|
Vrijeme kušnje
Ljudski se život ne može shvatiti bez kušnje. Stalno smo u situacijama koje nas izazivaju na opredjeljenje i odluke. Bez kušnje ne možemo poznati sebe. Biblija nam otkriva kako su kroz kušnju prolazili Božji ljudi. Nisu svi kušnju izdržali (Adam), niti pozivu ostali uvijek vjerni (David). I Sin Božji je “kušan u svemu slično kao i mi” (Heb 4, 15), da može pomoći onima koji su u kušnji (2, 18).
Kršćanin ide za Kristom, što znači biti kušan. I to ne samo kušnjama kojima se mi sami izlažemo, nego koje dolaze iznenada. I u napastima kao i Krist moramo dati prednost Bogu pred svijetom i ljudima, križu pred lagodnošću, budućnosti pred sadašnjošću, duhovnom pred materijalnom.
Prvo čitanje donosi nam sklapanje saveza Boga s Noom, ocem novog čovječanstva. Savez je znak Božje ljubavi i dobrote i ima kozmičko značenje: duga, što je Božji luk koji je odložio na nebu postaje simbol mira. Nadahnuti pisac nije donio ovaj izvještaj da opiše katastrofu potopa nego da iznese Božje obećanje, da potopa više biti neće, što znači Jahvinu moć nad stvorenjem. Jedini Stvoritelj može osigurati postojanost svojih dijela i sigurnost ljudi.
Drugo čitanje povezuje se s prvim, govori o krštenju. Potopne vode su simbol voda krštenja, iz kojeg se spašava novo čovječanstvo, čovječanstvo spašenih. Stari svijet propada, nastaje novo stvaranje i novi savez. Vjerojatno je to hvalospjev iz obreda krštenja.
Isus je doista umro, iskusio ljudsku sudbinu smrti, ali izišao iz boravišta mrtvih, uskrisio. Sišao nad pakao, proširio svoju vlast nad Podzemlje, boravište mrtvih i ostvario konačnu pobjedu nad smrću, sotonom. Uzašao na nebo pokorivši anđele, Vlasti i Sile. Kristova vlast proteže se nad vremenom, kojemu je on Alfa i Omega, nad zemljom, podzemljem i nebom. Sve povezuje u sebi: i čovječanstvo i anđeoski svijet, svemir i povijest.
Evanđelist Marko nam donosi u par poteza Isusovu kušnju u pustinju, a tako puno prisjećaja. Duh koji ga je ustoličio za Mesiju “nagna” ga u pustinju. U pustinji bijaše četrdeset dana kao Izrael prije susreta s Bogom. Kušao ga Sotona. Ne kaže na koji način. Bio je sa zvijerima, kao Adam u raju. Anđeli mu služili, znak da je pobijedio napast, Sotonu. Tako nam Marko prikazuje Isusa kao novog Adama, kao uosobljenje novog Izraela, koji se rađa iz vode i Duha.
Evanđelje donosi i početak Isusova propovijedanja i bitni sadržaj evanđelja: “Obratite se! Vjerujte Evanđelju!”
“Obratite se!” Nije to žalobni poziv na pokoru, ni poticaj na osjećajnost, da se žalostimo radi grijeha; nije ni psihoanalitički poziv na sublimaciju svijesti; još manje poziv na borbu protiv nepravde, ili na pijetizam ili legalizam. To je poziv čovjeku da odgovori Bogu koji ga poziva, i promijeni svoje krivudaste putove. Iz posvemašnjeg obraćenja Bogu rađa se novi svijet odnosa: odnosa Boga s ljudima, čovjeka i čovjeka, čovjeka i svemira. Druženje sa zvijerima koje gube svoju divljinu (Post gl. 2; Iz gl. 11), ukazuje na uspostavljanje prvotnog sklada naše povijesti kojeg je razorio Adam. Obraćenje je jezgra evanđeoskog navještaja, mora biti i jezgra našega života.
Današnji čovjek ispunjen je strahom, tjeskobom, životnom tjeskobom. U strahu poznaje predmet straha i pokušava ga izbjeći. Kod tjeskobe čovjek se osjeća ugrožen nesvjesno, svega se boji. Tjeskoba je duboko ušla u današnjeg čovjeka. To su teške kušnje današnjeg čovjeka. Korizmeno vrijeme je i oslobodilačko vrijeme. Bog nam se objavljuje kao Osloboditelj od straha pred prirodnim silama (1. čit.); Krist nas je oslobodio tjeskobe i nismo više robovi ni Vlasti ni Sila, oslobodio nas je od robovanja društvu kao nadosobnoj tiraniji sile – prirode.
S Kristom i u Kristu, snagom njegova Duha, možemo se osloboditi straha i tjeskoba, prirodnih sila i robovanja pogubnim strukturama. Zato je potrebno obratiti se i ozbiljno vjerovati Evanđelju.
Tekst preuzet : www.veritas.hr
....................
Milosti je čas, Isus, zove nas....
|
|
