Čitanja:
Mih 5, 1-4a
Heb 10, 5-10 Lk 1, 39-45 |
Razmatranje
|
Bliži se Božić, dan Kristova rođenja,
kad ćemo se svi okupiti na ponoćki i kada će orgulje, prvi put, zagrmjeti Svim na zemlji mir veselje... Narodi nam
se Kralj nebeski!
Obitelj, toplina, tiha, svečana radost
ispunit će nam srca. Kao kad idemo pogledati neko ljupko novorođenče,
došuljat ćemo se na prstima do jaslica da Ga ne bismo probudili... Tome se
trenutku veselimo, ali ne zaboravimo bit ovoga blagdana. Krist je došao da bi
nas pozvao na širenje i ispunjavanje Božjega nauma svijetom i da, poput
Marije koja je Elizabeti donijela predivne vijesti, donosimo istinsku radost
i mir svima s kojima se susrećemo.
Kakvi li su se to izvanredni događaji
imali zbiti? Dvije rođakinje u isto vrijeme pod srcem nose dva neobična
čovjeka - jedna velikoga Navjestitelja, najvećega od žene rođenoga, a jedna
samoga Mesiju, onoga kojega čekamo stoljećima, eonima...
Mudrost srca, providnost ili Duh, kako
god želite, Elizabeti dopušta sa stopostotnom sigurnošću znati da je Marija
buduća majka samoga Gospodina! Tu nema nimalo sumnje, nimalo skepse. Baš kao
ni u Marije. Kad joj je anđeo Gospodnji navijestio da će začeti po Duhu
Svetomu, ona je spremno odvratila: “Evo službenice Gospodnje!” Odakle ta
sigurnost, predanost, povjerenje bez ikakvih pitanja? To se zove vjera.
Marija je imala čvrstu vjeru da ju je ruka Gospodnja svojim mekim dlanom
taknula i blagoslovila. Izabrala. Između svih žena na svijetu, ona je
Odabrana. Iako će joj život biti praćen stalnim strahom od neizbježnoga, ona
se prepušta Božjim planovima puna povjerenja. Iako zna da će joj majčinsko
srce probosti oštricom mača, ona prihvaća svoju ulogu. Baš kao i Elizabeta.
Marijino dijete, njezina ljubav, došlo je na svijet radi izgubljenih iz
stada, a razderat će ga gladni vuci jer tako ima biti i jer je tako odavno
napisano. Njezino dijete, njezina ljubav... A ljubav je čin vjere. Tko malo
vjeruje, malo i voli. Ljubav ima dvije pratilje: Dobrotu i Strpljivost. Te su
vrline resile Mariju, Odabranu. Ona se nije ljutila što ružin grm donosi
trnje, nego se radovala što trnov grm nosi ruže. Zato je s radošću pohitala u
Gorje, u grad Judin, Elizabeti, da joj obznani divnu vijest.
Susreti ljudi mogu biti vrlo
različiti. Ponekad je riječ o posve slučajnim susretima, kad se neki ljudi
nađu na istome mjestu u isto vrijeme i, makar se poznavali, tu se ništa
posebno ne dogodi pa taj susret prođe u jednoj površnosti, bez ikakva
značaja. Pravi međusobni susreti ostvaruju se u istim interesima onih koji su
se sreli, što ni jedna strana ne želi zaobići ili izostaviti. Susreti nas
obogaćuju. Oni nam pružaju priliku da drugi bude prisutan u našemu, a i mi u
njegovu životu. Prihvaćanjem i davanjem jednih drugima obogaćuje se naše
duhovno iskustvo. Susreti pomažu da jedni s drugima podijelimo svoju bol koja
nam je tada upola manja, da s drugima podijelimo svoju radost koja nam je
tada dvostruko veća.
O jednom takvom susretu, punom
povjerenja, govori nam Lukino evanđelje. Evanđelist svjedoči kako je Marija u
svome krilu, snagom Duha Svetoga, začela Mesiju Isusa. Napominje i to da je u
tom času Marija doznala da je i njezina rođakinja Elizabeta, iako u odmakloj
životnoj dobi, trudna već šesti mjesec.
Za Mariju je ovo povod da u južnom
gorju posjeti svoju rođakinju, zbog čega se sprema na naporni put. Točan
razlog evanđelist za to ne navodi. Ne govori o tome da se mlađa spremila
nešto pomoći starijoj, premda bi se iz navedenog nešto takvoga moglo
očekivati. Luka ističe Marijinu žurbu i oduševljenje tim susretom, koji ona
shvaća i prihvaća kao Božju volju. Put vodi k stvarnom susretu. Sve drugo što
slijedi odnosi se na stav Elizabete. Težište Elizabetinih riječi upućenih
Mariji odnosi se na očekivano dijete. Značajno je sve što ona govori Mariji
jer su njezine riječi nadahnute Duhom Svetim.
Iz srca i duša dviju rođakinja čuje se
hvalospjev i ispovijest vjerovanja kako je oblikovano u prvim kršćanskim
zajednicama. Marija je s punim poštovanjem označena kao majka Gospodinova,
uzveličana je nad sve žene jer je povjerovala što joj je rečeno.
U susretu Marije i Elizabete
prepoznajemo još jedan susret. U prvim kršćanskim zajednicama znali su za
veliki značaj Ivana Krstitelja za cijeli Izrael i početak Isusova djelovanja.
Zbog toga nije ni čudno da se, iako na različite načine, njegov lik nalazi na
prvim stranicama svih četiriju evanđelja. Anđeo Gabrijel obradovao je
Zahariju da će mu žena Elizabeta roditi sina koji će “Duha Svetoga biti pun
već od majčine utrobe” i koji će “mnoge sinove Izraelove obratiti Gospodinu,
Bogu njihovu”. Pri susretu dviju majki Luka govori kako je Ivan već u utrobi
svoje majke prepoznao Isusa kao Spasitelja i pozdravio ga zaigravši od
radosti.
Ohrabrujući tekst sv. Luke i
predstojeći božićni blagdani pozivaju nas da iskusimo vrijednost takvih
susreta. U Isusu Kristu Bog dolazi k nama. Gdje ga mi susrećemo? Svakoga dana
daje nam priliku da ga susretnemo u drugim ljudima, u znatiželjnim dječjim
očima, u drhtavim prosjakovim rukama, u brižnim majčinskim zagrljajima... u
jutarnjoj rosi, u purpurnim oblacima, u peludi cvijeća, u šalici mlijeka...
Kako prilazimo jedni drugima? Koga tražimo, koga izbjegavamo, komu se
sklanjamo s puta? Kako dopuštamo drugima da dođu k nama? Kome hrlimo
raširenih ruku i iščekujemo li s radošću susret s nekim tko nam je neizmjerno
važan? Što sve činimo da naš susret s drugima bude za njih poput blagoslova?
Dijelimo li svoju vjeru s drugima?
Prelijepi susret Marije i Elizabete,
doslovan i metaforički, fizički i metafizički, ovjekovječen je na mnogim
umjetničkim djelima. Neka nam on bude poticaj, nadahnuće i potreba da i mi,
pri svakom susretu s ljudima, širimo radost i mir. Idimo jedni drugima u
susret raskriljenih ruku i silna će se radost širiti svijetom.
Amen.
www.veritas.hr
.........
KLIKUJTE SADA ZANOSNO
Klikujte sada zanosno, nebo i modri vrhovi! Nek nam gore provru medom, rode pravdom: Skoro će doći Spasitelj pomoći bijednim ljudima. Dođi, o Bože milosni, mirom nas svojih pohodi. Da se tebi čista srca radujemo. Ustani, Bože svemoćni, vodi nas putem spasenja.  |