NAGOVJEŠTAJ PROLJEĆA

Prvi ovogodišnji procvat  cvijeta  narcis. Iznimno dražestan i vrlo  drag  cvijet, jer nagovješta  prispjeće  najdražeg mi godišnjeg doba, proljeća.

Sopran slavuja

Sopran – neki biglisaj se čuje,

jutro se budi šumarkom snenim.

Grlašce malo, a melodije bruje,

tek odraz zore nebom rumenim.

I sve pjevno, kor slavuja glasa,

simfonija u uhu oštrinom prede.

Ljestvica tonska lisjem se talasa

i odbija jekom o kamne grede.

U duhu mi sanje, pjevnost ga krasi,

ko najljepše glazbe titraju strune.

Srce mi drhti, trepere mi lasi,

blaženstvo bukti, arije ga pune.

Ne smetati mene glasom ljudi,

dok pjevom slavuja, zora mi rudi.


Moja polja


Moja polja, da li ste i sad u cvatu,

vrulj potoka tamo grgolji li i sad?

Iznad zelenih žita, vi ptice u jatu,

lahor lagan, krila puni li vam tad?

Moja žita, zelena žita već zru;

 zob, ječam, proso, raž i pšenica ta.

Izvori poljski još uvijek mi vru,

- već neznan kad tamo prošećem ja.

Stazama u gaju kročim li krokom,

ili livada cvjetna ponese li me sva.

    Napasam dušu, sve ubirem joj okom,

 i hranidbom tom nahraniti me zna.

     Idite stazom tamo gdje dragost cvjeta

 -  u mirisni opoj dolazećeg ljeta.


Za ljubav glasam


Za ljubav glasam puninom svoje duše,
za prezir prema svemu što njom ne plâvi.
Ne vjetrom, orkanima ona puše

 - u meni ta ljubav već uragane pravi.

Ja srnu ljubim u zelen gori toj,

vrulj potoka što kroz kamenjar gre.

I prirodu svu u zagrljaj stavljam svoj

 - i najdivnije u sebi što sanjam sne.

Slobodarski svaki u ljudima poj,

nutrinom mojom napasa se, gori.

I kad zazuji zukom taj pčelinji roj

- zanos mi života tek ushićeno zbori.

Malodušnosti da mi nadu tare,

ja to ne dam – svud moje ljubavi žare


Tuga


Vlada li sad tuga ljudima svima
ili me tako ponesla neka sjeta?
Ili u njojzi i razložnosti ima 
- kao bol za nekim, ko neka pijeta.
Da li žal biva ili je opće stanje
što duhom ljudi posvemašno plini?
No, postoji i drugo ljepše zdanje

- radost se zove, tako mi se čini.

Dragost! U svakoj tuzi i nju traži,

ali i tuga biva u nadi skrita!
u slabosti kojoj sama sebe snaži!

Bol u tebi zar s lica ti se ne čita?

Ne, ne dajmo patnji da ovlada s nama

-   grijeh nije u sreći, u ljepotama. 


Tko sunce ljubi


Tko sunce ljubi, ono ga i grije,

i sam je oganj, tko toplinom žari.

Tko u nebo gleda, nebo ga i mije,

i sam je nada što i druge dâri.

Tko sije dragost, drag je svima,

i sam je ljubav, ah, koja jaka!

Tko hladnoćom zrači i sam je zima,

nutrinom mu duha odbojnost svaka.

Tko sanak voli, njime i sniva,

i sam je sanjar - pustite mu snove!

Tko život ljubi obljubljen biva

- od živuće svake dragosti ove.

Traži sama sebe u ljubavi kojoj

- otkrij što se zbiva i u duši svojoj!


MENE ZOVU 


Mene zovu moja stabla, smreke,
moje vrbe, moje trave, raži.
Mene zovu lipe, breze meke,
zov taj ćutim, duh ga samo traži.


Mene zovu brijesti, bori,
jablan gordi u visine diže.
Gladim bukvu, javor žarom gori,
akacija mirisom mi stiže.


Kesten, kesten sav mi dušu uze,
zanosom mi orah nosne draži.
Vitka jela nagnala mi suze,
snagom svojom platana me snaži.


Mene zovu palme, omorike,
pinija me svojom smolom lijepi.
Četinjara naviru mi slike,
hladovinom svojom hrast me krijepi.


Ti čempresi me vitki njišu,
koštela me od djetinjstva krasi.
Rosnim jutrom masline mi dišu,
dunja moja šapatom se glasi.


Dud me bijeli nosio na grani,
svuda trešnja rascvala mi draga.
Cvjetni badem dušu već mi hrani,
lahori mi klen, jasika blaga.


Smrič, ariš, smrdljika i drijeni,
jesenjača, javorika i joha.
Zove šuma, uzdisaji njeni,
zove dahom, dahom iz duboka.


Stolist, zanovijet i tisa –
u plamencu žarom, žarom gorim.
Jarebika, lovor, zove tamarisa
da se s njima ja za život borim.


Mile Prpa 
______________________
Ma baš me privlači da legnem u trave


kad legnem u trave sočne
zelene nevine
i sklopim oči
zadnje što ću osjetiti
bit će njihov miris blag
(jer najljepše mirišu zgnječene
zgažene vlati)
okus crnice na usnama
nježna pjesma kojom kos doziva družicu
i poljubac sunca u zatiljak
(kronologija besmislenog posrtanja
kroz druge neke šume
beskrajne
sa stablima betonskim
s gušticima zakonskim
s močvarama zlobe neprelaznim
sa zvijerima što trampe kruh za dušu
a ako ne dam dušu grizu grizu tijelo)
bljesnut će mi u trenutku kroz mozak
i spalit ga kao munja dobrostiva
koja zaborav donosi
kad prođu godine
na toj skrivenoj šumskoj čistini
nikakva se čuda neće događati
ali će šafran tratinčica
različak i snježnica
bujnijim cvatom
a cvrčak i kos baladama nježnijim
uzvraćati mi ljubav
od proljeća do jeseni
do proljeća do jeseni


Ivica Smolec, 2008/09.