GROZDULJAK GROŽĐA
Grozduljak grožđa sad u mojoj ruci,
i osa sa njeg sladežom se hrani.
Zuji ih uokolo i više, ko sitni buci,
kao uroj pčela na nekoj grani.
Grozduljak grožđa – bobice zrele,
zlaćan odsjaj sunca one su brale.
Usne bi ih rado sad odmah jele,
- zar ustima slador već ne dale!?
Na trsju još mnogi grozduljci vise
s rumenilom lisja ko uresi da su.
Pogled ih bere, ništa ne skri se.
Ljepotu im ploda i oči požudom pasu.
Grozduljak do grozduljka svuda visi
- slador ti i u duši, ako plemenit ti si.
NA TRPEZAMA NAŠIM
Na trpezama našim, trpezama duha –
slastica mnogo posvemašnjeg jela.
Košarica voća i košarica kruha,
sijaset hrane kao gozba cijela.
Nudimo sebe u ovakvom izdanju,
nutrinu duha kao jastva sama.
Neshvatljiva u nekom našem sanju,
dolinom života tkanom zabludama.
Na stolu umijeća, životne vještine,
i zla i dobra što životom tkali.
I sva djela što nam ime tvore, čine,
i sve što uzeli i sve što dali.
Na našim trpezama, na gozbi duha,
tek naše duše bez tjelesnog ruha.
Mile Prpa