Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje


"Neka put bude uvijek ispred tebe.

Neka vjetar bude uvijek iza tebe.
Neka ti sunce grije lice
i kiša nek’ meko natapa tvoja polja.
Dok se opet ne sretnemo,
neka te Bog drži na dlanu svoje ruke.


Irski blagoslov"

Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje

OBAVJEST O PREDSTAVLJANJU KNJIGE AKADEMIKA JOSIPA PEČARIĆA "RASIZAM SUDA U HAAGU " U SLAVONSKOM BRODU

Uz predstavljanje knjige akademika Josipa Pečarića u Slavonskom Brodu: Intelektualna prostitucija 

Predstavljanje knjige akademika Josipa Pečarića, RASIZAM SUDA U HAAGU 15 GODINA PONAVLJANJA ISTOGA: JE LI BILO UZALUD? održat će se u dvorani Gradske knjižnice u Slavonskom Brodu, u  petak, 1. srpnja u 19 sati. 

Knjigu će predstaviti: prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, akademik Dubravko Jelčić, i autor.



Josip Pečarić


INTELEKTUALNA PROSTITUCIJA


U tekstu OPET NAPAD S "DESNA"?, HRSvijet, 23. lipnja 2011. komentirao sam napade na moju sintagmu "Haaški bordel":

Gluparija zvana haaški bordel posebno je zanimljiva. Svima je jasno da kada se netko prodaje – onda je to prostitucija. Ne obična nego mnogo gora – intelektualna prostitucija. Tužiti i suditi onako kako to rade suci u Hagu upravo je to...

Doista radi se o mnogo goroj prostituciji. Prostitutke prodaju svoje tijelo i to je mnogo časnije od onoga što rade pravnici u tom “sudu” i ne samo u njemu kada se prodaju na račun drugih. 

Zapravo, to im je i rekao general Slobodan Praljak  17. 6. 2009.:

Vi se ponašate kao bogovi. Vi se ponašate kao da vam je svejedno radi li se o ljudima, stoci, miševima, glupanima, ... majmunima." 

Međutim, ako ponovo pročitate spomenuti moj tekt lako će te vidjeti da je skoro cijeli tekst, zapravo, priča o intelektualnoj prostituciji.

Pri tome je jasno da što je prostitucija na vičoj razini, ona je bolje i plaćena. A platiti te mogu i novcem i počastima svakojake vrste.

Tu je priča o Carli del Ponte kao mogućoj majci svih Hrvata, jer smo mi podli kurvini sinovi.

Ali mnogo važnija je priča o dr. Milanu Vukoviću i predsjednicima Mesiću i Josipoviću.

Dr. Milan Vuković godinama upozorava na međunarodno pravo i pitanje zločina agresije, pitanja agresora i žrtve i stim u svezi pitanje ratnog zločina (koji čini agresor) i zločina u ratu (koji se može učiniti u obrani). Zbog toga je stalno napadan do današnjega dana. Kolege ga naravno ne brane, jer su svjesni činjenice da to nije po volji svjetskim moćnicima, a i ne osporavaju njegove tvrdnje jer bi bilo smiješno tvrditi da ono što Vuković navodi nije točno.

Naravno, i Mesić je pravnik, ali se ne bavi pravom pa se to ne odnosi na njega. On ne govori istinu i nagrađen je položajem koji je imao.

Josipović, ne osporava Vukovića, već piše “svoju priču” (tj. knjigu) u kojoj uglavnom ne spominje međunarodne zakone koje spominje Vuković, a kada ih i spomene (neke mora, zar ne?) onda ne navodi one članove koje spominje Vuković, jer su oni u korist Hrvatske a ne međunarodnih moćnika.

U knjizi „Rasizam suda u Haagu“ postoji i tekst  JOSIPOVIĆ PREDSTAVLJA MESIĆEV HAŠKI KONTINUITET iz 2009. g. iz koga izdvajam:

“Sjetimo se da su i Mesić i Josipović pravnici koji su nas svo ovo vrijeme učili da hrvatski generali trebaju ići na taj sud "pravde" i dokazati svoju nevinost. Pravo poznaje samo to da sudovi trebaju dokazivati krivnju. To znaju obojica, ali uvijek je dobro pokazati svjetskim moćnicima da im je važniji njihov interes od vlastite struke. 

Uvijek je dobro pokazati da si dobar sluga i da ne trebaju bolje od njih, zar ne?

I tu je zasluga Josipovića itekako velika jer je on profesor na Pravnom fakultetu pa je uspio osigurati skoro potpuni muk hrvatske pravne znanosti. Da nije tako, koji bi se profesor usudio govoriti takve gluposti.

Da je on u svemu tome bio glavni, pokazuje i knjiga:

Responsibility for war crimes : Croatian perspective – selected issues / Ivo Josipović, ed. – Zagreb, Pravni fakultet, 2005. – (Monografije Pravnog fakulteta u Zagrebu = Monographiae Facultatis iuridicae Zagrabiensis).

U Uvodu Josipović kaže: Republika Hrvatska, država koja je nastala iz krvavog raspada bivše Jugoslavije, odigrala je direktnu i značajnu ulogu u razvoju novog međunarodnog kaznenog prava. Hrvatska je bila među prvim zemljama koje su preporučile osnivanje 'ad hoc' tribunala za bivšu Jugoslaviju. Njezini su građani bili žrtve ratnih zločina, ali su također bili i optuženi pred Haškim tribunalom. Hrvatska ima bogatu povijest i suradnje i sukobljavanja s Haškim tribunalom, a njezina budućnost u Europi i dalje ovisi uglavnom o njezinoj vezi s Haagom i ratnim zločinima općenito. Hrvatski su sudovi sproveli brojne sudske procese vezane uz ratne zločine, no njihovo iskustvo i (pravne i političke) posljedice tih procesa nisu još uvijek jasne. Štoviše, za vrijeme utemeljenja Međunarodnog kaznenog suda, Hrvatska je bila među onim zemljama koje su aktivno i snažno podupirale njegovo utemeljenje, preko 'Grupe istomišljenika'. No ipak, pitanje odgovornosti za ratne zločine često je stvaralo različite emocije i različite profesionalne, političke i moralne stavove i u široj javnosti i među pravnicima u Hrvatskoj. To je nedvojbeno bilo jedno od pitanja koje je u najvećoj mjeri zaokupljalo hrvatsku javnost u zadnjih petnaest godina. U svakom slučaju, pitanje odgovornosti za zločine počinjene tijekom posljednjeg rata ostat će relevantna tema još dugo vremena, a njezin će odgovor odlučiti o budućnosti Hrvatske. Zbog važnosti novih tendencija u međunarodnom kaznenom pravu za Hrvatsku, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, s potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, započeo je projekt pod nazivom "Hrvatska i međunarodno kazneno sudovanje." Ova je knjiga rezultat prve faze rada na ovom projektu, u kojoj mnogi hrvatski pravni stručnjaci sudjeluju kao istraživači. Cilj projekta je promicati proučavanje međunarodnog kaznenog prava i odgovornosti za ratne zločine u hrvatskoj pravnoj znanosti.

Dakle, Pravni fakultet pod dirigentskom palicom prof. Josipovića šalje svijetu cijelu knjigu na engleskom jeziku u kojoj se ne spominje agresija na Hrvatsku, u kojoj se ne spominje razlika ratnih zločina agresora i zločina u ratu onih koji se brane. Potom su stručnjaci s Pravnog fakulteta u HAZU predstavili svoj projekt o "zločinačkom pothvatu". Nitko od njih nije se osvrnuo na činjenicu da sud u Haagu ne uzima u obzir zločin protiv mira, tj. zločin agresije i činjenicu da sintagma o "zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" služi samo za obranu agresije i agresora. Na to sam ih osobno upozorio u diskusiji. Srećom prije mene je dobio riječ predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, profesor emeritus Željko Horvatić. Između ostalog upozorio je kako se grdno varaju oni koji vjeruju da će svojim presudama u Haagu izmijeniti povijest Domovinskog rata, njihove presude će biti dokumenti njihove sramote kao stručnjaka. Poznato je da su mnogi stručnjaci zbog toga i napuštali taj sud.”

U čemu je moja grješka kada tvrdim da se radi o prostituciji? Pa vrlo jednostavno. Biti prostitutka znači da se prodaješ za male novce. Kada to radiš na visokoj razini postoje mnogo ljepši nazivi za to. A ja sam ipak malo ograničeni matematičar pa mi je to isto, bez obzira na nazive i nagrade koje dobiješ za to.

Međutim, lijepo je vidjeti kako kolege s Pravnog fakulteta ipak znaju da je pozicija njihovog kolege Josipovića mnogo ugodnija od one dr. Vukovića. Naime, Benjamin Tolić piše (HRSvijet, 22. Lipnja 2011) kako je na Zagreb Gay Prideu (Zagrebački pederski ponos) sudjelovalo 73 profesora Pravnoga fakulteta. Nadam se da će svjetski moćnici dobro nagraditi njihovo ponašanje.

Pa valjda su svjesni toga kako im ne bi bilo lako osuđivati hrvatske generale samo zato što su Hrvati, da je tih 73 profesora, kao dr. Vuković ili profesor Horvatić, razobličavalo njihovo sudište u Haagu!

Pa valjda su svjesni toga kako im ne bi bilo lako osuđivati hrvatske generale samo zato što su Hrvati, da je tih 73 profesora, kao dr. Vuković ili profesor Horvatić, umjesto za ponos homoseksualaca koji imaj sva prava u Hrvatskoj, brinulo za ponos i dostojanstvo hrvatskog naroda!



Akademik Josip Pečarić

Preuzeto s http://www.hrsvijet.net

 

Proglas na Dan državnosti: Poziv na dostojanstvo i odgovornost 25. 6. 2011.

 


Svakom Hrvatu u domovini i izvan nje sudbina je Hrvatske na srcu jer je  to i njegova sudbina. Onaj tko to zaboravi, prije ili kasnije spozna da je bio u zabludi. Hrvati izvan domovine sastavni su dio hrvatskoga bića, i  u njima su nemjerljivi potencijali za budućnost našeg naroda i domovine.


Kad god je Hrvatska bila u pogibelji, Hrvati izvan domovine su  priskakali u pomoć. Na žalost, njihovo domoljublje i spremnost na pomoć domovini bili su u nedavnoj prošlosti i zlorabljeni. Ipak, najveći je dio te pomoći iskorišten u svrhu naoružanja i obrane domovine.  Sa sigurnošću se može reći da se Hrvatska ne bi obranila bez pomoći izvandomovinske Hrvatske; u naoružanju, opremi, novcu i ljudstvu.


Hrvatska je opet na raskrižju. Zemlja je u gospodarskoj, političkoj i moralnoj krizi. Za to krivicu najviše snose političke elite koje su - uz pomoć vanjskih čimbenika i preostalih jugokomunističkih struktura – sve više postavljane na vlast nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Vodstvo današnje vladajuće stranke je suprotnost onome koje je stvorilo državu. Vodeća oporbena stranka je izravna sljednica nekadašnje Komunističke partije. Te se dvije stranke namjeravaju smjenjivati na vlasti do potpunog uništenja hrvatske države i njezinog utapanja u naddržavnim asocijacijama.


Hrvatski generali osuđeni su u Haagu. Progon hrvatskih branitelja nastavlja se i na sudovima u Hrvatskoj, a u tu svrhu su ustrojena četiri specijalna sudišta u Hrvatskoj, rad kojih će nadgledati haška ispostava smještena u Sarajevu.


Moralna i politička destrukcija društvenog života odvija se kroz djelovanje specijaliziranih građanskih udruga financiranih iz inozemstva; bankarski sustav je u stranom vlasništvu, a uloga Hrvatske narodne banke svedena je na čuvanje interesa tog vlasništva; glasačko pravo Hrvata izvan domovine svedeno je na simboličnu razinu, dok je nacionalnim manjinama osigurano dvostruko pravo glasa, tako da se danas vlast u zemlji ne može ustrojiti bez blagoslova stranke donedavnih pobunjenika protiv Hrvatske; planiranim i nepotrebnim inozemnim zaduživanjem zemlja je od 2000-te naovamo dovedena na rub dužničkog ropstva, a svrha te operacije je rastakanje hrvatske države i konačno preuzimanje hrvatskog nacionalnog bogatstva ispod svake razumne cijene.


Sadašnje upravljačke elite u Hrvatskoj neće prestati s tim nečasnim i štetnim poslom. Neće stati jer dobro znaju što rade. Neće se promijeniti jer im zadatak nije da grade nego da rastaču već izgrađeno. Neće posustati jer oni koji njima upravljaju uvijek u pričuvi imaju svježu i spremnu novu skupinu poslušnika.


Uostalom, radi toga i postoje dvije ''partije'' u Hrvatskoj. Stoga se njih može zaustaviti samo udruženim djelovanjem svih domoljubnih snaga, ujedinjenih s ciljem očuvanja hrvatskog državnog suvereniteta, samostalnosti i slobode. Hrvatski suverenitet je nedjeljiv, neprenosiv i jedino čvrsto jamstvo hrvatskog opstanka, slobode i napretka.

Moj životni put znate. Živio sam i bio spreman umrijeti za jednu ideju. I nijednoga trenutka zbog toga nisam požalio jer ta ideja nije bila neka apstraktna misao nego živa stvarnost, zemlja, ljudi, povijest, mitovi i snovi o budućnosti, ukratko – Hrvatska! Najuzvišeniji trenutak novije hrvatske povijesti i ostvarenje svojih ideala dočekao sam u zatvoru, i činilo mi se da je svrha moga križa ispunjena i okrunjena veličanstvenom pobjedom hrvatske slobode.

Moje su molitve uslišane, i moji su se snovi ostvarili, ali nažalost Hrvatska koju sam zatekao nakon povratka iz američkog zatvora već je bila na putu propasti i samodestrukcije. Teško je bilo gledati kako su iz dana u dan bile blaćene njezine svetinje a uzdizali se njezini neprijatelji. Da sam se pravio da to ne vidim, izdao bih sve za što sam se čitavi život borio. Dragi prijatelji, uzmaka više nema, Domovina opet zove!  

Svaki hrvatski domoljub odrekao bi se svojeg dosadašnjeg rada za domovinu kad se opet ne bi odazvao!


U ovom odlučnom trenutku Hrvatskoj su potrebni značajni ljudi koji su spremni vlastiti ego i vlastite interese podrediti ideji. Potrebno je snažno vodstvo, koje je nepodmitljivo, neokaljano, neustrašivo, odlučno, i sposobno artikulirati narodne interese.


Okupio sam na stajalištu obrane hrvatskog suvereniteta i vraćanja dostojanstva i ponosa hrvatskom radniku i branitelju, skupinu časnih, hrabrih i u hrvatskom narodu utjecajnih ljudi, svojevrsni Glavni stožer kojemu je glavna zadaća ujediniti raspršene domoljubne snage u jedinstvenu snagu koja će se na predstojećim izborima ponuditi kao jedina hrvatska nacionalna opcija i suprotstaviti se daljnjem rastakanju Hrvatske.


Svu svoju energiju i ugled spremni smo uložiti u stvaranje i jačanje takvog pokreta koji će biti brana daljem urušavanju hrvatske države i njezinom uvlačenju u neku novu južno-slavensku tvorevinu. Vrijeme je da konačno prihvatimo našu odgovornost i kao narod uzmemo vlastitu sudbinu u svoje ruke. Propustimo li to učiniti, povijest nam nikada neće oprostiti.


Sjetimo se kako je davne 1976 god. legendarni Bruno Bušić završio onaj „Poziv na dostojanstvo i slobodu“:

„Ovo su sudbonosni trenutci….vrijeme je da spoznamo sve zablude i odbacimo sva jalova očekivanja…..čuvajući osjetljivost zauvijek nazočne neizvjesnosti, mi se ne smijemo bojati mogućih žrtava i mogućih promašaja, jer zaista – svaka pogreška vrjednija je od pustoši, svaki je čin i žrtva vrednija od obamrlosti, a mi nemamo što izgubiti osim ropstva na koji ne možemo i ne ćemo pristati.“

Te su riječi i danas itekako relevantne.


Onda je cilj bio postići zajedništvo i hrvatsko nacionalno pitanje iznijeti na svjetsku pozornicu.  Sada je cilj kroz zajedništvo svih domoljubnih silnica na ovogodišnjim izborima u Hrvatski državni sabor i na vlast dovesti, po kriteriju poštenja, domoljublja, i sposobnosti, najbolje što naš narod ima.


Iako su to zamašni planovi, a vremena je malo, uz Božju pomoć i Vašu, dragi Hrvati i Hrvatice diljem svijeta, svesrdnu, moralnu, i žurnu novčanu potporu naša će domoljubna akcija sigurno nadmašiti sva očekivanja.



Članovi glavnog stožera:


Zvonko Bušić, dr. Davor Pavuna, dr. Goran Dodig, dr. Josip Jurčević, general Željko Sačić, Anja Šovagović Despot, Lidija Bajuk  i Marko Perković-Thompson
 

*Mnogima je poznato na koje se sve načine novac može dostavljati glavnome stožeru.  

Za one koje će slati putem bankovnih transakcija ili osobnih čekova, privremena adresa je:


„Hrvatski Plamen“


Žiro račun: 24950091136006720


NAVA  Banka“ Zagreb                  Međunarodni kod: NVBAHR 22


Za transparentnost i sve priznanice jamčimo.


Preuzeto s http://www.hrsvijet.net

DAN RŽAVNOSTI RH !


PIŠTOLJ MIRE BAREŠIĆA -  DAMIR PEŠORDA








Pištolj Mire Barešića, kažu, nalazi se u Beogradu. Navodno, nitko ga ne traži. Što će zemlji koja je ponosno ušla u najjači vojni savez od postanka svijeta jedan pištolj!? 

Najmoćnija i najsofisticiranija oružja svijeta sada su naša. Dobro, dijelom naša, to jest u rukama naših moćnih saveznika, a mi sjedimo za stolom za kojim se odlučuje. Mi širimo demokraciju, bratstvo i mir od brdovitog Afganistana do pješčane Libije. 

Nitko se nije previše trsio oko detalja Barešićeve smrti. Ta on je ionako za smrt predodređen bio. Pravo je čudo da je preživio i toliko koliko je preživio u ludoj jurnjavi sa smrću diljem Europe i svijeta. S pištoljem uperenim ''zemlju samoupravnog socijalizma'', zadnju slamku spasa olinjalih salonskih ljevičara. Pištoljem koji puca. I srcem koje prastaru pjesmu slobode bunca.


  1 / 1 

U narodnoj epici za junake se lijeva poseban metak, najčešće srebrn. I Barešićev metak je bio dugo pripravljan. Na zatvorenim sastancima komiteta, u krčmama sa sumnjivom klijentelom, na ponoćnim susretima, šifriranim porukama, tajnim dojavama i javnim prokazivanjem. Obletjelo je to zrno za njim kuglu zemaljsku ne mogavši ga sustići. Pa ga dočekalo u vrtači nedaleko od rodnog mjesta. Kojem se svi kad-tad vraćamo. Smrt u zavičaju miriše na pelin i smilje, šapuće glasom vile nagorkinje.


A u zemlji Hrvatskoj pamet niče rijetko, bogatstvo još rjeđe, mir nikada – no junaštva nikad nije manjkalo, a izdajstva pogotovo. I tuđinske kaštige. Znaju to Ivo Senjanin, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, Eugen Kvaternik, Šimić Andrijica, Jure Francetić i Andrija Hebrang, Dario Kordić, Gotovina i Markač, Merčep i Glavaš … Đuro Brodarac možda baš i ne spada u tu kategoriju, ali bio je na čelu obrane Siska pa ga, eto, kaštiga stiže po službenoj dužnosti.


Hoće li itko ostati? – zdvojno se pita pričalac priče o pištolju Mire Barešića. Kad smo preplivavali Savu, sačuvao sam i ranac, i pištolj, i streljivo – kaže. General se čudi zašto barem nešto nisam odbacio da lakše plivam jer drugu obalu drže naši. 

Tko zna što nas čeka na drugoj obali, ne da se naš pripovjedač.

Svi, svi ćemo doći na red ako se ovako nastavi, vraća se opet u sadašnjost. Gotovina, Norac, Glavaš, Markač, Merčep … Uistinu, tko zna što nas čeka na simboličnoj drugoj obali.

Zapravo, znamo, samo ne želimo sebi samima priznati da i drugu obalu drže njihovi!


U ratu je bilo lako, postojali smo mi i oni, a vrijeme je stalo u svjetlom vječne slave okupanoj sadašnjosti, bili smo besmrtni i ne pobjedivi. U miru ništa nije crno ili bijelo, sve je nekako sivo, u našem oružju su ćorci, a vrijeme nas ubija … Čini se kao da ništa ne moraju ni činiti. Samo sjediti uz obalu rijeke i čekati. I u Barešićevu pištolju su, kažu, bili ćorci. Ali može li se ''četnicima'' vjerovati? Može li se ikome vjerovati? Sve za EU, sve za ništa?


Puška koju je koristio Geronima postigla je na aukciji 2007. cijenu od 100 000 dolara, dvocijevka Wyatta Earpa 65 000 dolara, Custerova sablja 20 315 dolara. Naravno, u Americi. Jer gdje bi drugdje američko oružje imalo simboličku vrijednost nego u Americi!? Može li se uopće zamisliti da, recimo, Srbi ne bi zatražili sablju Crnog Đorđa ili pištolj Gavrila Principa da se kojim slučajem nalaze u Zagrebu!?


Pištolj Mire Barešića, kažu, nalazi se u Beogradu. Navodno, nitko ga ne traži.

Gdje je srce blaženog Alojzija Stepinca još se ne zna.

A gdje će nam duša, ako je još imamo, možda je bolje i ne znati.


Damir Pešorda


Preuzeto s http://www.hrsvijet.net

...............

"A gdje će nam duša, ako je još imamo, možda je bolje i ne znati."

   Božjem oku ne promiče ni najmanja sitnica. 

Na današnji dan nastojmo ne zaboraviti trud i žrtvu hrvatskih branitelja ,  svih palih i svih živućih , a napose  koji podnose na današnji dan   patnju nedužni, i nepravedno  utamničeni  osim u vlastito i na  ime svih nas.

Vječna slava i hvala hrvatskim braniteljima, i  bez obzira na vremensku razliku




Nek, Božji blagoslov bdije  nad svima Vama , i članovima Vaših obitelji  u svakom trenu, ma gdje bili!


Poginuli počivali u miru Božjem ! 







Hrvaticama  i Hrvatima  u Domovini i razasutim diljem svijeta, i svim ostalim hrvatskim državljanima, deklariranih vlastitom voljom  pripadnicima etničkih manjina  , a koji iskreno prihvaćaju  i podržavaju RH     upućujem čestitku povodom  Dana državnosti RH !  
























 



BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE

TIJELOVO



Palma, 30. svibnja 2002.


Blagdan je ovo "Kruha svagdašnjeg" za kog molimo da nam se "da danas". Sve je počelo viđenjem redovnice Julijane iz Lüttich-a u 13 st. kad je vidjela pun mjesec s crnom rupom – i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru – blagdana najvećeg blaga Crkve – Euharistije. 

Njen ispovjednik, koji je kasnije postao papa Urban IV uvodi 1264. blagdan Tijelova za čitavu Crkvu. 

Uz blagdan su vezane procesije, kojima se vjera javno svjedoči. Ona, naime, treba svoje očitovanje u javnom životu – kako bi bila prepoznata kao autentična u privatnom životu. 


Euharistija kao sakrament budi nam pozornost kako Otajstvo Boga mora imati nekakvo svoje materijalno očitovanje – da bi nam uopće bilo dostupno. "Čistu" duhovnost je nemoguće doseći – ukoliko ona nije dostupna na neki način našim sjetilima. Susrećemo ga po sredstvima njegova priopćavanja nama – koje zovemo sakramentima. 


Sve što postoji sakramenat je Boga. No Euharistija – na osobit način, budući je tu Bog prisutan: uistinu, stvarno, supstancijalno. Ne tek simbolički, niti samo svojim djelovanjem – već osobno. 

Sav Bog u komadiću kruha… Otajstvo je to veliko. Ali ako je već naše tijelo kadro pretvoriti kruh i vino u meso i krv – zašto Bog ne bi svoje meso i krv pretvorio u kruh i vino. Ako čitav krajolik stane u naše oko, zašto ne bi čitav Bog stao u jednu Hostiju. Pa i to da je u tisućama Hostija istovremeno, razumljivo je utoliko što je i naš lik isti u tisuću komadića zrcala. 

Euharistija je blagdan Hrane. One od koje Crkva živi, jača se, obnavlja, i razvija. Euharistija je izvor njene vitalnosti. 

Euharistija je odgovor na našu temeljnu glad. Bog je kruh od kog se ne gladuje. Piće od kog se ne žeđa. Bog u komadiću kruha donosi jutro u mrak našeg želuca. U Euharistiji ne tek da na svoje ruke primamo Isusa, već on nas svojima grli. 

Euharistija je blagdan jedinstva s Kristom. Postajemo ono što jedemo. Dajemo mu ono što jesmo, a on nama ono što je on. Ne pretvaramo mi njega u sebe, već on nas u sebe. Jedno smo s njim: sutjelesnici, sukrvnici, kristonoše, dionici božanske naravi. Dajući nam sebe u zalogaju kruha, želi da i mi jedni drugima postanemo zalogaj kruha. 

Euharistija je blagdan jedinstva ljudskog roda. Kao što je od mnogoga zrnja jedan kruh, i od mnogog grožđa jedno vino – tako i mi mnogi u Euharistiji smo jedno. 

Hraniti se Euharistijom znači najbliskije se povezivati sa svima onima koji se kao i mi njome hrane. "Jedite svezu svoju da se ne razjedinite; pijte cijenu svoju da ne oslabite i bez cijene ne budete."
 
Euharistija je odgovor na našu potrebu da pojedemo onog kog najviše volimo.

"Pojest ću te od dragosti…" Tu u Euharistiji, Bog je upravo zato da njega kojeg neizmjerno ljubimo – pojedemo od dragosti. 

p.Luka Rađa, Sl.

Preuzeto s www.skac.hr





JAZOVKA - ODANA POČAST ŽRTVAMA PARTIZANSKOG ZLOČINA

Pokraj jame Jazovke, kod Sošica na Žumberku, danas je misom zadušnicom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana počast vojnicima i civilima koje su partizani ubili tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega i bacili u jamu koja je otkrivena prije 21 godinu.




U jamu su partizani bacili tijela pripadnika postrojba NDH-a koje su ubili nakon bitke kod Krašića 1. siječnja 1943., u svibnju i lipnju 1945. te tijela ubijenih ranjenika, medicinskog osoblja i časnih sestara odvedenih iz bolnica 1945. 

Dosad je na prvoj razini, na 40-ak metara, otkriveno 447 kostura tih žrtava.

'Spomen-pohod Jazovka' tradicionalno 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, organizira udruga Hrvatski obredni zdrug - Jazovka.

Na odavanju počasti žrtvama, po podatcima organizatora, okupilo se oko tri tisuće predstavnika udruga i rodbine ubijenih.

Misu zadušnicu pokraj Jazovke predvodio je fra Nikola Barun koji je u propovijedi istaknuo kako 'dolazeći svake godine na ovo sveto tlo mi kao vjernici, kršćani, ne istražujemo ničiju osobnu krivnju niti političko opredjeljenje nego smo došli iskazati ljudsku i kršćansku počast svim žrtvama ovdje i diljem Hrvatske'. 


Na misi i molitvi ispred jame Jazovke sudjelovalo je i 10-ak rimokatoličkih i grkokatoličkih svećenika, a za žrtve muslimanske vjere molio je Idriz ef. Bešić, izaslanik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. 

Idriz ef. Bešić istaknuo je kako je 'naše pamćenje i sjećanje na naše žrtve naše pravo, naš zavjet i naša obveza gdje testiramo našu nacionalnu i ljudsku svijest'.

Pokraj jame pročitan je 'Prosvjedni zahtjev vlastima Republike Hrvatske', koji je potpisao predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga - Jazovka Boris Prebeg, i u kojemu se traži 'otkrivanje hrvatskoj i svjetskoj javnosti povijesne istine o Hrvatima žrtvama Drugoga svjetskoga rata, poraća i razdoblja terorističkoga jugokomunističkog sustava'. 


Traži se i da se sve žrtve otkriju i označe sva znana i još neotkrivena stratišta i grobišta te da se žrtvama utvrdi identitet i pravo na čast i dostojan grob.

Upozorava se da se i dalje otkrivaju Jazovke, strahotna stratišta i grobišta jugokomunističkih žrtava te da je do sada službeno popisano više od 1.500 takvih jama, od toga 600 u Sloveniji.

Traži se i provedba UN-ove deklaracije o ljudskim pravima, Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, Deklaracije Hrvatskoga sabora o osudi zločinstava totalitarnoga komunističkoga poretka i Rezolucije Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. 


Zahtijeva se lustracija nositelja vlasti iz jugokomunističkog totalitarizma, obrana branitelja Domovine od kleveta i progona te da se Ustav, kako je rečeno, 'očisti od avnojsko-zavnoških neistina te potvrdi da je Hrvatsku oslobodio i uspostavio Domovinski rat, a ne Titovi partizani'. 

Traži se brisanje svih spomena na Tita, za kojeg kažu da je predvodnik jugopartizanskih zločina i komunistički diktator, a posebice njegova imena s trga u Zagrebu.


Hina / HRsvijet 

........ 

EPITAF NEZNANIH


....Reci im, da naše groblje 
Ne krije struk krizantema; 
Pokopani smo ko roblje, 
Za kojeg cvijeća nema. ....


Janko Žanetić 







Počivali u miru Božjem !




Knjigozori Miljenka Stojića: Samo vi pričajte

Osvrt na knjigu Damira Pešorde, Brod budala, Matica hrvatska, Široki Brijeg – Grude, 2009.






Moram odmah reći. Pred nama je izvrsna knjiga. Ogledni primjer kako se pišu kolumne, one hrvatske. 

Čak ni te druge nisu ih nadmašile unatoč svemu uloženom u njih. Da sada piše Veselko Tenžera, moglo bi ih se uspoređivati. Ovako to nije moguće. Tenžera je pisao u sasvim drugom vremenu i tko zna koju bi razinu dosegnuo da je mogao to činiti kao slobodan čovjek. Isto tako tko zna kakvu bi razinu Pešorda dosegnuo da je morao pisati kao rob. Neka, dakle, obojica budu svijetli likovi na polju naše pisane riječi, bez mjerenja tko je uspješniji.


Mislim da će se Pešorda pomalo sramežljivo osmjehnuti na ove moje riječi. Nije naučio na svjetla pozornice, posebno one hrvatske, ali jest kako biti svoj i ne izdati sve ono što si usisao s majčinim mlijekom. On je tu beskompromisan i potpuno vjeruje u sebe. Samo takav čovjek može se s lakoćom obrušavati na svakodnevne događaje oko sebe i oprijeti im se na dopadljiv način. Stiže vrijeme kad će se dogoditi da će moći udahnuti punim plućima i reći da su pobijedili on i ovakvi. Tada će osjećati manju napast da svome djelu stavi prozaičan naslov »Brod budala« koji stilski nimalo ne priliči vrsnoći njegovih tekstova. Ali je popustio onom ljudskom u sebi, bez uvijanja nazvao ih je onim što jesu i otišao raditi ono što misli da treba.


U ovom djelu sabrao je svoje oglede iz nacionalnog političkog tjednika Hrvatski list od 12. listopada 2006. do 19. ožujka 2009. Nisu svi zastupljeni, jer bi knjiga bila pozamašna. Ne znam jesu li ovo najbolji njegovi tekstovi objavljeni u tom listu u tom razdoblju, ali vjerujem da su pisani srcem i stručnošću kao i oni neobjavljeni. 


Šteta da Hrvatski list nema svojih web stranica pa da možemo po prvi put ili ponovno pročitati i te druge oglede.


Dok piše, Pešorda ne puca s nekih visina kao što to rade kolumnisti u današnjim razvikanim javnim glasilima u Hrvatskoj. On se jednostavno igra, šali, zaključuje, ruga, propovijeda slobodu u svoj njezinoj otvorenosti. Između mnogih zapažanja, naizgled dosjetki, navedimo sljedeće: »Za mene Thompson nije pisma, nego poruka. Ružna crna poruka. Poruka koje se odreka cili demokratski svit. Ćićo Senjanović, Slobodna Dalmacija, 23. lipnja 2007.« A onda nastavlja: »Za mene Ćićo Senjanović nije novinar, nego poruka. Ružna crvena poruka. Poruka koje se odreka cili demokratski svit. Damir Pešorda, Hrvatski list, 5. srpnja 2007.« (str. 53.) Ovome ne treba ništa nadodati, čitatelju je sve jasno. Poslušajmo pak sljedeće: »dr. ante tomić lopatar / po želji vam sredi kvar / šeset sedamdeset posto / lopatom s leđa prosto // ordinira u garaži / po vrlo povoljnoj gaži / navalite rezervisti / prvih deset ante časti // ne časite ćićo jupa / ni svi luc-/ferići skupa / k anti smjest da vas lupa // invalidnost garantuje / a "lijepa naša" (što je – tu je) / invalidne glave nagrađuje« (str. 121.) Radi se, naime, o tome da je istinskim humorom odgovorio na nasilni humor razvikanog Ante Tomića. On je, komentirajući policijsku istragu lažnih vojnih invalidnina, u Jutarnjem listu pokušao sve ismijati govoreći da takvim može srediti invalidninu: kažeš kolika ti treba, on te u garaži opali lopatom i to je to. Na kraju svega Pešorda se, naravno ironično pita, zbog čega se Tomić toliko brine za hrvatske branitelje kad je pokušavao postati odanim pripadnikom JNA, one vojske koju su pobijedili hrvatski branitelji.


Naravno, ovo su samo djelići onoga o čemu Pešorda govori. Dotakao se on također i književnosti, filozofije, čak i teologije. Načitan je, razmišlja i ne boji se sve to staviti na papir. Ipak, mislim da bi bilo bolje da na kraju knjige nije stavljao kazalo imena. Njime ovo djelo poprima znanstvenu stručnost, a nije rađeno s tom namjerom. Ono je poglavito književno, jer polazište svih Pešordinih ogleda je ustvari književnost. Zbog toga je ovo priča o našoj stvarnosti, priča koja se nastavlja i ne zna se do kada će trajati.


Poželimo Pešordi i sličnima da se ne umore na započetom putu. Time, između ostaloga, pridonose duhovnom pročišćenju Hrvata ma gdje bili. Ujedno uče mlađe naraštaje kako se treba postavljati u ozbiljnim vremenima. 

Na znanstvenicima je, pak, da ovakva njihova djela uvrste u obveznu školsku lektiru.



Miljenko Stojić 

 Preuzeto s http://www.hrsvijet.net

Hrvatsko žrtvoslovno društvo osudilo klevetnički Matvejevićev napad na Milu Pešordu

Hrvatsko žrtvoslovno društvo je na svojoj godišnjoj izbornoj skupštini, u Zagrebu  prihvatilo izvješća svojih tijela, izabralo novo vodstvo i predstavilo Zbornik radova V. Hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa, održanoga prošle godine, te donijelo sljedeće priopćenje za  javnost:





Mile Pešorda


"Skupština je jednoglasno osudila klevetnički napad na našega istaknutog člana hrvatskoga književnika Milu Pešordu, koji je počinio Predrag Matvejević u visokotiražnom talijanskom dnevniku „Corriere della serra“ 13. svibnja 2011., unatoč postojanju pravomoćne sudske presude kojom je Matvejević osuđen za počinjeno kazneno djelo klevete. 

Književnik Mile Pešorda je ovime postao žrtva brutalnoga javnoga progona, od kojega ga želimo zaštititi, jer su mu njime ugrožena njegova temeljna ljudska prava.


Zato pozivamo sve odgovorne na poštovanje i zaštitu temeljnih ljudskih prava hrvatskoga književnika Mile Pešorde“, stoji u priopćenju za javnost koje je potpisao prof. Zvonimir Šeparović.


Preuzeto s http://www.hrsvijet.net

MACELJ JE NAJVEĆE STRATIŠTE CIVILA I KATOLIČKOG SVEĆENSTVA U HRVATSKOJ - DAMIR BOROVČAK

Macelj je u nedjelju 12. lipnja ponovno okupio veliki broj udruga i hodočasnika iz svih djelova Hrvatske. U programu posebnog svečanog okupljanja najprije su blagoslovljene potpuno završene postaje križnog puta, rad akademskog kipara Ante Jurkića. Križni put je blagoslovio zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski dok su donatori stajali uz svoje postaje. Potom je Križni put Gospodinov i naš moljen u nazočnosti vjernika i donatora prema tekstovima koje je već ranije pripremio o. Bonaventure Duda a tiskani su posebnom izdanju. Poslije Križnog puta uslijedila je svečana procesija oko spomen crkve Muke Isusove. Biskup Gorski započeo euharistijsko slavlje u koncelebraciji dvadesetak svećenika, franjevaca i bogoslova.

Macelj 

Svoju propovijed na blagdan Duhova pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski započeo je riječima: „Danas smo sabrani na ovome mjestu da molimo za sve koji su tragično završili život, bez suđa osuđeni. Molimo za njih da im se oproste grijesi , molimo za obitelji iz kojih su potekli da im srca oslobodi od gorčine ispuni mirom, i molimo za njihove ubojice, da im Gospodin probudi i dotakne savjest, a u svojem milosrđu, snagom Duha Svetoga neka njima i nama oprosti grijehe."

Macelj 

Macelj 

Macelj 

Macelj 

Macelj 

I zatim je u nastavku govorio: „Ovdje se danas nalazimo zato da s punim poštovanjem odamo počast ljudima koji su bez suda osuđeni na smrt, onima koji su bez mogućnosti pravedne obrane predani na istrjebljenje. Nije riječ o brojkama, o ideologiji, riječ je o ljudima. Svaki od njih je osoba sa svojim ljudskim pravima, svaki od njih član je neke obitelji i svaka smrt ostavila je nezacijeljene rane u srcima njezinih članova. Svako je ubojstvo zločin, a svaki zločin vapi prema nebu za pravdom. Kada je Kain ubio brata Abela, Bog mu se javlja: 'Krv tvoga brata vapi u nebo'. Mrtvi nemaju svoj glas, imaju naš glas, ne mogu moliti, imaju našu molitvu, ne mogu se opravdati, mi smo dužni zahtijevati pravednost za njih."

Macelj 

Biskup Gorski se osvrnuo i na optužbe koje se često mogu čuti u hrvatskoj javnosti: „Znam da će neki reći što se stalno vraćamo u prošlost, da treba jednostavno početi iznova. Potpuno su u pravu. Treba početi iznova. Zbilja, ako u rukama nosimo razlomljene krhotine naše prošlosti uvijek ćemo krvariti. Treba ih odložiti i započeti novi život. No, ne mogu se odložiti krhotine ako se neprestano i namjerno stavljaju u ruke kao krivnja cijelom narodu. Ne može se početi dok se ne postavi temelj novog početka, a on nije nepravda nego pravednost. Ne želimo biti zarobljenici prošlosti i baš zato želimo ju ostaviti iza sebe objašnjenu, rasvijetlenu istinom, pomirenu i pravednu."


Macelj 

Macelj 

Po završetku mise župnik domaćin o. Drago Brglez je zahvalio svim udrugama, više od dvadesetak iz cijele Hrvatske, a posebno Udruzi Hrvatskog domobrana iz najudaljenijeg Dubrovnika, ciji su članovi cijeli dan putovali kako po prvi puta nazočili misnom slavlju u Maclju. 

A zatim se okupljenim hodočasnicima obratio glasnogovornik Udruge Macelj 1945. dipl. ing. Damir Borovčak. Govor povijesnih činjenica i temeljem njih pitanja hrvatskim vlastima i medijima u cijelosti je glasio:

Macelj - Damir Borovčak 


Poštovani Oče biskupe,
Poštovani oci provincijali,
Poštovani župniče,
Poštovani svečenici, časne sestre i redovnici,
Poštovani branitelji Hrvatske iz 1941. i 1991.
Poštovani domaćini župe Đurmanec i maceljskog kraja,
Poštovani hodočasnici,

Pozdravljam sve vas okupljene ovdje ispred Crkve Muke Isusove, u ime Udruge Macelj 1945. sa starim hrvatskim pozdravom – Hvaljen Isus i Marija! Odmah dodajem, hvaljen i sv. Josip, zaštitnik Isusa i Marije, a kojeg ovih dana slavimo kao zaštitnika hrvatske domovine – od 9. i 10. lipnja, jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora od 1687.g.

Danas je blagdan Duha Svetoga katolička crkva slavi svoj rođendan. Poznati teolog prof. Tomislav Ivančić kaže: „Duh Sveti donosi u svijet novu kvalitetu, on stvara novi svijet i omogućava uništiti ratove, prognaništva, mržnju, nepraštanje, nečovještvo, zablude, prijevare i svaku zloću."[1] Upravo zato utječimo se ovdje danas Duhu Istine.

Na Maclju u lipnju 1945., naša su subraća u Kristu, prolazili Muku Isusovu. Onima koji tvrde da nije bilo zločina na Bleiburgu, onima koji traže popise imena žrtava kako bi negirali posljedice Bleiburga, ovdje na Maclju su neumoljivi dokazi. Ekshumirane lubanje, njih 1163 s rupom na potiljku ili razbijenog potiljka, dokaz su teških partizanskih zlodjela. Njima koji vide dobrotu i ljepotu u partizanskoj petokraki, njima koji negiraju komunističke zločine i pokušavaju ih prikriti antifašizmom, njima koji pokušavaju opravdati i još uvijek veličaju zločinca maršala Tita, upućujemo poziv na suočavanje s istinom, poziv na kajanje i obraćenje. Tek poslije bistrine istine i dubine kajanja, moguć je oprost i željeni mir.

Je li J.B.Tito znao za zločine u svibnju i lipnju 1945.? Evo odgovora: Kretanje maršala Jugoslavenske armije J.B.Tita, u svibnju i lipnju 1945. i boravak na području Slovenije i sjeverne Hrvatske na mjestima masovnih likvidacija hrvatskih zarobljenika (Varaždin, Zagreb, Krapina, Barbarin rov, Trbovlje, Celje, Tezno - Maribor, Bjelovar) zabilježio je ondašnji „Vjesnik" [2]. Govori tog vremena neupitno ukazuju na zločine po maršalovom planu:

- 20. svibnja Tito je boravio u Varaždinu i rekao: „Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom. (...) U novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati će samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame".

- 28., 29. i 30.svibnja Tito je boravio u Ljubljani i okolici te u svom govoru rekao: „Likvidirali smo 200 tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde."

Sjetimo se te „ruke pravde" – kao mumificiranih tijela zazidanih u Barbarinom rovu u Hudoj Jami. Koča Popović je dobio tajnu naredbu od Tita za uništenje svih dokumenata o poslijeratnim pokoljima [3]. No, postoje i priznanja o slijedu naredbi za masovne likvidacije nad bespomoćnim zarobljenicima, kao napr. iz biografije Sime Dubajića [4].

Bleiburg je započeo s partizanskim „oslobođenjem" Dubrovnika. U prvim masovnim likvidacijama na otočiću Daksi 25. i 26. listopada 1944. partizani ubijaju ugledne Dubrovčane. Na Daksi su 2009.g. ekshumirane 53 osobe, od toga 7 svećenika i franjevaca. Tu su nađeni posmrtni ostaci poznatog isusovca p. Petra Perice, autora najpopularnijih hrvatskih katoličkih pjesama „Zdravo Djevo, kraljice Hrvata" i „Do nebesa nek se ori".
Osvajanjem Širokog Brijega 7. veljače 1945. partizani nastavljaju svoje krvava zlodjela, ubojstvom i paljenjem mrtvih tijela hercegovačkih franjevaca. Od Mostara do Imotskog poubijali su njih ukupno 63. Danas se njihove kosti pronalaze po raznim jamama, od Mostara sve do Biokova [5], a trojica su ubijena i pokopana ovdje u Maclju.

Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan, koji nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u viječnost. Fran Živičnjak uspio je preživjeti vrijeme komunističke represije te je ostavio pisano i slikovno svjedočanstvo U vječni spomen [6] kako bi idući naraštaji shvatili veličinu krvavog pokolja u Maceljskoj gori. Točna mjesta stradavanja u lipnju 1945. pokazao je bivši partizanski stražar Mladen Šafranko. Zahvaljujući njemu Fran Živičnjak i još poneki sretnik uspjeli su preživjeti. 

Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj Mladen Šafranko je u srpnju 1990. [7] pokazao mjesta likvidacija. Procjenio je broj žrtava na više od 13.000 ubijenih u 130 jama [8].

Dokaz postoji i u kronici Franjevačkog samostana u Krapini, upisom od 20. svibnja 1945. Hrabar je bio gvardijan fra Ostijan Ostrognaj [9] koji je popisao 21 svećenika, redovnika i bogoslova koji su odvedeni u smrt.

Njihova imena su na maceljskoj grobnici, gdje se njihovi ostaci sada nalaze:

1. Dr Josip Gunčević, kateheta, r. 1895.,
2. o. Ante Katavić, župnik, r. 1902.,
3. o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912.,
4. o. Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.,
5. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.,
6. fra Domagoj Čubela, bogoslov, r. 1924.,
7. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.,
8. fra Paškal Vidović, brat laik,
9. Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.,
10. Joza Perčinlić, kateheta, r. 1909.,
11. Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.,
12. Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.,
13. Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.,
14. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.,
15. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.,
16. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.,
17. Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.,
18. Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.,
19. Stjepan Štromar, bistrički kapelan, r. 1915.,
20. Branko Kukolja, bogoslov, r. 1921.,
21. Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

Popis svećenika iz 4 biskupije i franjevaca iz 2 provincije ujedno je opseg tragedije egzodusa hrvatskog naroda, od Hercegovine, srednje Bosne, Srijema, Slavonije, Primorja, sve do Marije Bistrice. Uzmicalo se pred komunističkim krvnicima iz svih hrvatskih krajeva, tražeći spas u predaji zapadnim vojskama. Prema službenoj korespodenciji britanske vojske i Titovog štaba spominje se brojka od 200.000 hrvatskih vojnika na Bleiburgu i još 35.000 kod Klagenfurta [10]. Prema dnevniku 5. britanskog korpusa hrvatsku vojsku pratilo je još 500.000 civila [11]. Te brojke ukazuju na egzodus naroda, a sustavno ubijanje tog mnoštva zove se genocid. Britanci su u dogovoru s Titom, protivno načelima međunarodnog ratnog prava, predali sve izbjeglice jugoslavenskim partizanima. Znali su da ih predaju u smrt [12]. Nikada se nisu hrvatskom narodu ispričali za taj gnjusni zločin.

Životopisi svećenika ubijenih u jami IV.d ovdje na lokaciji Lepa Bukva, objavljeni su u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća [13], zavrijeđuju poštovanje i duboko promišljanje. Primjerice dr. Josip Gunčević, kateheta gimnazije u Zemunu, bio je član pet hrvatskih društava u tom do Drugog svjetskog rata posve hrvatskom gradu, ravnatelj gimnazije u Slavonskom Brodu, autor većeg broja knjiga protiv bezbožnosti komunizma i vrlo ugledan profesor, prvi je pogubljen metkom u potiljak ovdje na Maclju; zatim svećenik Nikola Ilijić, rodom s otoka Krka, bježi od talijanskih fašista, a u Maclju je ubijen od tzv. „antifašista", ili Stjepan Štromar, kapelan iz Marije Bistrice zaređen po nadbiskupu Alojziju Stepincu je završio u jami u Maclju.

Ubojstva svećenika bila su uobičajena partizanska praksa. Poznati su podaci i posmrtne fotografije unakaženog tijela župnika Matije pl. Žigrovića, kojeg su isti partizanski ubojice već u srpnju 1943.g. krvoločno mučili i naglavačke konjem vukli iz Gornjeg Jesenja do Golubovca te ga tamo zvjerski dotukli. Također biskup dubrovački dr. Josip Carević ubijen je u ožujku 1945., negdje u okolici Velikog Trgovišća. Hrvatski martirologij XX. stoljeća, prepun je podataka o ubijanju katoličkih svećenika, njih ukupno 664 [14], kao ciljanih žrtava komunizma.

Zajedno sa svećenicima u Lepoj Bukvi završilo je i 60 časnika hrvatske vojske [15], neki podaci govore o čak 400 časnika [16] vezanih žicom, ubijani su „šumarskim sjekiricama udarcima po slijepoočicama" [17]. Njihova imena su nepoznata. Iskapanja 1992.g. ipak su iznjedrila nove dokaze i dva imena žrtava, a potom su po nečijem nalogu naglo prekinuta. Kod jedne žrtve pronađen je vjenčani prsten s ugraviranim imenom Zora i datumom 20.8.1931. što je otkrilo da je žrtva bojnik Hrvatskog zrakoplovstva Leonard Heger. Njegova udovica Zora, u dubokoj starosti poslije 48 godina [18] doznaje za smrt supruga Leona na Maclju. Ta Zagrebčanka bila je poslije rata šest godina mučena u komunističkom zatvoru, a sva imovina joj je konficirana. Nađena je i vojnička posuda s nečitkim imenom – Jure Zelić ili Zrilić, iz Vrbove kraj Nove Gradiške [19]. A nađena su i dva dječja kostura 7 i 15 godina [20], možda braća, međusobno vezani žicom, što dodatno potvrđuje surovost partizanskih krvnika. Uskoro će ovdje na Maclju pronađeni predmeti žrtava biti dostupni pogledu javnosti.

Zbog sramotne društvene nebrige, ostaci 1163 maceljskih žrtava 12 su godina poslije iskapanja 1992.g. ležali u vrećama za smeće na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nažalost nisu bile jedine. Na istoj adresi ležali su i ostaci 293 žrtava iz šume Lug pokraj Bjelovara. Nažalost u slobodnoj Hrvatskoj, posmrtni ostaci žrtava iz dva udaljena stratišta, pobijenih u istom zločinačkom podhvatu, prepuštene su novom zaboravu. Posebnim zalaganjem preživjelog časnika s križnog puta g. Stjepana Brajdića i domaćeg župnika fra Drage Brgleza, dostojanstveno su pokopani ostaci 1163 maceljskih žrtava u grobnicu na Maclju. Pokop je 22. listopada 2005. predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i pokojni biskup varaždinski mons. Marko Culej. Hrvatski mediji su taj najveći hrvatski sprovod posve omalovažili. Udarna medijska vijest tog dana bila su dva krepana labuda u Baranji i lažna panika o epidemiji ptičje gripe, od koje u Hrvatskoj nitko nije stradao. No važno je bilo još jednom omalovažiti maceljsku strahotu komunističkih zločina u kojoj su nebrojeni stradali.

Prikaz navedenih okolnosti podrijetla žrtava, koje su pokopane ovdje u zajedničkoj meceljskoj grobnici, iz godine u godinu okuplja sve veći broj udruga branitelja veterana 1941. i 1991., iz svih krajeva Hrvatske, koji prepoznaju maceljske žrtve kao svoje žrtve. Stoga, danas u vrijeme 20 godina slobodne i suverene Hrvatske, treba istaknuti dvije činjenice:

- Macelj je najveće stratište u Republici Hrvatskoj po do sada 1163 dokazanih i dostojanstveno pokopanih hrvatskih žrtava komunizma

- Macelj je najveće stratište katoličkog svećenstva u Republici Hrvatskoj, ukupno 21 svećenik, franjevac i bogoslov pobijeni su od komunističkih zločinaca u noći 4./5. lipnja 1945. i bačeni u zajedničku jamu


No potrebno je postaviti i neka pitanja:

- Kada će konačno Vlada RH zakonom u Hrvatskom saboru proglasiti Spomen područje Macelj te onemogućiti daljnje obeščašćenje jama i neistraženih grobišta?

- Kada će Vlada RH pokrenuti nastavak istraživanja komunističkih zločina na Spomen području Macelj, pogotovo na mjestima gdje već ima novih dokaza?


Maceljsko stratište otkriveno je prije punih 20 godina, a ovdje do sada o komunističkim zločinima nije progovorio ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora, ni jedan predsjednik Vlade RH, ni jedan predsjednik republike. Ignoriranje komunističkih zločina u 20 godina slobodne i demokratske hrvatske države, od vodstva hrvatske vlasti u svim mandatima, nije li to društveno i moralno zastrašujuća činjenica?

Konačno, na savjest urednicima svih hrvatskih medija prepuštamo istraživanje zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin. Čak ni moralno – odgovorni maršal zločinačkog podhvata J.B.Tito. Tim je više potrebno stalno društveno razobličavanje i osuda zločinačke partizansko-komunističke ideologije, utvrđivanje zločinaca izvršitelja i posebice svih njihovih sadašnjih zagovornika i zaštitnika. Potrebno je to zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i svehrvatskog pomirenja.

Zahvaljujem na strpljenju.


[1] Tomislav Ivančić: Oaze života (Teovizija, Zagreb 2008.)
[2] Brošura inicijative Krug za trg, Zagreb 2011.
[3] Isto, kao 2
[4] Simo Dubajić: Život, greh i kajanje (Beograd, 2006.)
[5] Stopama pobijenih, br. 6., siječnja-srpanj 2011.
[6] Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.)
[7] Vjesnik, 22. srpnja 1990., naslovnica
[8] Isto kao 6, str. 31
[9] Nacional br. 27., 24. svibnja 1996., str. 21, 22 i 23
[10] Bleiburg: Uzroci i posljedice (KHR, 1988.)
[11] Isto, kao 2
[12] HRSvijet: Izvješće tajne službe britanske VIII. armije iz svibnja 1945. - Hrvate smo partizanima izručivali prijevarom!
[13] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.)
[14] Isto kao 13
[15] Isto kao 6, str. 27
[16] Govor Vladimir Fuček, Macelj pokop 22. listopada 2005.
[17] Isto kao 6, str. 30
[18] Arena br. 1073, 7. kolovoza 1993., str. 58 i 59
[19] Isto kao 18
[20] Isto kao 6, str. 39

Macelj - obljetnica 

Macelj - obljetnica 


Tekst i slike: Damir Borovčak

Preuzeto s http://hakave.org

SPOMEN POHOD NA JAZOVKU

I ove ćemo godine Gospodnje u lipnju, na dan tzv. antifašističke borbe − hodočastiti na strahotnu žumberačku jamu Jazovku pa od zaborava i kleveta braniti mučenike u dubinama svih Jazovka.

Označit ćemo tako i 21. obljetnicu otkrića jame Jazovke i uzastopnih Spomen-pohoda na to mnoštveno stratište i grobište žrtava jugo-komunističkih genocidnih zločinstava. 


Na Jazovku hodočastimo u spomen i čast svima mučenicima, koji diljem hrvatskoga Puta sebe daju, da opstane Dom, koji sebe žrtvuju braneći Domovinu Hrvatsku. 


Stoga Vas o 21. obljetnici Spomen-pohoda na Jazovku pozivamo, pridružite se! U svojim župama, redovima, zajednicama i udrugama te osobno i samostalno ustrojite (organizirajte) povratni prijevoz autobusima i osobnim kolima do Sošica na Žumberku. 


Sudjelujte u Spomen-pohodu JAZOVKA 2011.g.!
 

HOZ ¬JAZOVKA
U Zagrebu, dne 4. lipnja 2011.
Boris Prebeg, predsjednik 

 
Molimo sve udruge koje žele biti u protokolu za polaganje vijenca da nam se obavezno jave putem e-pošte ili na mobitel             091-9003317      

Ukoliko nam javite broj hodočasnika lakše ćemo organizirati spomen-pohod.

prebeg.boris.hrvatski.obredni.zdrug@zg.t-com.hr

Hvala!
Vera Vukelić, tajnica HOZ-a Jazovka


Preuzeto s http://www.viktimologija.hr