"KRIŽNI PUTOVI HRVATA JOŠ UVIJEK BEZ ZNAMENA"-BOŽIDAR RUČEVIĆ

Zemun – Bleiburg - Zemun Križni putovi Hrvata još uvijek bez znamena Je li konačno došlo vrijeme da se znamenima označe  sve jame i grobišta iz doba komunističkog zločinačkog  terora, i to prvenstveno prema Hrvatima?!  Ovo štivo svjedoči o manje poznatim nedjelima kroz nekoliko crtica kakvih je tijekom II. rata i njegova poraća bilo na desetke tisuća diljem domovine Hrvatske. Zločin u Kočevskom Rogu Taj i mnogi drugi zločini od II. svjetskog sve do Domovinskog rata su se  zbili u režiji ratnog zločinca Sime Dubajića (1923.-2009.) što i on javno  priznaje i opisuje u autobiografskoj knjizi "Život, grijeh i kajanje - od  Kistanja do Kočevskog Roga".  Prestrašno je da je taj megazločinac umro u starosti bez  kazne za svoja zlodjela. Da je on bio samo jedan?! Danas mediji  svekolikom puku hrvatskom otkrivaju svu  tragediju, kojom nam pretežito srbokomunisti  i njihovi slugani u prošloj državi u ime  pravednog antifašizma podmetnuli svoju boljševiziranu strahovladu.  Pravda je spora, ali dostižna! Nadsvođu sličan spomen na pokolj pretežito Hrvata u II. ratu na Kočevskom rogu u Sloveniji Stoga je naslov ovoga štiva tek metafora svim Scilama i Haribdama koje su do slobode 1991. i Hrvatska i Hrvati morali proći, i to osobito  od sredine XIX. stoljeća od kada su neki naši uglednici, dobronamjernim Strossmayerom nadahnuti, pokušavali ostvariti ravnopravnu i poštenu  suradnju s istočnim raščansko-vlaško-srpsko-četničkim susjedima,  a što se pokazalo , nemogućom misijom.  Posljedice takvih loših procjena i danas traju, iako još i iz toga ili tome bliskog doba imamo jasna upozorenja nekolicine hrvatskih uglednika  Blaža Lorkovića (1839. – 1892.) koji u Naše gore list 1865. piše lucidni esej Hrvati i Srbi te jezgroviti članak Milana Kerdića (1856. – 1900.)  u Posavska Hrvatska 1894.  Hrvati, budite samo za Hrvate! Njihove u pučanstvu premalo poznate  zapise treba i sada i uvijek čitati i pamtiti – ako mislimo opstati?! U srpskoj povijesnoj misli na temeljima mitova i laži te uz punu i stalnu  potporu svoje crkve iznjedrena je genocidno-hegemonska politika.  Ta politika traje od željenih počela crkvene samostalnosti iz XIII. i  XIV. stoljeća, da bi se sredinom XIX., i to pri naziranju svoje konačne  autokefalnosti, koja je u kanonskom smislu dobivena tek 1879. - razvila do neslućene velikosrpske  zle potke s ciljem stvaranja  Velike Srbije na uštrb teritorija i biološkog bivstva  susjednih naroda, a posebice Hrvata.  Od uputa Vuka Karadžića 1836. – Svi i svuda Srbi, preko onih Ilije  Garašanina 1844. - Načertanije: Program spoljne i nacionalne politike  Srbije te memoranduma Ljubomira Stojanovića  i Aleksandra Belića  Carskoj Rusiji 1915. - Suvremeno srpsko nacionalno pitanje do   Stevana Moljevića 1941. - Homogena Srbija kao i Čosića  sa  skupinom akademika 1986. - Memorandum SANU - u svekolikom  srpstvu razvija se nevjerojatna mržnja prema svima i svakome!  Srbi to u svojoj historiografiji ne prikrivaju i o tome snažno lobiraju  svijetom, ne libeći se neistina što i spomenuti akademik Dobrica  Čosić prije par godina u tisku potvrđuje: Ratove smo obično gubili,  a onda lažima dobivali više nego da smo u njima pobijedili.  Sve to rezultiralo je stogodišnjim neviđenim zločinima nad  Hrvatima i ostalim nesrbima. Od bezbrojnih dokaza o tome ovdje tek primjerice, i to: 1914.  u hrvatskom srijemskom selu Surčinu srpska vojska u povlačenju pred austrijskom vojskom čini: bjesomučno klanje i ubijanje muškaraca,  čak i onih koji napustiše austrijsku vojsku prebjegavši na srpsku stranu,  te istovremeno u tom tada još hrvatskom selu provodi i užasno silovanje  djevojaka i žena do smrti; 1918. na Trgu bana Josipa Jelačića na Krvavi  četvrtak u Zagrebu  angjelinovićsrbožandarskom strojnicom nasumice  se ubijalo razvojačeni puk i građane, koji su u raspadu carstva po I. ratu zahtijevali slobodnu Hrvatsku kao i mnogi drugi narodi toga područja; u  vrijeme versajske Jugoslavije: 1928. ubojstvo hrvatskih vođa u  beogradskom parlamentu; 1935. Sibinjske  i Ruščičke te 1937.  Senjske i koje sve ne žrtve, a sve to samo radi toga što izvjesiše narodni barjak crven-bijeli-plavi i što dignuše glas i ustaše protiv  velikosrpske diktature ili kao u Senju iz žandarske zle obijesti bez ikakvog povoda. Tako i raščani i prečani sustavno rade i danas promičući protivljenje našoj proslavi Oluje i Dana pobjede - istovremeno utemeljujući novu  lažnu mitomaniju  o istjeranom narodu sa šireg područja Knina 1995., i to od ustaša, koje kao sinonim za Hrvate ne prestaju isticati i lagati  svijetom već oko osamdeset godina. Usuprot tome prava je istina da su svoj narod sami protjerali te bježeći pred hrvatskom vojskom s kamionima i tenkovima djelomice ih čak i  pregazili!  Naša licemjerna akcija svemu državno je financiranje obnove spomenika  četničkom ustanku u Lici, koji je od srpnja 1941. imao samo jedan jedini  cilj ubijanje Hrvata u suradnji s talijanskim fašistima, a tek manji dio se  kasnije priklonio partizanima. U duhu stiha Ivana Mažuranića: ''Boj se onog tko je viko,  Bez golema mrijet jada!'' - treba zabilježiti da je srpski akademik Vaso  Čubrilović upozorio Slobodana Miloševića:  ''Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima, jer ćeš taj rat izgubiti!'' Crtica iz Hrtkovaca u Srijemu U studenom 1944. iza i u vrijeme prolaza posrbljene partizanske vojske  kroz  Hrtkovce u Srijemu privode se malim križnim putom do Save oko  30 u selu nađenih mladića i odraslih muškaraca, i to Hrvata i drugih  nesrba te ih strojnicom poubijaju i bace u rijeku.  Slučajnošću preživljava jedan četrnaestogodišnji dječak, koji je i danas živ. Zbivanja je zabilježio kasniji hrtkovački župnik otac Ilija Martinović  (1940.-1998.). Autoru je događaj ispričan iz oba vrela. Pitam – je li je tim žrtvama u Hrtkovcima  podignut znamen i spomen ploča? Crtica iz Srijemske Mitrovice Pred zimu 1944. u i oko srijemskog fronta užasna svakodnevna  ubijanja srijemskih Hrvata na širem prostoru Srijemske Mitrovice  toliko su bila prevršila  mjeru da su čak i partizanske vlasti bile prisiljene potražiti pomoć protiv orgijanja četnika tada već u  partizanskoj vojsci.  U početku su ubijane ciljane osobe, a kasnije nasumice ulaze u hrvatske kuće i bez ikakva suda likvidiraju cijele obitelji. Od tada i potječe četnička izrijeka:  Ubijamo Hrvate ko' kerove pod tarabom!  Po komandi u to područje su ubrzanim maršom stigle  Dalmatinske brigade da zaustave ta zlosrpska zločinstva nad hrvatskim narodom. Ni imena žrtava nije se smjelo  spomenuti u komunističkoj Jugoslaviji.  Prvi četnički zločin u Srijemskoj Mitrovici dogodio se zapravo  davnog 10. travnja 1941. kada su pred majkom još živom sinu nožem iščupali srce, i to Ivanu Rajnoviću, mirnom čovjeku i radniku. Danas kad je u Srijemskoj Mitrovici uspostavljena Biskupija Srijemska za nadati se je da će se izgraditi i znamen za hrvatske  žrtve, i to kako one  iz II. rata, tako i one logorske iz Domovinskog rata, možda, u izgledu golubice autora Slavomira Drinkovića  dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Danas kad je u Srijemskoj Mitrovici uspostavljena Biskupija Srijemska za nadati se je da će se izgraditi i znamen za hrvatske žrtve, i to kako one  iz II. rata, tako i one logorske iz Domovinskog rata, možda, u izgledu golubice autora Slavomira Drinkovića  dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Boravkom u tom gradu 1975. s danas pokojnim profesorom Ivanom  Mežnarićem, po majci Mitrovčaninom, imao sam priliku čuti i osobna kazivanja o ratnim strahotama, koje su tek neki jedva preživjeli.  Sreća da ih je puno izbjeglo, ali nažalost i djelomice dospjelo u grotlo Bleiburga! Crtica iz Starih Mikanovaca: Mir i slava  mučenicima Na zajedničkom spomenu upisanom 1. svibnja 2008. (Šimo Frković, Mikanovci Bleiburg Amerika, 2005.) nalazi se poimence, kao malogdje u nas, zajednički popis svih žrtava od 1941. do svršetka Domovinskog rata. Velika je šteta što popis nije obuhvatio i žrtve u i oko I. svjetskog rata!  Od 167 imena žrtava 64 se odnosi na pripadnike hrvatske vojske, a 43 pak partizanske – koji su poginuli na bojišnicama diljem Hrvatske i Europe te 7 Židova i 33 Roma protjeranih od Nijemaca i nestalih u njihovim logorima, dok ih je 16 ubijeno iza prolaza tzv. Srijemskog fronta u četničko- partizanskom iživljavanju, kao i četvorica bojovnika u Domovinskom ratu. Od skupine zarobljenih 17. studenoga 1944. i ubijenih 5. siječnja 1945.  opisati ću muke, iste svima, samo jednog čovjeka, i to Stipe Petričevića  (1909.-1945.) te životni put jedine preživjele Marije Abjanić (1903.-1989.)  od koje je o svemu i ostao izrečeni trag. Svi stradalnici u toj skupini imali  su samo jedan grijeh, i to bili su radišni ljudi i Hrvati! Navedenog nadnevka iz veće vojne grupe pridošle u selo izdvojena  četnička trojka naoružana do zuba iz srpskog sela Bobote i jedan  domaći partizan provaljuju u Petričevića kuću i odvode Stipu i druge iz  sela i okolice, na mali Križni put tijekom kojeg su izloženi strahovitim mučenjima kroz više od mjesec dana krivudavih vodanja i noćenja po stanovima - gospodarskim zgradama na pašnjacima i poljima izvan  sela da bi njega i cijelu skupinu konačno doveli pred tzv. Oznin vojni sud  u Podgorju. Predsjednik suda zvani „šubara", donedavni četnik iz Bobote,  osudio ih je na smrt i odmah su strijeljani, a Mariju Abjanić  na 10  godina prisilnog rada. Marija je uspjela ranije izaći iz zatvora i pridružiti se sinu Boži Abjaniću (1923.-2005.), velikom lobistu u USA za istinu o  našoj domovini, koji se kao hrvatski vojnik među malobrojnima uspio  kod Bleiburga probiti na zapad. Crtica iz Zagreba Mnogi autori bilježe tisuće ubojstava u gradu Zagrebu i njegovom  širem području, i to od 8. svibnja 1945., nakon prvotnog ulaska  samo srpskih jedinica i zapovjednika u grad, koja nažalost nisu  bitno zaustavljena niti nakon namjerno zakašnjelog dolaska i  hrvatskih partizanskih jedinica. Zapovijedima s titovskog vrha  uspostavljenu zločinačku matricu se još mjesecima nije dalo  zaustaviti.  To zlo i dokumentima potkrijepljene riječi s naznakama otkrivanja  prikrivanih grobišta - sve više izlaze na javu. Za izdvojiti je i nebrigu i progon preživjele djece s majkama i nezbrinutom  siročadi o čemu 2008. nadahnuto govori i piše Nikola Debelić: Osvrt  na sudbine članova obitelji likvidiranih hrvatskih zarobljenika i civila.  O tome se u bivšoj državi nije smjelo ni pisnuti, jer ode glava dok se danas za neke još ili do nedavno žive aktere tih zločina traži veličanje  i nerazumljiva pravda. Umjesto i bez osvećivanja, barem tišina, ako  ne javna isprika i pokajanje, i to radi pijeteta prema nevinim žrtvama  te znamen u obliku spomenika na  zagrebačkom Trgu žrtava. Crtica iz Suhopolja U zapisniku sa sastanka partizanskih boraca Suhopolja, 25. srpnja  1945., koji je upućen Andriji Hebrangu ocu - stoji: Pred oko mjesec  dana dotjerano je u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika, koje su  otpremili u obližnju šumu i tamo sve potukli.  Iste su najprije isprebijali, pa su onda klali. Ovi isti koji su bili u V.  proleterskoj Crnogorskoj brigadi govorili su narodu kako su ih klali te da su ranije bili četnici, a sada su prešli u partizane.  Iz toga se može zaključiti, da ovi Srbi sada kao četnici pod  partizanskom maskom kolju nemile Hrvate. Prije nego što su prešli  na klanje brusili su po kućama noževe i skupljali štrikove.  Na ovo narod ne gleda dobro, time je također krnjen dosadašnji probitak. Što na ovo reći, do li jednostavno: Užas, a znamena nigdje?! Crtica o Josipu Vidakoviću (1912. – 1981.) iz Zadubravlja kraj Slavonskog Broda Krajem travnja 1945. napustio je hrvatsko domobranstvo  potiskivano potpuno posrbljenim zapovjednicima i jedinicama  nadolazećim s istoka sve od Zemuna, i to negdje na prostoru  između Bjelovara i Zagreba, a da bi izbjegao zarobljavanje i  ubijanje, koje su činile preobučene četničke horde iza linije fronta. U sveopćoj zbrci bio je prisiljen kretati se prema jugu skoro do područja Slunja. Od tamo je krenuo natrag kroz Banovinu gdje je zamalo  uletio u šumu među donedavne četnike još uvijek sa  šubarama ali i zvijezdom na njima, koji su orgijali nad kao stoka dotjeravanim Hrvatima pretežito civilima, čije  se   skupine nisu  uspjele  priključiti  koloni  prema Sloveniji ili  su bili jednostavno dovlačeni iz okolnih hrvatskih naselja i kojima je živima paljeno  lice  i  kosa.    Zgrožen  viđenim  uspio  se  je  sa  šireg  područja Gvozda  probiti do Kostajnice i priječi  Unu te kod sela Lonje vratiti  na lijevu obalu Save. Preobučen u šokačkog seljaka s motikom  preko ramena nastavio je višemjesečni put, dug još oko 200 km,  kružeći i skrivajući se do dolaska u rodno Zadubravlje, gdje kod  brata Đure i majke Mare do sredine 1946. živio je sakriven u sijenu  na štaglju.  U to vrijeme priključio se i zaposlio u radnoj skupini mjernika (jedan  od njih je spavao u njihovoj kući), koji su izvodili prethodne geodetske izmjere na trasi budućeg autoputa na kojem su izvedbeni radovi  započeli tek 1. siječnja 1948.  Oženio se kao stariji momak 1955. i sa svojom puno mlađom  ženom Mandom uspješno su iznjedrili dva sina, i to Marka 1956.  i Ivana 1957. Njihov sin Marko zaposlen u Đuri Đakoviću u Slav. Brodu kao dragovoljac, a nakon obuke u Lučkom i tenkista,  proveo je Domovinski rat skoro na svim bojišnicama. Crtica iz Štitara na crkveni god U rujnu 1945. nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola  u Štitaru, nakon duga pješačenja i umora sve od željezničke  postaje Ivankovo, i to autor ovog članka kao dvanaestogodišnjak  i majčina sestra učiteljica Slavica udova pravnika i suca, koji je  1943. ubijen od partizana, tada domobranski časnik Matija Jerković  – došli su u posjet bliskoj rodbini na veliko veselje, ali i iznenađenje,  jer su se svi putovi između sela smatrali još uvijek opasnima. Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku  su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s  naoružanom milicijom, koji su iz  njih izletjeli na savske nasipe  braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu  svojem vršnjaku i rođaku što mogu - su izvanseoskim puteljcima  ipak došli do obale Save.  Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke  plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu  prikazivali kao jasenovačke žrtve.  Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve,  jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u  Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica. Crtica o likvidaciji Emerika Gašića  u Komletincima Emerik Gašić (1904.-1947.), svećenik, erudit, poliglot, pisac i povjesničar.  Kratkog, ali impresivnog životnog puta. Župnik je u rodnim  Komletincima po vlastitom zahtjevu, i to od 1938. do  mučeničke smrti. U II. svjetskom ratu pomaže puku bez obzira na nacionalnost. Sumnjiv svim vlastima.  Jedva preživljava četnički nož 1944., i to nadošlom baš iz  područja nedalekih Srijemskih Laza iz kojeg je spašavao i  puno pomagao pravoslavnom puku u ratnim vremenima.  Nakon 1945. ne miri se s takvim stanjem i ne libi se javno upozoravati na besmislene zločine u župi i okolici.  Posebni Udbin eskadron smrti stiže iz Vinkovaca u  Komletince te ga muči i bez suda likvidira u noći 18. na  19. svibnja 1947. Nije mu pomoglo ni to što je od 1943.  bio član partizanskog NOO u svom selu, jer nosio je preveliki  grijeh – bio je izvanredan intelektualac i Hrvat! Varaždin, Dravska šuma, 2004.: spomen obilježje komunističkih  zločina je do sada smjelo biti tek tamo negdje u šumi – iako bi  zbog svoje brojnosti i okrutnosti za nezaborav naraštajima trebalo  resiti najistaknutije trgove u gradovima i naseljima diljem Hrvatske! Što reći i što misliti kada donedavni vrhovnik javno u medijima  donekle i presuđuje i opravdava stravične zločine, uključene u  pojmove Bleiburga i Križnih putova – nazivajući ih osvetom, koja  po njemu izgleda za jedne važi, a  za druge ne?!  Nameće se pitanje: Gdje, od koga i kada bi onda takva  osveta  trebala započeti?!  Ova izjava građanina vrhovnika je prestrašna, jer i jedna jedina nevina žrtva, bez obzira na narodnost i vjeru, prevelik je zločin i  vrijedna je spomena i znamena, a osim toga - intelektualac ne  presuđuje, on prosuđuje!  Zato i dobre i grde povijesne događaje valja danomice ponavljati  i novim dokazima čvrsto utemeljiti, pa na njima izgraditi hrvatski  domoljubni program istine i pravde, ali i dobro poučene poklisare  razaslati planetom te ga tako objaviti i gradu i svijetu zadovoljavajući  i hudoj i dobronamjernoj bjelosvjetskoj znatiželji, jer premnogi već  govore i pišu da su zaborav i šutnja hrvatski neoprostivi grijeh?!  Velika je stvar životom doteći događaje da konačno neće ostati  zataškani i neobilježeni prestrašni zločini komunizma, a što se  upravo nazire u medijima i mnogim najavama uvaženih osoba iz  javnih, društvenih i političkih ustanova u nas. Stoga treba poslušati kardinala Josipa Bozanića:  ''...zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja...'', jer znamenom nezabilježena i / ili neizrečena istina, gora je od laži! Božidar Ručević, član HKV-a (Djelomice prema štivu istog autora za V. Kongres HŽD-a, Zagreb 2010.) Prilog preuzet s  http://www.hakave.org