Dobrotom don Josipa Čorić donosimo Vam tekst o Misnom slavlju na čemu mu se zahvaljujemo!
Euharistiju u koncelebraciji s tridesetak svećenika predvodio je šibenski biskup Ante Ivas.
Misa je slavljena u spomen na tri stotine hodočasnika iz Drvara koje su na blagdan svete Ane 1941. godine ubili četnici.
Svake
godine na današnji dan, 26. srpnja, Crkva po svem svijetu, slavi spomen
svete majke Ane i svetog oca Joakima, roditelja naše Gospe Marije (
„bake i djeda“ Gospodina našega Isusa Krista…)
1. Blagdan svete
Ane i Joakima našao je u vjerničkoj tradiciji našega hrvatskoga naroda,
istaknuto mjesto, pa su brojne crkve i kapele posvećene njima na čast,
bila i ostala do danas, mjesta hodočašća i vjerničkih molitvenih
okupljanja… Prepoznavši nenadomjestivu važnost koju je Bog podario
roditeljima u životu svakog djeteta i obitelji, pa tako i u životu
naroda i svijeta, današnji blagdan je bio i ostao dan zahvale Bogu za
taj veledar majčinstva i očinstva… Tim darom Bog je ljude (žene i
muškarce) učinio suradnicima u svom najvećem djelu ljubavi: u djelu
stvaranja, rađanja i cjelovitog odgoja svakoga čovjeka, bića na sliku
Božju stvorenoga.., bića koje Bog na poseban način naziva svojim
ljubimcem… S čovjekom je Bog osobno, po svome Sinu Isusu Kristu, ušao u
Savez u kojem želi biti i živjeti zauvijek…(Nije moguće bez teških
posljedica razvrgnuti i pogaziti taj Savez, pokazuje iskustvo ljudske
povijesti). Isus Krist, Bog koji je sišao na Zemlju i postao čovjekom
„radi nas i radi našega spasenja“, htio je imati ta najdraža bića,
roditelje i rodbinu.., s kojima je rastao u „dobi i mudrosti.., pred
Bogom i ljudima“… Isus je sa svoga križa, upravo svoju Majku, kao svoj
najdraži dar, darovao učeniku Ivanu i svemu svijetu: „Evo ti majke! I
uze je učenik k sebi!“
I naš je Hrvatski narod na poseban način
prihvatio Gospu kao Božji dar.., pa smo joj vjekovima klicali:
„Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i
Hrvatski dom!“
Mi
i danas ovdje, kod svete Ane, hodočastimo da zahvalimo Bogu za sve
majke i očeve, bake i djedove našega naroda.., za one iz svekolike naše
povijesti hrvatske.., vjerujući da su baš oni bili i najveća
dragocjenost i životna snaga naše povijesti... Jer Bog nas je preko
njihove otvorenosti daru života, darivao novim životima djece koju su
oni prihvaćali, rađali, podizali i čestito odgajali.., pa i u svakakvoj
oskudici, siromaštvu i bijedi… Vjerovali su da su djeca najveći Božji blagoslov i najveće bogatstvo naroda… Oni su rađali i odgajali svoju djecu da
budu dobri i vjerni zaručnici, supruzi i roditelji…Divimo se bogatstvu
svadbenih i obiteljskih običaja u svim krajevima Hrvatske… Moralno jaka
i čestita hrvatska kršćanska obitelj odgajala je marne graditelje i
hrabre branitelje ove zemlje Hrvatske… Zato s punim uvjerenjem i
zahvalnošću tvrdimo da je kroz sve vjekove upravo Obitelj bila najveće
bogatstvo naroda Hrvatskoga… Obitelji su nosili i iznijeli sve križeve
našega naroda.., s njime su umirali i s njime pobjeđivali…
Zato smo, svim paklenim silama nasuprot, ostali tu na ovoj svojoj grudi Hrvatskoj… I
jesmo tu! I bit ćemo tu, dok bude bilo stamene vjere otaca naših u
našim sjećanjima i srcima … Dok budemo dopuštali njihovim genima u nama da
nam prenose mudrost kako živjeti čestito i hrabro, vjerno Bogu i
narodu.., kao onaj dida sa Svilaje: „što mu planina iscrtala bore, što
je crpio snagu tamo gore… Poštenim putem ići, bit će teško, znaj, al
samo ćeš tako stići gdje je vječni sjaj.., moj dida i ja, prijatelja
dva…“
Sveta
Ano i Joakime, tako nam je potrebno da danas pred Bogom od koga ste
izmolili vašu svetu kćer.., podržite našu molitvu Bogu, da naš narod
sačuva tu vjeru da je majčinstvo i očinstvo dar odozgor, znak najvećeg
Božjega povjerenja.., da su djeca dar i blagoslov Božji… Mi danas ovdje
molimo da u ovom vremenu koje na neviđeno stravičan način
obezvrjeđuje Božje svetinje braka i obitelji, izruguje bračni život,
začeće i rađanje.., koji na sve moguće načine obezvrjeđuje kršćanski
odgoj djece i mladih.., mi molimo da naš narod sačuva kršćanske
obitelji i obiteljske vrijednosti…Da u našoj Hrvatskoj svi i na svim
razinama podržimo obitelj i programe za obitelj… Jer bolna činjenica
pred kojom stojimo je istinita: u Hrvatskoj je sve manje novih brakova,
sve je manje novorođene djece… Smrt i nestanak cijeloga naroda nam
opasno prijeti… U Hrvatskoj je svake godine više grobova nego
kolijevki! I nisu tome prvi uzrok materijalni problemi, kako neki
govore… Treba nam svima više duhovne snage i povjerenja u Boga
darivatelja života… Mi danas za to molimo i s našom Marijom, Gospom i Majkom hrvatskog krsnog Zavjeta, u koji su ušli naši praoci i pramajke u samim počecima naše
hrvatske povijesti (od stoljeća sedmog kako volimo pjevati).., otkako
smo na ovoj zemlji i moru lijepom nama najljepšem.., da u ovoj našoj
Hrvatskoj bude novih majki i očeva i nove djece.., jer u ovoj zemlji
ima mjesta i ljepote za sve, u izobilju.
2. Božja Knjiga
Mudrosti koju smo danas slušali, poziva ns da ne zaboravimo naše
pretke.., jer u nama „u njihovim potomcima, ostaje bogata baština što
nam je oni namriješe naši… Da njihova dobra djela i njihovu životnu
mudrost, njihovo pouzdanje u Boga ne smijemo zaboravljati… Da se
njihova zavjeta vjerno držimo… Da njihovu slavu navješćujemo, pa će
njihova loza u nama ostati dovijeka i njihova se dika neće obrisati… i
ime će im živjeti u svim pokoljenjima.., a mudrost će njihovu
objavljivati puci!“
Došli smo ovdje danas učiniti spomen na
našu braću i sestre, da „ne zaboravimo baštinu što nam namriješe!“ A
baština koju nam namriješe je velika i važna, obvezujuća za našu
sadašnjost i budućnost: treba nam otkriti i svjedočiti pravu istinu o onome što se njima i s njima ovdje dogodilo… Jer oni su i istina o nama, oni su i naša istina… „Istina će vas osloboditi“, rekao je Isus.
Kronika
župe sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja
Luke.., i mnoga druga svjedočanstva svjedoče da je na današnji dan
1941. godine, župnik župe Drvar vlč. Waldemar Maximilian Nestor došao
sa svojim župljanima na hodočašće, ovdje svetoj Ani na njezin blagdan,
kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji za
svoju djecu za svoj narod.., dakao oboružani jedino svojim krunicama
kao svojim oružjem.
Sutradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su
ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u
„Šipadov“ vlak uskog kolosijeka… Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like,
oko Trubara, vlak su zaustavili četnici…
Pobunjenici su napali vlak,
župnika, izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih
poubijali a tijela im bacili u jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti,
bez suda i ukopa, bez križa i spomena…
Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i „gerilski“ komunisti) poubijali Hrvate.
Župnika vlč. Jurja Gospodnetića
su četnici zarobili i 10. kolovoza, nakon okrutnog mučenja nabili na
ražanj i pred njegovom majkom ga živoga ispekli… Slična sudbina
zadesila je i vlč. Krešimira Barišića u Krnjeuši..,
Tako je tih dana i tjedana, po kratkom krvavom postupku, u prvom redu od organiziranih četnika Draže Mihailovića
i partizana komunista koji su se (povremeno) pridruživali, gotovo
cijeli kraj istočne Like i jugozapadne Bosne, očišćen od svega
nepravoslavnog puka.., u cilju stvaranja tzv. „homogene Srbije“ u znaku
kokarde… I to uz podršku i razumijevanje talijanskih fašističkih
postrojbi. Nekakvom antifašizmu tada još nije bilo traga… (Gojko
Polovina piše o tim događajima:“…ostaje činjenica da je u masi neboraca
tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od
kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego
politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti
hoću javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u
Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342)…) I drugi brojni dokumenti
otkrivaju cjelovitu istinu tih strašnih događaja…
Mi
ovdje nismo došli optuživati.., ovo je mjesto ljubavi.., ali sjećati se
i zgražati se možemo i moramo ! Mi smo se ovdje došli kršćanski moliti
za našu braću i za pobjedu Istine o njima… Jer ta je istina bila
ubijena i prešućena… Čak što više, najstrože, je zabranjeno da bude
istina, pod prijetnjom smrću onima koji bi je i pokušali otkriti. „Smrt
fašizmu-sloboda narodu“ bila je parola koja je nekima sve dopuštala i
opravdavala i vješto skrivala… I to sve zato da bi se konstruirala
druga „istina“, lažna istina koja je postala službena istina,
privilegirana, revolucionarna, partijska istina, (partizanska,
antifašistička…) Jedino se ona smjela širiti svim propagandnim
sredstvima… Ona je proglašena veličanstvenom i slavnom. Podignut joj je
veličanstveni spomenik…Ona se slavila, morala se slaviti.., kao „Dan
ustanka naroda Hrvatske i BiH… (i to antifašistički)…
Ako
je to tako moralo biti, u stravičnoj ideologiji i praksi „sovjetskog“
komunizma crvene zvijezde, srpa i čekića, koji se proglasio i vladao se
kao apsolutni gospodar istina i sudbina ljudi i događaja…“Ili tako ili
nikako!“.., imamo pravo pitati, u Slobodi Istine: Čiji
ustanak, ustanak na koga, i protiv koga..? pitamo s ubijenim
hodočasnicima svetoj Ani… Treba nam istina , a ne stare parole! Čujemo
eto, kako će se opet podignuti isti spomenik.., i kako će se na istom
mjestu slaviti isto slavlje.., istoj toj „revolucionarnoj Istini“…
Smijemo li reći da je to zaprepašćujuće!!
Radovali
smo se kad smo mogli povjerovati da je došao kraj vremenima ubijanja,
mučenja i masakriranja tolikih istina.., da je došlo vrijeme da ubijene
Istine budu iskopane, kako god to mučno bilo.., da se istini dadne pravo na život.., da se nepravedno osuđene istine rehabilitiraju, da im
se dade počast, priznanje, zahvalnost.., da se žrtvama da dostojna
počast i svaka moguća zadovoljština. Da prestanu tolike i tako strašne
traume koje su trovale ljude i ljudske odnose desetljećima…Znano je
kako mnoge teške traume u čovjekovoj duši, u ljudima i narodima, u
obiteljima, u društvu proizlaze upravo iz ubijenih istina.., okrnjenih,
izvrnutih, iz prešućenih, potisnutih istina…
Mi
danas molimo, moramo moliti da bismo u Istini i ljubavi, u
oslobođenosti i slobodi mogli u zajedništvu, ljubavi i miru, živjeti
svoju sadašnjost i svoju budućnost…Nije moguće i ne smijemo bez toga
naprijed… Nema naprijed! „Molitva je duša ljudskog dostojanstva i
ljudske duhovnosti, govorio je moj predšasnik biskup Srećko u najtežim
danima kad se i ova crkva svete Ane bila srušena do
temelja.., (kad se opet ubijala istina), kad je osobno osjetio dokle
može ići zaslijepljenost mržnjom zbog laži koja je bila stalno
podržavana, poticana, jarena.., baš zato da se ubije prava istina…
Govorio je tako tada kad je tu nedaleko bio zaustavljen „balvan“
barikadama .., i kad je mladić s druge strane barikade dovikivao onome
što je biskupu naredio da iziđe iz kola: „ubij ga to ti je Stepinac“. I
tada je govorio iz vjere da jedino: „molitva čuva čovjeka i u najtežim
časovima, da se ne zamrači u njemu čistoća pogleda, čistoća srca,
dugoročnost i nada (u pobjedu istine)… Molitva je unutarnja duša svega
ljudskog života, svega ljudskog nastojanja…“
A iz ljubavi prema istini moramo ponoviti istinu, koja je jedna od najmučnijih muka i tragedija naše povijesti:
da su nam istinu o nama često pisali drugi, za vojnim i politički
stolovima.., od Venecije, Beča, Istambula, Pešte, Pariza.., Moskve, do
Beograda… Dužni smo, iz poštovanja prema onima nepobrojivima, koji su
žrtvovali svoje živote za obranu i afirmaciju Istina o nama… Dužni smo
zbog svoje djece i mladih, zbog naše budućnosti… Dužni smo i zbog naše
poznate sklonosti da brzo zaboravimo istine o sebi samima i prepuštamo
da drugi pišu svoje „istine“ o nama… Dužni smo, jer nas je to u
povijesti stajalo i još nas stoji velikih tragedija… Mnogi nam i danas
pokušavaju ubiti istinu i pisati našu povijest svojim
„novim-starim“rukopisom.., domaćim i „Haškim!“ (I predlažu i nam čak i
zajedničke školske udžbenike o takvoj povijest…)
Mi
danas ovdje molimo Gospodina, još jednom ustrajno i strpljivo, da se
istina već jednom počne uvažavati, da se istina ne ubija i ne drži
zakopana u grobu… jer nam je dosta otkrivenih jama i rovova,
zakašnjelih sprovoda i ukopa tisuća o kojima se nije smjelo govoriti…
ni za kojima ni majke nisu smjele plakati…
Eto,
već dvije „Rezolucije Europskog Parlamenta“ govore o nužnoj potrebi da
cijela Europa prepozna istinu: nacizam, staljinizam te fašističke i
komunističke režime kao zajedničku zlu ostavštinu,
te da pokrene iskrenu i temeljitu raspravu o njihovim zločinima u
prošlom stoljeću… Naglašava važnost održavanja sjećanja na tu prošlost,
jer bez istine o prošlosti i sjećanju na žrtve ne može doći do pomirbe…
Treba priznati odgovornost za počinjene zločine i zatražiti oprost kao
potrebu, da bi se postigao moralni preporod… Ima ih puno
koji samouvjereno tvrde da to za nas ne važi…“Hrvatski Sabor priznaje,
kad je riječ o toj rezoluciji, „da je niska svijest hrvatske javnosti o
zločinima počinjenim od strane komunističkog režima u Hrvatskoj… Da
žrtve zaslužuju sućut, (naročito koje su žive) razumijevanje i
priznanje za svoje patnje.“ Hrvatski Sabor se obvezuje istražiti istinu
i pomoći svim institucijama da istinu istraže. Ne vidimo da se to radi
ozbiljno.., a institucije govore da im sve više izostaje i pomoć i
podrška… Je li to moguće, smijemo pitati!
Mi
stoga i ovdje (ponovno) molimo i zaklinjemo sve koji to žele čuti i
trebaju čuti.., da prestane već jednom to stravično manipuliranje s
istinom, sa fantomskim brojkama žrtava, mahanjem s antifašizmom i
svojatanjem antifašizma kao isključive komunističke zasluge, što je
velika i pogubna neistina… Neka se već prestane s tezom kako je
komunizam oslobađao narode, jer je on i u Hrvatskoj, kao i svuda u
svijetu, uspostavljao ropstvo nove vrste.., sustavno trovao dušu i ovog
naroda, neograničenom količinom mržnje na sve Božje vrijednosti: i
bogoljublja i čovjekoljublja i domoljublja.., šireći i namećući svim
sredstvima i neograničenim moćima partije tzv. revolucionarni moral i
istinu u sva područja života… I okrutno se obračunavao sa tzv.
„reakcionarima. (Iz djetinjstva pamtim pjesmu skojevaca: „Nosim kapu sa
tri roga ja se borim protiv Boga!“) Nitko nije tako ubijao Istinu kao
komunizam…kad su mnogi bili, na stravične načine prisiljavani ubijati
Istinu u sebi, o sebi i drugima, izdavati svoju savjest…
Mnogi su prolazili užase logora, zatora, kazamata gdje su đavolskim
metodama bili preodgajani za „istine“.., prisiljeni lažno svjedočiti
protiv najbližih.., gaziti svoje dostojanstvo do ludila i gađenja
samima sebi..!
Mi
i ovdje danas molimo da prestanu nove manipulacije s istinom, s
poluIStinama i lažima…, jer se to uvijek pretvara u nove optužbe i
poniženja, u nove bičeve mržnje i podjela, u nova nezadovoljstva i muke
i nasilja… Nisu li i sve strahote Domovinskoga rata bile posljedice
sustavno ubijenih istina, i stravično konstruiranih laži i podvala,
koje su smišljeno proizvodili osjećaj ugroženosti i poticale ideje o
cijepanju i prekrajanu države Hrvatske, o tzv. krajinama, u kojima više
i ne bi bila hrvatska.., nego srpska velika država…
(Stara i poznata
četnička ideja i cilj, koji je još u mnogim glavama, i ne samo u
glavama!)…
Kao
da ovaj narod hrvatski na ovoj zemlji svojoj nije nikad bio od nikoga i
ničim ugrožen… Kao da nikad od nikoga nije bio na svojoj zemlji
obespravljen, zanijekan, A mnogi su mu nijekali, osporavali, i otimali
ovu zemlju.. Mnogi su bili istjerivani sa svojih ognjišta i
raseljavani, „milom i silom“, na sve strane svijeta… Od Europe do
Ognjene zemlje i Novog Zelanda.., rasuta je još cijela jedna
Hrvatska.., često zaboravljena, optuživana, progonjena…
Mi
danas ovdje molimo Boga i za one koji nemaju mira zbog počinjenih
zlodjela u mržnji i laži.., za one koje prešućene i otkrivene istina
peku, progone ili iritiraju.., pa bi ih oni opet, po starom receptu
prekrajali ili ponovno u grobove zakapali i za to opet optuživali…
Izgleda kao da se takvi sve više međusobno ohrabruju i sve glasnije
čuju, kako bi opet ušutkali istinu... i svojom „istinom“ udarali pa i
optuživali svoj narod.., kako je to nažalost bilo…
Mi
molimo za one koji upornim ponavljanjem obmana i laži kako komunizma,
tako i obmanama o Domovinskom ratu, o braniteljima, otvaraju nove rane
i izazivaju nove podjele, suprotnosti i političke obračune.., siju nove
nevjerice i sumnje te ugrožavaju tako potrebiti mir i
sigurnost života u cijeloj državi…
Ponavljam riječi biskupa sisačkog
mons. Vlade Košića izrečene u Bleiburgu ove godine:
„Prestanite, molimo
vas s tim izluđivanjem našega naroda. Neka se priznaju sve žrtve. Neka
prestanu ponavljanja laži, pisanje nedogođene povijesti i krivotvorenje
Istine..“
Mi
ovdje molimo Gospodina za kršćansku hrabrost i jakost duha i
zajedništvo našega narod.., da uzmognemo, bez mržnje, koja nikome ne
koristi a svime škodi, dopustiti i pomoći istini da nam
se otkrije u svojoj cjelovitosti.., jer samo nas „istina može
osloboditi“, rekao je naš Gospodin, Učitelj i jedini pravi spasitelj
svijeta. A treba nam prave slobode u ovim vremenima novih iskušenja na
svim područjima života… U slobodu ovoga naroda i zemlje hrvatske je
uloženo puno ljubavi, brige, krvi, stradanja žrtava… Za slobodu sve
djece Božje, Bog naš je založio sav svoj život na križu.., i pozvao nas
da ga slijedimo… Križ je put i znak naše slobode u Bogu… Treba nam
slobode prave Istinite Božje, Kristove slobode, da bi mogli Istinu
živjeti, istinito opraštati, istinito se miriti, biti u miru i u
ljubavi živjeti i graditi bolji život, i bolju domovinu, bogatu i
sretnu za sve njezine ljude…
Sloboda
se mora dogoditi u nama, u našim pametima, srcima i duši. To može
učiniti i darovati samo Bog…
Sve drugo su isprazne fraze koji mnogi
(naročito političari svih vrsta) koriste za nove podvale…
„Obranimo ljubav, ona svima treba,
praštanje i nada, darovi su neba,
pogledaj u oči Stvoritelju svom.
Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju..,
nije nas ostavio Bog… Amen!
http://www.viktimologija.hr
"JESMO LI UOPĆE SVJESNI U KAKVOJ ZEMLJI BOŽANSKE LJEPOTE, PREDIVNE PRIRODE I KLIME ŽIVIMO ? "
OTOK ČAROBNE LJEPOTE I STOLJETNE VJERE
Hrvatska je rijetka zemlja u Europi koja ima takvu
blagodat mora, otoka, sunca i mirisne mediteranske vegetacije. More
čini čak jednu trećinu hrvatske površine, čak 31.067 km². Ukupno je
1185 otoka i otočića, a njihova obala iznosi nevjerojatnih 4058 km. No,
od tolikog broja otoka, nastanjenih je samo 67. Najveći su otoci Krk i
Cres na sjeveru, dok su na jugu najmanji Elafitski otoci, rjeđe zvani
Jelenski. Nekoć je život na otocima cvao, a danas je ugrožen. Posve
neopravdano, jer su otoci svojom ljepotom, klimom i ekološkim
prednostima, najpoželjnija mjesta za život u Hrvatskoj. Stranci su to
uvijek bolje od nas prepoznavali i zato su se, i s istoka i sa zapada,
vjekovima nastojali dočepati naše obale i otoka. A posebno u ovo
današnje vrijeme, kad su Hrvatsku počeli nemilosrdno rasprodavati.
Jesmo li uopće svjesni u kakvoj zemlji božanske
ljepote, predivne prirode i klime živimo? Jesmo li svjesni tradicije i
baštine koju nasljeđujemo svojim rođenjem u Hrvatskoj?
Jesmo li uopće
svjesni kako imamo obvezu čuvati za buduće naraštaje sve što nam je Bog
dao na uživanje?
To su pitanja koja naviru kada brodom iz dubrovačke
luke Gruž plovimo prema Elafitskim otocima. Elafitsko otočje čini sedam
otoka: Daksa, Koločep, Sv. Andrija, Lopud, Rudo, Šipan i Jakljan. U
prošlosti su svi bili nastanjeni, a danas samo četiri, od kojih su
Koločep, Lopud i Šipan iznimne turističke atrakcije. Oni su i u
prošlosti imali posebnu važnost za Dubrovačku Republiku, jer su ondje
bili izgrađeni ljetnikovci, samostani i dvorovi najbogatije dubrovačke
vlastele. Dubrovačka uprava nad otocima bilježi se već od 1272., a na
Lopudu je bilo sjedište knežije od godine 1457., pa je bio izgrađen i
Knežev dvor. Lopud je nekoć imao i svoju brodsku flotu od čak 80-ak
brodova, kao i brodogradilište. Bogati pomorci uredili su mjesto,
izgradili svoje kuće i pristanište za trgovačke brodove. Ondje je bio
pravi ladanjski raj dubrovačkih obitelji, gdje je uz osiguran odmor,
mir, užitak, postojala i mogućnost obavljanja poslova. Uz dvorce su se
uređivali parkovi i gradile se obiteljske kapelice. Osim kapelica, na
malom otoku postojala su čak tri samostana i nekoliko većih crkvi.
Lopud je površine samo 4,63 km², a ima oko četrdesetak vjerskih
objekata, gotovo desetak po kvadratnom kilometru. Postoji li još igdje
u Hrvatskoj tako mnogobrojan i usredotočen graditeljski prikaz
pobožnosti i katoličke vjere naših predaka?
Na otoku su i ostaci četiriju starokršćanskih
crkava: sv. Ilija, sv. Ivan Krstitelj, sv. Petar i sv. Nikola. One
svjedoče o starohrvatskoj kulturi i opstojnosti Hrvata na tim
prostorima od najranijih vremena. Crkve sv. Ilije i sv. Ivana
Krstitelja ukrašene su starohrvatskim pleterom, uklesanim u kamene
zidove. Na Ivanjem brdu povrh Lopuda nalazi se crkva sv. Ivana
Krstitelja,koja je svojom zvonjavom vjekovima upozoravala stanovništvo
otoka na svaku nadolazeću opasnost. Podno sv. Ivana, u unutrašnjosti,
vodi put prema drugoj strani otoka. Ondje se nalazi veliko staro
gospodarstvo sa zapuštenim vinogradima, koji i danas svjedoče o
prirodnom bogatsvu, ljepoti i blagodati života na otoku. Kroz hladovinu
stogodišnjih borova, mirisnim šumskim i poljskim stazama, dolazi se do
druge strane otoka, do prekrasne pješčane plaže Šunj. U blagom luku,
nekih petstotina metara, pruža se prekrasna laguna plavetnila i
zelenila, spoj kristalno čistog mora, pijeska i tamnozelenih borova.
Kažu, jedan od najljepših zaljeva i plaža na Jadranu, danas sigurno
rijetka turistička i rekreativna atrakcija. Povrh plaže, u borovu
šumarku, nalazi se crkva Gospe od Šunja. Izvana naizgled jednostavna
crkva skriva uzbudljivo povijesno crkveno blago. Istinita priča govori
kako je crkvu podigao milanski plemić Otton Visconti, koji je na
povratku s križarskih pohoda doživio olujno nevrijeme nedaleko od Šunja
i zavjetovao se da će podignuti crkvu Gospi u čast ako se uspije
spasiti. Svoje je obećanje ispunio dostojanstveno i raskošno, u čast
Majci Božjoj na Šunju. O tome svjedoči njegov grb ugrađen u crkvi.
Na Lopudu su rođene neke značajne osobe, koje su
slavu hrvatske domovine pronosile svijetom. Brodovlasnik Miho Pracat
Pracatović, rođen je na Lopudu 1528. i školovao se kod dominikanaca,
sudjelovao je svojim brodom u pohodu na Portugal za u doba kralja
Filipa II. Golemo bogatstvo, koje je stekao trgujući svijetom, ostavio
je u dobrotvorne svrhe Dubrovačkoj Republici. Jedini je pučanin kojemu
je po doluci Senata podignut spomenik 1638. u Kneževu dvoru u
Dubrovniku. Poznat je također admiral i diplomat Vice Bune, rođen u
Lopudu 1559., koji je bio u službi španjolskoga kralja kao savjetnik.
Bio je zapovjednik dijela španjolske oceanske flote, a poslije i
izaslanik španjolskih kraljeva Filipa II. i Filipa III. u Indiji i
Belgiji. Nosio je naziv viteza Kristova reda i postao je konzul
Dubrovačke Republike. Njegovom je zaslugom španjolski dvor prisilio
Veneciju da napusti otok Lastovo, koji su Mlečani oteli Dubrovniku. Za
taj pothvat primio je zlatnu kolajnu Dubrovačke Republike. Umro je u
53. godini života u Napulju, a pokopan je po vlastitoj želji na Lopudu
u crkvi sv. Trojstva. Primjeri samo tih dvoje ljudi govore kako su
Hrvati rođeni na Lopudu bili ugledni i uvažavani u svijetu.
Mnoge građevine na Elafitima i u Dubrovniku pokazuju
da je na tlu Hrvatske bilo poprište europske i svjetske povijesti.
Danas na Lopudu postoje samo skromno označene staze na kojima turisti
mogu razgledavati znamenitosti. Postoje tiskani vodiči, karte i
turistički prospekti na raznim jezicima. No je li to dovoljno? Sigurno
nije, jer prospekti nikada ne mogu prenijeti ono što može živa riječ.
Turistička šetnja pokazuje da je Lopud otok pun čarobne ljepote i
hrvatske stoljetne vjere. Istražujući znamenitosti Lopuda, hrvatski
čovjek može na tim povijesnim putovima susresti strane turiste kako
samostalno lutaju razgledavajući njegovu sakralnu baštinu. No, oni
uglavnom nisu ni svjesni što vide, i što traže, i što koja
starohrvatska crkvica predstavlja. Nužno bi bilo i financijski sigurno
isplativo, da na Lopudu djeluju mladi turistički vodiči, studenti
povijesti umjetnosti, jezika, arhitekture..., koji bi vodili strance
otočkim stazama i dobrim znanjem stranih jezika opisivali stoljetna
povijesna zbivanja na otoku i u Hrvatskoj. Strancima je potrebno
objasniti značaj svake starohrvatske crkvice, utvrde ili samostana,
upravo tako, kako se to radi u stranom svijetu. Tada bi Englezi,
Amerikanci, Francuzi i Nizozemci, koji često dolaze na Lopud, a nemaju
pojma o hrvatskim kulturnim dosezima kroz stoljeća, temeljem povijesnih
činjenica posve drugačije doživjeli Hrvatsku. Svakako bi se s više
poštovanja vraćali u svoje zemlje, sjećajući se ne samo predivnog mora
i sunca.
Na Lopudu je na samo 4,63 km² neprijeporno vidljivo kako
Hrvatska nikada nije pripadala kulturi istoka i Balkana. Na Lopudu je
uočljivo kako je Hrvatska svojom povijesnom baštinom uvijek pripadala
Europi.
Samo nas europska politika, uz pomoć nekih domaćih političkih neznalica i prodanih duša, stoljećima gura u društvo onih kojima nikada nismo pripadali, ni povijesno, ni kulturno, ni vjerom, a ponajmanje po ljudskom poštenju.
Samo nas europska politika, uz pomoć nekih domaćih političkih neznalica i prodanih duša, stoljećima gura u društvo onih kojima nikada nismo pripadali, ni povijesno, ni kulturno, ni vjerom, a ponajmanje po ljudskom poštenju.
Damir Borovčak, http://hakave.org
ČETIRI CVIJETA
Kad četiri ti dobiješ cvijeta -
jedan je ljiljan, ljiljan bijeli.
Znaj da neka radost za tebe cvjeta
- da drugi neki dobro tebi htjeli.
Dobiješ li ružu purpurnu, crvenu,
ljubav te sprema obuzet posvema.
Laticu nikad ti ne trgaj njenu,
jer i trnja na ruži nije da nema.
Sad ljubičice plave ti pomiriši,
neka tajna u njima se skriva!
Glas zbora nek ti bude tiši, tiši
- možda i neki sanak da dosniva!
Cvijet jorgovana da l' zbori o sreći?
Eh, to ti neću reći, neću reći!
autor stihova Mile Prpa
VOLIŠ LI HRVATSKU ?
- Damir Borovčak – Voliš li Hrvatsku ?
- Michael D.O.Brien -Otok svijeta
- Isabelle Jarry – Moje je ime nečujno
Djela iznad navedenih autora dostupna su u knjižnicama.
- Mile Prpa – Knjiga života i Filozofija čovjeka
O književnim djelima g.Prpe možete se obavijestiti ponaosob na web stranici www.mile-prpa.com , i putem e-mail adrese : mile.prpa@zg.t-com.hr o dostupnosti.
......................
15. GODIŠNJICA GENOCIDA U SREBRENICI
Srebrenica, 11. srpnja 2010. - Nakon komemoracije u Potočarima će biti pokop posmrtnih ostataka 775 žrtava ekshumiranih iz masovnih grobnica. Očekuje se da će na komemoraciju i pokop doći više od 50.000 ljudi.
I u Njemačkoj je obilježena godišnjica ovog strašnog zločina. Ispred Branderburških vrata nekoliko nevladinih udruga postavilo je 16.744 cipela koje simboliziraju 8372 žrtve Srebrenice. Organizatori kažu kako na ovaj način žele predočiti dimenziju zločina građanima Njemačke.
Od cipela koje su prikupili njemačke i austrijske udruge u suradnji s udrugama iz BiH do sljedeće godine u Potočarima žele napraviti osam metara visok stup srama u obliku znaka UN kako se nikada ne bi zaboravio propust ove organizacije u sprečavanju genocida.
U Srebrenici je ubijeno više od osam tisuća muškaraca i dječaka, a Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u posljednjoj je presudi skupini bivših visokih časnika vojske bosanskih Srba, izrečenoj u lipnju, potvrdio kako je u Srebrenici počinjen zločin genocida. Na komemoraciji se očekuje dolazak mnogobrojnih izaslanstava, među kojima i hrvatskog.
Komemorativnom sjednicom skupštine općine Srebrenica u subotu je u tom gradu počelo službeno obilježavanje petnaeste obljetnice genocida koji su nad Bošnjacima s tog područja počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića.
Na sjednici općinske skupštine zastupnici su odali počast svim stradalim Srebreničanima.
Jučer kasno poslijepodne u Srebrenicu je stiglo više od tri tisuće sudionika marša mira. Oni su prije dva dana krenuli iz Sapne u okolici Tuzle i zatim pješačili stazama kojima su se u srpnju 1995. iz Srebrenice pred srpskim snagama povlačili preživjeli Bošnjaci.
tportal
........................
Nedužno stradali neka počivaju u miru Božjem !
BOJE LJETA
" Ništa nam ne može pružiti takav mir kao mi sami "
Ralph Waldo Emerson
...................
http://www.youtube.com/watch?v=ejXPcv9MS7s&feature=related
DA SE NE ZABORAVI
Andrija Andabak
( 1956 - 1992 )
Životopis
Rođen je 6. rujna 1956. u Splitu, otac Stjepan, oženio se Nadom. Kao dijete je došao živjeti u Nuštar blizu Vinkovaca u Slavoniji.
Prije rata je radio u Vupiku. Dragovoljno se priključio Hrvatskoj vojsci koja se tada osnivala. Andabak je postao iskusan u protuoklopnoj borbi i vješt u upotrebi Maljutke (AT-3 Sagger) te su zbog mnogobrojnih uništenih tenkova on i njegova postrojba postali legendarni.
Poginuo je 7. srpnja 1992. u Bosanskoj posavini i pokopan je u Nuštru.
Andabaku je priznato uništenje 32 tenka i oklopna vozila i njegovu čast izdaje se priznanje Andrija Andabak svakome tko uništi tri ili više oklopnih vozila. Protuoklopni 5. gardijske brigade također nosi njegovu ime.
Čin
- Bojnik
- Pukovnik (posmrtno)
Odlikovanja
- 19. prosinca 1995. - Red kneza Domagoja s ogrlicom
- Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
- Spomenica Domovinskog rata
Dužnosti
- 1991 - 1992 - 109. brigada Hrvatske vojske
Umro
Poginuo na ratištu u Bosanskoj posavini 7. srpnja 1992. godine.
...........
Preuzeto sa str. http://dragovoljac.com
Preuzeto sa str. http://dragovoljac.com
Andrija Andabak
Život za Hrvatsku
Andrija Andabak bio je jedan od heroja domovinskog rata koji je,nakon uništenog
velikog broja oklopnih čudovišta,položio i svoj život u svojoj posljednjoj borbi
Andrija Andabak, hrvatski vitez, junak domovinskog rata.
Bojnik Andrija Andabak spada u stroj neustrašivih boraca za slobodu jedine nam hrvatske domovine. Nisu mu trebali pozivi. Kad je domovina u opasnosti, onda je treba braniti. Andabak nije imao pričuvne zemlje.
Rodio se 1956. godine u Splitu, a još kao dijete došao je u Nuštar. Volio je Slavoniju. Radovao joj se. Mir njegovog Nuštra ugrozili su srpski osvajaci. Za Andriju Andabaka nije bilo dvojbi: stati sučelice neprijatelju bilo je pitanje časti i opstanka. A bojnik Andrija Andabak bio je jedan od onih ljudi koji nije mogao mirno gledati kako se napada njegov dom, domovi njegovih susjeda, njegova jedina Hrvatska. Iz mirnog obiteljskog života i rada u Vupiku krenuo je u borbu za obranu istočne Slavonije. Nije dvojio, kao mnogi drugi. Sloboda Hrvatske, mirni život njegove obitelj, njegova dva sina, bilo je ispred svega. Baš kako i spada pravom Hrvatu.
Kad je čovjek napadnut on ponekad dobije nadnaravnu snagu, za njega nema prepreka, nema to cilja koji ne bi mogao postići. Postoje trenutci, kasnije ih nazovemo povijesnim, kad čovjeka iz mirnog obiteljskog pretvara u neustrašivog junaka.
Takav je bio i bojnik Andrija Andabak. Lovac na tankove, s pravom su ga zvali. Srcem je jurišao na oklop . Uništio je velik broj oklopnih čudovišta. Podvig za povijest. Znao je da preko njega ne smiju proći. Jer, iza njega nalazili su se ljudi, dijeca. On je njihov branitelj.
Još u početku rata Andrija Andabak se uključio dragovoljno u obranu svoje Hrvatske... i svoje Slavonije, svojeg Vukovara svojih Vinkovaca, svojeg Nuštra.... Borac s maljutkom, nepogrešiv, bezgranično zaljubljen u Hrvatsku, njezine ravnice, njezin kamen, njezine rijeke.
Za nju je živio, za nju je poginuo... u svojoj posljednjoj borbi. Poginuo je, ali se nije uklonio. On je bio na hrvatskoj zemlji. Iz borbe je otišao u povijest, u sjećanje, jednom za vječnost. Ponosan je svatko tko ga je poznavao. Čast je bila ratovati s takvim junakom. Obični čovjek Andrija Andabak veselio se malim stvarima. Bio je ponosan i na priznanja koja je zaslužio svojim dijelovanje. Od mnogobrojnih najviše mu je značio poziv vrhovnog zapovijednika dr. Franje Tuđmana i susret s njim. Hrvatska i Slavonija pamte svoje junake, svoje vitezove. Ponekad čovjek ne može pojmiti što sve može obićni hrvatski čovjek kad djeluje vođen pravdom, istinom, domoljubljem.
Lik borca i čovjeka bojnika Andrije Andabaka ne blijedi. Poginuo je u trideset i šestoj godini života. Još je toliko toga želio dati svojoj voljenoj zemlji.
Na njega podsjeća i priznanje koje nosi njegovo ime, ono koje mogu dobiti samo njegovi naslijednici, oni koji unište najmanje tri oklopnjaka. Prvo priznanje uručeno je njegovoj supruzi Nadi. Čast je zavrijediti priznanje koje podsjeća na Andriju Andabaka koji je založio svoj život u temelje našega hrvatskog bića. Nikad ga nećemo zaboraviti.
Život za Hrvatsku
Andrija Andabak bio je jedan od heroja domovinskog rata koji je,nakon uništenog
velikog broja oklopnih čudovišta,položio i svoj život u svojoj posljednjoj borbi
Andrija Andabak, hrvatski vitez, junak domovinskog rata.
Bojnik Andrija Andabak spada u stroj neustrašivih boraca za slobodu jedine nam hrvatske domovine. Nisu mu trebali pozivi. Kad je domovina u opasnosti, onda je treba braniti. Andabak nije imao pričuvne zemlje.
Rodio se 1956. godine u Splitu, a još kao dijete došao je u Nuštar. Volio je Slavoniju. Radovao joj se. Mir njegovog Nuštra ugrozili su srpski osvajaci. Za Andriju Andabaka nije bilo dvojbi: stati sučelice neprijatelju bilo je pitanje časti i opstanka. A bojnik Andrija Andabak bio je jedan od onih ljudi koji nije mogao mirno gledati kako se napada njegov dom, domovi njegovih susjeda, njegova jedina Hrvatska. Iz mirnog obiteljskog života i rada u Vupiku krenuo je u borbu za obranu istočne Slavonije. Nije dvojio, kao mnogi drugi. Sloboda Hrvatske, mirni život njegove obitelj, njegova dva sina, bilo je ispred svega. Baš kako i spada pravom Hrvatu.
Kad je čovjek napadnut on ponekad dobije nadnaravnu snagu, za njega nema prepreka, nema to cilja koji ne bi mogao postići. Postoje trenutci, kasnije ih nazovemo povijesnim, kad čovjeka iz mirnog obiteljskog pretvara u neustrašivog junaka.
Takav je bio i bojnik Andrija Andabak. Lovac na tankove, s pravom su ga zvali. Srcem je jurišao na oklop . Uništio je velik broj oklopnih čudovišta. Podvig za povijest. Znao je da preko njega ne smiju proći. Jer, iza njega nalazili su se ljudi, dijeca. On je njihov branitelj.
Još u početku rata Andrija Andabak se uključio dragovoljno u obranu svoje Hrvatske... i svoje Slavonije, svojeg Vukovara svojih Vinkovaca, svojeg Nuštra.... Borac s maljutkom, nepogrešiv, bezgranično zaljubljen u Hrvatsku, njezine ravnice, njezin kamen, njezine rijeke.
Za nju je živio, za nju je poginuo... u svojoj posljednjoj borbi. Poginuo je, ali se nije uklonio. On je bio na hrvatskoj zemlji. Iz borbe je otišao u povijest, u sjećanje, jednom za vječnost. Ponosan je svatko tko ga je poznavao. Čast je bila ratovati s takvim junakom. Obični čovjek Andrija Andabak veselio se malim stvarima. Bio je ponosan i na priznanja koja je zaslužio svojim dijelovanje. Od mnogobrojnih najviše mu je značio poziv vrhovnog zapovijednika dr. Franje Tuđmana i susret s njim. Hrvatska i Slavonija pamte svoje junake, svoje vitezove. Ponekad čovjek ne može pojmiti što sve može obićni hrvatski čovjek kad djeluje vođen pravdom, istinom, domoljubljem.
Lik borca i čovjeka bojnika Andrije Andabaka ne blijedi. Poginuo je u trideset i šestoj godini života. Još je toliko toga želio dati svojoj voljenoj zemlji.
Na njega podsjeća i priznanje koje nosi njegovo ime, ono koje mogu dobiti samo njegovi naslijednici, oni koji unište najmanje tri oklopnjaka. Prvo priznanje uručeno je njegovoj supruzi Nadi. Čast je zavrijediti priznanje koje podsjeća na Andriju Andabaka koji je založio svoj život u temelje našega hrvatskog bića. Nikad ga nećemo zaboraviti.
Počivao u miru Božjem!
................
Laka mu hrvatska gruda, počivao u miru Božjem !
GRANČICA LIPE U CVATU
MLADA LIPA
Mlada lipa! – I lipa, lipa mala!
I bor i smreka, kesten i platana.
U sjenci stojim – osmijeh mi dala,
usna njena, ta usna razdragana.
Zalistale breze i hrašće lisjem,
zabuktale cvatom živice i grmi.
U lagan kroku vinogradskim trsjem
- staza pred nama, puteljak strmi.
Ja ju grlim, ona zagrlila mene.
U paru skupa, ja i lipa, lipa mala
-kraj oraha nekog i njegve sjene.
Zjenica zrenje očima mi brala.
Uzdah dubno mnome izazvala.
Al’ ne rekla hvala, ne rekla hvala!
autor stihova Mile Prpa
PRIZOR LJETA NA RIJECI BOSUT
VII
...... Moj je čamac tek malena krhka stvarčica, nije u stanju premostiti divlje valove po kiši. Ako gotovo lebdeći stupiš u njega, nježno ću te prevesti do zaklona obale, tamo gdje se mreškaju tamne vode, slične uzburkanu snu: tamo gdje gugutanje golubice s onemoćalih grana podnevne sjenke elegičnim čini.
Na kraju dana, kad se umoriš, ubrat ću orošeni ljiljan, njime ti ukrasiti kosu i zatim otići.
Rabindranath Tagore
Pretplati se na:
Postovi (Atom)