Prema preciznim podatcima svoje živote u obrani domovine dalo je 15.840 hrvatskih branitelja u RH i BiH. Ne raspolažem podatcima o nestalima, ni o ranjenima, a njih zacijelo ima i tri puta više. Ne raspolažem ni podatcima o civilnim žrtvama rata medju kojima ima i mnogo djece i staraca. Ne raspolažem ni podatcima o razorenim gradovima, školama, bolnicama, vjerskim objektima, kućama, gospodarskim objektima kakvih ima zacijelo prema nekim procjenama blizu tristo tisuća. Ne raspolažem ni podatcima o gospodarskim gubitcima koja traju još i dan danas. Ali...!
Sve te žrtve i sva ta materijalna dobra samo u Domovinskom ratu stavljena su na Oltar Domovine – jer sloboda nema svoju cijenu. Ni sva srebra, ni sva zlata, ni svi ljudski životi ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti. (I.G.) Ali sve je to uzalud! Na tome prosvjednom skupu čuli smo i plač, jauk, krik, vidjeli smo i suze, vidjeli smo i gnjev i bijes branitelja i naroda na politiku Banskih dvora i Pantovčaka prema braniteljima. Slušali smo o sunovratu Hrvatske države na političkom, na materijalnom, na gospodarskom, a posebno na moralnom planu...!
Stekao se dojam da se Hrvatska nalazi u pred revlucionarnom vremenu punog bijesa nazočnih prema politici „Hrvatske vlade“ i „Predsjednika RH“ prema braniteljima, koji su, i danas je to spomenuto, izloženi nemilosrdnom, nepravednom i nepravnom, već političkom pogromu za interese Srbije i EU. Nitko od hrvatskih političara, pa ni od onih iz oporbe, ili vanparlamentarnih stranaka nije se udostojio obratiti braniteljima s nekoliko riječi.
Čulo se i nostalgično klicanje prvom hrvatskom predsjednikau – Franjo! Franjo! Zapjevalo se i punom žestinom – U boj! U boj za narod svoj! Kao da se nalazimo negdje u 1992.g. i sl. Uz brojne uzvike mnoštva - Vukovar! Vukovar! Vikalo se i -Izdaja! Izdaja!
Oni koji su dali najviše za hrvatsku slobodu, i kako rekoše, i za fotelje političara, danas se u svojoj vlastitoj Hrvatskoj osjećaju najnesigurnije. Žive u strahu i nedoumici, da li će policija pokucati i na njihova vrata i u „crnoj marici“ kao za vrijeme komunističkih vremena biti odvedeni u zatvore i sl. Za političku frazeologiju – da institucije države trebaju raditi svoj posao, da su se branitelji borili za pravnu državu, očito na tome skupu nije bilo niti najmanje razumijevanja, jer institucije držve trebale su svim raspoloživim i pravnim i nepravnim sredstvima zaštititi državu Hrvatsku od vanjskog nasrtaja, a posebno i svoje branitelje!
Danas nam je Domovina postala prava "karikatura od države“ po kojoj svi mogu nekažnjeno pljuvati, ponižavati je, ucjenjivati i sl. koliko god tko hoće, bilo da se radi o unutarnjem ili vanjskom političkom faktoru. A da posebno ne govorim da je postala i objekt pljačke, krađe, otimačine, rasprodaje i sličnih devastacija. Mnogima se već gadi, a to je očito bio i cilj i unutarnjih i vanjskih političkih struktura koje nikada Hrvatsku nisu ni htjele. Da, nisu je ni htjele, pa zašto se čudimo što s njome i ne upravljaju s ljubavlju.
Plima braniteljskog pogroma je krenula od Haaga gdje je Domovinski rat ustoličen kao „Zajednički zločinači pothvat, kojeg je pokrenuo tadanji hrvatski politički, vojni i logistički vrh s neograničenim brojem sudionika“. Na takvu pravnu kvalifikaciju nitko iz hrvatske politike nije ni reagirao, a kamoli da je pozvao sav narod da prosvjedima to zaustavimo. Time su se otvorila neograničena suđenja i pred domaćim sudovima za neograničeni broj optuženika po optužnicama Save Štrbca, pod pravnim patronatom Srbije. A ulaskom u EU tim suđenjima neće ni biti kraja, jer nas se tada ništa više neće ni pitati.
Hrvatska politika sama ruši temelje svoje opstojnosti. Na skupu je istaknuto da su hrvatski branitelji zadnja linija hrvatske obrane, i da njihovim slamanjem, slama se i Hrvatska kao država, sa svim onim tragičnim i nesagledivim posljedicama o kojima se ne usuđujemo ni razmišljati, a koje iz toga mogu proisteći.
No, bilo kako bilo, volja kod branitelja, da ponovno brane domovinu nije niti najmanje splasnula, ona je izbijala iz svake njihove riječi, svake geste, s pozivom na nove i nove prosvjede sa sve većim brojem sudionika. Slučaj pravnog patronata Srbije nad hrvatskim pravosuđem, izgleda da je bio ubod igle duboko u nokat, ponajprije hrvatskim braniteljima o čijoj se koži radi, a potom cjelokupnoj poštenoj i domoljubnoj domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj koja se je brojnim pozdravnim pismima solidarizirala za pravednim braniteljskim zahtjevima.
Iz svega ovoga, svaka ona vlast koja nije u stanju izvući pouku, mora shvatiti da Hrvatsku uvlači u političke nemire, koji mogu imati nesagledive posljedice, a to današnjoj Hrvatskoj ponajmanje treba, i to upravo žele njeni neprijatelji, a pojedine političke strukture svjesno ili nesvjesno im pomažu.
Mile Prpa, http://amac.hrvati-amac.com