Ranunkule

Okružuješ me cvijećem

Šarolikh nježnih boja

Što poput blagih pastela

Uokviruju moje bivstvovanje.

Jedino tako mogu disati

I otkrivati puninu sebe.

Mogla bih biti cvijeće.

Samo postojati.

Odjevena u boje i mirise.

Utegnuta, uspravna struka.

Što li samo ovi zumbuli i ranunkule

Misle dok me gledaju?

Da li me vole?

Da, volimo se.

autor stihova Javorka Pangerčić , http://javorka.webs.com

VRT 2010.

http://www.youtube.com/watch?v=UgNk077SXVs&feature=related

VRT 2010. - SLJEZOLIKA

RAJSKI CVIJET HIBISKUSA

Bože!

Sve moje znanje - izvire iz Tvog znanja.

Sva moja mudrost izvire iz Tvoje mudrosti!

Sve moje misli tek su djelić

Tvoje neizrecive Knjige spoznaja.

Ja sam u Tvojoj sjeni, ko što je mrav

u sjeni silne planine - malen, nevidljiv, beznačajan,

ali Tebi ipak drag.

Sve ono što je moje, a što Ti voliš, proisteklo je

iz Tvoje neizrecive Ljubavi.

Ja sam kapljica mora u beskrajnom oceanu

Tvoje nedokučive mudrosti.

Zrno sam prašine

u Tvojim tajanstvenim nakanama.

Pa i dobrota, ako je u sebi imam, nije moja

već je dar Tvoje velikodušnosti.

Sve što je u meni dobro, nije samo od mene,

već je dar Tvoje ruke milosrđa.

A ono što je samo moje to je prkos –

na kojem mi velikodušno opraštaš!

A ono što u meni ne valja –

niklo je samo iz moje duše poput divljeg korova.

A Ti u svojoj velikodušnosti,

A Ti u svojoj neizrecivoj mudrosti,

A Ti u svojoj očinskoj ljubavi,

Za svaku dušu ne želiš da bude  korov

Već prekrasni purpurni

- rajski cvijet hibiskusa.

Mile Prpa ,   14. rujna 2010

Hrvatska moralna stranputica

Budućnost neke države, pored ostalih, počiva i na stupovima moralnosti i pravednosti. Moralnost i pravednost u nekoj državi su poput poštenja i čestitosti koju uzoran čovjek nosi u svojoj duši. I takvom čovjeku svi vjeruju, u njeg se pouzdaju svi – od njegove vlastite obitelji, prijatelja pa sve do njegovih suradnika, ili onih koji su mu ukazali neko javno povjerenje bilo gospodarsko ili političko. Čovjek koji bi moralno posrnuo – prestaje biti osoba kojoj ljudi vjeruju, pače od njeg se svi sklanjaju.  

Kad u jednoj državi moralno i po čestitosti posrne politička garnitura koja ju vodi, prestaje biti politička garnitura kojoj narod vjeruje, (ali situacija nije ista kao u  slučaju pojedinca koji moralno posrne), jer se narod od takve posrnule političke garniture nema gdje skloniti. Narod se osjeća nesigurno, neperspektivno, zabrinuto, i najčešće je u situaciji da ne zna što mu je činiti. A posebno mu je otežana situacija kad zna da će i na narednim slobodnim i demokratskim izborima dobiti istu ili sličnu garnituru političara na vlasti. Premda stoji ona Lenjinova tvrdnja – ako nešto u državi ne štima narod se ne može smjeniti. Ali mi ne živimo u revolucionarnim vremenima da bismo vlast rušili oružanim revolucijama, koje su u pravilu još veće zlo. Ali nije rješenje ni kontinuirana rezignacija naroda.

Ta rezignacija u hrvatskom narodu (pa i u onome u dijaspori) je vrlo duboka, ne samo da rezignira narod kao narod, kao puk – već je prisutna i rezignacija u institucijama kulture, znanosti, braniteljskim i drugim udrugama, visokim školskim  i znanstvenim institucijama, gospodarskim, pa djelomično i vjerskim. Nitko nije sposoban, nitko nije kadar da se javno i glasno usprotivi i da politici otvoreno kaže – Pa što to vi radite,  kamo vodite ovaj narod? Kakvi ste vi to ljudi? Narod je zapljusnut putem medija izvještavanja o kriminalu u vašim redovima, o bezakonju, o pljački, otimačini, uništavanju gospodarstva, makinacijama – nigdje vijesti o boljitku, novim radnim mjestima, stranim ulaganjima u gospodarske proizvodne objekte, o velikim kulturnim manifestacijama, o pokretanju snage hrvatskog naroda, o jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske, o uzornim pojedincima umjetnicima, znanstvenicima  i sl.

 

Hrvatska politika Hrvatsku ne shvaća ozbiljno, ona se bavi sama sobom. Ona umjesto da se bori i ratuje za proizvodne programe, ona ratuje i međusobno, ali  i sa oporbom. Samo i isključivo s jednim ciljem na obje strane – ugrabiti ili zadržati kormilo vlasti u rukama što duže i pod svaku cijenu, pa i bez obzira što je hrvatski brod zbog težine političkog tereta koji nosi već dobrano ispod nivoa vode, gdje pa pravilima brodarenja, ne bi smio nikako biti.

 

Takva  politika niti izbliza nije zaštitila hrvatske nacionalne interese, a posebno ne nacionalno dostojanstvo koje se eklatantno gazi u Haaškom sudu, kao instrumentu medjunarodne politike „discipliniranja“ Hrvatske kao neželjenog djeteta, ali i na domaćim sudovima – u tijeku je pogrom istaknutih  hrvatskih branitelja, bez kojih se ne bi dobio Domovinski rat niti bi nas više bilo na našim prostorima. Danas se na HTV-u o njima govori kao o – ratnim zločincima, a ne o braniteljima. A neizmjerno im mnogo dugujemo. Dugujemo im nešto što je najdragocijenije – dugujemo im našu slobodu. 

Ako politika nije sposobna cijeniti žrtvu, žrtvu krvi i života za narod, takvoj politici nema mjesta u Hrvatskoj. Niti s jednom riječi se nisu usprotiville (političke garniture koje su vladale zadnjih desetak godina) na  političku optužbu iz Haaga da je Domovinski rat tj. Oluja bio „zajednički zločinački pothvat...“ a koja tvrdnja je naprosto suluda i naprosto nevjerojatno da izlazi iz usta medjunarodnog pravosudnog tijela.

 

A spomenik u Srbu je bez iti najmanje dvojbe najniži moralni pad hrvatske politike – to je zloćudno popuštanje i klanjanje opakom četništvu i njegova zlokobna rehabilitacija u Hrvatskoj.

 

Politika ne želi čuti glas naroda, niti na jednom području. Ne priznaje ni rezultate potpisa za referendum, a jednako tako promjenom ustavnih odredbi o referendumu unaprijed najavljuje narodu da će Hrvatsku uvući u EU iako je svjesna da visokopostotno - to narod ne prihvaća.

A posebno da ne govorimo o njenoj umočenosti u sumnjive transakcije HYPO banke i to široko i duboko, kako se čuje, čak ne samo iz jedne već iz više političkih stranaka.

 

Hrvatska politika se vodi dvoglavo, rašljasto - jedna ona na Pantovčaku, koju više nitko ozbiljan već godinama  ozbiljno i ne shvaća, i ne zna čemu ona zapravo uopće i služi, i druga u Banskim dvorima (ali tamo nema nikakvog Bana, a kamoli onog koji bi bio dostojan da bude prvi među svim pripadnicima  mučeničkog hrvatskog naroda). Tamo su političari činovničkog kova i mentaliteta, prikupljenih iz političkih stranaka s brda zdola, a koje stranke su dobrano na ovaj ili onaj način moralno krahirale i jedva da imadu ikakvu podršku u narodu.

 

Hrvatska politika je pred sebe postavila „cilj svih ciljeva - bezuvjetni ulazak u EU“. Svatko u narodu zna da će tamo dobiti mačka u vreći. Nema kritičkog pristupa toj sudbonosnoj odluci, nema javnih i znanstvenih rasprava o onome što nas tamo čeka. A istina je da tamo možemo - dobiti malo, ali najizglednije možemo  izgubiti sve! To je opasan rulet. Ankete pokazuju da jedva jedna četvrtina hrvatskih građana podržava taj ulazak. Ali zato su pravni mudraci u Saboru izmijenili Ustav pa je dovoljno da na referendum iziđe samo jedan čovjek i da glasa „za“ i Hrvatska bi na temelju takvog glasanja - pravno, pravno valjano, zakonski i u skladu s Ustavom ušla u tu asocijaciju, kao da se udružuje u neki – lovački savez za lov prepelica. Koje li ponižavanje naroda, koji nikada u povijesti nije bio tako ponižen i izigravan!? Nekad,  naš slavni sportski komentator Mladen Delić, bi uzviknuo – Ljudi moji, je li ovo moguće? Moguće je, moguće je i štošta drugo jer narod šuti, rezignira.

 

A u pravnoj teoriji, još onoj iz doba Rimskog Carstva, vrijedila je i još uvijek vrijedi u suvremenom svijetu pravna izreka – Tko šuti smatra se da pristaje. Šutnja je najbolja podloga za nevaljale odluke, nerijetko i one sudbonosne iz kojih nema povratka. Šutnja sama po sebi može nekad biti i najbolje govorništvo, ali je inače vrlo opasna stvar. Grješke u politici se ne opraštaju. U politici se šah igra po sustavu – taknuto, maknuto! Onaj koji to ne zna, nema što tražiti u politici. Politiku nikada ne vodi narod, nigdje u svijetu i nikada u povijesti. Pojedinci su ti koji ga vode u „svijetla“ obzorja ili u provaliju, a ponajčešće na neke sumorne livade. A na narodu je da ih izabere. Pri tome, u tom izboru, ne samo da greške nisu isključene, već su česte. I zato narod mora postati – politički misleća kategorija. Mora birati mudre, poštene i istinoljubive vođe. Sjetimo se samo kako Tibetaci biraju svoga – dalaj lamu. Odgajaju ga još od ranog djetinjstva, i do sada jedva da su ikada pogriješili.

 

Hrvatska nema društvene, a ni političke, pa čak ni represivne mehanizme koje bi spriječile pojedince, hrvatske građane,  koji su antihrvatski raspoloženi, i koji na svakome koraku javno ruju protiv države. Njima se daje publicitet na TV, radiju i drugim sredstvima priopćavanja. Oni predlažu ukidanje naziva nekih ulica koje su imenovane po vrlo zaslužnim ljudima, oni izjavljuju da je ovaj ili onaj istaknuti branitelj ratni zločinac, bez ikakvog sudskog procesa i sl. (Zbog čega bi, za tako javno izgovorenu riječ i neargumentiranu optužbu, odmah trebale biti pokrenute pravosudne institucije da to momentalno sankcioniraju). Oni optužuju Hrvatsku na svakom koraku. U bilo kojem drugom narodu bili bi momentalno maknuti s političke i svake druge javne scene, a ponegdje u svijetu doživjeli bi i drugačiju nimalo ugodnu  sudbinu. Kod nas takvi ljudi kao da predstavljaju „savijest“ i naroda i države. Čisti neprijatelji svega hrvatskoga, a postali su nedodirljivi i imaju status „svete krave“. Sramota za naše društvo, a posebno za političku vlast, koja to ne samo da tolerira, već kao da ih i podržava. Ima ih samo šačica, a zauzimaju 80% prostora u javnim nastupima na masovnim medijima.

 

Hrvatska jeopasno  krenula moralnom stranputicom. Taj spust traje već godinama, a uzrokovan je dovođenjem u vrh državne politike ljudi kojima Hrvatska nije baš previše prilegla srcu, osim da im je materijalno vrlo iskoristiva, pa treba loviti svaku šansu, i to im je jedini razlog zbog čega je koliko toliko podržavaju – samo do granica svog vlastitog osobnog materijalnog interesa.

 

To je izravno izazvalo okretanje leđa jednog dijela naroda prema vlastitoj državi, ali nažalost i prema vlastitoj sudbini. Borba za slobodu nekog naroda ne prestaje činom dobivanja vlastite države, ta borba je trajna, kontinuirana. Ona ne smije imati ni mira ni primirja. Sloboda se brani na svakom koraku, u svakom pa i najsitnijem segmentu, ali i u punini vremena, neprekidno, uvijek i u svim situacijama. Sloboda se teško i krvavo zadobiva, a može se izgubiti u tren oka. Zato svi na oprezI Ne dopustimo nikome u Hrvatskoj da je ruje iznutra, da je javno omalovažava, da je ocrnjuje, kriminalizira – i ukratko, neprimjetno mic po mic iznutra razara. Tiha voda brijege roni – kaže naš narod. U hrvatskoj  politici primjećuje se bolestan sindrom – sindrom samoptuživanja. Takav sindrom je nepoznat u povijesti bilo kojeg naroda.

 

Slijedom svega navedenog, da bismo se izvukli iz ove moralne baruštine i teške gospodarske i političke situacije u koju je zemlja zapala -  zagovornik sam temeljite ustavne reforme ustroja države. Ukidanje dvovlašća (Pantovčak i Banski dvori) i sl. Trebali bismo se malo podsjetiti na organizaciju vlasti u Hrvatskoj za vrijeme naših časnih banova. Politika nikome ne bi smjela postati sinekura i izvor blagostanja i osobnog bogaćenja. Moralni ljudi shvaćaju politiku ne kao vlast, već kao obavezu, kao časnu dužnost služenja voljenom narodu. To dvovlašće ili viševlašće nikamo nas ne vodi, jer se ne zna ni tko pije ni tko plaća. 

(Jer blagodat je uprava u rukama postojanog čovjeka, a rasipništvo vlada tamo gdje je više gospodara. St.zavj.)

 

Zato zagovaram, pa makar to nekima ne znam kako zvučalo i anakrono, ponovnu uspostavu povijesne  institucije – Hrvatskog bana! A umjesto vlade uspostaviti Bansko vijeće, koje se ne bi sastojalo od stranačkih ljudi, kojekakvih brbljavaca i nepouzdanih, već isključivo od najuglednijih stručnjaka iz različitih oblasti iz domovine i dijaspore. Ljude koje krase znanje, ugled i čestitost. Ako mislimo spasiti našu hrvatsku državu, koja se opasno nasukala na hrid korupcije i malverzacija, a kriminal joj prešao, i to masovno, iz podzemlja u nadzemlje, u brojne državne institucije i to u njenom samom političkom vrhu. Bez temeljitog ustavnog preustroja države, gospodarsko, političko i moralno stanje u Hrvatskoj ne može ozdraviti. Zato kao narod, kao birači, kao njeni građani radi naše budućnosti i budućnosti našeg potomstva trebamo – obuzdati politiku, koja je očito krenula u neželjenom pravcu. Rijeka koja je mutna u svome izvoru nikada se do svoga ušća ne može razbistriti. Hrvatska je mutna i zamuljena s vrha svoje politike. To je u Hrvatskoj već jasno i svakom malom djetetu.

 

Istinoljubivost, poštenje, ljubav, domoljublje, čovjekoljublje, Bogoljublje, čestitost, pravednost, žrtvovanje, solidarnost, altruizam  i sl. još uvijek su žive kategorije, jer su  vječne. 

I nikakav ih predsjednik ili premijer, ili neka politička stranka, mafija ili diktator bilo koje države u svijetu ne može ukinuti, kao što se ne može ukinuti kiša ili sjaj sunca.

 

Mile Prpa, http://amac.hrvati-amac.com

SVETA MISA ZADUŠNICA U BAZILICI SRCA ISUSOVA - ZAGREB

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova,Palmotićeva 31 u Zagrebu

služit će se u petak, 24. rujna 2010. u 17 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,
gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić


Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Štovatelji

---

Kako su nas ubijali...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. 


Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati. l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35.

Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". 


Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. 


I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. 


Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja 


http://www.viktimologija.hr

DA SE NE ZABORAVI !

Filipov uzvik obilježio jednu od prvih pobjeda u Domovinskom ratu

U zaseoku Narančićima u Pridragi, jučer je obilježena 12. obljetnica pogibije Filipa Gaćine, poznatog po legendarnom uzviku "Obadva-obadva, oba su pala..!" Gaćina je to uzviknuo 1991. kad su hrvatski branitelji na brdu Zečevo, tijekom obrane Šibenika, oborili dva neprijateljska zrakoplova tipa "Jastreb". Međutim, 19. rujna 1998. Gaćina je, kao pirotehničar Mungosa, stradao od zaostale protupješačke odskočne mine PROM-2. Unatoč kiši i nevremenu, prisjećanju kod spomen-obilježja uz obitelj nazočili su Filipovi suborci iz općine Primošten. Predsjednik UVDR-a Primoštena Josip Gracin podsjetio je da je Filipov uzvik obilježio jednu od prvih pobjeda u Domovinskom ratu.


- Filip Gaćina bio je mali čovjek koji zajedno s tisućama ostalih krenuo braniti svoju domovinu. Usklik „Obadva, obadva..!", bila je prva pobjeda u Domovinskom ratu. Usklik je bio izraz naše želje da se nešto pozitivno dogodi i da dobijemo samopouzdanje u obrani države. Filip je kao i tisuće ostalih, vjerovao da ćemo stvoriti hrvatsku državu. Nažalost, moram reći bolju državu. Nama starim ratnicima, ostalo je da svatko od nas radi svoj posao. Sve nas boli što više nemamo onog elana, ali više od svih taj elan bi trebali imati naši političari. Onakav elan kao što ga je imao Filip Gaćina i svi mi branitelji od tih dana početaka, pa sve do kraja Domovinskog rata, rekao je Josip Gracin.


Gracin se zahvalio Općini Novigrad i žiteljima Pridrage koji skrbe o spomenć-obilježju, a posebnu zahvalu za čuvanje uspomene na njenog sina izrekla je njegova majka Lucija. U ime Općine Novigrad cvijeće je položio donačelnik Martin Gospić, a komemoraciji je nazočila i saborska zastupnica Nevenka Marinović.

Zadarski List / http://www.braniteljski-portal.hr


...............



Vječna mu slava i hvala!


Počivao u miru Božjem!

NACIONALNOST GLOBALIZMA - "EUROPSKA UNIJA UMIRE"

'EUROPSKA UNIJA UMIRE!''

 Ne, prijatelji, nije ovo tipična euroskeptična izjava neke rubne skupine ili teoretičara zavjere, nego početak navoda nedavne kolumne koju u visoko cijenjenom Washington Postu  piše Charles Kupchan, profesor na Sveučilištu Georgetown i član Vijeća za odnose s inozemstvom. ''I to ne dramatičnom ili nenadanom smrću'', nastavlja on, ''nego smrću koja je tako spora i nepokolebljiva da bismo jednog od ovih dana mogli pogledati preko oceana i shvatiti da projekta europske integracije koji proteklih pola stoljeća uzimamo zdravo za gotovo više nema''. Molim? Dugogodišnji član-osnivač američkog vanjskopolitičkog establišmana i zdušni pristaša njegovih integracionističkih ciljeva javno dvoji u budućnost Europske Unije?

 Kamo to ide ovaj svijet?

Već je neko vrijeme očito. Europa nije samo u gospodarskom opadanju nego, prema Kupchanovim riječima, ''boluje od ozbiljnije boljke... od Londona do Berlina i Varšave, Europa doživljava re-nacionalizaciju političkog života, pri čemu države grabe natrag suverenost koju su nekoć svojevoljno žrtvovale u potrazi za kolektivnim idealom''.

To se vidi, kaže on, u ponovnom oživljavanju populističkih stranaka u Britaniji, Mađarskoj i Nizozemskoj, koje je uvelike reakcija na imigraciju. Lech Kaczynski, pokojni poljski predsjednik,  još je jezgrovitije izrazio tu ideju: ''Poljake zanima budućnost Poljske, a ne budućnost Europske Unije.''


Nekoliko tekućih rasprava u Njemačkoj, Francuskoj, pa čak i izvan Europe, u Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama, ističu pitanje sve veće 're-nacionalizacije', ali na uvelike različite, i u nekim slučajevima zabrinjavajuće načine. Terry Jones, pastor u jednom američkom gradiću, nedavno je potaknuo svoje župljane na sudjelovanje u 'spaljivanju Kur’ana' na godišnjicu 11. 9. ''Vjerujemo da je Islam vrag, da zbog njega milijarde ljudi idu u pakao, to je varava religija, to je nasilna religija i to je dokazano veoma mnogo puta'', rekao je Jones CNN-u ranije ovog tjedna. Napisao je i knjigu, naslovljenu 'Islam je od vraga', a njegova crkva čak prodaje šalice za kavu i majice na kojima je otisnuta ta rečenica. Koristeći se Internetom da proširi svoju poruku, Jonesova crkva ima čak i kanal na You Tubeu. 

 "Mislim, zapitajte se, jeste li ikad vidjeli ijednog uistinu sretnog muslimana? Dok hodočaste u Meccu? Dok se okupljaju na podu džamije? Izgleda li to kao prava religija radosti?” pita on u jednom od svojih postova na You Tubeu. ''Ne, meni to izgleda kao religija vraga''.Iako je pastor nakon snažnog pritiska vlade i vojnih dužnosnika – pa čak i svoje vlastite kćerke, Emme, koja ga je preklinjala da to ne učini – preispitao planiranu akciju,  masovno spaljivanje, koje se može protumačiti kao jedan oblik Kupchanove ''re-nacionalizacije političkog života'' u Americi, života bez nazočnosti muslimana, u nekim je krugovima naišlo na veliku podršku.

Jedna manje javna debata, barem u glavnim medijima, vodi se u Izraelu i drugdje otkad je krajem prošle godine objavljena kontroverzna knjiga, Torat Ha'Melech.  Prema mišljenju autora te knjige, rabina Yitzhaka Shapira, “Ne-Židovi su ''nesućutni po prirodi'' i treba ih ubiti kako bi se ''suzbile njihove zle sklonosti''.  (Možda ne-židovski gen?)  "Ako ubijemo nežidova koji je prekršio jednu od sedam zapovjedi… u tom umorstvu nema ničeg lošeg'', bio je uporan Shapira.

 Navodeći kao izvor židovski zakon (ili barem njegovo veoma selektivno tumačenje), izjavio je: ''Postoji opravdanje za ubijanje beba ako je jasno da će nam kao odrasli ljudi nauditi, a u toj situaciji dopušteno im je nauditi namjerno, a ne samo u borbi s odraslima''. Međutim, Shapirini nazori nisu novi. 2006. godine, izraelska policija kratko ga je držala jer je svoje pristaše poticao na ubijanje svih Palestinaca starijih od trinaest godina. Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, izraelski je rabin, čiji je glasački blok ključan za očuvanje Netanyahuove vlade na vlasti, dočekan sa znatno manje službene kritike.

Ipak, dok se ove dvije ekstremne manifestacije Kupchanove ''re-nacionalizacije političkog života'', u SAD-u i Izraelu, mogu lako ne uvažiti, kao djela pojedinačnih čudaka, ksenofoba ili vjerskih fanatika, druge razvoje događaja u tom smjeru ne možemo tako lako ignorirati.

  Na primjer, Sarkozyjevo nedavno istjerivanje tisuća nezakonitih useljenika Roma, „iz razloga javnoga mira“, i uklanjanje ilegalnih romskih naselja, koja je nazvao ''izvorima nezakonite trgovine, iskorištavanja djece i prostitucije''. Iako su međunarodna zajednica, Vatikan, Ujedinjeni Narodi, a i Europska komisija, kritizirali taj masovni izgon, Sarkozy  je Rome nastavio slati 'kući' u Bugarsku i Rumunjsku, navodeći zakone Europske Unije, koji Državi dopuštaju da protjera ljude koji su u njoj najmanje tri mjeseca bez posla i/ili se smatraju prijetnjom javnoj sigurnosti.

A u Belgiji je jedna visoka političarka Socijalističke stranke prošli tjedan upozorila građane da se ''pripreme na raspad Belgije''. Laurette Onkelinx izrazila je svoju nadu da do toga neće doći, ali ''s druge pak strane, više se ne možemo neobazirati na činjenicu da je to želja velikog dijela flamanske populacije... dakle, da, moramo se pripremiti na raspad Belgije. U protivnom smo gotovi''. Drugi vodeći Socijalist,  Philippe Moureaux, ponovio je njezine nazore, govoreći da je Belgija na rubu ''postupne organizacije razdvajanja''.

Ironično, uzme li se u obzir da se Belgija, koja je preuzela rotirajuće predsjedništvo Europske Unije, od lipnja 2007. godine ne može pohvaliti nijednom stabilnom vladom zbog jasne ''re-nacionalizacije političkog života''. I uključivala ta re-nacionalizacija ponovno zadobivanje izgubljene suverenosti ili ponovno utvrđivanje temeljnih vrijednosti, etničkog identiteta, običaja ili pravila nečije rodne zemlje, jasno je da se protureakcija na globalizaciju nastavlja punom snagom, u svim svojim brojnim vidovima.

Usuđujemo li se nazvati to... Novim nacionalizmom?

Julienne Bušić, http://dalje.com/hr 

POTICAJNE MISLI

GOSPODINE,

kada osjetim glad,
daj mi nekoga
tko je potreban hrane.

Kada osjetim žeđ,
pošalji mi nekoga 
tko je potreban vode.

Kada mi bude hladno,
pošalji mi nekoga
kako bih ga ugrijala.

Kada se nađem u protivštinama,
pošalji mi nekoga da ga utješim.

Kada mi križ postane težak,
daj mi nekoga da podijelim njegov križ.

Kada se osjetim siromašnom,
odvedi me k nekome
tko je u potrebi.

Kada mi uzmanjka vremena,
daj mi nekoga
kojemu na trenutak mogu pomoći.

Kada se osjetim poniženom,
daj mi nekoga koga ću pohvaliti.

Kada budem obeshrabrena, 
pošalji mi nekoga
koga mogu ohrabriti.

Kada osjetim potrebu 
za razumijevanjem drugih,
pošalji mi nekoga 
kome treba moje razumijevanje.

Kada zatrebam nekoga
tko će se pobrinuti za me,
pošalji mi nekoga 
za koga se mogu pobrinuti.

Kada budem mislila samo na sebe,
svrati moju pozornost na drugoga.

Gospodine,
učini nas dostojnima
služiti braći koja, po cijelome svijetu,
žive i umiru u siromaštvu i gladi.


Molitva bl. Majke Terezije


...................

 SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE

http://radiomarija.hr/Naslovnica/Nase-obavijesti/Molimo-za-nase-generale-u-Haagu-(1).aspx

..............

http://www.radiomaria.org/media/croatia-hq.asx

Kliknuti na linck

Na navedenom  lincku imate mogućnost pridružiti se svaku večer u 20: 15 minuta u molitvi  krunice za  hrvatske generale zatočene u haaškoj tamnici.

POTVRDIMO ODANOST   ZAJEDNIŠTVU U PLEMENITOJ NAKANI !

 DRAGOVOLJNO  SUDJELUJMO   U   MOLITVENOM   LANCU  , TE, I NA TAJ NAČIN   IZRAZIMO  IM    POTPORU , DUŽNO POŠTOVANJE, I  ZAHVALNOST  ZA SVO DOBRO , KOJE SU  NAM NESEBIČNO DAROVALI . 

CHM: Pozdrav i zahvala gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića 11. rujna

Pozdrav gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića na početku slavlja 11. rujna 2010. – na Dan hrvatskih mučenika na Udbini

S posebnim osjećajem radosti i zahvalnosti Bogu i dobrotvorima upućujem svima vama pozdrav ispred u građevinskom smislu dovršene CHM. Prije posvete trebat će još neke stvari dovršiti, ali danas možemo Crkvu blagosloviti kako bi se u njoj mogla služiti sveta misa.

Pred vama je nova crkva. Sada više ne treba tumačiti što planiramo, nego pokazati što je učinjeno. Opredijelili smo se za ovo mjesto jer se nalazi ponad Krbavskog polja na kojem je naš narod 9. rujna 1493. doživio tešku tragediju, ali i tragediju otrežnjenja koja nas je naučila da se u obrani domovine i naroda trebamo osloniti u prvom redu na Božju pomoć i na vlaste snage.

Primjećujete da ograda mnogima priječi pogled prema vanjskom oltaru. Morali smo se držati granica naše parcele, ali je Općina već dala u izradu projekta, po kojem će se cesta spustiti, a tada će nestati te teškoće. Vjerujem da nećemo trebati dugo čekati.

Budući da je Crkva u prvom redu memorijalno zdanje, u znatno većoj mjeri nego druge crkve u Hrvatskoj, a uz to ima karakter nacionalnog svetišta, to njezino memorijalno obilježje željeli smo istaknuti u svim njezinim dijelovima. Nismo dakle pošto-poto išli za tim da crkva bude arhitektonski proboj u suvremenom sakralnom graditeljstvu, nego smo nastojali, vodeći računa i o financijskim okvirima,  da njezin graditeljski izgled i sadržaj budu što vjerniji izraz naše vjere i kulture, da po tim obilježjima govori svakom današnjem i budućem hodočasniku i posjetitelju.

Želimo biti povezani s našim korijenima jer jedino iz njih možemo rasti u onome što jesmo.

Želimo nastaviti u duhu Branimirove godine koju smo proslavili 1979., što pokazuje natpis na portalu a i uveličana kopija Branimirovog zabata iz crkve u Sopotu. Ondje u originalu stoji „dux Croatorum“ a mi smo stavili „Martyribus Croatorum – Hrvatskim mučenicima“.

Mogli ste vidjeti da ima prostor i za muzej i za knjižnicu hrvatskih mučenika. U knjižnicu je ušla biblioteka Kaje Pereković, hrvatske zatočenice. Tvrđavni izgled zdanja prema Krbavskom polju želi izraziti braniteljsku crtu naše povijesti, a nipošto prijetnju. Svjesni smo da se ni to neće sviđati onima koji i našu obranu smatraju nečim zlim i nedopuštenim.

Crkva je građena po nadahnuću crkve Sv. Križa u Ninu, prve hrvatske katedrale. Ne treba nas zabrinjavati što istodobno podsjeća na elemente bizantske umjetnosti. Što idemo dublje u prošlost to više uočavamo kako se približuju ne samo vjerske prakse Istoka i Zapada nego i umjetnički stilovi. Bit će nam drago ako i ova crkva pridonese zbližavanju kršćana te kršćanskih i narodnih tradicija.

Budući da su već poimence spomenuti ugledni uzvanici, neću ih ponovno sve spominjati, ali ih sve od srca pozdravljam i zahvaljujem im da su ovdje s nama. Smatram to izrazom podrške ideji i projektu.

Dakako da nam je svima drago što ovu službu Božju predvodi uzoriti kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i metropolit. Pozdravljam i sve nadbiskupe i biskupe koji su se u ovako velikom broju odazvali na ovu proslavu.

Srdačno pozdravljam svećenike i redovnike koji su doveli svoje župljane, redovnice, bogoslove i sjemeništarce.

Pozdravljam visokog predstavnika hrvatskih vlasti, predsjednika Hrvatskog sabora gosp. Luku Bebića, i sve ostale državne, županijske, gradske i općinske vlasti, naše domaćine ličko-senjskog župana Milana Jurkovića i udbinskog načelnika Ivana Pešuta.

Pozdravljam našu vojsku na čelu s načelnikom Glavnog stožera generalom Josipom Lucićem koji je s ostalim ovdje prisutnim generalimai ostalim generalima pješačio od Krivog Puta do Udbine predvodeći braniteljsku udrugu Damir Tomljanović Gavran. Pozdravljam sve branitelje i njihove udruge. Želimo da branitelji na poseban način osjete da je ovo njihova crkva, što su oni i do sada na mnogo načina posvjedočili.

Pozdravljajući akademika Milana Moguša, predsjednika HAZU,  pozdravljam i sve ostale koji djeluju na području znanosti i umjetnosti, posebno članove Hrvatskog instituta za povijest i Instituta Pilar.

Pozdravljam i sve ostale  drage hodočasnike sa svih strana Lijepe naše i iseljene Hrvatske, posebno stare i nove Udbinjane, tj. one koji su pred sv. Luciju 1942. morali odavde pobjeći, kao i njihove potomke, te Hrvate katolike iz Bosne koji su nakon Domovinskog rata ovdje našli utočište u okrilju Hrvatske države.

Hvala ti, Gospodine, što smo tvojom pomoći uspjeli izgraditi ovaj hram zahvalnosti na čast naših mučenika. Neka se tvoj blagoslov proširi na nju i neka prati sve one koji će te ovdje hvaliti i moliti.

Zahvala gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića na Dan hrvatskih mučenika na Udbini 11. rujna 2010.

Dobrome Bogu hvala na ovome danu i ovome daru! Iako sam jedno vrijeme s mnogih strana bio nemilosrdno napadan zbog ovog projekta, osjećam danas zadovoljstvo kakvo nisam zaslužio. Glavninu tereta s naše strane ponijeli su Ive Vukić, Nikola Turkalj i župnik Nediljko Knezović. Iako su se brojni uglednici distancirali od onoga što smo radili, osjetio sam podršku našega naroda iz domovine i inozemstva, naroda koji nema instrumentarija preko kojega bi poslao svoju poruku javnosti, ali koja poruka se može osjetiti. To je onaj narod kojemu sam posvetio i svoju knjigu: Žao mi je naroda. To je onaj narod koji je u nenaklona vremena od 1945. do 1990., samozatajno i tiho, prenosio na mlađe naraštaje bogatstva naše vjere i kulture, naroda koji moćnici i jučer i danas slabo slušaju i uvažavaju.

Na kraju naše svečanosti povodom Dana hrvatskih mučenika izražavam zahvalnost kardinalu Vinku Puljiću za predvođeno slavlje i za poruku koju je uputio nama i svima koji su s nama bili povezani preko HRT i radio postaja.

Kao što to obično biva, i ova je Crkve građena velikim obećanjima i tek ponekim doprinosom moćnih i bogatih te mnogobrojnim darovima malih i vjernih. Valja ipak reći da je Crkva hrvatskih mučenika kao svenacionalni projekt u dobroj mjeri povezala hrvatski narod u domovini i inozemstvu, te vodeće crkvene, državne i kulturne ustanove Republike Hrvatske. To smatramo još vrjednijim od onoga što sada kao građevinu gledate pred sobom. Od zametka ideje o izgradnji stvara se pozitivno duhovno zajedništvo oko ove Crkve, što pokazuje i izložba koju je u prostorima našeg muzeja za ovu prigodu priredio Gradski muzej Senj na čelu s Blaženkom Ljubović. A mnogo toga lijepoga od rada svojih ruku pokazat će nam u muzeju i naš Polapčanin iz Kanade – Stjepan Brezić.

Bilo je više izvoditelja: Palir, Megrad, a glavni dio izveo je Kostruktor- inženjering. Prvi projekt bio je djelo Marina-projekta iz Zadra i arhitekta Nikole Bašića, a drugi Konstruktora iz Zagreba i njegovih arhitekata na čelu s Marinom Balin Fadejev. Svima zahvaljujem na njihovom doprinosu, a posebno izvođaču Konstruktor-inženjeringu na čelu sa Željkom Žderićem, posebno Zvonku Jugoviću i Tomislavu Stankoviću, nadzornoj službi IGH-a na čelu s dr. Jurom Radićem, i inž. Leonardu Kvarantanu, kao i njihovim suradnicima i svakom radniku. Sa svoje strane trudili smo se da svaki za svoj rad dobije zasluženu plaću. To nam je bilo moguće zahvaljujući dobroti onih kojima je hram zahvalnosti hrvatskim mučenicima bio na srcu.

Iako već imamo dosta prakse, nije lako organizirati ovakav skup. No izroni tolika dobra volja na koju redovno i ne računamo. Nju su pokazali mnogi ljudi, župljani ove župe, naša vojska, časne sestre, djelatnici Nacionalnog parka Plitvice, sanitetsko osoblje i mnogi drugi kojih je popis dugačak. Hvala im.

Draženko Tomić spomenuo je sve osobno koga treba danas pozdraviti i kome treba zahvaliti. Zato ja to neću ponavljati, ali svakako sve pozdravljam i svima zahvaljujem. Jedino što bih htio tome dodati jest da je Draženko prvi put s nama ovdje sudjelovao kada smo pred 5 godina postavljali kamen temeljac. Njegova provincija ga sada povlači u svoje redove. Ovdje je danas da najavi da je dovršena građevina za koju je pred pet godina najavio postavljanje temeljnog kamena. Hvala njemu i njegovoj provinciji hercegovačkih franjevaca.

Ljepoti ove liturgije uvelike su doprinijeli udruženi zborovi naše Biskupije predvođeni dirigentom Ivanom Prpićem Špikom i orguljašem Milanom Dučićem. Njima se i ovaj put pridružio zbor Bašćina iz Zagreba pod vodstvom Jasne Polić Biliško.

Želim danas svoje obraćanje završiti porukom cijeloj hrvatskoj javnosti da pred nama stoji jedan ljudski, civilizacijski a nadasve kršćanski zadatak. Naime, mnogima koji su za ovaj narod stradali i umirali njihove kosti još do danas nisu našle mjesto gdje bi im grob obilježili i zapalili svijeću. Na Dan hrvatskih mučenika i s ovoga mjesta gdje smo im sagradili hram zahvalnosti pozivam državne i crkvene ustanove kao i svehrvatsku javnost da svi zajedno prevladamo tu našu moralnu recesiju i izvršimo svoj dug prema njima. Zar ne bi bilo normalno i poželjno da se svima onima kojima je bilo pogaženo svako ljudsko dostojanstvo, pa čak i pravo na grob, izgradimo na Krbavskom polju, podno CHM, zajedničko grobište ili grob?

Možda postoji i bolje rješenje?

Molimo se Bogu i svim hrvatskim mučenicima da ga nađemo i ostvarimo.

(foto:Lj.Škrinjar,D.Borovčak), http://hakave.org

/index.php?option=com_content&view=article&id=6775:pozdrav-i-zahvala-gospiko-senjskog-biskupa-mons-mile-bogovia-11-rujna&catid=71:obljetnice&Itemid=46