|
|
Današnje evanđelje jedna je od
najljepših priča koje nam je ispričao Isus Krist. Toliko je puta
parafrazirana u svjetskoj literaturi, pa i u našoj baroknoj književnosti
(Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga). Isus s radošću
pripovijeda o Bogu onako kako ga On vidi: kao Oca. U priči o milostivome
zemaljskome ocu iščitavamo svu ljubav roditeljstva općenito, ali i ono
najvažnije – metaforu za milosrdnoga Boga koji nas, bez obzira na sve naše
grijehe, raskajane uvijek prima u zagrljaj s neizmjernom radošću.
Zašto neko dijete želi otići od
kuće? Pokušajmo se staviti u ulogu ovoga oca ili majke. To nije teško ako
ste i sami roditelji. Kad dijete najedanput kaže da odlazi od kuće, to
roditeljima nije lako prebroditi. Kad se sin ili kći odluče oženiti ili
udati, i to je nekako bolno, iako roditelji s time računaju i na to se
pripremaju. No, kad dijete kaže da želi otići od kuće jer želi više slobode
i samostalnosti, to sigurno probode roditeljsko srce. Oni se moraju pitati:
"Zašto naš sin želi otići? Nema li tu sve što mu treba, pa i
više?" Otac reagira vrlo mirno, svjestan da nije darovao sinu život da
bi ga zauvijek vezao uza se. On kad-tad mora odletjeti svome jatu. To je
nekako prirodno. Nada se da mu je dao dobar temelj za život, dobro ga
odgojio i ispravno upravio. Trudio se biti svomu sinu dobar i uzoran otac,
roditelj na kojega se uvijek može osloniti, koji je uvijek tu ako ga
zatreba. Sin može bez srdžbe i svađe napustiti roditeljsku kuću, opremljen
i otpravljen, s puno radosti, u novu životnu pustolovinu, na novi put.
Izazovno je i nužno pokušati stati na vlastite noge. No, najvažniju baštinu
djeca ne odnose „u novčaniku“, nego u svome srcu: ljubav roditelja, dobar
odgoj i ispravan put.
Dok je Isus pričao, mnogi su
zabrinuto i ljutito prigovarali: što ako sin krene krivim putem? S kojim
pravom traži svoju polovicu? Što ako sve potroši na hedonističke užitke, ne
mareći za sutrašnjicu, ne mareći za teški trud kojim je otac stekao taj
novac? Ako do toga i dođe (što ne mora biti), ni za takvoga se sina ne
treba bojati. Zato Isus iznosi upravo najgoru mogućnost: sin je spiskao
novac, živio je raskalašeno i sebično, dok nije završio u blatu,
doslovce zavideći svinjama na raskošnijem obroku. Ali, njegovo najvažnije
bogatstvo još je uvijek uz njega, a to je mogućnost da se vrati kući, u
očev zagrljaj. Sin to i čini: iskreno skrušeno, raskajano, osjećajući se
nedostojnim pogledati ga, moleći za oprost i ljuto se kajući: moj grijeh,
moj grijeh, moj preveliki grijeh...
Otac – dobri, milostivi otac –
dočekuje ga sa suzama radosnicama, beskrajno sretan trči mu u susret, grle
se i ljube, plaču od radosti. Otac zove sluge, traži da sina odjenu u
najljepše haljine, naređuje da zakolju najdeblje tele, da se što bolje
pogoste i proslave ovaj veliki povratak. To nije obični povratak, fizički
povratak kući. To je povratak sebi samome, ispravnome putu, to je ponovno
nalaženje u srcu, nalaženje dobra, milosti, marljivosti, strpljenja,
umjerenosti...
Ovome sinu doista treba zavidjeti.
Njegov otac nije neki silnik, egoist ili tiranin. Sin je oduvijek znao da
se uvijek može ocu vratiti pod krov i da mu nikada ništa neće nedostajati.
Zato se, još prije nego je priča počela, mogao predvidjeti njezin sretan
završetak. Takvo bi trebalo biti svako roditeljstvo, svaki odnos sina i
oca.
Niste li se možda u ovoj priči
poistovjetili s onim drugim sinom? Niste li pomislili da mu je nanesena
strašna nepravda? Ta on je cijelo vrijeme uz oca, ne traži svoje pravo,
uvijek mu je pri ruci, svakodnevna mu je potpora, obavlja sve što mu je
zapovjeđeno, u svemu je marljiv i poslušan... A što mu je nagrada? Prizor u
kojemu ganuti otac pravi raskošnu gozbu za sebičnog skitnicu koji mu je
profućkao pola imanja i sada se, kad je ostao gol i bos, plačući vraća?
Gdje je tu pravda?
Budimo milosrdni i mudri. Nije li i
nama beskrajno drago pronaći izgubljenu ovcu? Ne budimo ljuti, zavidni ili
ljubomorni na odmetnutoga sina. On je težim putem došao do spoznaje, a nama
je mudrost privrženosti usađena, dana, njome smo blagoslovljeni. Pa taj je
izgubljeni lutalica naš brat, veselimo se da nam se vratio i da je shvatio
svoju grubu pogrešku! Izgubljeni sin vraća se ocu, moli za njegovu ljubav,
traži oproštenje i milosrđe, dok starijim sinom sad vladaju mržnja i
zavist. Sad je on na suprotnoj strani. Sad on nije slobodan. Mrzi i oca i
brata, pita se zašto se on nije malo nauživao života, a onda skrušeno
vratio kući. Ne bi li bolje prošao? Zašto se u znak zahvale njegovoj
odanosti nikad nije zaklalo tele? Opsjednut je tim pitanjima. Na gozbu su
pristigli svi: prijatelji, susjedi, znanci, prolaznici, samo jedan odbija
doći. Govori: bez mene. Sada je on izgubljeni sin. Otac i njega čeka.
A što je s onima koji imaju
drugačija iskustva sa svojim roditeljima? Mnogi su se od svojih
roditelja udaljili, mnogi nikada i nisu imali neki topli odnos, mnogi su se
jedni drugih u svađi i odrekli, a mnogi su se upravo radi materijalnih
prava razišli. No, i tada treba imati pouzdanja u Božju dobrotu. Tko u to
vjeruje, uvijek je na dobrome putu i nikada neće završiti zaboravljen, u
blatu.
Tražili smo slobodu – dana nam je.
Nismo znali kako je kontrolirati, pa je sve krenulo naopako. Izgubili smo
se u sjajnim izlozima velikoga svijeta, izgubili sve orijentire, pa i
vlastiti identitet. Ponijela su nas varljiva svjetla, šarenilo ponude, život
bez polaganja računa, bez obveza... No, vrlo brzo uvidjet ćemo da je takva
sloboda čista varka. Upravo je suprotno – postali smo robovi vlastite
samoživosti i sebičnosti, ne mareći ni za koga, nemajući se kome vratiti u
topli zagrljaj. Istopilo se sve s čim smo krenuli u novu avanturu, krila su
nam potkresana, umorni smo, prazni, ogoljeni do srži. Kamo dalje? Kako?
Samo kući. Uvijek i samo kući, Ocu. Ocu koji nas je mudro pustio, iako mu
se srce kidalo. Ocu koji nas nije tražio. Ocu koji nas je strpljivo čekao,
a onda nam širom otvorio vrata.
Svi smo mi djeca Božja, i svi smo mu
jednako važni. Ne budimo kao farizeji koji su Isusu predbacivali da se
druži s grešnicima, carinicima, skitnicama, bludnicima, lopovima,
razbojnicima, opsjednutima... Zajedno blagujmo kruh i vino. Sjednimo pod
isti krov, u istu sjenu čempresa. Svi smo njegova djeca i sve nas, kao
Otac, i odbjegle i odane, s radošću dočekuje svojim beskrajno širokim
zagrljajem. Budimo sretni jer su nam vrata Njegova utočišta uvijek
otvorena, dok Njegov milosrdni osmijeh poput tople ljetne kiše blaži našu
umornu i raskajanu dušu. Amen.
|
|
