|
Počelo je korizmeno vrijeme, vrijeme skrušenja i pokore, vrijeme kada
svećenik oblači ljubičastu haljinu i kada su se mnogi od vas, na Pepelnicu,
podsjetili da smo prah i da ćemo se u prah vratiti. Iako je korizmeno
vrijeme naoko ozbiljno i tmurno, ono nosi najviše milosti kroz cijelu
godinu. Ono je vrijeme podsjećanja na Kristovu muku koja će kulminirati
osudom, bičevanjem, ponižavanjem, razapinjanjem. Ali, mi znamo da to nije
kraj. Četrdeset dana budimo uz Krista mučenika, molimo, postimo,
ispovijedajmo se, budimo mu potpora i nada, pronađimo simboliku u svakoj
priči i svečano očekujmo Onaj Dan. Dan Njegova Uskrsnuća.
Današnje evanđelje vraća nas na početak Kristovog trnovitog zemaljskog
puta. Budimo Njegovi pratioci i prijatelji u ovo korizmeno vrijeme.
Katkada biblijska izvješća u sebi kriju iznenađenja. Takvo je današnje
evanđelje. Nakon krštenja na Jordanu, Sin Božji, naizgled bez razloga,
odveden je u pustinju i tamo iskušavan. Četrdeset dana ništa nije ni jeo ni
pio, što je, dakle, simbolika fizičke muke, ali je uz to bio i psihički
mrcvaren, gušen, napadan. Dolazi mu sam sotona, postavljaujući se kao
zagovornik zdravog razuma. I sve što Ga napasnik pita, čini se razumnim
pitanjem a ne iskušavanjem i provokacijom: Zašto gladovati? Ta Bog je
toliko puta na čudesan način utažio glad. Zašto ne i glad svoga Sina?
Sotona šapće Isusu u uho: “Ostavi se se toga nepotrebnog odricanja,
pokaži tko si zapravo, ta ti si Bog, imaš moć djelovati božanski... ili
ne?! Počni ispunjavati obećanja Pisma. Budi Bog na kojega se pozivaš...”
Takvo se nešto nikada nije dogodilo: sotona se poziva na Bibliju! On žrtvi
ne nudi samo najveće materijalne privlačnosti svijeta, nudi mu i ono
“duhovno”. Kako je lukav i perfidan, u kakvo se nevino odijelo obukao! Tako
sotona citira 91. Psalam: “Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti
šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima
tvojim.”(10)
Sotona nije „transparentan“, lako prepoznatljivi vrag s prozirnim
namjerama da nas pridobije. On je uvijek skriven iza anđeoskog lica, u
finome odijelu, s rukavicama, umiljatog i sugestivnog glasa razuma... Teško
mu je odoljeti, a teško ga je i prepoznati. I ne udara u slabe, sklone
porocima, savitljive i pridobive. On cilja na čvrste, neumoljive, Bogu
odane, nepotkupljive, principijelne i Bogu bliske. On nije samo u
narkomanskom podzemlju, mafiji, bordelima, zatvorima, kasinima... on je,
nažalost, i u mračnim kutovima Crkve, u naoko kršćanskim zajednicama, u
obitelji, u karitativnim udrugama...
Što sotona nudi Isusu? Oslobođenje od patnje i boli, raskoš i
blagostanje, moć i vlast. Pa tko ima snage tomu se oduprijeti? Ima li
čovjek tu snagu? Pa čovjek se ne može oduprijeti najbanalnijim nagovorima:
Zašto ne zapališ koju cigeretu? Pa što ako si prestao pušiti, jak si, othrvat
ćeš se tom izazovu. Hajde, jednu za društvo, uz kavicu, uzmi... Prestao si
piti, obećao ženi i djeci da više nikad nećeš? Ma hajde jednu brzu, s nogu,
usput, ta što ti može biti? Nazdravi sa mnom, uvrijedit ćeš me odbiješ
li... Nećeš više u kladionicu? I to baš sad kad je tvoj dobitak zajamčen?
Ma uđi, evo, samo još ovaj put i nikad više. Stavi cijelu plaću na ovaj
par, sigurno ćeš dobiti... Ne želiš primiti mito za posao koji obavljaš?
Zašto? Kako si naivan, pa svi to rade, ne budi patetičan... Ne možeš više
plaćati kredit? Pa imaš jamce, nek ti pomognu, nek oni plaćaju ako su ti
prijatelji... Prevari, lažiraj, ukradi, sebi ugodi... pa što? I veliki
filozof kaže: Ništa ljudsko nije mi strano.
Čovjek je slab, ne može pobijediti samoga sebe čak ni u sitnicama.
Sotonin nagovor istjerao ga je iz raja nakon što se pomamio i posegnuo za
jabukom otrgnutom s drveta spoznaje. Oh, kakvu li tek znanje nosi moć!...
Dušu je lako prodati vragu, izgubiti srce, izgubiti sebe. Naravno da nismo
jaki poput Gospodina i da se teško uspijevamo othrvati iskušenjima, ali
nastojmo! I nastojmo prepoznati skrivenoga sotonu koji nudi brda i doline:
slavu, novac, mladost, vlast, moć, znanje... Koja je cijena toga?
Prepoznajmo sotonu čak i kada se krije u racionalnom razlučivanju. Gladan
si i žedan? Zašto se patiš? Popij gutljaj vode...
To je zaista jedan posve prihvatljivi đavao koji se brine za čovjekovo
dobro! Zašto onda njegovu ponudu odbiti? Što je loše u tome da čovjek
prihvati ono što je za njega dobro?
Tako jc mislio i siromašni rudarski radnik o kojemu nam govori priča
poznatog njemačkog književnika Ernesta Blocha. ...Neki je bogati Amerikanac
iz hira ili obijesti preko oglasa tražio mladog, spretnog i okretnog
čovjeka, po mogućnosti rudara. Prijavili su se mnogi, pa i lijepi mladić
koji je trebao ispuniti neke uvjete. Posve suprotno očekivanjima, trebao je
naučiti manire lijepog vladanja, uživati u dobrom jelu i piću, odijevati se
u lijepa odijela, svladati ugodne vještine jahanja i igranja golfa, šarmom
osvajati dame i sve drugo što jedan džentlmen treba znati. No, nakon što
prođu tri godine, mora se vratiti na stari posao u rudnik kao da se ništa
nije dogodilo. Potpisavši tu neobičnu nagodbu, počeo je uživati u sreći.
Putovao je Europom, posjećivao kazališta i balove, večeravao s
velikodostojnicima i poznatim uzvanicima, lako je osvajao ženska srca i
pokazao se sposobnim. No, došao je i dan povratka na staro. Zahvalio je
svome ekscentričnome pokrovitelju, ponovo obukao staro odijelo i sišao u
rudnik bivšim prijateljima koji su mu zavidjeli i koji su se od njega
otuđili. Život u rudniku prvih je dana i mjeseci bio nezamisliv kontrast:
na posao prije svanuća, kašljanje, znojenje, udisanje prašine od ugljena...
Mladić je vječno žalio što je potpisao ugovor; izgubio je sjaj na koji se
naviknuo i s time se do kraja života nije znao nositi. (Ernest Bloch,
Tragovi)
To je neočekivani preokret. Što sve može sotona učiniti od čovjeka!
Nakon što su se mladiću ispunile sve želje, ostao je prazan. Njegovo
pošteno čovještvo ugušeno je u punini ispunjenih želja. Sotona živi od
(pri)dobivanja čovjeka, a Bog savjetuje čovjeku da dobije samoga sebe. Iz
ove perspektive Isusova kušnja dobiva svoj smisao. Boravak u pustinji ni u
kojem slučaju nije bila samovoljna epoha u životu Mesije. To je bila odlučna
priprava na sve što bi u sljedećim godinama Isusova javnog djelovanja moglo
uslijediti. Pustinja - oskudica - glad - oslobođenje od svakog balasta -
egzistencija bez dobiti. To je bitno. Uostalom, ostaje goli život pred
Božjim licem. Tako siromašan i bijedan, kao dijete u betlehemskoj štali,
stoji čovjek-Isus na početku svoga javnog djelovanja. I upravo u tome leži
veličina događaja koji se vraća svojoj srži; malo čovještvo može se
osloniti samo na pouzdanje u Boga.
U pustinji upoznajemo pravoga Isusa – nepotkupljivoga, mudroga,
snažnoga. Njegova je čovječnost upravo božanska. U Njemu sami Bog izdržava
u posve izgladnjeloj i napadnutoj čovječnosti. On ustrajava do smrti i ide
najtežim od svih čovjekovih putova, da svojima otvori vrata. Događaj koji nam
govori o Isusovoj kušnji je kao poziv: Pođi, put kroz pustinju iskušenja je
trnovit, ali prolazan. Ja sam ga za tebe već prokrčio i utabao, slijedi
moje stope!
Amen.
Izvor: www.veritas.hr
|
|
