IVAN UGRIN: HVALA TI PAPA, BENEDIKTE XVI.

Ne ostavljam križa, već ostajem na novi način uz Gospodina Raspetoga, naglasio je papa Benedikt XVI., u srijedu 

27. veljače, u završnom obraćanju vjernicima kojih se na Trgu sv. Petra okupilo gotovo 200 tisuća.

Papa Ratzinger doživio je ogroman izljev emocija od onih koji ustvari čine Crkvu, naroda Božjega, koji je najbolje razumio nesvakidašnji čin odreknuća od službe rimskog prvosvećenika u ovo naše vrijeme. Nije bilo lako preuzeti Petrovu lađu na koju su vjetrovi i uzburkano more posljednjih osam godina udarali sa svih strana, osobito, kad je u srcima milijuna vjernika još itekako bio prisutan lik karizmatskog pape Ivana Pavla II. Benedikt XVI. je svojom jednostavnošću, mudrošću i poniznošću malo, pomalo osvajao srca vjernika i ovom posljednjom gestom do kraja je osvojio sve one koji vole Crkvu.

A njih nije malo, i to je snaga, osobito duhovna, koja je jačala Papu svih ovih godina. On je to ponovio na svojoj posljednjoj općoj audijenciji zahvaljujući iskreno svima onima koji su u tišini i skrovitosti služili i njemu i Crkvi. Tu je na prvom mjestu istaknuo i Rimsku kuriju protiv koje se ovih dana vodi nesmiljeni medijski rat smišljen prije svega s nakanom da oslabi Crkvu i kardinale koji se za koji dan povlače u konklave kako bi izabrali 266. nasljednika galilejskog ribara, svetog Petra.

Benedikt XVI. se zadnjeg dana veljače povlači u svoj mir koji neće značiti bijeg od križa, već će ga nositi na način sukladan njegovoj dobi i snazi. Zahvalimo mu večeras od 19 do 20 sati upaljenim svijećama na prozorima svojih domova i molimo za njega, za Crkvu i novog Papu.

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Preuzeto s www.hr.svijet.net

POSLJEDNJA KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 27.VELJAČE 2013.

Draga braćo i sestre u biskupstvu i svećenstvu!

Uvaženi predstavnici vlasti!

Draga braćo i sestre!

Hvala vam što ste se okupili u tako velikom broju na ovoj posljednjoj općoj audijenciji moga pontifikata.
Hvala od srca! Doista sam dirnut! Vidim živu Crkvu! Mislim da moramo zahvaliti Stvoritelju na lijepom vremenu koje nam daje sada dok još zima traje.

Poput svetog apostola Pavla u biblijskom tekstu koji smo čuli, i ja osjećam u svome srcu da moram prije svega zahvaliti Bogu, koji vodi i daje rasti Crkvi, koji sije svoju Riječ i tako jača vjeru u svom narodu. U ovom času srce mi se širi i grli čitavu Crkvu diljem svijeta; i zahvaljujem Bogu za "informacije" koje sam u ovim godinama petrovske službe mogao primiti o vjeri u Gospodina Isusa Krista, ljubavi koja stvarno kola u tijelu Crkve i daje da ona živi u ljubavi i nadi koja nas otvara i usmjerava prema životu u punini, prema Nebeskoj domovini.

Osjećam da, u sadašnjem času koji je Gospodinov, nosim sve u svojoj molitvi, sve susrete, sva putovanja, svaki pastoralni pohod. Sve to i sve zajedno uključujem u molitvu i povjeravam Gospodinu: jer imamo punu svijest o njegovoj volji, sa svakom mudrošću i duhovnim spoznanjem, i da se možemo ponašati na način dostojan njega, njegove ljubavi, plodni svakim dobrim djelom (usp. Kol 1, 9-10).

U ovom trenutku, u srcu gajim veliko pouzdanje, jer znam, znamo to svi mi, da Riječ istine evanđelja je snaga Crkve, ona je njezin život. Evanđelje čisti i obnavlja, donosi plod, gdjegod zajednica vjernika sluša evanđelje i prihvaća Božju milost u istini i živi u ljubavi. To je moje pouzdanje, to je moja radost.

Kada sam 19. travnja prije gotovo osam godina prihvatio preuzeti petrovsku službu, imao sam čvrstu sigurnost koje me je uvijek pratila: ta sigurnost da Crkva živi od Božje riječi. U tome trenutku, kao što sam već više put rekao, u srcu su mi odzvanjale riječi: Gospodine, što tražiš od mene? Velik je to teret što mi ga stavljaš na pleća, ali ako ti to tražiš od mene, na tvoju riječ bacit ću mreže, siguran da ćeš me ti voditi, i sa svim mojim slabostima. I osam godina poslije mogu reći da me Gospodin doista vodio, bio mi je blizu, mogao sam svakodnevno zamijetiti njegovu prisutnost. Bila je to jedna dionica povijesnog puta Crkve koja je imala trenutke radosti i svjetla, ali i teške trenutke; osjećao sam se poput svetog Petra i apostola na lađi na Galilejskom jezeru: Gospodin nam je dao mnogo sunčanih dana i laganog povjetarca, dana kada je ulov bio obilan; bilo je međutim i trenutaka u kojima se more uzburkalo i zapuhao protivan vjetar, kao u čitavoj povijesti Crkve, i činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i uvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša, već je njegova a on neće dopustiti da potone; on je taj koji je vodi, zasigurno također uz pomoć ljudi koje je izabrao, jer je tako htio. To je bila i jest jedna sigurnost, koju ništa ne može potamniti. I zbog toga je danas moje srce ispunjeno zahvalnošću Bogu jer nikada nije uskratio čitavoj Crkvi i meni samom svoju utjehu, svoje svjetlo, svoju ljubav.

Nalazimo se u Godini vjere, koju sam proglasio zato da učvrstim upravo našu vjeru u Boga u okruženju koje kao da ga sve više potiskuje u drugi plan. Pozivam sve da obnove čvrstu vjeru u Gospodina, da se pouzdajemo poput djece u Božje ruke, sigurni da nas te ruke uvijek drže i omogućuju nam da kročimo svakoga dana, i onda kada nas snađu nevolje. Želim da se svi osjete da ih ljubi onaj Bog koji je dao svoga Sina za nas i koji nam je pokazao svoju beskrajnu ljubav. Želim da svi osjete radost što su kršćani. U jednoj lijepoj molitvi koja se moli svakoga jutra kaže se: "Klanjam ti se, moj Bože, i ljubim te svim srcem. Zahvaljujem ti što si me stvorio, što sam kršćanin…". Dà, zadovoljni smo zbog dara vjere; to je najdragocjenije dobro, koje nitko ne može oduzeti! Zahvaljujmo Gospodinu za to svaki dan, molitvom i dosljednim kršćanskim životom. Bog nas ljubi, ali očekuje da i mi njega ljubimo!

Ali u ovim trenucima ne želim zahvaliti samo Bogu. Papa nije nikada sam za kormilom Petrove lađe, premda je za nju najodgovorniji. Nikada nisam osjećao osamljenim u nošenju radosti i tereta petrovske službe; Gospodin mi je stavio blizu mnoge osobe koje su, s velikodušnošću i ljubavlju prema Bogu i Crkvi, pomagali i bili mi blizu. To ste prije svega vi, draga braćo kardinali: vaša mudrost, vaši savjeti, vaše prijateljstvo, bili su za mene dragocjeni; zatim moji suradnici, počevši od moga državnog tajnika koji je bio moj vjerni pratilac ovih godina; Državno tajništvo i čitava Rimska kurija, kao i svi oni koji su, na raznim područjima, stavljeni u službu Svete Stolice: mnogo je onih koji se ne vide, koji ostaju u sjeni, ali upravo u tišini, u svakodnevnom predanju, s duhom vjere i poniznosti bili su za mene siguran i pouzdan oslonac. Posebnu misao upućujem Crkvi u Rimu, mojoj biskupiji! Ne mogu zaboraviti braću u biskupstvu i svećenstvu, posvećene osobe i čitav Božji narod: u svojim pastoralnim pohodima uvijek sam osjećao veliku pažnju i duboku ljubav; a i ja sam volio sve i svakoga, bez razlika, onom pastoralnom ljubavlju koja je srce svakoga pastira, napose Rimskoga biskupa, nasljednika apostola Petra. Svakoga sam dana nosio svakoga od vas u svojoj molitvi, očinskim srcem.

Želim da moj pozdrav i moja zahvala dopru do svih: srce jednog pape se širi i proteže na čitav svijet. Želim izraziti svoju zahvalnost također Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici, koji uprisutnjuje veliku obitelj narodâ. Tu mislim također na one koji rade za dobru komunikaciju i kojima zahvaljujem za njihovu važnu službu.

Želim sada od sveg srca zahvaliti i svim onim brojnim osobama u čitavom svijetu koje su mi posljednjih tjedana slale dirljive znakove pažnje, prijateljstva i molitve. Dà, papa nije nikada sam, sada sam to doživio još jednom na tako velik način da mi to dira srce. Papa pripada svima i mnogi se osjećaju veoma blizu njemu. Istina je da primam pisma od svjetskih velikana – državnih poglavara, vjerskih vođa, predstavnika svijeta kulture itd. Ali primam i veoma mnogo pisama od običnih ljudi koji mi pišu jednostavno ono što im je na srcu i daju mi osjetiti svoju ljubav, koja izvire iz našega zajedništva sa Isusom Kristom, u Crkvi. Te mi osobe pišu kako se piše primjerice nekom knezu ili velikanu kojeg se ne poznaje. Pišu mi kao braća i sestre ili kao kćeri i sinovi, obraćaju mi se kao članu obitelji s kojim su posebno bliski. Tu se može rukom dotaknuti što je Crkva – ne neka organizacija, ne neka udruga s vjerskim ili humanitarnim ciljevima, već živo tijelo, zajednica braće i sestara u Tijelu Isusa Krista, koja nas sve ujedinjuje. Doživljavati Crkvu na taj način i moći malne rukom dotaći snagu njezine istine i njezine ljubavi ispunja čovjeka radošću, u vremenu u kojem mnogi govore da te radosti nestaje. Ali vidimo kako je Crkva danas itekako živa!

Posljednjih sam mjeseci osjetio da su mi snage oslabile, i tražio sam ustrajno od Boga, u molitvi, da me prosvijetli svojim svjetlom i pomogne mi donijeti odluku koja je najispravnija ne za moje dobro, već za dobro Crkve. Učinio sam taj korak u punoj svijesti o njegovoj ozbiljnosti kao i novosti, ali s dubokim mirom u duši. Ljubiti Crkvu znači također imati hrabrosti donijeti teške, bolne odluke, imajući uvijek pred očima dobro Crkve a ne nas samih.

Dopustite mi sada da se još jednom vratim na 19. travnja 2005. Ta je odluka bila teška upravo zbog činjenice da me od toga trenutka nadalje Gospodin obvezao trajno i zauvijek. Trajno, jer onaj koji preuzima papinsku službu nema više nikakve privatnosti. Pripada uvijek i posvuda svima, čitavoj Crkvi. Njegovu je životu, tako reći, potpuno oduzeta privatna dimenzija. Mogao sam iskusiti, i osjećam to jasno i sada, da čovjek prima život upravo kada daruje. Ranije sam rekao da mnoge osobe koje vole Gospodina vole i nasljednika svetog Petra i privržene su mu; da papa ima doista braću i sestre, sinove i kćeri u čitavom svijetu, i da se osjeća sigurnim u zagrljaju svoje zajednice; jer ne pripada više samome sebi, pripada svima i svi pripadaju njemu.

"Trajno" je također "zauvijek" - nema više vraćanja u privatnost. Mojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja službe to se ne opoziva. Ne vraćam se privatnom životu, putovanjima, susretima, primanjima, predavanjima i sličnom. Ne ostavljam križa, već ostajem na nov način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra. Sveti Benedikt, čije ime nosim kao papa, uvijek će mi biti primjer u tome. On nam je pokazao put prema životu koji, bio on aktivan ili pasivan, potpuno pripada Božjem djelu.

Zahvaljujem svima i svakome također za poštivanje i razumijevanje kojim ste prihvatili tu tako važnu odluku. Nastavit ću pratiti Crkvu na njezinom putu molitvom i razmatranjem, onom predanošću Gospodinu i njegovoj Zaručnici u kojoj sam nastojao živjeti sve do sada svakoga dana i u kojoj želim uvijek živjeti. Molim vas da me se sjetite pred Gospodinom i prije svega da molite za kardinale, koji su pozvani na tako važnu zadaću, i za novog nasljednika apostola Petra: da ga Gospodin prati svjetlom i snagom svoga Duha.

Zazovimo majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve, da prati svakog od nas i čitavu crkvenu zajednicu; njoj se povjeravamo, s dubokim pouzdanjem.

Dragi prijatelji! Bog vodi svoju Crkvu, uvijek je podupire a osobito u teškim trenucima. Ne gubimo nikada taj pogled vjere, to je jedini pravi pogled na Crkvu i svijet na njihovu povijesnom putu. Neka u našem srcu, u srcu svakog od nas, bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin uz nas, da nas ne napušta, da nam je blizu i grli nas svojom ljubavlju.

 Hvala!

(kta/ika)

Izvor: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=36588


..

2.KORIZMENA NEDJELJA

Čitanja: Post 15, 5-12. 17-18 Fil  3, 17-4, 1 Lk 9, 28b-36

Razmatranje

Četiri učitelja imala su priliku vidjeti Božje veličanstvo. Kad su se vratili u vrijeme i prostor našega svijeta, bili su zbunjeni. Prvi je ušao u svoju kuću trepereći kao jasikovo lišće. Nijemo je buljio u zid, odbijao je jelo i piće, lice mu je bilo bijelo, pogled ukočen. Drugi je pao na tlo pod teretom silnih dojmova. Zatvorio je oči glasno vičući i udarajući glavom o zid. Drugi su mu željeli pomoći, ali nisu uspijevali, kao da je izgubio razum. Treći je rekao: "Vidjeli smo neizrecivo. Svijet nam se promijenio. Mi nismo ništa drugo doli dio besmisla, komadić prolaznoga otkinut od Vječnoga. Beskorisno je nositi sav ovaj silni teret jer nas ni svi naši zakoni neće približiti Neizrecivom.“ I on ode svojim putem bacivši se u ruke grješnoga svijeta i svih očajnika, pomiren s nemoći maloga čovjeka. I četvrti je učitelj rukama prekrio zbunjeno lice, dugo ostavši tako. Onda je progovorio: "Jao nama! Kako smo mrtvi u usporedbi sa živim Bogom! Kako smo mali u usporedbi s Neizmjernim! Kako smo ludi u usporedbi s vječnom Mudrosti! Ipak, siguran sam da nas nosi Božja ruka. Na nama je da se ponizimo i radimo u ovome svijetu." I četvrti se učitelj jednostavno latio svoga posla. Pokušao je, kao nekada, ograničenim ljudskim riječima govoriti o Neograničenome. I postao je najveći učitelj svoga vremena. Nijedan čovjek ne može predvidjeti što bi se s njim moglo dogoditi da sam susretne i upozna neizrecivog i neshvatljivog Boga. Nitko ne zna bi li nakon toga mogao nastaviti svoj dotadašnji život ili bi se slomio kao prva tri učitelja. Prva trojica dokazuju da Bog može biti i „strašan“, odnosno ne On, nego spoznaja naše ograničenosti pred Njegovom neograničenosti. I četvrti je učitelj bio duboko potresen, ali je reagirao drugačije pa je tako ovo nevjerojatno iskustvo mogao učiniti plodnim za svoj osobni život. Učinio je upravo ono što je Isus savjetovao svojim Učenicima. I Petar, i Jakov, i Ivan bili su „šokirani“ kad su u Isusu vidjeli kakva je stvarnost sam Bog. Ostali su osupnuti Isusovom preobrazbom, transformacijom, promjenom. Isus, sav u sjaju i svjetlu, razgovara s Mojsijem i Ilijom na gori Taboru. Taj rijetki trenutak Isusova vidljivog dokaza da je svemogući Sin Božji, okupan u sjaju i zlatu, božanski mirnoga lica – dat će učenicima snagu za sve što tek predstoji i što trebaju prebroditi. Da, On je Sin Izabrani, Njega trebaju slušati. Petar, blažen i sretan, želeći zauvijek zaustaviti taj nevjerojatni trenutak, ushićeno uzvikne: "Učitelju, dobro nam je ovdje! Načinimo tri sjenice: Tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." Kao da je htio reći: "Vrijeme, zaustavi se načas, ovaj je trenutak tako divan, neka potraje što duže, ne vraćajmo se nazad!" Kao da više ne želi u "normalan" život; vidio je nevjerojatno, svjedočio božanskoj preobrazbi – kako da se vrati svakodnevnici? Ta to je čista proza. Slično je bilo iskušenje prve trojice učitelja o kojima je govorila priča. Dojam koji je Neizrecivi na njih ostavio nije im dopustio da se normalno vrate u svoje dotadašnje živote. Jeste li se ikad zapitali kako su se u rutinu svoje svakodnevice vratili naši suvremenici vidioci? Kako, nakon Ukazanja, opet odlaziti s ovcama na pašu, ići u školu, slaviti rođendane, hodati, čitati, disati... Što sanjati, o čemu maštati, fantazirati? Kako uredno funkcionirati držeći se zemaljskih zakona: plaćati režije, rate kredita, ići na ljetovanje, zimovanje...? Kako? Pa pred vidiocima se Nebo otvorilo, doznali su sve tajne, dobili sve odgovore, vidjeli i Raj, i Pakao, i Čistilište... Sve su spoznali i doznali i sad s tim moraju živjeti. Kako? Kako se vratiti u prozu, rutinu, normalu, monotoniju svakodnevlja? Oženiti se ili udati, dobiti djecu, naći posao, obavljati svoje građanske dužnosti? I u župnim zajednicama ima božanskih vrhunaca u velikim euharistijskim slavljima, blagdanima, u duhovnim vježbama, klanjanjima. Kako se tada osjećamo? Je li nas prožela neka neopisiva toplina, sreća, mudrost? Poželimo li, poput Petra, da ti trenutci nikada ne prođu? Zar i mi ne čuvamo uspomene na neke divne trenutke koji su, nažalost, prošli? Ne čuvamo li fotografije, pisma, suvenire koji nas podsjećaju na neko divno mjesto na kojemu smo bili? Ne posjećujemo li svetišta u kojima se osjećamo Bogu bliski? Ne skupljamo li kamenčiće svetoga tla po kojemu je On hodio? Dok je Petar govorio, nebo se smrklo. Bog je posvjedočio da je Isus - Njegov Sin. Kad je sve prošlo, ponovo su bili sami, Isus i Njegovi učenici. Dragocjeni čas nije se dao zadržati. Morali su sići s brda i vratiti se u život, ali nikada više nisu živjeli kao prije. Slično četvrtom učitelju, potvrdu susreta s Bogom u Sinu učinili su plodnim za sebe i za druge. Jedan kojemu je to također uspjelo bio je američki crnac, borac za građanska prava, Martin Luther King. Prije nego je na njega izvršen atentat, izvor svoje snage opisao je ovako: "Ja ne znam što će se dogoditi. Teški su dani pred nama. Ali, to za mene više ništa ne znači, jer bio sam na vrhuncu brda. Zato se sada ne brinem, samo želim vršiti Božju volju. On mi je dopustio da se popnem na brdo i ugledam Obećanu zemlju. Možda ja s vama u nju neću ući, ali ćemo kao narod doći u Obećanu zemlju. Zato sam danas sretan i više se ni za što ne brinem. Ne bojim se. Moje su oči vidjele slavu nadolazećeg Božjeg kraljevstva." Dao nam Bog da svi možemo imati takva iskustva i takve spoznaje. One nas uvjeravaju da svi kršćani u Kristovu kraljevstvu grade jedan bolji svijet. Nakon silaska s gore, kao da je sva čarolija nestala, rasplinula se poput najdivnijeg sna. Nisu sagradili sjenicu. Trenutak je nemoguće zadržati, zalediti, ovjekovječiti. Ostaju tek uspomene na čudesan čas preobrazbe, dok u ušima odzvanjaju Očeve riječi. Ipak, Kristovo neugasivo svjetlo prati nas na svim našim putima i rastjeruje tamu. Krist se pokazao apostolima u svoj svojoj slavi, dajući im snagu za patnje koje će uslijediti, nudeći im potvrdu da je upravo On spasitelj, jamčeći im veličanstvenu pobjedu Dobra. Stoga, imajmo u Krista bezgranično povjerenje. Ako nam Bog daje svoga Sina, što nam uopće može uskratiti? Sveti Pavao u današnjoj poslanici kaže: „Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Braćo moja ljubljena i željena, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu... Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.“ Amen. Izvor: www.veritas.hr

...............

                                                         

TJEDAN SOLIDARNOSTI I ZAJEDNIŠTVA S CRKVOM I LJUDIMA U BiH

Hrvatski Caritas sedmu godinu u nizu u tjednu između druge i treće korizmene nedjelje, od 25. veljače do 3. ožujka organizira akciju "Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini" uz slogan „Vjera bez djela je mrtva". Tijekom korizmene akcije prikuplja se konkretna, novčana pomoć, ali se nastoji i senzibilizirati javnost u Hrvatskoj za solidarnost i zajedništvo s ljudima i Crkvom u BiH, poticanjem na međusobno pomaganje te njegovanjem susreta i uzajamnih posjeta vjernika.

U akciju se može uključiti pozivom

na donacijski telefon 060 9010 (cijena poziva 6,25kn, PDV uključen);

uplatom na žiro račun kod PBZ 2340009-1100080340, poziv na br. 101;

novčanim darom u župi 3. ožujka 2013.;

uplatom na devizni račun kod PBZ 70300-359378, IBAN:HR05 2340 0091 1000 8034 0, SWIFT/BIC code: PBZGHR2x 

te online donacijom na www.caritas.hr.

Tijekom korizmene akcije vjernici, osim novčanoga, mogu dati i duhovni prilog, sudjelujući u molitvenom hodu koji organiziraju župe u brojnim nad/biskupijama u Hrvatskoj. "Tako molitvenim hodom organiziranim u župama diljem Hrvatske u tjednu od 25. veljače do 3. ožujka 2013. svjedočimo našim dragim sunarodnjacima iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine da znamo što su proživjeli, da nam je poznata njihova duga kušnja, da znamo za težinu patnje koja svakodnevno prati njihov život, kao i za napast što na njih vreba - kako ne bi izgubili hrabrost i nadu u bolju budućnost", poručuje predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak.

U želji da pridonese snažnijem animiranju župnih zajednica za ovu akciju, i molitvu za sunarodnjake u Bosni i Hercegovini, Hrvatski Caritas župama diljem Hrvatske dostavlja knjižicu s molitvama vjernika i Euharistijskim klanjanjem, koje je pripremio dr. Mirko Šimić, te Križni put koji je pripremio vlč. Josip Filipović.

Prikupljenim sredstvima financirat će se projekti i programi u mreži Caritasa u Bosni i Hercegovini iz područja socijalno-zdravstvene skrbi, obrazovanja te pastoralni projekti župnih zajednica.

Korizmenu akciju "Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini" Hrvatski Caritas organizira temeljem odluke dviju biskupskih konferencija, Hrvatske i Bosanske, donesene na zasjedanju u siječnju 2007. kad je raspravljano o pomoći Katoličke crkve u Hrvatskoj Katoličkoj crkvi u BiH.

Više o akciji nalazi se na mrežnoj stranici www.caritas.hr. (kta/ika)

Izvor: http://www.ktabkbih.net

1. KORIZMENA NEDJELJA

Čitanja: Pnz 26, 4-10 Rim 10, 8-13 Lk 4, 1-13

Razmatranje

Počelo je korizmeno vrijeme, vrijeme skrušenja i pokore, vrijeme kada svećenik oblači ljubičastu haljinu i kada su se mnogi od vas, na Pepelnicu, podsjetili da smo prah i da ćemo se u prah vratiti. Iako je korizmeno vrijeme naoko ozbiljno i tmurno, ono nosi najviše milosti kroz cijelu godinu. Ono je vrijeme podsjećanja na Kristovu muku koja će kulminirati osudom, bičevanjem, ponižavanjem, razapinjanjem. Ali, mi znamo da to nije kraj. Četrdeset dana budimo uz Krista mučenika, molimo, postimo, ispovijedajmo se, budimo mu potpora i nada, pronađimo simboliku u svakoj priči i svečano očekujmo Onaj Dan. Dan Njegova Uskrsnuća. Današnje evanđelje vraća nas na početak Kristovog trnovitog zemaljskog puta. Budimo Njegovi pratioci i prijatelji u ovo korizmeno vrijeme. Katkada biblijska izvješća u sebi kriju iznenađenja. Takvo je današnje evanđelje. Nakon krštenja na Jordanu, Sin Božji, naizgled bez razloga, odveden je u pustinju i tamo iskušavan. Četrdeset dana ništa nije ni jeo ni pio, što je, dakle, simbolika fizičke muke, ali je uz to bio i psihički mrcvaren, gušen, napadan. Dolazi mu sam sotona, postavljaujući se kao zagovornik zdravog razuma. I sve što Ga napasnik pita, čini se razumnim pitanjem a ne iskušavanjem i provokacijom: Zašto gladovati? Ta Bog je toliko puta na čudesan način utažio glad. Zašto ne i glad svoga Sina? Sotona šapće Isusu u uho: “Ostavi se se toga nepotrebnog odricanja, pokaži tko si zapravo, ta ti si Bog, imaš moć djelovati božanski... ili ne?! Počni ispunjavati obećanja Pisma. Budi Bog na kojega se pozivaš...” Takvo se nešto nikada nije dogodilo: sotona se poziva na Bibliju! On žrtvi ne nudi samo najveće materijalne privlačnosti svijeta, nudi mu i ono “duhovno”. Kako je lukav i perfidan, u kakvo se nevino odijelo obukao! Tako sotona citira 91. Psalam: “Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.”(10) Sotona nije „transparentan“, lako prepoznatljivi vrag s prozirnim namjerama da nas pridobije. On je uvijek skriven iza anđeoskog lica, u finome odijelu, s rukavicama, umiljatog i sugestivnog glasa razuma... Teško mu je odoljeti, a teško ga je i prepoznati. I ne udara u slabe, sklone porocima, savitljive i pridobive. On cilja na čvrste, neumoljive, Bogu odane, nepotkupljive, principijelne i Bogu bliske. On nije samo u narkomanskom podzemlju, mafiji, bordelima, zatvorima, kasinima... on je, nažalost, i u mračnim kutovima Crkve, u naoko kršćanskim zajednicama, u obitelji, u karitativnim udrugama... Što sotona nudi Isusu? Oslobođenje od patnje i boli, raskoš i blagostanje, moć i vlast. Pa tko ima snage tomu se oduprijeti? Ima li čovjek tu snagu? Pa čovjek se ne može oduprijeti najbanalnijim nagovorima: Zašto ne zapališ koju cigeretu? Pa što ako si prestao pušiti, jak si, othrvat ćeš se tom izazovu. Hajde, jednu za društvo, uz kavicu, uzmi... Prestao si piti, obećao ženi i djeci da više nikad nećeš? Ma hajde jednu brzu, s nogu, usput, ta što ti može biti? Nazdravi sa mnom, uvrijedit ćeš me odbiješ li... Nećeš više u kladionicu? I to baš sad kad je tvoj dobitak zajamčen? Ma uđi, evo, samo još ovaj put i nikad više. Stavi cijelu plaću na ovaj par, sigurno ćeš dobiti... Ne želiš primiti mito za posao koji obavljaš? Zašto? Kako si naivan, pa svi to rade, ne budi patetičan... Ne možeš više plaćati kredit? Pa imaš jamce, nek ti pomognu, nek oni plaćaju ako su ti prijatelji... Prevari, lažiraj, ukradi, sebi ugodi... pa što? I veliki filozof kaže: Ništa ljudsko nije mi strano. Čovjek je slab, ne može pobijediti samoga sebe čak ni u sitnicama. Sotonin nagovor istjerao ga je iz raja nakon što se pomamio i posegnuo za jabukom otrgnutom s drveta spoznaje. Oh, kakvu li tek znanje nosi moć!... Dušu je lako prodati vragu, izgubiti srce, izgubiti sebe. Naravno da nismo jaki poput Gospodina i da se teško uspijevamo othrvati iskušenjima, ali nastojmo! I nastojmo prepoznati skrivenoga sotonu koji nudi brda i doline: slavu, novac, mladost, vlast, moć, znanje... Koja je cijena toga? Prepoznajmo sotonu čak i kada se krije u racionalnom razlučivanju. Gladan si i žedan? Zašto se patiš? Popij gutljaj vode... To je zaista jedan posve prihvatljivi đavao koji se brine za čovjekovo dobro! Zašto onda njegovu ponudu odbiti? Što je loše u tome da čovjek prihvati ono što je za njega dobro? Tako jc mislio i siromašni rudarski radnik o kojemu nam govori priča poznatog njemačkog književnika Ernesta Blocha. ...Neki je bogati Amerikanac iz hira ili obijesti preko oglasa tražio mladog, spretnog i okretnog čovjeka, po mogućnosti rudara. Prijavili su se mnogi, pa i lijepi mladić koji je trebao ispuniti neke uvjete. Posve suprotno očekivanjima, trebao je naučiti manire lijepog vladanja, uživati u dobrom jelu i piću, odijevati se u lijepa odijela, svladati ugodne vještine jahanja i igranja golfa, šarmom osvajati dame i sve drugo što jedan džentlmen treba znati. No, nakon što prođu tri godine, mora se vratiti na stari posao u rudnik kao da se ništa nije dogodilo. Potpisavši tu neobičnu nagodbu, počeo je uživati u sreći. Putovao je Europom, posjećivao kazališta i balove, večeravao s velikodostojnicima i poznatim uzvanicima, lako je osvajao ženska srca i pokazao se sposobnim. No, došao je i dan povratka na staro. Zahvalio je svome ekscentričnome pokrovitelju, ponovo obukao staro odijelo i sišao u rudnik bivšim prijateljima koji su mu zavidjeli i koji su se od njega otuđili. Život u rudniku prvih je dana i mjeseci bio nezamisliv kontrast: na posao prije svanuća, kašljanje, znojenje, udisanje prašine od ugljena... Mladić je vječno žalio što je potpisao ugovor; izgubio je sjaj na koji se naviknuo i s time se do kraja života nije znao nositi. (Ernest Bloch, Tragovi) To je neočekivani preokret. Što sve može sotona učiniti od čovjeka! Nakon što su se mladiću ispunile sve želje, ostao je prazan. Njegovo pošteno čovještvo ugušeno je u punini ispunjenih želja. Sotona živi od (pri)dobivanja čovjeka, a Bog savjetuje čovjeku da dobije samoga sebe. Iz ove perspektive Isusova kušnja dobiva svoj smisao. Boravak u pustinji ni u kojem slučaju nije bila samovoljna epoha u životu Mesije. To je bila odlučna priprava na sve što bi u sljedećim godinama Isusova javnog djelovanja moglo uslijediti. Pustinja - oskudica - glad - oslobođenje od svakog balasta - egzistencija bez dobiti. To je bitno. Uostalom, ostaje goli život pred Božjim licem. Tako siromašan i bijedan, kao dijete u betlehemskoj štali, stoji čovjek-Isus na početku svoga javnog djelovanja. I upravo u tome leži veličina događaja koji se vraća svojoj srži; malo čovještvo može se osloniti samo na pouzdanje u Boga. U pustinji upoznajemo pravoga Isusa – nepotkupljivoga, mudroga, snažnoga. Njegova je čovječnost upravo božanska. U Njemu sami Bog izdržava u posve izgladnjeloj i napadnutoj čovječnosti. On ustrajava do smrti i ide najtežim od svih čovjekovih putova, da svojima otvori vrata. Događaj koji nam govori o Isusovoj kušnji je kao poziv: Pođi, put kroz pustinju iskušenja je trnovit, ali prolazan. Ja sam ga za tebe već prokrčio i utabao, slijedi moje stope! Amen. Izvor: www.veritas.hr

19.OBLJETNICA POGIBIJE HRVATSKOG VITEZA I JUNAKA DOMOVINE !

DAMIR TOMLJANOVIĆ - GAVRAN

"Postoje ratnici kao što je bio naš Gavran, naš Tigar,

koji su svome narodu, svojoj domovini, podarili svoju mladost,

svoja nadanja, beskrajnu hrabrost i odlučnost.

Dok je nas, živjet će sjećanja o legendarnom ratniku i živjet će istina o njegovu

Velebitu,

o vitezovima bez kojih ne bi bilo današnje slobodne Hrvatske.

Izgubili smo čovjeka, ratnika, domoljuba.

Ostao nam je kao uzor koji se dokazao djelima:

Za Hrvatsku kao Tigar, kao Gavran."

Rođen je 18. travnja 1968. u Veljunu Primorskom blizu grada Senja, otac Ivan, majka Marija. Odrastao je u Krivom Putu pokraj Senja, a školovao se u Senju i Zagrebu. Damir Tomljanović - Gavran sahranjen je u Krivom Putu pokraj Senja.

5. kolovoza 1990. dragovoljno pristupa postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje u Zagrebu. Nakon reorganizacije navedene postrojbe i prerastanjem i osnivanjem iste u Zbor Narodne Garde, u 1. gardijsku brigadu dragovoljno pristupa 15. svibnja 1991., s matičnim sjedištem postrojbe u bazi Rakitje u Zagrebu. Poradi uzoritog rada i načina ophođenja sa suborcima i zapovjednicima, prednjačeći rezultatima na terenu, kao i u bespogovornom izvršavanju zaprimljenih zadaća i zapovijedi u istoj postrojbi biva postavljen za zapovjednika voda pješaštva i ujedno dozapovjednika satnije.

Aktivni je sudionik borbenih napadnih i obrambenih aktivnosti 4. pješačkog bataljuna 1. gardijske brigade ZNG-e po Banovini i Kordunu, i to u mjestima: Dragutinci, Kraljevčani, Hrastovica, Pecki, Petrinja i Hrvatska Kostajnica. U istočnoj je Slavoniji bojevao sa suborcima iz postrojbe u mjestima: Ilok, Tenja, Bogdanovci, Šarengrad, Borovo Naselje i Vukovar. Aktivno je sudjelovao u borbenim operacijama na području Nove Gradiške i okolice kao pripadnik 4. bataljuna. S matičnom postrojbom i sa združenim snagama inih postrojbi iz brigade naročito se isticao u borbenim okršajima u mjestima: Visovac, Okučani, Krička brda, Gornje i Donje Kričke, Jasenovac, Drenov Bok, Roždanik, Košutarice, Voćarice, Bair, Trokut-Novska, Popovac, Bročice i Stari Grabovac.

Odlaskom postrojbe na nove zadaće u južnu Hrvatsku i Damir Tomljanović - Gavran zdušno sudjeluje u svim borbenim aktivnostima od samog početka. Sudionik je zahtjevnih borbenih operacija naših snaga protiv neprijatelja na kotama i mjestima: Velji Vrh (kod Neuma), Nevada, Kutina, Klek, Osojnik, KejinoOsoje, Grebci, Bezimeni Vis, Gornji i Donji Dren, Orehov Dol, Glavska, Bistrina, Slano i Čepikuće. Aktivno sudjeluje u deblokadi Dubrovnika, Konavoski brda, te šireg područja Ćilipa i Cavtata do same najjužnijezemljopisne točke Hrvatske oko Prevlake.

Povratkom postrojbe s južnog bojišta i reorganizacijom preustroja u 1. gardijskoj brigadi od 17. prosinca 1992., Damir biva postavljen za zapovjednika 2. pješačke bojne. Nedugo zatim, odlazi s novim razmještajem postrojbe na karlovačku bojišnicu, a potom na obronke Velebita, na zadarsku bojišnicu. Aktivno sudjeluje i zapovijeda postrojbom u borbenim aktivnostima na kotama i mjestima značaja nadzora i obrane terena: Maslenica (operacija ''Poskok''), Jasenice, Rovanjska, Tulove grede, Ruja, Sedlo, Mala i Velika Bobija, Nekići, Marune i Seline.

Prilikom nadzora punkta tt 1183, u intervalima neprijateljskih napada, Damir Tomljanović - Gavran pogiba 17. veljače 1994. godine na obroncima Velebita od zadobivene rane u glavu iz neprijateljskog snajpera.

Tijekom aktivnog djelovanja u brigadi obnašao je niz odgovornih zapovjednih dužnosti: zapovjednik voda i dozapovjednik satnije od 15. svibnja do 31. lipnja 1991. godine. Dužnost zapovjednika satnije obnašao je uzorito od 1. srpnja 1991. do 2. ožujka 1992. godine, a dužnost dozapovjednika bojne od 12. ožujka do 7. svibnja 1992. godine. Poslove i zadaće zapovjednika bojne uspješno je obnašao od 8. svibnja 1992. do 17. veljače 1994. godine. Paralelno sa navedenom dužnošću obnašao je vrlo predano, marljivo i odgovorno na terenu dužnost zapovjednika 1. sektora, IZM Zadar – ZP Split (područje odgovornosti bojišnice: Benkovac, Obrovac i Gračac), u vremenu od 14. ožujka 1993. do 17. veljače 1994. godine.

Damir Tomljanović – Gavran bio je istinski entuzijast i domoljub, prekaljeni ratnik i zapovjednik. Kao čovjek i borac nije štedio znoj, napore i odricanja, kako sebe samoga tako i svojih suradnika, časnika, dočasnika i vojnika. Sa suborcima je mjesecima dijelio dobro i zlo na vrlo zahtjevnoj zadarskoj bojišnici, u odbijanju neprijateljskih napada na naše položaje na Velebitu, često puta u vrlo teškim vremenskim uvjetima, pri čemu je osobno pridonosio da se izdrži i odrade najzahtjevnije borbene zadaće, s nadljudskim naporima. Svojim sveukupnim angažmanom u matičnoj postrojbi kao i na razini brigade, pridonosio je razvoju i rezultatima postrojbe i OS RH, učvršćujući borbeni moral, zajedništvo i duh nepobjedivosti.

Za doprinos u Domovinskom ratu dodijeljeno mu je odličje ''Spomenica Domovinskog rata 1990-1992''.Još u travnju 1992., pismeno je pohvaljen od strane predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana. U studenom 1993. godine dodijeljena mu je Plaketa 1. gardijske brigade za izuzetno zalaganje i doprinos u Domovinskom ratu. Odlukom predsjednika RH ponovno je pohvaljen 3. siječnja 1993. godine, za uspješno izvršavanje povjerenih zadaća, doprinosa u obrani suvereniteta, samostojnosti, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH, kao i doprinosa u izgradnji i razvoju RH.Pismeno je pohvaljen od strane ministra obrane RH Gojka Šuška1994. godine, a za zasluge u obrani Domovine predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman posthumno ga odlikuje visokim odličjima: Redom bana Josipa Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i Redom kneza Domagoja s ogrlicom.Za časno sudjelovanje i doprinos u Domovinskom ratu, te bespoštedni rad u postrojbi, 1995. godine posthumno mu je dodijeljena Zahvalnica od strane Ministra MUP-a RHi plaketa Prvi hrvatski redarstvenik. Od strane zapovjednika 1. gardijske brigade posthumno mu je dodijeljena Zlatna plaketa''TIGAR''.

Ukazom Predsjednika RH, 12. veljače 1992. dodijeljen mu je čin satnika, a 28. svibnja 1992. godine čin pukovnika. Posthumno mu je 27. svibnja 1994. godine dodijeljen čin brigadira, a u veljači 1997. godine čin stožernog brigadira. Gradsko vijeće grada Zadra 24. studenog 1994. godine posthumno mu dodjeljuje Grb grada Zadra za herojsku obranu Domovine i zadarskog kraja, a u gradu Senju od strane župana Ličko-Senjske županije posthumno mu je 23. travnja 1995. godine dodijeljena Povelja grada Senja.

Predsjednik Republike Hrvatske,dr. Franjo Tuđman, 26. srpnja 1994. godine otvorio je u Šepurinama kod Zadra Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva ''Pukovnik Damir Tomljanović – Gavran''.

23. svibnja 1998. godine položen je kamen temeljac za izgradnju kapelice na Tulovim gredama na Velebitu, ispod kote 856, u čast Damiru Tomljanoviću – Gavranu.Dana 18. travnja 1999. godine u čast Damira Tomljanovića – Gavrana, na njegov rođendan, blagoslovljena je kapelica Blaženog Alojzija Stepinca (ispod kote 856).

Na prijedlog Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, 2007. godine u Zagrebu ulica Bundek preimenovana je u Ulicu Damira Tomljanovića – Gavrana.

Udruga Tigar 90/91 Rakitje organizator je tradicionalnog Memorijalnog malonogometnog turnira u čast Damiru Tomljanoviću – Gavranu i svim poginulim hrvatskim braniteljima koji se održava u Selinama kod Starigrada početkom mjeseca svibnja.

U Krivom Putu, u njegov spomen, nalazi se Športski centar s njegovim imenom, a cesta koja iz Senja vodi prema Krivom Putu također je preimenovana u Ulicu Damira Tomljanovića – Gavrana.

21. travnja 2007. godine osnovana je Udruga pripadnika Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika ''Damir Tomljanović – Gavran'' Zadar, koja osim što nosi njegovo ime, također i raznim događajima promiče uspomenu na Damira Tomljanovića – Gavrana.

U razdoblju od 3. do 11. rujna 2010. godine, povodom Dana hrvatskih mučenika, Udruga pripadnika Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika ''Damir Tomljanović – Gavran''Zadar organizirala je Hodočašće hrvatskih branitelja posvećeno svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu od Krivog Puta do Udbine, a koje je nosilo ime herojaDomovinskog rata Damira Tomljanovića – Gavrana.

23. studenog2010. godineUdruga pripadnika Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika ''Damir Tomljanović – Gavran''Zadar i Udruga ''Žene u Domovinskom ratu – Zadar'', organizirale su javnu tribinu ''DAMIR TOMLJANOVIĆ – GAVRAN U DOMOVINSKOM RATU''.

1. srpnja 2011. godine na prijedlogUdruge pripadnika Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika ''Damir Tomljanović – Gavran'' Zadar,odlukom Gradske skupštine Grada Zadra, trg na Bilom Brigu ispred Osnovne škole Zadarski otoci- Zadar nosit će ime Damira Tomljanovića – Gavrana.

5.listopada 2011. godine u nazočnosti obitelji Damira Tomljanovića - Gavrana, mnogobrojnih braniteljskih udruga, predstavnika više općinskih, gradskih i županijskih vlasti te mnogobrojnih građana Grada Zadra upriličeno je svečano imenovanje trga Damira Tomljanovića – Gavrana.

Odlikovanja, medalje i pohvale:

00. 04 1992. - Pismena pohvala, Predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman
00. 00 1993. - Spomenica Domovinskog rata 1990. - 1992.
03. 01 1993. - Pismena pohvala Predsjednika RH, dr. Franjo Tuđman
00. 11 1993. - Plaketa 1. gardijske brigade, zapovjednik 1. gbr
00. 00 1994. - Pismena pohvala, Ministar obrane RH, Gojko Šušak
posthumno 24. 11 1994. - Grb grada Zadra
posthumno 00. 00 1995. - Zahvalnica, Ministar MUP-a RH
posthumno 00. 00 1995. -Plaketa Prvi hrvatski redarstvenik, Ministar MUP-a RH
posthumno 23. 04 1995. - Povelja grada Senja
posthumno Red bana Josipa Jelačića
posthumno Red Nikole Šubića - Zrinskog
posthumno Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom
posthumno Red kneza Domagoja s ogrlicom
posthumno Zlatna plaketa ''TIGAR'', zapovjednik 1. gbr
posthumno 06. 07 2000. - Red hrvatskog trolista
posthumno 06. 07 2000. - Spomenica Domovinske zahvalnosti.

Izvor: www.udruga-gavran.hr

...........

Bojovnikov epitaf

Nemoj me nikada zanijekati brate
Niti se stidjeti ove svete stijene!
Ja sam umro za Hrvatsku i za te,
Ti živi Hrvatsku i živi mene!

Ante Nadomir Tadić Šutra

Vječna mu slava i hvala.

Gospodine, svjetlo Tvoje slave svjetlilo njemu!

Počivao u miru Božjem !

ČISTA SRIJEDA (PEPELNICA)

KORIZMA - VRIJEME POSTA I OBRAĆENJA

Na Pepelnicu ili Čistu srijedu, koja ove godine pada 13. veljače, u Katoličkoj crkvi započinje korizma, četrdesetodnevna priprava za Uskrs. Od kraja 11. stoljeća vjernici se na taj dan posipaju pepelom od blagoslovljenih maslinovih ili palminih grančica. Taj pepeo označava ozbiljnost i pokoru čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, te nadu u uskrsnuće. Od 5. stoljeća u središtu priprave za Uskrs je post, a budući da nedjeljom nitko ne treba postiti, početak vremena posta pomaknut je u 6. ili 7. stoljeću sa šeste nedjelje prije Uskrsa na srijedu koja je prethodila toj nedjelji.

Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak jedini su dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs. Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, znači da se katolici od 18. do 60. godine života (s izuzetkom bolesnika) taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja (gledanje TV, izbjegavanje zabava i sl.). Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina. Za sve katolike Crkva u korizmenom vremenu propisuje “molitvu, post i dobra djela”. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju. Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.

Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.

Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Vrijeme priprave za Uskrs završava na Veliku subotu, točnije Vazmenim bdjenjem, a 40 dana je izabrano prema novozavjetnom zapisu o Isusovu 40-dnevnom postu u pustinji, no simbolički se uz taj broj vezuje i 40-godišnje putovanje Izraela u obećanu zemlju. Crkva ističe kako korizmeni post ne znači samo odricanje od ukusnih – mesnih i začinjenih – jela, nego ponajprije prekid sa svakodnevnim lošim navikama. Post je ponajmanje sredstvo kozmetičkog karaktera i u njegovu bitnu sastojnicu ubraja se duhovni značaj pokorničkih djela. Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.

U svojim korizmenim porukama katolički biskupi diljem svijeta pozivaju vjernike da u vrijeme priprave za Uskrs više promišljaju svoju vjeru i pripadnost Kristu, učvrste svoju povezanost sa Crkvom te da se više posvete svojoj obitelji i ljudima oko sebe, posebno onima kojima je na bilo koji način potrebna pomoć. Vjernici su pozvani da novac i druga sredstva koje su prikupili u dane posta i nemrsa daruju za dobrotvorne svrhe namijenjene onima koji su u nevolji, a u Zapadnim zemljama uobičajene su i korizmena prikupljanja za potrebite. Hrvatski naziv korizma dolazi od latinskoga korijena quadragesima, što znači četrdesetdnevnica. (kta)

Preuzeto http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=19474

Vrh obrasca

PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI. ZA KORIZMU 2013.

Draga braćo i sestre,

proslava korizme, u kontekstu Godine vjere, pruža nam dragocjenu prigodu za razmišljanje o odnosu između vjere i ljubavi, odnosno između vjere u Boga Isusa Krista i ljubavi, koja je plod djelovanja Duha Svetoga i koja nas vodi na jedan put bespridržajnog posvećivanja Bogu i drugima.

1. Vjera kao odgovor na Božju ljubav

Već u svojoj prvoj enciklici sam ponudio neke elemente koji pomažu shvatiti usku povezanost između tih dviju teologalnih kreposti: vjere i ljubavi. Polazeći od temeljne tvrdnje apostola Ivana: "I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj" (1 Iv 4, 16) podsjetio sam da "biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac… Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4,10), ljubav sada nije samo 'zapovijed', već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret" (Deus caritas est [Bog je ljubav], 1). Vjera predstavlja onaj osobni pristanak – koji uključuje sve naše sposobnosti – uz objavu besplatne i "strastvene" ljubavi koju Bog ima prema nama i koja se u punini očituje u Isusu Kristu. Susret s Bogom Ljubavi zahvaća ne samo srce, već također um: "Upoznavanje Božjeg života put je prema ljubavi, a pristanak naše volje uz njegovu sjedinjuje naš razum, volju i osjećaj u sveobuhvatni čin ljubavi. No to nije završen proces, ljubav nije nikada 'završen' i gotov čin" (isto, 17). 

Zato je svim kršćanima i, na osobit način, onima koji se bave karitativnim radom potrebna vjera, ono "iskustvo susreta s Bogom u Kristu koje će u njima pobuditi ljubav i njihovo srce otvoriti za drugoga. Tako zapovijed ljubavi prema bližnjemu za njih neće više biti zapovijed koja im je naložena, da tako kažemo, izvana, već će biti posljedica njihove vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav" (isto, 31a). Kršćanin je čovjek koji je osvojen Kristovom ljubavi i stoga, nošen tom ljubavlju – "caritas Christi urget nos" (2 Kor 5, 14) –, je duboko i stvarno otvoren ljubavi prema bližnjemu (usp. isto, 33). Taj se stav rađa prije svega iz svijesti da smo ljubljeni, da nam je udijeljeno oproštenje, štoviše da nam Gospodin služi, onaj Gospodin koji se priginje da opere noge apostolima i prinosi samoga sebe na križu da privuče čovjeka u Božju ljubav.

"Vjera nam pokazuje da je Bog dao svoga Sina za nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je zaista istina: Bog je ljubav!... Vjera, koja promatra Božju ljubav koja se objavila u probodenom Isusovu srcu na križu, rađa ljubav. Ljubav je svjetlo – u konačnici jedino svjetlo – koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje" (isto, 39). Sve nam to pomaže shvatiti kako je glavni prepoznatljivi stav kršćanâ upravo "ljubav utemeljena na vjeri i njome oblikovana" (isto, 7).

2. Ljubav kao život u vjeri

Čitav je kršćanski život odgovaranje na Božju ljubav. Prvi je odgovor upravo vjera kao prihvaćanje s divljenjem i zahvalnošću čudesne Božje inicijative koja nam prethodi i koja nas potiče. A taj pristanak s vjerom označava početak jedne svijetlom obasjane povijesti prijateljstva s Bogom, koja ispunja i daje puni smisao čitavoj našoj egzistenciji. Bog se, međutim, ne zadovoljava time da mi prihvatimo njegovu besplatnu ljubav. On se ne ograničava samo na to da nas ljubi, već nas želi privući Sebi, preobraziti nas na tako dubok način da možemo zajedno sa svetim Pavlom reći: ne živim više ja, već Krist živi u meni (usp. Gal 2, 20).

Kada mi ostavimo prostor Božjoj ljubavi, postajemo njemu slični, dionici njegove ljubavi. Otvoriti se njegovoj ljubavi znači pustiti da on živi u nama i dovede nas do toga da ljubimo s njim, u njemu i poput njega; samo tada naša vjera postaje doista "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5, 6) i on se nastanjuje u nama (usp. 1 Iv 4, 12).

Vjera je spoznanje istine i pristajanje uz istinu (usp. 1 Tim 2, 4); vjera je "hod" u istini (usp. Ef 4, 15). Vjerom se ulazi u prijateljstvo s Gospodinom; ljubavlju se živi i njeguje to prijateljstvo (usp. Iv 15, 14 sl.). Vjera nam pomaže prihvatiti Gospodinovu i Učiteljevu zapovijed; vjera nam daje blaženstvo da je provodimo u djelo (usp. Iv 13, 13-17). U vjeri smo rođeni kao djeca Božja (usp. Iv 1, 12 sl.); ljubav nam pomaže konkretno ustrajati u božanskom posinstvu donoseći plod Duha Svetoga (usp. Gal 5, 22). Vjera nam pomaže prepoznati darove koje nam dobri i velikodušni Bog povjerava; po ljubavi oni donose plod (usp. Mt 25, 14-30).

3. Neraskidiva isprepletenost između vjere i ljubavi

U svjetlo do sada rečenog, jasno je da ne možemo nikada razdvajati ili, čak, suprotstavljati vjeru i ljubav. Te su dvije teologalne kreposti duboko povezane i pogrešno je vidjeti među njima kontrast ili "dijalektiku". S jedne strane, naime, nedvojbeno je ograničen stav onih koji stavljaju tako snažan naglasak na prioritet i presudnost vjere da podcjenjuju i gotovo preziru konkretna djela ljubavi i ovu svode na neku općenitu humanitarnost. S druge strane, međutim, isto je tako ograničavajuće zastupati stav o nekoj pretjeranoj premoći ljubavi i njezine djelotvornosti i smatrati kako djela zamjenjuju vjeru. Za zdravi duhovni život je nužno kloniti se bilo fideizma bilo moralističkog aktivizma.

Kršćanski se život sastoji u stalnom usponu na "brdo" susreta s Bogom a zatim silaženju među ljude, noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje, tako da svojoj braći i sestrama služimo istom onom ljubavlju kojom Bog ljubi. U Svetom pismu vidimo kako je revnovanje apostolâ za naviještanje evanđelja koje rađa vjeru usko vezano uz karitativnu brigu za služenje siromašnima (usp. Dj 6, 1-4). U Crkvi, kontemplacija i djelovanje, koje na stanoviti način simboliziraju sestre Marija i Marta iz Evanđelja, moraju istodobno postojati i međusobno se upotpunjavati (usp. Lk 10, 38-42). Prioritet uvijek pripada odnosu s Bogom a pravo evanđeosko dijeljenje mora biti ukorijenjeno u vjeri (usp. Kateheza na općoj audijenciji od 25. travnja 2012.). Ponekad se, naime, nastoji ograničiti izraz "ljubav" na solidarnost ili jednostavno pružanje humanitarne pomoći. Važno je, naprotiv, podsjetiti da je najveće djelo ljubavi upravo evangelizacija, odnosno "posluživanje Riječi". 

Nema većeg dobročinstva, pa tako ni čina milosrđa, koji se može iskazati bližnjemu od lomljenja kruha Božje riječi, od toga da ga se učini dionikom Radosne vijesti evanđelja, da ga se uvede u odnos s Bogom: evangelizacija je najviša i najcjelovitija promocija osobe. Kao što piše sluga Božji papa Pavao VI. u enciklici Populorum progressio, naviještanje Krista je prvi i glavni činilac razvoja (usp. br. 16). Iskonska istina da nas Bog ljubi – koju se živi i naviješta – čini nas otvorenima za prihvaćanje te ljubavi u vlastitom životu i omogućuje cjeloviti razvoj čovječanstva i svakog čovjeka (usp. enc. Caritas in veritate).

U suštini, sve polazi od Ljubavi i stremi k Ljubavi. Božja besplatna ljubav se očitovala naviještanjem evanđelja. Ako je prihvatimo s vjerom, tada primamo onaj prvi i nezaobilazni dodir s božanskim koji nam omogućuje "uzljubiti Ljubav", da bismo zatim prebivali i rasli u toj Ljubavi i s radošću je prenosili drugima.

Kada je riječ o odnosu između vjere i djelâ ljubavi, riječi iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima možda na najbolji način sažimaju njihov suodnos: "Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo" (2, 8-10). Ovdje se opaža da čitava inicijativa usmjerena čovjekovu spasenju dolazi od Boga, od njegove milosti, od njegova oproštenja prihvaćenog u vjeri; ali ta inicijativa ne samo da ne ograničava našu slobodu i našu suodgovornost, nego ih naprotiv čini autentičnima i usmjerava ih prema djelima ljubavi. Ova potonja nisu u prvom redu plod čovjekova truda i napora, nešto čime bi se on hvastao, nego se rađaju iz same vjere, izviru iz milosti koju Bog daje u obilju. Vjera bez djela je poput stabla bez plodova: te se dvije kreposti uzajamno podrazumijevaju. Tradicionalnim smjernicama za kršćanski život, korizma nas poziva upravo da jačamo svoju vjeru pomnijim i dužim slušanjem Božje riječi i sudjelovanjem u sakramentima i, istodobno, da rastemo u ljubavi, u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, također preko konkretnih smjernica vezanih uz post, pokoru i milostinju.

4. Prioritet vjere, primat ljubavi

Kao i svaki Božji dar, vjera i ljubav potvrđuju djelovanje jednog jedinog Duha Svetoga (usp. 1 Kor 13), onoga Duha koji u nama kliče: "Abba! Oče!" (Gal 4, 6) i u kojem možemo reći: "Isus je Gospodin!" (1 Kor 12, 3) i "Marana tha!" (1 Kor 16, 22; Otk 22, 20).

Vjera, dar i odgovor, pomaže nam spoznati istinu o Kristu kao utjelovljenu i raspetu ljubav, puno i savršeno prianjanje uz Očevu volju i beskrajno Božje milosrđe prema bližnjemu; vjera usađuje u srce i um čvrsto uvjerenje da je upravo ta Ljubav jedina stvarnost koja je odnijela pobjedu nad zlom i smrću. Vjera nas poziva da gledamo u budućnost s krepošću nade, u pouzdanom iščekivanju da će pobjeda Kristove ljubavi prispjeti svojoj punini. Ljubav nas, pak, uvodi u Božju ljubav očitovanu u Kristu, omogućuje nam na osoban i egzistencijalan način prigrliti potpuno i bespridržajno Isusovo predanje Ocu i braći. Ulijevajući u nas ljubav, Duh nas Sveti čini dionicima Isusova predanja: sinovskog predanja Bogu i bratskog svakom čovjeku (usp. Rim 5, 5),
Odnos između te dvije kreposti je nalik odnosu između dvaju temeljnih sakramenata Crkve: krštenja i euharistije. Krštenje (sacramentum fidei) prethodi euharistiji (sacramentum caritatis), ali je usmjeren na nju, koja predstavlja puninu kršćanskog puta. Slično tome, vjera prethodi ljubavi, ali se pokazuje istinskom samo ako je njome okrunjena. Sve kreće od poniznog prihvaćanja vjere ("znati da me Bog ljubi"), ali to mora dovesti do istine ljubavi ("znati ljubiti Boga i bližnjega"), koja ostaje zauvijek, kao ispunjenje svih kreposti (usp. 1 Kor 13, 13).

Predraga braćo i sestre, u ovom korizmenom vremenu, u kojem se pripravljamo za proslavu događaja križa i uskrsnuća, u kojem je Božja ljubav otkupila svijet i svojim svjetlom obasjala povijest, želim vam svima u ovom dragocjenom vremenu oživite svoju vjeru u Isusa Krista, da bismo ušli u isti njegov optok ljubavi prema Ocu i prema svakom bratu i sestri koje susrećemo u svom životu. Za to uzdižem svoju molitvu Bogu, dok zazivam Gospodnji blagoslov na svakog od vas i na sve zajednice!

Iz Vatikana, 15. listopada 2012.

Papa Benedikt XVI.

Preuzeto http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=36246