Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje


"Neka put bude uvijek ispred tebe.

Neka vjetar bude uvijek iza tebe.
Neka ti sunce grije lice
i kiša nek’ meko natapa tvoja polja.
Dok se opet ne sretnemo,
neka te Bog drži na dlanu svoje ruke.


Irski blagoslov"

Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje

RODIO SE BOG I ČOVJEK - RADUJMO SE !

               

                                                         

                                                      Hvaljen Isus i Marija !



                       
"Zvona zvone, Božić je,

moj se narod raduje..."        

                                                                      


              

.............






A - ROĐENJE GOSPODINOVO

Citat:

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze...

… Isus nam otkriva što je Bog = Ljubav; i što je čovjek = slika Božja u svijetu. I tako se ostvaruje iskonska čovjekova težnja – biti s Bogom. Ne s Bogom koji vlada nego s Bogom koji ljubi. Na to je čovjek pozvan, pozvan je da bude kao i njegov Bog.

Marijan Jurčević , OP

Navedeno preuzeto  sa stranice


( Preporučam   sadržaj razmatranja   u cijelosti  pročitati  na navedenoj stranici )

…………………..



BOŽIĆ


Iz 52, 7-10
Heb  1,  1-6
Iv  1,  1-18


RAZMATRANJE

Citat:

Sione, Bog tvoj kraljuje! Noćas se, u rodu Davidovu i rodu samoga Neba, rodio Spasitelj! Kličimo svi, zajedno s – kako kaže prorok Izaija - razvalinama jeruzalemskim, jer je Gospodin došao da utješi svoj narod i podigne novi Jeruzalem, otkupi ga i proslavi! ….

…Gospodin se vraća na Sion u djetetu koje je noćas rođeno, u malenomu Isusu poslanome na svijet, među razvaline jeruzalemske, da ih svojim malim dječjim rukama podigne i obnovi, daruje im novi sjaj. Stoga, pjevajte Gospodinu pjesmu novu jer učini djela čudesna!... Iako nam se, kako stoji u današnjoj poslanici upućenoj Hebrejima, Bog više puta i na više načina obraćao po prorocima, noćas nam je, konačno, progovorio u Sinu! Pred Njim svi klečimo, i anđeli i zvijezde, jer On je baštinik svega! On je Riječ o kojoj zbori evanđelist Ivan, On je praiskon, prapočetak. Premda je rođen ove noći, On je od pamtivjeka dio Oca, dio Njegove veličanstvene ideje, zamišljen na početku početaka, da zapečati svršetak svršetaka. On je alfa i omega, čovjek i Bog, On podiže razvaline i uspinje se na Sion da s njega zagrmi Njegova Riječ, materijalizirana ideja samoga Oca, Riječ utjelovljena u djetetu koje je noćas doneseno na svijet. O Njemu govori današnja Radosna vijest. Mi smo Ga noćas s radošću dočekali jer se nadamo biti među onima za koje Ivan kaže: „...a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“. Neka se to dijete nastani u nama, pa da u uzajamnom darivanju ljubavi i topline zajedno rastemo do Vječnosti. Veselimo se, stoga, ovome rođendanu, slavimo Ga i kličimo, odjenimo svoje najljepše haljine i kleknimo pred jaslama. Neka noćas blagostanje klekne pred siromaštvom, neka se ruke pune prstenja optočenog dragim kamenjem sklope pred golim ručicama nejakog djeteta, neka se kraljevi poklone prosjacima. Jer, bogatstvo nije u zlatnoj tijari ni u srebrnome žezlu optočenom rubinima, opalima, smaragdima. Bogatstvo je u štalici, na oštrim jaslama, u osmijehu Donositelja spasenja koji vraća nadu….“


( Preporučam   sadržaj razmatranja   u cijelosti  pročitati  na navedenoj stranici )

...........

BOŽIĆ



Svake Svete Noći On dođe k’o dijete

I legne u jasle na bijelom oltaru,

A kad ga kroz crkvu o ponoći nose,

Rado gleda bake kako suze taru.



Veselo se smješka kad mu ljube noge
(One što na križu bijehu popljuvane),
On, zacijelo, znade tlapnju naše djece,
Da poljubac majčin liječi srca rane.

U jaslama drži ruke raširene
Kao da mu dušu želja mori neka,
Kao da bi htio da Ga netko digne,
Kao da povratak još nečiji čeka.

O, te ruke drage, ruke raširene,
Na zagrljaj sveti svaku dušu sile.
Niti jedan čas se sklopit’ nisu htjele,
Pa ni onda kad su žute, mrtve bile.

Nepomičan tako leži kroz dva tjedna,
A narodi k Njemu sa svih strana stižu.
O, zašto On uvijek nepomičan leži
U jaslama, na oltaru i na križu?

Rajmund Kupareo

Prilog   preuzet s http://www.dominikanke.org

..............









Sretan Božić i blagoslovljena   nova 2014. godina  ! 





ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA






Nek uniđe Gospodin: on je Kralj slave!

Gospodnja je zemlja i sve na njoj,
svijet i svi koji na njemu žive.
On ga na morima utemelji
i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,
tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno:
duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodina
i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega,
koji traže lice Boga Jakovljeva.

Ps  24, 1 - 6

.............

Iz 7, 10-14
Rim 1, 1-7
Mt 1, 18-24


Razmatranje




Prorok Izaija živio je otprilike 700 godina prije Krista, premda bismo iz njegovih čitanja, osobito današnjega u kojemu najavljuje skorašnji znak rođenja Spasitelja („Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“), mogli pomisliti da je djelovao neposredno pred rođenje Isusovo. To je još jedan dokaz kako je vrijeme relativna kategorija i kako je to „neposredno djelovanje pred dolazak Kristov“ zapravo cijela vječnost. Možda upravo zato uvijek iznova pomišljamo kako još ima vremena za obraćenje, budući da se apokaliptični znakovi odavno vide, a Gospodnja se „naplata“ još nije izvršila. Vrijeme nekome leti, drugome pak nikako da prođu spori „sati sumnje i bola“, kako kaže pjesnik Cesarić. Nesretnima vrijeme prolazi sporo, pa tuga polako i bolno ruje njihova ionako ranjena srca, dok sretni, zabrinuti zbog neuhvatljive prolaznosti, mole: „O, vrijeme, stani načas, nek malo dulje traje let tvoj nesnosan, da užijemo sve do kraja što nam daje najljepši naš dan!“ (Alphonse de Lamartine, Jezero). Nekad je vrijeme uistinu teklo sporije. Naime, od Homera do Vergilija prošlo je tisuću godina, a njihovi se stilovi pisanja nimalo ne razlikuju (isti likovi, isti heksametri, mitologija kao omiljena tema za nacionalne spjevove), dok se danas, u samo desetak godina, štošta promijenilo. Mobiteli i internet nekad su bili u domeni znanstvene fantastike, a danas su banalnost. A što nas tek čeka? Vrijeme uistinu kao da se „zgusnulo“, jedva držimo korak s njime, a konci nam polako izmiču iz ruku.

Braneći se od nasrtljivaca i provokatora svojih vremena, kojima je kao glasnik Gospodnji vjerojatno stalno bio izložen, baš kao i ostali proroci svih vremena, Izaija odbija Ahazova iskušavanja, ne nasjeda na njegova izazivanja, tek najavljuje, kao usput, najgrandiozniju vijest svih vremena koje se, u ovo adventsko vrijeme, osobito sjećamo: „Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel, S nama Bog!“

Ta vijest, koja je morala odjeknuti kao jeka u kanjonu Istine, mnogima je vratila nadu, okrijepila ih radošću iščekivanja, a mnoge je osupnula, čak i prestrašila, jer oduvijek je bilo i bit će raznih Heroda...

Adventsko je vrijeme. U posljednji tren pišemo čestitke i pisma (još uvijek ima onih koji vole miris tradicije kao miris smole na božićnim borovima, pa ne šalju SMS-ove, e-mailove, instant-poruke koje su, istina, bez srca, ali su zato „ekonomične“). Dakle, u ovo „vrijeme pisama“, zadržavamo misli na jednom jedinom univerzalnome pismu, Svetom pismu, pismu nade i ohrabrenja, koje nas danas na osobit način nekako čini svečanima. U njemu se baš danas, na početku svoje slavne poslanice upućene Rimljanima, sveti Pavao, najmudrija glava među Kristovim nasljedovateljima, iznimno strastvena u svojoj obraćeničkoj ljubavi i raskajanosti, javno deklarira kao sluga Isusa Krista. Tekst podsjeća na svaki važni pravni dokument koji traži da se čovjek koji donosi svaku važnu odluku javno očituje kao osoba koja je apsolutno svjesna svih svojih čina. Tako se (vrlo slično) javno očitovao i opat Držiha na početku teksta Baščanske ploče (1100. g.), darovnice koja je najpoznatiji pisani spomenik našega srednjovjekovlja (parafraza: Ja, opat Držiha, pisah ovo o ledini koju kralj Zvonimir darovaše samostanu Svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške...). Dakle, svako javno očitovanje, osobito ovako bitno, traži od čovjeka da se deklarira, odredi, definira. Tako se, iznimno svečano i jednostavnom dubinom najfinije filozofije, očituje sveti Pavao. Određuje se kao sluga Božji, pozvan od samoga Neba da bude apostol i pronosi svijetom Radosnu vijest, odavna najavljivanu po prorocima (pa i Izaiji), o Sinu Božjemu, tijelom potomku Davidovu, a Duhom Svetim pomazanom i odabranome od samog Neba, po kojemu je primio milost i mir koje sada kreće nuditi i svima ostalima, u Rimu i mnogo dalje.

To su samo uvodne Pavlove riječi, odabrane za jedno od današnjih čitanja. Crkva smatra da je cijela poslanica pismo koje sadrži Radosnu božićnu vijest. U prvom i u drugom poglavlju ove poslanice Pavao već govori o izgubljenosti svijeta bez Isusa Krista, ali uskoro vraća nadu u rečenici: „Ali gdje grijeh postade većim, tu se milost izli u preizobilju“ (Rim 5, 20). Vjerujmo i mi u to. Podmazuje se kotač koji najviše škripi.

Poslanica Rimljanima uistinu je pismo došašća, i to ne samo onog prvog predkršćanskog došašća, prije rođenja Kristova, nego i onog drugoga, kojega smo i mi dio jer čovječanstvo tek iščekuje ono finalno došašće u kojemu se očekuje ponovni silazak Gospodinov. 8. poglavlje najavljuje da cjelokupno stvorenje ustrajno iščekuje objavljenje sinova Božjih (Rim 8, 19), dan ponovnog dolaska Gospodnjega koji pripravno trebamo čekati radujući se spasenju uz riječi: „Maranatha; dođi, Gospodine Isuse!“

Današnje evanđelje ispunjeno je Izaijino proroštvo. Ono je i ispunjeno obećanje dano Josipu jer na svijet donosi prorečenoga Emanuela, začetoga po Duhu Svetomu i rođenoga od Marije. U ovoj se Radosnoj vijesti prvi put eksplicitno spominje Marija, kći Joakima i Ane, odabrana od Boga za majku Sina Pomazanika, poslanoga na zemlju da bude spasitelj svega svijeta. Ovim evanđeljem neposredno se naviješta nova povijest: Marija će roditi sina, Isusa, kralja svijeta. Odabran za zemaljskoga oca djeteta koje će svijetu donijeti milost i umiren riječima anđela Gospodnjega koji mu je potvrdio da je Marijina uloga sveta i da on treba, prema Božjoj želji, uzeti je za ženu i štiti svoju obitelj od nedaća ovoga svijeta, Josip prihvaća svoju ulogu. Toga trena počinje povijest, a obitelj se potvrđuje kao mala zajednica koja je stup društva (a ova je Sveta obitelj i stup povijesti, uporište svake nade, kamen temeljac svake male skladne zajednice). Tako je dijete Isus, sin Neba, dobio svoju zemaljsku obitelj, u dobru i zlu. Dobio je svoje zemaljske korijene neotkidive od crvene galilejske zemlje, jer je težnja svakoga čovjeka da nekamo (ipak) pripada, da neku kuću naziva svojim domom, a neku zemlju svojom domovinom. Tako je odlučeno da mali kralj svijeta, koji svoju zemaljsku majku već budi javljanjem u trudovima, bude rođen pod zvijezdama iznad Betlehema, u zemlji judejskoj, djetinjstvo provede u Nazaretu, a mladost po prašnjavim putovima Galileje, Judeje, Samarije, te da ga raspnemo u Jeruzalemu da bismo ga ponovno čekali svakoga adventa, radosno i pokajnički – sve do onoga definitivnoga u kojemu će, svečan, odjeven u bijele haljine i okupan zlatnim zrakama svjetla, sići stepenicama od oblaka i doći po nas.

Amen..

.............

Evo, Djevica će začeti i roditi Sina i nadjenut će mu se ime Emanuel-

S nama Bog !

(Mt 1, 23 )



                                                  

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA - RADOSNA


  „Blago onom tko se ne sablazni o mene „

  Mt   11, 2 - 11


„Radujte se u Gospodinu uvijek“

   Fil 4.4

.........

Iz  35, 1-6a. 10
Jak  5, 7-10
Mt  11,  2-11


Razmatranje




Teško je biti strpljiv, šutke i bez puno pitanja čekati muža pomorca da se vrati nakon polugodišnjeg izbivanja, da liječnički nalazi pokažu da je naš voljeni bolje, da napokon netko zamijeti naš trud i talent, da nas Bog pogleda i smiluje nam se... Teško je biti i Job i Penelopa, podnositi samoću i napuštenost, trpjeti duševne boli a ne moći se potužiti, isplakati.

Nije li strpljenje čovjekova najveća vrlina i najteže provediva odluka? Načelno nemamo strpljenja. Lomimo prste, pocupkujemo, zapitkujemo, izlazimo na cestu, provirujemo, zavirujemo... Sveti Ivan Krstitelj, zatvoren u tamnicu, šalje svoje učenike da potraže Krista i upitaju Ga je li On taj koji ima doći ili da čekaju drugoga. Kako to protumačiti? Je li i Ivan Krstitelj, „najveći od žene rođen“, posumnjao u Krista? Je li pomalo izgubio strpljenje, sam i napušten, osuđen u Salominu obijesnome plesu? Je li očekivao da se Isus javno deklarira, očituje, djelima dokaže svoje božansko porijeklo? Je li Ivan posumnjao u ono što je sam naviještao po Jordanskoj pustinji – da je Isus iz Nazareta Mesija kojemu on nije dostojan obrisati prašinu sa sandala? Ili je možda njegovo pitanje retoričko? Možda i taktičko? Možda i „pedagoško“, postavljeno u namjeri da svoje učenike suoči s Gospodinom, da ih On osobno uvjeri u svoju „odabranost“?... Isus mu ne odgovara izravno, eksplicitno, nego indirektno: slijepi progledaju, gluhi čuju, bolesni ozdravljaju, mrtvi ustaju.

Isus je neizmjerno volio svoga rođaka. Nazvao ga je najvećim od svih proroka, između svih od žene rođenih – apsolutno najznačajnijim. Ivan je posve bio predan svome nebeskome poslanju i zaduženju – biti glasnikom koji valja pripraviti put pred Sinom Božjim. On nije trska koju vjetar njiše. On je čovjek čvrstog karaktera, čovjek koji stoji iza svojih odluka i riječi, čovjek iznimne predanosti i vjernosti, neumoran u provođenju svoga poslanja. Mnogima je bio čudak u svome asketizmu i eremizmu, nerijetkima čak luđak koji ne prestaje bulazniti o konačnome dolasku Pomazanika, Spasitelja, Otkupitelja grijeha. Usamljen, izoliran, odjeven skromno u devinu dlaku, opasan kožnatim pojasom, jedući skakavce i divlji med, Ivanu nije trebalo ništa do li javnoga mjesta s kojega je neumorno naviještao dolazak Spasitelja. Mekušaste haljine, kako ih Isus naziva, bile su rezervirane za dvorske ljude, razmažene izdanke kraljevskih loza kojima ni luksuz nije donosio zadovoljstvo. Ivan Krstitelj bio je pun kreposti i vrlina, pomazan Duhom Svetim i posve posvećen svome zaduženju, prva zraka koja se probila kroz olovne oblake da navijesti vladavinu sunca koje izranja na novu, mladu, orošenu zemlju. Ivanovo pitanje „Jesi li ti Onaj?“ postalo je pitanje svijeta i vijeka, najučestalije pitanje iz stoljeća u stoljeće. Isus ne odgovara: „Da, ja sam taj“, nego upućuje na vidljive znakove svoje svemoći. Što je još potrebno? Onoga kojega ti opipljivi znakovi i niz svjedoka ne uvjere u božansko porijeklo Isusa iz Nazareta, ionako nikada neće povjerovati jer nije u toj milosti, jer se na njega nije izlio Duh Sveti i blagoslovio ga darom prihvaćanja Krista kao Spasitelja. Upravo zato Isus kaže: „Blago onome tko se ne sablazni nada mnom!“ Time nam otkriva da je onaj koji vjeruje – u izravnoj Božjoj milosti. Blago, dakle, nama jer vjerujemo!

Ivan Krstitelj, vox clamantis in deserto, strpljivo je čekao, naviještao i – napokon – dočekao Spasitelja. Kao što ratar strpljivo čeka kišu kako bi mu urod bio što obilniji, i nama se valja strpiti do dolaska Gospodnjega, tako nam u poslanici poručuje sveti Jakov, i nastavlja: „Evo: sudac stoji pred vratima. Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.“ Neka nam, dakle, uzorom bude i prorok Izaija koji nas u današnjem prvom čitanju također priprema za dolazak Gospodnji. Doduše, ni Izaija ni Jakov (a ni Ivan Krstitelj, Isusov vršnjak) ne govore o Kristovu rođenju – a to je jedini dolazak na koji sada mislimo. Obojica govore o konačnome dolasku, o Gospodnjoj „naplati“, o Gospodinu kao sudcu... Naravno, i nama je misliti na taj finalni susret, na „onaj dan“ o kojemu govorimo od početka nove crkvene godine, no sada se ipak ponajprije veselimo djetetu koje će uskoro proslaviti Betlehem. Padaj s neba, roso sveta, na štalicu koju će blagosloviti najljepši zvuk na svijetu - zvonkiji od cimbala, mudriji od harfe, ljupkiji od lire – dječji plač.

Amen.




 ..........



                                                     

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA






……….
Glas viče: Pripravite Jahvi
put kroz pustinju.
Poravnajte u stepi
stazu Bogu našemu.
Nek se povisi svaka dolina,
nek se spusti svaka gora i brežuljak.
Što je neravno nek se poravna,
strmine nek postanu ravni,
Otkrit će se tada Slava Jahvina,
i svako će tijelo vidjeti,
jer Jahvina su usta govorila
(Iz 40, 3-5)

………..

DOĐI, GOSPODINE ISUSE

Iz 11, 1-10;
Rim 15, 4-9;
Mt 3, 1-12



Za odlomak iz knjige proroka Izaije koji se danas čita sam je Isus rekao da se ispunio u njemu. Isus je taj obećani Mesija koji će donijeti mir i pravdu. Međutim, ovaj nas odlomak i zbunjuje jer govori o miru kojeg mi još uvijek nismo svjedoci. Kako je onda Isus došao ako mira na zemlji nema? Čini nam se da je zapravo danas još gori nemir prisutan u svijetu nego što je to ikad prije bilo.

Toliki su se ratovi dogodili, ali zapravo najgori ratovi još uvijek bukte. Otvoreno se ratuje protiv nerođene djece i taj rat svakodnevno ubire svoje žrtve. Mnogi pravednici su također žrtve jednog drugačijeg rata. To je rat protiv svakog dobra. Ratujemo svi skupa za duše naše djece. Gledamo kako ih danomice žele ukrasti oni za čije namjere nismo sigurni. Ratujemo protiv odgoja koji nije zdrav za duše naših mladih, a ratujemo i za očuvanje naših obitelji. Više nego ikad prije želimo da Isus okonča zlo koje se raširilo.

Pitamo se kad će konačno doći toliko željeni mir. Potreban nam je mir između nas i Boga, između nas i naših bližnjih. Ne želimo mrziti, osvećivati se i biti daleko od onih koji su nam tako blizu. Želimo voljeti bez straha da ćemo biti povrijeđeni i biti odani bez straha da će nas netko iskoristiti. Želimo udahnuti punim plućima i dotaknuti nebo našim dušama. Više nego ikad potreban nam je Mesija, a živimo kao da mu se ne nadamo. Izgleda nam da do tog konačnog mira moramo još čekati. Sve do njegova drugog dolaska.

Ivan Krstitelj nas vraća u našu realnost. Upozorava i opominje kako se moramo pripremiti na Kristov dolazak. Njegove riječi su aktualne i danas. Djecu onog vremena je pozivao da donesu plod dostojan obraćenja, a mi ne smijemo prečuti njegov poziv. Strašno zvuče njegove riječi o sjekiri koja je već položena na korijen stablima. Stablo koje ne donosi ploda posjeći će se i u oganj baciti. I ovdje vrijedi onaj poziv da se požurimo poći u njegov počinak dok traje ono danas. Poziv je to na svakodnevno obraćenje, na svakodnevno nastojanje oko dobra.

Puno smo puta čuli ovo evanđelje i mnoga druga pa nas gotovo ni ne dira. Kao da nas se ne tiču prijetnje izrečene u njemu. To je za neke druge, nije za nas. Mi smo se i tako već davno obratili, već davno krenuli za Isusom i njemu predali svoje živote. No bit ćemo suđeni po plodovima, i ovdje nam evanđelje jasno kaže. Reći će nam, isto tako, da će jedan sijati, a drugi žeti, ali sijemo li dovoljno zauzeto? Jesmo li se dovoljno angažirali?

Pitanje je to koje postavljam ponajprije sebi i, na neki način, glasno razmišljam. Želim li zaista da Isus što prije ponovno dođe ili želim da još malo pričeka jer imam neke svoje planove? Hoće li naći Isus vjere kod mene kad ponovno dođe? Shvaćam li dovoljno ozbiljno njegove riječi koje su nam sačuvane u Svetom Pismu?

Vrijeme nas došašća ponovno poziva da se vratimo nekim posve jednostavnim, a gotovo zaboravljenim djelima i molitvama. Čitajmo Bibliju i živimo ono što nam ona preporučuje. Oprostimo i zatražimo oproštenje. Odrecimo se nečeg što jako volimo i na što smo možda malo i navezani. Podijelimo ono što imamo s potrebnima, dajmo drugima čak i ako će to značiti da ćemo se odreći onog što nam treba. Drugim riječima, nemojmo darovati samo svoj suvišak.

Vrijeme došašća je i radosno vrijeme, jer nas veseli blizina Isusova dolaska. Očekujmo ga doista radosno, bdijući u nadi. Da, on jest strogi i pravedni sudac, ali to nas ne treba plašiti. Nastojmo oko dobra pa će nas naći pripravne. Budimo poput mudrih djevica koje svakodnevno pune svoje svjetiljke uljem. Donesimo malo svjetla u ovaj svijet koji vapi za istinskim sjajem. Neka se u nama nikad ne ugase svjetlo nade i radost vjere pa će Gospodin moći i po nama biti prisutan i doći u ovaj svijet. Pripravimo Gospodinu put u srcima ljudi koji su nam blizu. I recimo zajedno: dođi Gospodine Isuse.

s. Barbara Bagudić OP



....................









VISOM LETEĆ




Visom leteć ptice male
našem domu zapjevale:
srca gore, evo zore.



Kore one lijene ljude,
dozivlju ih, od sna bude:
srca gore, evo zore.



Grijehe svoje oplačimo,
dušu ljijepo očistimo:
srca gore, evo zore.



Kraj nek bude svakoj zloći,
Sin će Božji k nama doći:
srca gore, evo zore!

Već ga nosi mila Mati,
ona će ga nama dati:
srca gore, evo zore!



Zdravo, puna svih milina,
kličimo joj iz nizina:
srca gore, evo zore!




                                                                      
                                            

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA




Iz 2, 1-5
Rim 13, 11-14
Mt 24, 37-44


Razmatranje




Noć poodmače, dan se približi!

Čitanja 1. nedjelje došašća nas potiču da sveto adventsko vrijeme provodimo u duhu obraćenja, čestitosti života, u pravednosti i ljubavi, a ne u razuzdanosti koja vodi propasti. Da hodimo u svjetlu, što znači život, sloboda, prisutnost Božja, a ne u tami, što je znak grijeha, propasti, smrti. Simbol tame i svjetla, noći i dana, je opće iskustvo i zlatna nit današnjih čitanja.

Došašće nas podsjeća na dolazak Gospodnji. Za njim su čeznuli pravednici Starog zavjeta. Gospodin je došao i svojim utjelovljenjem našu bijedu, grijeh, ništavilo ugradio u svoj božanski život. I pozvao svakog čovjeka da uđe u to područje spasenja i božanskog života. A to nije lako čovjeku kojemu je pogled zamagljen površnošću, ruke zauzete s beznačajnim stvarima, srce predano neurednim požudama. Naše vrijeme sliči vremenu ljudi prije potopa - "jeli i pili, ženili se i udavali", nisu prihvatili poziv Božji i dođe potop i sve odnije.

Gospodin danas poziva da se odlučimo za svjetlo, za spasenje svojim obraćenjem. "Hajde, dome Jakovljev, U Gospodnjoj hodi svjetlosti", Izaija i nama poručuje danas. Još snažnije apostol Pavao: "Odložimo djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. I sam Gospodin: "Bdijte", "Budite pripravni, jer u času kad i ne mislite, Sin čovječji dolazi."

Međutim to nije neko tjeskobno iščekivanje dolaska Gospodnjeg. Sva tri čitanja govore o svjetlu, o rađanju novog dana, nove godine, o radosti i životu.

U prvom čitanju veliki pjesnik Izaija snažnim rječnikom opisuje nam brdo Sion. Svijet je obavit tamon, ratovi i smrt u njemu hara, mačevi isukani, zemlja natopljena krvlju. Samo iz jednog brda zrači tajanstveno Božje svjetlo. Svi narodi i plemena stječu se i bodre jedni druge: "Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju." Bacaju ubojite mačeve i kreću sa svih uglova zemlja prema Jeruzalemu uz pjevanje psalama. Riječ Gospodnja naviješta i ostvaruje konačni pravdu, blagostanje i mir, božanski Mir.

I Gospodin u maloj prispodobi o domaćinu i lopovu, sažima bit eshatološkog govora. Svaki dolazak Božji u naš život i u ljudsku povijest, slobodan je tajanstven. Ne može se taj trenutak unaprijed izračunati, pa ni našim najsuvremenijim računalima. Potrebno je biti budan, ne ravnodušni i tupi. Oči budne, uši pažljive. Kršćanstvo sivo i ravnodušnom suprotstaviti živu vjeru, žarku ljubav i radosnu nadu u dolazak Gospodnji.

Pavao govori što moramo činiti. Noć označuje sve ono ružno, nečisto, nemoralno u našem životu. Ta noć za kršćanina mora "poodmače". Dan je nastupio, ozračje svjetla, Gospodinove prisutnosti, svijetli znamen čestitosti, čistoće, unutarnjeg sjaja.

U pripjevnom psalmu imamo poziv da se pridružimo mnoštvu hodočasnika koji uzlaze radosni i spašeni u Jeruzalem, na Sion, u Dom Gospodnji, znak Crkve koja nas vodi iz sadašnjosti u vječnost, u visine, k Bogu. Ima u svijetu nasilja, pljačke, terorizma, ratova, trke za lagodnim grešnim životom, za lažnom slavom... Ali ima i ljubavi, istinskog života i mira koje nam je Isus Krist stekao i spreman je uvijek da nam na životnom putu bude naš supatnik i suputnik, koji nas nikad ne ostavlja i ne napušta. 

Došašće, poziv je da se opredijelimo za svjetlo, za život, za Dan Gospodnji, za Krista, za Boga.


........

 "Bog se počovječio, da se čovjek može 
pobožanstveniti"


Sv. Augustin 



SJEĆANJE NA ŽRTVU VUKOVARA I ŠKABRNJE 1991. - 2013.

                                     
                                               





Vukovar


Jedan grad

na obali rijeke

ponosan a plače
u duši kao dijete
jer sjeća se
veselih sunčanih dana
prepunih trgova ljudi
dječjeg smijeha i galama

ali sjeća se najviše
srušenih domova od granata
posljednjih ispraćaja suza i boli
prokletstva strašnog rata

i pamtit će zauvijek dan
kada razoren do temelja je bio
okupan krvlju suzama i ponosom
slobodu svoju i Hrvatsku je snio

Vukovar danas ponosan i plače
kroz suze djeca i žena
za branitelje sve koji su pali
za sve one kojih nema

Vukovar danas ponosan plače
suze i bol ne odnosi rijeka
mnogo je tanjura postavljenih na stolu
ali nema onih koje tanjur čeka

Vukovar grad
na obali rijeke
ponosan a plače
u duši kao dijete 


N.N.

………


NOĆAS SAM SNILA
....
Noćas sam snila 
Da su djeca došla
Vidjela sam kraj prozora su prošla.
Najstariji progovara:
"Otvori nam majko stara“
Brzo sam potrčala i vrata otvarala
Mog sina za ruku fatala ... 
Tine, Tine mili
Pa tebe su četnici ubili.
To te Isus oživo ko Lazara.
Jeste majko mila dao mi krila. 
I nema sina moga. sine … 
Tine, sad si bio  
Kud' si mi se skrio.
A možda je drugi po redu.
Možda je moj Mijo.
Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila
Majki nije puno bilo.
Vi ste bili meni i desno i lijevo krilo.
Javi se sine majci svojoj.
Nema ga
Možda je treći po redu. 
Možda je moj Ivo 
Što je u Dunav skočio.
Ivo, Ivo, Ivane ljute rane
Jel'te odnesoše nebeske visine,
Dunavske dubine.
Majka te sine traži
Sad si bio
Kud si mi se skrio.
Da bol ublažim.
Možda je četvrti po redu
Moj Mato – moje zlato.
Tumaram, hodam po hodniku
Od vrata do vrata
Pa nema moga zlata.
Ja udarim susjedu na vrata 
Susjed brzo zbori 
Pa mi vrata otvori
"Ajd' u sobu majko stara
Nisi ništa snila“
"Jesam, susjed“
Djeca su mi bila
Kud su se skrila.
"Ajd' u sobu – zbogom i laku noć“.
Ja osta sama 
U slike gledajuć
I misleć kud ću sada proć!
Djeco moja
Sokolovi mili
Kud ste mi se skrili
Pa sad ste bili …

Majka Hrabrost, Kata Šoljić ( 1922-2008 )
.......



..Ovud čelik je orao zemlju, 

Ovdje u vatri su stajali divi

Danas što ispod humaka drijemlju.

Oni su mrtvi - al' priđite bliže;
Vidite tračak taj bljedi i fini;
Čudo to svijetlo, što s groba se diže;
To ideali su besmrtni njini.

Vidjeli ste ih - Te turobne humke;
Rake heroja,
Što mrijeti su znali.
Pođite sada, al pođite šutke!
Znajte da oni i za vas su pali ..

Fran  Mažuranić ml.




Bojovnikov epitaf
......
Nemoj me nikada zanijekati brate
Niti se stidjeti ove svete stijene!
Ja sam umro za Hrvatsku i za te,
Ti živi Hrvatsku i živi mene!
......
Ante Nadomir Tadić Šutra


..................

U sjećanje na poginule hrvatske bojovnike .




.......




(Fotografija preuzeta s www.ezadar.hr)


ŠKABRNJI U SPOMEN


Koračam polako k'o avet u noći
Samo jecaj vjetra me prati u tišini
Dok granje vihori, to granje života
K'o gavrani crni, misli mi se jate.
Svud oko mene - bogečko groblje
I lebde zrakom ti mirisi prošlosti
Niotkud tračka svjetla u toj dolini
Dolini sjećanja, dolini suza i boli.


Mrak se crni na ovu dolinu spusti
Sve purpurne cvijetove zakri u čas
Zakri i male zakrvavljene ciklame
I NAŠIH MRTVIH SOLDATA LIK.
I dođoh ja do te kuće kamene stare
A u njoj stiha plače starica slijepa
U rukama čvrsto svoju krunicu stišće
Al' suze ne teku već sve su isplakane.


I dim tad osjetih.sa kućnog ognjišća
Ognjišća toga - DOMOVINE moje
Slike se nižu, te slike užasa i strave
Ruke četničke vidim do lakta krvave.


Srce mi ludo tad u grudima zakuca
I kao da taj čas nekud iskočiti želi
Ne boj se Škabrnjo, topli moj Dome
Izustih tad glasno - ja u bolu svome.
Visoko, visoko sad naš barjak vihori
Sretna si Škabrnjo sloboda nam je tu
Postojbina bila oduvijek si HRVATA
Oduvijek si značila Ti znamen za nju.


HRVATSKI Dome Tvoj sin će doći
Izgradit će on opet tu ognjišće svoje
Dječji cvrkut  će razliti se zrakom
Zrakom i dolom ŠKABRNJE moje.


Vladimir Biondić ,vladimir@alfaiomega.hr
...............




«Svaka svijeća jedna sjena, jedna duša koje nema. Jedno dijete, jedna žena, starac, borac koji ih nema. Ostale su uspomene, sadašnje i prošlo vrijeme. Ostala je rana ljuta, da se sjetiš teškog puta.

Ostala je suza slana, mladost naša pokopana.

Ostalo je mnogo toga, nikad ne izrečenoga.

– Za naš Vukovar i Škabrnju !


Da se oprosti ali nikad ne zaboravi ! "

Pater Luka Rađa

...........

Poginuli HRVATSKI VITEZOVI  i nedužno stradali civili počivali u miru Božjem !



...............................



"KO DA OPET ČUJEM TOPOVE

Nekad tako sijećanje me
vrate u tu jesen 91
Kao tamne sijene što me prate

 dok se bijes sa tugom 
 u suzama hrva

vidim opet one momke iste 

zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
srca velikog i duše čisti
nisu htjeli tuđe
 branili su svoje

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se

 onih što su život za te dali 
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto

Vatre rata sad  su ugašene
razišao se dim na zgarištima
jesu li sve bitke dobivene
ili ih braćo još prednama ima

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
 onih što su život za te dali 

dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto. "




Tko nije imao priliku proživjeti pakao rata na vlastitoj koži, taj teško  može shvatiti  i razumjeti svu proživljenu patnju i bol  moga naroda.



Dok god sam živa odzvanjat će mojim umom  stravična rika topova,  sveg ostalog oruđa i vapijući krik do neba grada heroja Vukovara  u trenutku pada.



 Ne ponovilo se stravično zlo nikada više   hrvatskom narodu, ma gdje bio, i bilo kojem drugom narodu. 

Jer, rat, nije nikomu brat!


                                            ..............................

                                            "...vidim opet one momke iste 
                                            zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
                                             srca velikog i duše čisti
                                                     nisu htjeli tuđe
                                                      branili su svoje....."






                             Hrvatski Vitezovi i Junaci Domovine,

                                                          vječna Vam slava i hvala !