U TOJ PRIČI
U toj priči velikih nema, ako i jesu
- veliki su dok bivaju maleni.
U toj priči malih nema - jer sve su
dali od sebe, duše odagnali sjeni.
Pa ipak naracija likovima gori,
pa ipak karakternost im jaka pluta.
Pa ipak istina čistoćom zbori
- u lutanju kojem nitko da zaluta.
Ni jakih nema jer jakosti svoje
od sâma sebe skrivene im bile.
Ni ponosa nema, oholosti koje -
ko strano tijelo nekud bi se krile.
U legende srasli - vječnost bi snile.
Zar dobrote ljudi tek u priči se zbile?
JESEN ŽIVOTA
Kad lisje na stablima mrije, žuti.
Kad ostarjeli ljudi sa štapom hode.
Kad ogoljeli tanani vrbini pruti -
zrcale se zlaćano bistrinom vode.
Jesen života neprimjetno stiže,
priroda diše zôvom mirovanja.
Nešto snu, drugo i smrti je bliže
vrti se u vječnom krugu nestajanja.
Tako od proljeti života - k jeseni -
koraci nas vode kroz neznane pute.
U zimu ćemo ući i hladni i zdeni
s nevidnjom staze - magle je mute.
Bivamo mi kad nas više i ne biva
ko tajna svemira dušu da nam skriva.
NEKA SNAGA
U meni leži neka snaga,
u meni pribrana neka sila.
Ja je berem sa svakog lica draga,
uzimam je sa svakog bića mila.
Moć neka duh mi samo snaži,
razbor neki u meni cvjeta.
U ljepoti bića ona izvor traži,
kao pčela pelud od cvijeta do cvijeta.
Mile Prpa