Andrija Andabak
( 1956 - 1992 )
Životopis
Rođen je 6. rujna 1956. u Splitu, otac Stjepan, oženio se Nadom. Kao dijete je došao živjeti u Nuštar blizu Vinkovaca u Slavoniji.
Prije rata je radio u Vupiku. Dragovoljno se priključio Hrvatskoj vojsci koja se tada osnivala. Andabak je postao iskusan u protuoklopnoj borbi i vješt u upotrebi Maljutke (AT-3 Sagger) te su zbog mnogobrojnih uništenih tenkova on i njegova postrojba postali legendarni.
Poginuo je 7. srpnja 1992. u Bosanskoj posavini i pokopan je u Nuštru.
Andabaku je priznato uništenje 32 tenka i oklopna vozila i njegovu čast izdaje se priznanje Andrija Andabak svakome tko uništi tri ili više oklopnih vozila. Protuoklopni 5. gardijske brigade također nosi njegovu ime.
Čin
- Bojnik
- Pukovnik (posmrtno)
Odlikovanja
- 19. prosinca 1995. - Red kneza Domagoja s ogrlicom
- Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
- Spomenica Domovinskog rata
Dužnosti
- 1991 - 1992 - 109. brigada Hrvatske vojske
Umro
Poginuo na ratištu u Bosanskoj posavini 7. srpnja 1992. godine.
...........
Preuzeto sa str. http://dragovoljac.com
Preuzeto sa str. http://dragovoljac.com
Andrija Andabak
Život za Hrvatsku
Andrija Andabak bio je jedan od heroja domovinskog rata koji je,nakon uništenog
velikog broja oklopnih čudovišta,položio i svoj život u svojoj posljednjoj borbi
Andrija Andabak, hrvatski vitez, junak domovinskog rata.
Bojnik Andrija Andabak spada u stroj neustrašivih boraca za slobodu jedine nam hrvatske domovine. Nisu mu trebali pozivi. Kad je domovina u opasnosti, onda je treba braniti. Andabak nije imao pričuvne zemlje.
Rodio se 1956. godine u Splitu, a još kao dijete došao je u Nuštar. Volio je Slavoniju. Radovao joj se. Mir njegovog Nuštra ugrozili su srpski osvajaci. Za Andriju Andabaka nije bilo dvojbi: stati sučelice neprijatelju bilo je pitanje časti i opstanka. A bojnik Andrija Andabak bio je jedan od onih ljudi koji nije mogao mirno gledati kako se napada njegov dom, domovi njegovih susjeda, njegova jedina Hrvatska. Iz mirnog obiteljskog života i rada u Vupiku krenuo je u borbu za obranu istočne Slavonije. Nije dvojio, kao mnogi drugi. Sloboda Hrvatske, mirni život njegove obitelj, njegova dva sina, bilo je ispred svega. Baš kako i spada pravom Hrvatu.
Kad je čovjek napadnut on ponekad dobije nadnaravnu snagu, za njega nema prepreka, nema to cilja koji ne bi mogao postići. Postoje trenutci, kasnije ih nazovemo povijesnim, kad čovjeka iz mirnog obiteljskog pretvara u neustrašivog junaka.
Takav je bio i bojnik Andrija Andabak. Lovac na tankove, s pravom su ga zvali. Srcem je jurišao na oklop . Uništio je velik broj oklopnih čudovišta. Podvig za povijest. Znao je da preko njega ne smiju proći. Jer, iza njega nalazili su se ljudi, dijeca. On je njihov branitelj.
Još u početku rata Andrija Andabak se uključio dragovoljno u obranu svoje Hrvatske... i svoje Slavonije, svojeg Vukovara svojih Vinkovaca, svojeg Nuštra.... Borac s maljutkom, nepogrešiv, bezgranično zaljubljen u Hrvatsku, njezine ravnice, njezin kamen, njezine rijeke.
Za nju je živio, za nju je poginuo... u svojoj posljednjoj borbi. Poginuo je, ali se nije uklonio. On je bio na hrvatskoj zemlji. Iz borbe je otišao u povijest, u sjećanje, jednom za vječnost. Ponosan je svatko tko ga je poznavao. Čast je bila ratovati s takvim junakom. Obični čovjek Andrija Andabak veselio se malim stvarima. Bio je ponosan i na priznanja koja je zaslužio svojim dijelovanje. Od mnogobrojnih najviše mu je značio poziv vrhovnog zapovijednika dr. Franje Tuđmana i susret s njim. Hrvatska i Slavonija pamte svoje junake, svoje vitezove. Ponekad čovjek ne može pojmiti što sve može obićni hrvatski čovjek kad djeluje vođen pravdom, istinom, domoljubljem.
Lik borca i čovjeka bojnika Andrije Andabaka ne blijedi. Poginuo je u trideset i šestoj godini života. Još je toliko toga želio dati svojoj voljenoj zemlji.
Na njega podsjeća i priznanje koje nosi njegovo ime, ono koje mogu dobiti samo njegovi naslijednici, oni koji unište najmanje tri oklopnjaka. Prvo priznanje uručeno je njegovoj supruzi Nadi. Čast je zavrijediti priznanje koje podsjeća na Andriju Andabaka koji je založio svoj život u temelje našega hrvatskog bića. Nikad ga nećemo zaboraviti.
Život za Hrvatsku
Andrija Andabak bio je jedan od heroja domovinskog rata koji je,nakon uništenog
velikog broja oklopnih čudovišta,položio i svoj život u svojoj posljednjoj borbi
Andrija Andabak, hrvatski vitez, junak domovinskog rata.
Bojnik Andrija Andabak spada u stroj neustrašivih boraca za slobodu jedine nam hrvatske domovine. Nisu mu trebali pozivi. Kad je domovina u opasnosti, onda je treba braniti. Andabak nije imao pričuvne zemlje.
Rodio se 1956. godine u Splitu, a još kao dijete došao je u Nuštar. Volio je Slavoniju. Radovao joj se. Mir njegovog Nuštra ugrozili su srpski osvajaci. Za Andriju Andabaka nije bilo dvojbi: stati sučelice neprijatelju bilo je pitanje časti i opstanka. A bojnik Andrija Andabak bio je jedan od onih ljudi koji nije mogao mirno gledati kako se napada njegov dom, domovi njegovih susjeda, njegova jedina Hrvatska. Iz mirnog obiteljskog života i rada u Vupiku krenuo je u borbu za obranu istočne Slavonije. Nije dvojio, kao mnogi drugi. Sloboda Hrvatske, mirni život njegove obitelj, njegova dva sina, bilo je ispred svega. Baš kako i spada pravom Hrvatu.
Kad je čovjek napadnut on ponekad dobije nadnaravnu snagu, za njega nema prepreka, nema to cilja koji ne bi mogao postići. Postoje trenutci, kasnije ih nazovemo povijesnim, kad čovjeka iz mirnog obiteljskog pretvara u neustrašivog junaka.
Takav je bio i bojnik Andrija Andabak. Lovac na tankove, s pravom su ga zvali. Srcem je jurišao na oklop . Uništio je velik broj oklopnih čudovišta. Podvig za povijest. Znao je da preko njega ne smiju proći. Jer, iza njega nalazili su se ljudi, dijeca. On je njihov branitelj.
Još u početku rata Andrija Andabak se uključio dragovoljno u obranu svoje Hrvatske... i svoje Slavonije, svojeg Vukovara svojih Vinkovaca, svojeg Nuštra.... Borac s maljutkom, nepogrešiv, bezgranično zaljubljen u Hrvatsku, njezine ravnice, njezin kamen, njezine rijeke.
Za nju je živio, za nju je poginuo... u svojoj posljednjoj borbi. Poginuo je, ali se nije uklonio. On je bio na hrvatskoj zemlji. Iz borbe je otišao u povijest, u sjećanje, jednom za vječnost. Ponosan je svatko tko ga je poznavao. Čast je bila ratovati s takvim junakom. Obični čovjek Andrija Andabak veselio se malim stvarima. Bio je ponosan i na priznanja koja je zaslužio svojim dijelovanje. Od mnogobrojnih najviše mu je značio poziv vrhovnog zapovijednika dr. Franje Tuđmana i susret s njim. Hrvatska i Slavonija pamte svoje junake, svoje vitezove. Ponekad čovjek ne može pojmiti što sve može obićni hrvatski čovjek kad djeluje vođen pravdom, istinom, domoljubljem.
Lik borca i čovjeka bojnika Andrije Andabaka ne blijedi. Poginuo je u trideset i šestoj godini života. Još je toliko toga želio dati svojoj voljenoj zemlji.
Na njega podsjeća i priznanje koje nosi njegovo ime, ono koje mogu dobiti samo njegovi naslijednici, oni koji unište najmanje tri oklopnjaka. Prvo priznanje uručeno je njegovoj supruzi Nadi. Čast je zavrijediti priznanje koje podsjeća na Andriju Andabaka koji je založio svoj život u temelje našega hrvatskog bića. Nikad ga nećemo zaboraviti.
Počivao u miru Božjem!
................
Laka mu hrvatska gruda, počivao u miru Božjem !