MILE PRPA: HAAŠKA KRISTALIZACIJA HRVATSKE SLOBODE

(O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do.., sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi...)

Evo, u Hrvatskoj je, po prvi put, i to sa strane od koje to nismo ni u snu mogli očekivati, od strane haaškog tribunala – izvršena kristalizacija hrvatske slobode! Ali putevi Božji su nespoznajni! Što znači kristalizacija? Znači pročišćenje, i to ono moralno, svenarodno, političko, pravno, humanističko, istinoljubivo, povijesno, iusticirano i svako drugo pročišćenje hrvatske pravedne oslobodilačke borbe.

Ali podli svjetski moćnici, zluradi neprijatelji hrvatskog naroda, kako oni vanjski, jednako tako i oni unutarnji koji su još najopasniji, taj kristal najveći i najljepši  u cjelokupnoj  hrvatskoj povijesti – zagadili su svojim kletvama, svojim lažima, lažnim istinama ili poluistinama, svojim podmetanjima, ocrnjenjem, lažiranjem, pljuvanjem, izmišljanjem... i da dalje i ne nabrajam. Ukratko, blatom su premazali našu kristalno čistu borbu za slobodu svog vlastitog naroda, radi svojih interesa, radi interesa bjelosvjetskih moćnika da Hrvatsku ponize, da je zgaze, nikada do kraja, već samo do nivoa sluškinje bez ikakvih prava da bi im mogla samo služiti i da bi joj lakše mogli sve uzeti.

Svi smo znali da je u ovome obrambenom Domovinskom ratu pravda na našoj strani, jer pravda bi uvijek trebala biti na strani  žrtve, na strani napadnutog, na strani obespravljenog, na strani stradalnika, na strani onih Kristovih - jednih od njegove najmanje braće!. Bog je htio tu hrvatsku kristalizaciju, to rasčišćenje. Doživjeli smo je, pa makar da smo za to kao narod, a najviše naši nevini haaški uznici – dali neizmjeran obol.

Gospodo, i brojni još uvijek, drugovi – hrvatsko ogledalo slobode je očišćeno do njegove pune kristalizacije. I sada je otvoreno svakome – da se u njemu pogleda i da ugleda svojevlastito hrvatsko ili antihrvatsko lice, da ugleda svoju savjest, bilo da su to oni izvan Hrvatske,  ili još više, oni u samoj Hrvatskoj. Što je ogledalo čistije, te se bolje vidi prljavština na savjesti svakog onog koji se u njemu pogleda.

Od vanjskih faktora, tu se ponajprije može pogledati Carla del Ponte, odvjetnica zla, i njen đavolji šegrt Brammertz sa svojim topničkim dnevnicima, potom i sam sudac Orie koji je sudio po zapovijedi tajnih britanskih i inih službi.

Tu se mogu vidjeti i naši istočni agresorski neprijatelji – ali u njihovoj  nemanjićevskoj dinastiji opsjednutom vlašću, njima nikakvo, pa ni najkristalnije ogledalo savjesti ne može pomoći. Oni prethodno moraju doživjeti svoju unutarnju slobodu, da bi mogli zaviriti u svoju vlastitu savjest, jer kao da su sretni samo dok lažu, laž im je ideologia življenja. To smo kroz povijest već dobrano iskusili.

Potom, u tome ogledalu trebaju se pogledati i oni predstavnici hrvatske manjiske politike, koji su ostali šokirani presudom, umjesto da su je doživjeli kao pobjedu istine. Istina je starija i mlađa od svake laži, uzvišenija je od svakog političkog nacionalizma, ili još jače – njihovog političkog agresivnog nacizma iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U tom ogledalu se trebaju pogledati i britanske tajne službe, njihovi balkanski mirotvorci i sl. i diplomatska europska žgadija koja je učinila sve da Oluja ne uspije, a kad je već uspjela da ju se okleveta, ponizi i poništi.

A na domaćem planu, lista onih koji bi se trebali pogledati u tome ogledalu i ugledati svoju uprljanu savjest je podugačka. Počevši od onih koji su kao zaštićeni svjedoci išli u Haag i svjedočili u korist optužbe i tako – izdajući svoju domovinu, stekli naslov domaćeg izdajnika.

Ti isti, koji su iz predsjedničkih dvora dijelili transkripte i šakom i kapom stranim novinarima, i stranim obaviještajnim službama, a svaki transkript je bio najviša državna tajna.  Oni bi se u tom ogledalu trebali vidjeti sa lisičinama na rukama kao narodni veleizdajnici. Ili oni koji su stalno govorili da krivnju treba individualizirati, misleći pritom na njenu generaliaciju za sav hrvatski narod u kolopletu tzv. – zajedničkog zločinačkog poduhvata, bez ograničenog broja sudionika. Ti, koji s najviše pozicije u državi, nisu priznavali nikakav partizanski zločin iako na svakom koraku iz zemlje izbijaju na stotine tisuća ljudskih kostiju, nevinih komunističkih i partizanskih žrtava, ali su u svakom hrvatskom branitelju Domovinskog rata vidjeli potencijalnog ratnog zločinca.

U tom ogledalu bi se trebali pogledatri i oni koji su na splitskoj rivi kričali u zaštitu hrvatskih generala, a čim su došli na vlast momentalno su ih izdali i s Carlom del Ponte - odmah potpisali đavolski pakt.

U tome ogledalu bi se trebala vidjeti i ona koja je  s premijerske pozicije naređivla provale u odvjetničke urede, ne bi li se pod svaku cijenu pronašli tzv. topnički dnevnici – kojih nikada nije ni bilo, i ne bi li se tako dodvorila europskim moćnicima.

U tom ogledalu bi se trebali pogledati i brojni drugi kao onaj koji je sa vrha Hrvatskog državnog sabora uzviknuo – Locirati, uhititi, transferirati i osuditi. Taj bi se danas trebao stidjeti i samog sebe.

Ali jednako tako, ali u pozitivnom smislu, u tome ogledalu trebaju se vidjeti i oni koje je predvodio Dr. Milan Vuković, koji su pod pokroviteljstvom Hrvatskog kulturnog vijeća i na njegovim tribinama – punih šest godina  uzvikivali  – Što je to  Zajednički zločinački pothvat?,argumentirajući da takvog pothvata nikada nije bilo u Domovinskom ratu, a ponajmanje u oslobodilačkoj akciji Oluja.

Bilo kako bilo, ova kristalizacija hrvatske slobode izvršena u Haagu, načinila je razdjelnicu između hrvatstva i antihrvatstva, kako u domovini jednako tako i u svijetu. Učinila je razdjelnicu između pobornika istine i pobornika laži, između pobornika pravde i nepravde, između pobornika činjenične ili političke povijesti i sl.

Sva sreća da je na čelu Žalbenog sudskog vijeća bio čovjek koji je nedvojbeno veliki pravni stručnjak, koji nije ocijenjivao politiku i sve one interese koji iza nje postoje, već samo činjenice koje su utjecale na tijek inkriminiranih događanja i u tim činjenicama nije pronašao niti trunak zloćudnog.

Dan 16. studenoga 2012.g. je dan hrvatske razdjelnice, dan kristalizacije hrvatske oslobodilačke borbe i hrvatske slobode. Nakon ovoga dana morat će se u hrvatskom društvu izvršiti lustracija na liniji razgraničenja pristupa prema haaškoj pravdi, prema hrvatskim časnim generalima. Lustracija kojom bi mnogi trebali izgubiti sve dosadašnje antihrvatske sinekure, ili ih uživati samo u Remetincu.




 Lustracija koja treba svemu, pa i haaškom antihrvatstvu reći – ne, a istinskom 

domoljublju reći – Domoljublje naprijed, a svi ostali – stoj! 



Hrvatska je otvorila novu stranicu svoje povijesti. Svako okretanja nove stranice povijesti u 

nekom narodu je prijelomni trenutak. 



Hrvatskoj je svanulo sunce, narodu je pao teški teret – kamen sa srca.



 Hrvatska od jučer i Hrvatska od danas (16. studenoga 2012.g) ni po čemu nije ista!

Mile Prpa

Preuzeto s www.hrsvijet.net

.............

Poštovani,g.Prpa !

Hvala Vam lijepa na sadržajno izvrsnoj kolumni.  

citat:

"Ti isti, koji su iz predsjedničkih dvora dijelili transkripte i šakom i kapom stranim novinarima, i stranim obaviještajnim službama, a svaki transkript je bio najviša državna tajna.  

Oni bi se u tom ogledalu trebali vidjeti sa lisičinama na rukama kao narodni veleizdajnici. Ili oni koji su stalno govorili da krivnju treba individualizirati, misleći pritom na njenu generaliaciju za sav hrvatski narod u kolopletu tzv. – zajedničkog zločinačkog poduhvata, bez ograničenog broja sudionika. Ti, koji s najviše pozicije u državi, nisu priznavali nikakav partizanski zločin iako na svakom  koraku iz zemlje izbijaju na stotine tisuća ljudskih kostiju, nevinih komunističkih i partizanskih  žrtava, ali su u svakom hrvatskom branitelju Domovinskog rata vidjeli potencijalnog ratnog zločinca."

Poštovani,g,Prpa, tko je dužan snositi odgovornost za činjenično stanje?

Djelatnici haaškog Suda?, tajni svjetski centri  moći ?, zmije u njedrima Hrvatske ?

Tko je  na izborima podržao, glasom ovlastio  , odnosno   tim načinom omogućio pojedinim predstavnicima Vlasti  da i u njegovo ime čine što god im padne na um ?

Nažalost, Vaš  i moj  narod.

Složili se Vi , ili ne, hrvatski narod dužan je preuzeti većinski dio krivnje i osude  

za svo postojeće činjenično stanje. 

.....

JEDAN NAROD IMA


Jedan narod ima
mrtve gradove.


Jedan narod ima
razorene crkve.


Jedan narod ima
spaljena sela.


Jedan narod ima
silovane djevojčice.


Jedan narod ima
zemlju posutu kostima.


Svi to gledaju
i ne zavide
što sve taj narod ima.


Jer ne znaju 
da taj narod ima sebe.


Jer ne znaju
da s tim narodom je
-razapet i Bog. 


Mile Prpa


...........

Poštovani,g.Prpa!

"narod koji ima sebe" ,oprašta, ali i pamti.  

Pamti li i  moj narod ? 

Na slijedećim parlamentarnim izborima  predočiti  će mi  vlastiti mu ogled u ogledalu.  

Srdačan pozdrav, poštovani,g. Prpa .




.