DAMIR PEŠORDA: "ČOVJEK KOJI KLEČI"

U ovo predbožićno vrijeme kriza nas tjera da se umjesto kupnjom malo više zabavimo duhovnim. Nije svako zlo za zlo! Nevolja je međutim ako čovjek, kada se zagleda u vlastitu nutrinu, otkrije pustoš. Pa mu dođe žao što je svrnuo pogled s okićenih ulica, borova i borića. Ima jedan paradoks ljudskog postojanja: koliko god svijet oko nas bio beskrajan i neistražen, još veći je i neistraženiji bezdan u nama. Zato mnogi i ne zaviruju previše, zadovoljavaju se blještavilom u vanjskom svijeta.

Tisuće godina pisane povijesti iza nas zorno svjedoče u usponu ljudskom, napustili smo špilje, zagospodarili drugim vrstama na Zemlji, prošetali Mjesecem, sjeli u podmornice, automobile i za kompjutere …  Posljednjih tristotinjak godina gordi sa svog uspjeha pokušavamo s leđa zbaciti posljednji zaostatak mitskih vremena, posljednju vlast koja nas sputava. Božju vlast. Čini nam se kao da bismo tek onda postali u potpunosti slobodni, u potpunosti ljudi. Ali Bog se ne da lako ubiti. Taman kada pomislimo da ga više nema, on se pojavi tamo gdje ga najmanje očekujemo, pod imenom dosada nezabilježenim ili bezimen.

Povijest ljudske vrste može se promatrati kao povijest potrage za Bogom. Ali i kao povijest prometejske borbe protiv Boga. I često je to dvoje neodvojivo jedno od drugog. U početku ljudi bogovima davahu imena i naseljavahu ih na impozantnijim gorama. Lukavo predmnijevajući da će kad-tad osvojiti vrhove istih i temeljito ih očistiti od božanstvenosti. Onda Boga poslaše na nebo, da bi za određeno vrijeme i sami gore krenuli. I raščarali svemirske bezdane.

A Bog? Gdje je On sve to vrijeme uistinu bio? U nama, s nama, oko nas … ili kao to pjesnik ljepše kaže:

Ne traži Boga mišlju; u praznini
U kojoj se miso, tamna sjenka, gubi. 
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega:
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba;
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari; nema tajne.

Ne pružaj miso u praznu daljinu.
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti,
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.

''Ne traži Boga mišlju; u praznini'' opominje prvi stih jedne od najljepših pjesama na hrvatskom jeziku. Jer misao je utemeljena na pouzdanju u Boga i smisao svijeta. Bez njih ne vrijedi gotovo ništa. Nije slučajno naša civilizacija šiknulo u neslućene visine baš u onom trenutku kada joj je kršćanstvo osiguralo stabilne temelje, a to su upravo pouzdanje u Boga i smisao svijeta. I dok svuda oko nas slave one što podmeću lagume pod te temelje, nad njom se nadvijaju crni oblaci. Da nije tako, ne bi mjesecima gomile budala i prodavača magle trubile o smaku svijeta. Tražeći božansku mudrost u kalendaru Maja. Kao da nikada Krist nije hodio zemljom, kao da nikada nisu naučavali Platon i Aristotel, kao da nikada Toma Akvinski nije (ob)razložio sve što se razumom i vjerom (ob)razložiti dade, kao da nikada …Čemu uostalom nabrajati!?

Bio sam jučer na ispovijedi. I kako to već biva da čovjeka ponekad zapanji prizor koji je dotada bezbroj puta vidio, jer ga u trenutku ugleda na drugačiji način, potresao me prizor čovjeka koji kleči. Običan čovjek srednjih godina, u konfekcijskom odjelu, malo proćelava potiljka, s nešto prhuti po ovratniku i desnom ramenu. Čovjek koji kleči. Nije li to nakon svih ovih stoljeća silnog napretka i znanstvenih izuma jedino iznašašće koje pomaže da se nosimo sa svijetom oko sebe i bezdanom u sebi!? Klečalo se nekada pred kraljevima i drugim silnicima od ovoga svijeta, ali to je drugo, jer silnici silom poštovanje od podčinjenih ishode.

Ali kad ovih dana kleknemo pred Djetetom u jaslicama, činimo to tjerani nekim višim razlogom makar, uslijed rutine, tog razloga i ne bili uvijek svjesni.

Dok god bude odraslih ljudi koji svojevoljno, bez prisile i pomisli na eventualnu korist kleče pred Djetetom, ima nade za čovjeka.

Damir Pešorda  / www.hrsvijet.net