Kukurijeci
U danu hladnom, pomalo sniježnom
prolazim pored Tvoje kuće
tražeći kukurijeke.
Nema ih.
Nema ni Tebe.
Tek
cvjetovi složeni u maloj zdjelici
koji opstaju u toploj sobi
već puna tri tjedna.
Tek sneni glas u pidžami
što se javlja iz dalekog grada
i šapuće, šapuće….
I ja koja
slušam
i snježnice
koje traju
i Ti kojem
trebam.
..............
Ogrljena cvijećem
Liatris, protea, astromeria.
Cvjetovi neobičnih, tajnovith naziva
kao da nabrajam imena zvijezda.
Cvjetovi darovani, da mi približe
sve one daleke krajeve
čije horizonte nisam upoznala.
Trgovina ljepotom.
Milost iskazana fasinacijama cvijeća.
Darovanih meni, koja dugo, dugo vodi
nemušte razgovore s cvijetom
koji je istovremeno i u vazi i u srcu.
...............
Frezije
Frezije su oduvijek bile “moje cvijeće”. Fini, opojni miris. Gracioznost stapke, snježnobijeli cvjetovi i mnoštvo zelenih pupova koji navješćuju bogatstvo budućih života.
Udahnuh
miris.
Delikatan, dubok, profinjen.
Željela bih da mirišem kao frezija. Ne znači to da mi tijelo miriše kao ti
opojni cvjetovi. Duša moja neka teži da je prepoznaju po tom cvijetu.
A što ja drugima mogu dati?
Riječi.... Da ih utješim, razveselim, razumijem, osokolim,
nasmijem, ljubim, praštam.
Osmijeh.... Da lice svakoga koga sretnem bude moje ogledalo.
Da radost susreta iščitavam na onom drugom licu.
Dodir.... Blaga je moja ruka, nježni su moji prsti. pa makar
ne govorila ništa i ne iscrtavala smiješak na svom licu, dodirom ću reći koliko
mi je stalo.
Kada bih mogla birati što bih bila u svijetu cvijeća, bila
bih frezija.