasti u Zagrebu, pa onda i Narodnooslobodilačkih snaga koje su se sve više „crvenile“ kako se rat bližio kraju, netko u nekom selu završio je tamo gdje ga je prvi, jači naravno, pod prijetnjom oružja pokupio i odveo.
Žrtve toga razdoblja obuhvaćaju i osobe ubijene u komunističkim progonima, sudskim procesima, zatvorima i logorima. Jednako tako dostojno obilježavanje zaslužuju i žrtve koje su od komunističkoga jugoslavenskog režima ubijene u inozemstvu i organizaciji jugoslavenskih tajnih službi. Najveći dio ovih ubojstava nikada nije istražen niti evidentiran.
Ovim prijedlogom zakona svim komunističkim žrtvama trebalo bi se omogućiti davanje dužne počasti nakon pronalaženja i obilježavanja grobova. Komunistički zločini znamen su iskazane ideološke mržnje i nepriznate etničke istrage. Ovim zakonom želimo ukazati da svaka ljudska osoba ima pravo na ljudsko dostojanstvo pa i nakon smrti jer je to temeljno etičko načelo.
Oprost je preduvjet pomirbe
Da bi se prekinulo omalovažavanje i šutnja o tim nepriznatim žrtvama rata i poraća te omogućilo pravo na javnost i na pijetet potrebno je objektivno i cjelovito istraživanje tih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, potrebno je ustanoviti povijesne činjenice i na osnovi njih razviti pedagogiju pomirenja i oprosta. Oprost je preduvjet pomirenja. Ne može se pozivati na pomirenje, a šutjeti o opraštanju i potrebi da počinitelj postane svjestan učinjenog zla i zamoli za oproštenje.
Ta šutnja sugerira izbjegavanje govora o krivnji i odgovornosti. Svaki zločin ima počinitelja. U procesu opraštanja uključeni su i žrtva i počinitelj. To bi bilo jedino logično. Taj proces je različit i za žrtvu i počinitelja, a u ovom slučaju za obitelji tih žrtava. Za razumijevanje te razlike potrebno je prije svega podvući razliku između žrtve i počinitelja, te prvenstveno žrtvi priznati žrtvu. Mi u Klubu HSS-a predlaganjem ovoga Zakona to i činimo.
Marijana Petir, potpredsjednica HSS-a
Preuzeto s http://www.hrsvijet.net