MOST NA RIJECI BOSUT

NA MOSTU

Na mostu stojim preko vode neke,

dubno gledam dolje, sve brzakom, teče.

Uspomene u duhu ja pribrah daleke

-  pobuda me tače ili mi i reče.

Djetinjstva se sjetih – mlađahno biće,

što duh mi u njem prebivao tada.

I danas to isto klati mi se žiće,

i ponor poda mnom, ali mi se ne pada.

Ta rijeka neka teče, grgolji i kulja,

niz korito kamno, nek sve pere

slapovima bijelim ili snagom vrulja.

I vode uspomena mojih se krote,

buk poda mnom hukti, snagu stere

-   ko divlja rijeka i duh mi se ote!

KAD RIJEKA

Kad rijeka u izvoru mutna, ona

nikad se ne bistri i mutnoćom plovi.

Ako u njemu čista bistroći je sklona,

makar pritocima i nečistoću lovi.

I čovjek na vlasti ako mutan biva,

on je kao rijeka kaljuže puna.

Narodom cijelim ta prljavština se sliva,

mutnoćom je čini ta vlast mu i kruna.

Ako bistrini umnog vlast se dade,

svjetionik mu na čelu svjetlošću zbori.

Sav narod ko svijeća što svjetlost imade,

plam ljubavi i dobrote svud se tvori.

Plamom ljubavi, vatra narod mu grije

- za vođu srce svako udara i bije.

K BUKU VODA

K buku vôda nekih, duh me ponese,

k poletnom padu slapova im bijelih.

K prštećim rosama što se krijese

-   k buku vôda u snovima htjelih.

I kad râsapi sitni duge tkaju,

i kad vrulj vode grgolji kâmom.

I kad zapare zrakom titranjem traju,

i kad nešto huči i u meni samom.

I kad kamena greda nadvila se krilom,

i kad raslinje na njoj prženo žarom.

i kad sunce pali, stišće, presa.

I kad krvca me kroti, lupa bilom,

i k buku vôda – sve titra li jarom.

I sve mi se vrti, ritmom sve zaplesa.

DIVLJA RIJEKA

U nama teče neka

divlja, divlja rijeka.

Ona teče, ona hlapi.

U nama su neki slapi.

U nama je i buk

njenih slapova huk.

U nama je i zvuk

njenih ptica muk.

Kad ta rijeka kulja,

kad ta rijeka vrulja, grotla

teku, teku slapovi mulja

iz našeg uma, iz našeg kotla.

Tad su u nama i zvuci, huci, buci.

Ali kad ta rijeka krulja, vrulja, mulja,

krotla, grotla

-         bez huka, bez buka, u zvuku muka,

u muku zvuka i bez šuma,

sve se natrag vrati u ponor našeg uma,

u ponor našeg kotla.

Kad ta rijeka mulja, krulja, vrulja,

bez huka, buka, šuma – u ponor uma.

Mi više nismo mi!

-         Mi smo rulja, rulja!

Samo rulja!

DRUGA OBALA

Prijeđimo na obalu
–        na drugu
valnu dužinu
u duhu!

Ovdje sve je strano
uhu.
Prijeđimo na obalu
drugu!

U našem sluhu
nastao je ptica muk. 

U našem lugu
izgubio se
slapa huk.

U tom krugu
ne vidimo dugu,
ne čujemo vjetra zvuk.

Prijeđimo na obalu
drugu!
Ovdje sve je muk.

U našem dugu
vrtimo se u krugu.
U našem sluhu
ispraznost ječi u uhu.

Prijeđimo na drugu
valnu dužinu u duhu!

Drugu valnu dužinu
u duhu.

Mile Prpa