DA SE NE ZABORAVI !

SJEĆANJE NA VELIKU MAJKU  KATU ŠOLJIĆ


KATA ŠOLJIĆ
Majčina priča
(Zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa Zagreb, 19. do 21. lipnja 1998.  - knjiga prva - Kristina Petrović

"Katine sinove zadesila je smrt. Kako i na koji način, danas čuje priče onih koji su nešto možda čuli ili vidjeli. Najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim Čakovcima od "Komšijine“ ruke, a do jučer su zajedno radili. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu. Za njim ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i kći Marija i zet Stipe Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prolazi pakao Sremske Mitrovice, ali na svu sreću ostali su živi. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina." 



Vukovar - povodom rođendana velikoj majci Kati Šoljić 23.02.2012, u organizaciji Udruge "Majke hrvatskih sokolova"



Zbornik radova VUKOVAR 2001., "DA SE NE ZABORAVI", ZA PRAVDU I LJUBAV (Poruka moćnicima svijeta) 

Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.   


Fotografije dobrotom:  Marijane Birač-Šivak

Velika MAJKA Kata Šoljić obratila se na  IV Hrvatskom žrtvoslovnog kongresu 2004. godine u Zagrebu ovim stihovima - (izrečeni su u jednom dahu - opaska administratora J.L.):
N O Ć A S  S A M  S N I L A

Noćas sam snila  
Da su djeca došla 
Vidjela sam kraj prozora su prošla. 
Najstariji progovara: 
"Otvori nam majko stara“ 
Brzo sam potrčala i vrata otvarala 
Mog sina za ruku fatala ...  
Tine, Tine mili 
Pa tebe su četnici ubili. 
To te Isus oživio k'o Lazara. 
Jeste majko mila dao mi krila.  
I nema sina moga,
sine … 
 Tine, sad si bio   
Kud' si mi se skrio. 
A možda je drugi po redu. 
Možda je moj Mijo. 
Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila 
Majki nije puno bilo. 
Vi ste bili meni i desno i lijevo krilo. 
Javi se sine majci svojoj. 
Nema ga 
Možda je treći po redu.  
Možda je moj Ivo 
 Što je u Dunav skočio. 
Ivo, Ivo, Ivane ljute rane 
Jel'te odnesoše nebeske visine,
 Dunavske dubine. 
Majka te sine traži 
Sad si bio 
Kud si mi se skrio. 
Da bol ublažim.
 Možda je četvrti po redu 
Moj Mato – moje zlato.
 
Tumaram, hodam po hodniku 
Od vrata do vrata... 
Pa nema moga zlata.
 Ja udarim susjedu na vrata
 Susjed brzo zbori  
Pa mi vrata otvori 
"Ajd' u sobu majko staraNisi ništa snila“ 
"Jesam, susjed 
Djeca su mi bila 
Kud su se skrila." 
"Ajd' u sobu – zbogom... i laku noć“. 
Ja osta sama  
U slike gledajuć 
I misleć kud ću sada proć! 
Djeco moja... 
Sokolovi mili... 
Kud ste mi se skrili... 
Pa sad ste bili …
 

Hvala svima koji ste me saslušali. Ja Vam se svima zahvaljujem, i sve Vas pozdravljam od srca i kog znam i kog ne znam. Budite živi i zdravi i budite složni. Dragi naši branitelji, dragi naši generali - stojte čvrsto na nogama, doće sunce i Vama. BOG!

Te godine majka Kata Šoljić je dobila priznanje za izuzetan doprinos razvitku žrtvoslovlja, predan rad i pomoć razumijevanju žrtava u Hrvatskoj od predsjednika HŽD-a prof. Šeparovića. 
DIO ARHIVE HŽD-a- Majke Kate Šoljić   

Preuzeto s viktimologija.com.hr

.............

Počivala u miru Božjem ! 

 

AKADEMIK JOSIP PEČARIĆ: HRVATSKOM VITEZU I MUČENIKU DARIJU KORDIĆU

Predgovor knjizi akademika Josipa Pečarića, Hercegovac iz Boke, Zagreb 2003.

Dario Kordić

Nisam imao čast i zadovoljstvo upoznati gospodina Darija Kordića, ali bit će prigode i za to. Zato me je njegova čestitka duboko dirnula. Ova knjiga je jedan skromni pokušaj reći mu hvala za sve što čini i što je učinio za hrvatski narod.
 
Možda će se nekome učiniti da sam knjigu o Hrvatima Bosne i Hercegovine trebao posvetiti Gojku Šušku. Međutim, Ministru obrane posvetio sam knjigu o iseljenoj Hrvatskoj "Pronađena polovica duše". A Gojko Šušak je osoba koju s jednakim pravom mogu i moraju svojatati i Hrvati u Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini i drugim državama gdje su Hrvati autohtoni i oni u iseljenoj Hrvatskoj.


Evo što o Dariju Kordiću piše Dunja Ujević u svojoj knjizi o Šušku "Ministar obrane" (str. 165-171):


"Dario Kordić apsolutni je specifikum.


U situaciji kada je u srednjoj Bosni neizdrživo, kada svatko nalazi sve moguće načine da ode, Kordić, Kordićeva obitelj, cijeli njegov rod, ostaju dolje. Dariova majka, dok nije dobila moždani udar, radila je kao ratni liječnik, s jednakom mjerom prema Muslimanima i Hrvatima. I ona je dolje. I otac, sa slomljenim kukom, i on tu ostaje. S njima su, nabraja ih Venera, Dariova žena: 'Dario, njegove sestre, njegov brat, bratova žena, njihova djeca, moja mama, moj tata, moja sestra, brat, moj sin i ja.'

Roditelji Darija Kordića

I nitko se ne bi usudio ni pitati Darija da ode. Ono što je govorio, to je i mislio. A govorio je da je to njihova vjekovna zemlja, da će se za nju boriti i da će tu ostati. (...)


Što se tiče Kordića, njegov problem je isti kao i u svih ljudi koji postanu simbolom nacionalnog identiteta. Kordić karizmu ima, a kako to stoji na putu Bosni bez identiteta, njegovu je sliku u javnosti trebalo izvrnuti. (...)


Kada mu je sudac Ricard May pročitao presudu, Kordić je zaplakao od sreće. 'Ako mi daju samo dvadeset i pet, znači da znaju da sam nevin', rekao je svome odvjetniku.


Doista, Nakon sve propagande, i nakon što je Blaškić dobio četrdeset i pet godina, da je sud imalo sumnjao da je Kordić kriv, bili bi mu dali barem petsto."


Da. Nevinome su dali " samo dvadeset i pet". Koliko sam bio u pravu kada sam taj sud nazvao bordelom. A i uz tu istinitu kvalifikaciju tog suda imam zgodnu priču koja govori koliko je izuzetna obitelj Kordić. Na žalost slijedeći tekst nije u cjelosti objavljen koji to pokazuje. Evo ga ovdje:


" Bez obzira na sve to nama treba stalno biti u pameti da su nam najbolji ljudi u Haagu. To je nedavno svima stavio do znanja Ivica Rajić. Kada su ga isporučili Haagu rekao je: "Čuvajte mi Hrvatsku". Dario Kordić je osuđen na 25 godina zatvora. Iz Haaga je poručio onima koji lažno tvrde kako ga je izručio Tuđman, da to nije istina već je sam otišao. A kako je izuzetna to obitelj vidio sam nedavno kada sam ponovo govorio o tom sudu kao o bordelu. Gđa Kordić se našalila: "A meni Dario ne govori da je u bordelu." Doista se samo izuzetni ljudi mogu tako šaliti na račun svoje nesreće. Nadam se da se neće naljutiti što koristim riječ nesreća. Za takve velikane ovog naroda ni 25 godina zatvora nije nesreća jer služe svom narodu. Ipak, neka mi oproste. Ja im se mogu samo diviti."


Knjiga je sastavljenja od mojih tekstova u kojima se govori o Hrvatima BiH ili se u njima osobno spominje Dario Kordić. Tekstovi su dani po drugim mojim knjigama. Međutim, prilikom predstavljanja moje knjige "Brani li Goldstein NDH?" jedan naš čovjek mi je prišao i zamolio me da, kada već pišem o najvažnijim problemima hrvatskog naroda, pišem i o Hrvatima BiH. Naravno, rekao sam mu da u svim mojim knjigama pišem i o njima, a istina je da nemam niti jednu koja bi im bila isključivo posvećena.


Naravno, mnogi Hrvati u i iz BiH znaju da sam pisao i o njima. U Zagrebu sam, tako, predstavio knjigu Joška Čelana “Oklevetani narod” u izdanju ZIRAL-a iz Mostara. Kasnije mi je ravnatelj ZIRAL-a fra Milan Lončar rekao da je to bilo nešto najljepše što je on čuo o njima – oklevetanom narodu. Bio sam i recenzent knjige Franja Borasa, "Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina". Puno govore već same činjenice da se radi o čovjeku koji je na prvim demokratskim izborima bio izabran, u ime hrvatskog naroda, za člana Predsjedništva Republike BiH, kao i to da sam recenziju knjige napisao na zamolbu generala Slobodana Praljka. Ipak uz tu recenziju postoji jedna lijepa priča. U intervjuu povodom tiskanja same knjige g. Boras je na mostarskoj televiziji pročitao dio iz te recenzije i komentirao na doista duhoviti način: "Kada akademik Pečarić piše tako o mojoj knjizi i sam bih je kupio." Moram ipak priznati da sam posebno ponosan na komentar koji mi je o jednom mom tekstu rekao biskup Ratko Perić. Naime, moj tekst o Hrvatima BiH čitao je u vlaku i rekao sam sebi: "Vidi se da je čovjek matematičar. Svaka mu je na mjestu."


Vjerojatno je sve već rečeno dovoljno da objasni otkud sam naziv knjige. Ali evo ipak i jedne zgode s predstavljanja knjige Josipa Jovića "Život po protokolima" u Mostaru. Rečeno je kako su se odlučili da je predstavim baš ja: iako sam iz Boke kotorske izvrsno sam pisao o problemima Hrvata iz BiH, pa je bilo neobično da već nisam gostovao u Mostaru.


Zato sam svoj govor počeo tvdnjom da sam vjerovao kako se Hercegovci ljute na jednu moju prepotentnu izjavu u svezi s Hercegovcima pa me zato nisu zvali. A ovaj poziv doživljavam kao oprost. Tajac u dvorani se mogao čuti u zraku, a na licima nazočnih vidjelo se zaprepaštenje. Onda sam rekao o čemu se radi.


Godine 1992. bio sam počasni gost na jednoj zabavi Hercegovaca u Melbourneu na kojoj se skupljala pomoć za Hrvate u Hercegovini koja je bila izložena velikosrpskoj agresiji. U pozdravnom govoru sam rekao da sam ja Hercegovac iz Boke.


Prolomio se smijeh i nestalo je  zaprepaštenja s lica nazočnih. Ipak sam nastavio:


Moram još samo objasniti što je bilo prepotentno u mojoj izjavi u Melbourneu. Pa, prepotentno je bilo objašnjenje zašto sam ja kao Hrvat iz Boke – Hercegovac. Rekao sam: Znate, ja vam volim Hrvatsku jednako koliko i Hercegovci – jer više nije moguće! Doista, zar nije prepotentna moja tvrdnja da volim Hrvatsku koliko i Hercegovci?


Bilo kako bilo, moju knjigu sam i nazvao po toj priči: Hercegovac iz Boke.


akademik Josip Pečarić


Preuzeto s HRsvijet.net-Hrvatski svijet