Hrvatska moralna stranputica

Budućnost neke države, pored ostalih, počiva i na stupovima moralnosti i pravednosti. Moralnost i pravednost u nekoj državi su poput poštenja i čestitosti koju uzoran čovjek nosi u svojoj duši. I takvom čovjeku svi vjeruju, u njeg se pouzdaju svi – od njegove vlastite obitelji, prijatelja pa sve do njegovih suradnika, ili onih koji su mu ukazali neko javno povjerenje bilo gospodarsko ili političko. Čovjek koji bi moralno posrnuo – prestaje biti osoba kojoj ljudi vjeruju, pače od njeg se svi sklanjaju.  

Kad u jednoj državi moralno i po čestitosti posrne politička garnitura koja ju vodi, prestaje biti politička garnitura kojoj narod vjeruje, (ali situacija nije ista kao u  slučaju pojedinca koji moralno posrne), jer se narod od takve posrnule političke garniture nema gdje skloniti. Narod se osjeća nesigurno, neperspektivno, zabrinuto, i najčešće je u situaciji da ne zna što mu je činiti. A posebno mu je otežana situacija kad zna da će i na narednim slobodnim i demokratskim izborima dobiti istu ili sličnu garnituru političara na vlasti. Premda stoji ona Lenjinova tvrdnja – ako nešto u državi ne štima narod se ne može smjeniti. Ali mi ne živimo u revolucionarnim vremenima da bismo vlast rušili oružanim revolucijama, koje su u pravilu još veće zlo. Ali nije rješenje ni kontinuirana rezignacija naroda.

Ta rezignacija u hrvatskom narodu (pa i u onome u dijaspori) je vrlo duboka, ne samo da rezignira narod kao narod, kao puk – već je prisutna i rezignacija u institucijama kulture, znanosti, braniteljskim i drugim udrugama, visokim školskim  i znanstvenim institucijama, gospodarskim, pa djelomično i vjerskim. Nitko nije sposoban, nitko nije kadar da se javno i glasno usprotivi i da politici otvoreno kaže – Pa što to vi radite,  kamo vodite ovaj narod? Kakvi ste vi to ljudi? Narod je zapljusnut putem medija izvještavanja o kriminalu u vašim redovima, o bezakonju, o pljački, otimačini, uništavanju gospodarstva, makinacijama – nigdje vijesti o boljitku, novim radnim mjestima, stranim ulaganjima u gospodarske proizvodne objekte, o velikim kulturnim manifestacijama, o pokretanju snage hrvatskog naroda, o jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske, o uzornim pojedincima umjetnicima, znanstvenicima  i sl.

 

Hrvatska politika Hrvatsku ne shvaća ozbiljno, ona se bavi sama sobom. Ona umjesto da se bori i ratuje za proizvodne programe, ona ratuje i međusobno, ali  i sa oporbom. Samo i isključivo s jednim ciljem na obje strane – ugrabiti ili zadržati kormilo vlasti u rukama što duže i pod svaku cijenu, pa i bez obzira što je hrvatski brod zbog težine političkog tereta koji nosi već dobrano ispod nivoa vode, gdje pa pravilima brodarenja, ne bi smio nikako biti.

 

Takva  politika niti izbliza nije zaštitila hrvatske nacionalne interese, a posebno ne nacionalno dostojanstvo koje se eklatantno gazi u Haaškom sudu, kao instrumentu medjunarodne politike „discipliniranja“ Hrvatske kao neželjenog djeteta, ali i na domaćim sudovima – u tijeku je pogrom istaknutih  hrvatskih branitelja, bez kojih se ne bi dobio Domovinski rat niti bi nas više bilo na našim prostorima. Danas se na HTV-u o njima govori kao o – ratnim zločincima, a ne o braniteljima. A neizmjerno im mnogo dugujemo. Dugujemo im nešto što je najdragocijenije – dugujemo im našu slobodu. 

Ako politika nije sposobna cijeniti žrtvu, žrtvu krvi i života za narod, takvoj politici nema mjesta u Hrvatskoj. Niti s jednom riječi se nisu usprotiville (političke garniture koje su vladale zadnjih desetak godina) na  političku optužbu iz Haaga da je Domovinski rat tj. Oluja bio „zajednički zločinački pothvat...“ a koja tvrdnja je naprosto suluda i naprosto nevjerojatno da izlazi iz usta medjunarodnog pravosudnog tijela.

 

A spomenik u Srbu je bez iti najmanje dvojbe najniži moralni pad hrvatske politike – to je zloćudno popuštanje i klanjanje opakom četništvu i njegova zlokobna rehabilitacija u Hrvatskoj.

 

Politika ne želi čuti glas naroda, niti na jednom području. Ne priznaje ni rezultate potpisa za referendum, a jednako tako promjenom ustavnih odredbi o referendumu unaprijed najavljuje narodu da će Hrvatsku uvući u EU iako je svjesna da visokopostotno - to narod ne prihvaća.

A posebno da ne govorimo o njenoj umočenosti u sumnjive transakcije HYPO banke i to široko i duboko, kako se čuje, čak ne samo iz jedne već iz više političkih stranaka.

 

Hrvatska politika se vodi dvoglavo, rašljasto - jedna ona na Pantovčaku, koju više nitko ozbiljan već godinama  ozbiljno i ne shvaća, i ne zna čemu ona zapravo uopće i služi, i druga u Banskim dvorima (ali tamo nema nikakvog Bana, a kamoli onog koji bi bio dostojan da bude prvi među svim pripadnicima  mučeničkog hrvatskog naroda). Tamo su političari činovničkog kova i mentaliteta, prikupljenih iz političkih stranaka s brda zdola, a koje stranke su dobrano na ovaj ili onaj način moralno krahirale i jedva da imadu ikakvu podršku u narodu.

 

Hrvatska politika je pred sebe postavila „cilj svih ciljeva - bezuvjetni ulazak u EU“. Svatko u narodu zna da će tamo dobiti mačka u vreći. Nema kritičkog pristupa toj sudbonosnoj odluci, nema javnih i znanstvenih rasprava o onome što nas tamo čeka. A istina je da tamo možemo - dobiti malo, ali najizglednije možemo  izgubiti sve! To je opasan rulet. Ankete pokazuju da jedva jedna četvrtina hrvatskih građana podržava taj ulazak. Ali zato su pravni mudraci u Saboru izmijenili Ustav pa je dovoljno da na referendum iziđe samo jedan čovjek i da glasa „za“ i Hrvatska bi na temelju takvog glasanja - pravno, pravno valjano, zakonski i u skladu s Ustavom ušla u tu asocijaciju, kao da se udružuje u neki – lovački savez za lov prepelica. Koje li ponižavanje naroda, koji nikada u povijesti nije bio tako ponižen i izigravan!? Nekad,  naš slavni sportski komentator Mladen Delić, bi uzviknuo – Ljudi moji, je li ovo moguće? Moguće je, moguće je i štošta drugo jer narod šuti, rezignira.

 

A u pravnoj teoriji, još onoj iz doba Rimskog Carstva, vrijedila je i još uvijek vrijedi u suvremenom svijetu pravna izreka – Tko šuti smatra se da pristaje. Šutnja je najbolja podloga za nevaljale odluke, nerijetko i one sudbonosne iz kojih nema povratka. Šutnja sama po sebi može nekad biti i najbolje govorništvo, ali je inače vrlo opasna stvar. Grješke u politici se ne opraštaju. U politici se šah igra po sustavu – taknuto, maknuto! Onaj koji to ne zna, nema što tražiti u politici. Politiku nikada ne vodi narod, nigdje u svijetu i nikada u povijesti. Pojedinci su ti koji ga vode u „svijetla“ obzorja ili u provaliju, a ponajčešće na neke sumorne livade. A na narodu je da ih izabere. Pri tome, u tom izboru, ne samo da greške nisu isključene, već su česte. I zato narod mora postati – politički misleća kategorija. Mora birati mudre, poštene i istinoljubive vođe. Sjetimo se samo kako Tibetaci biraju svoga – dalaj lamu. Odgajaju ga još od ranog djetinjstva, i do sada jedva da su ikada pogriješili.

 

Hrvatska nema društvene, a ni političke, pa čak ni represivne mehanizme koje bi spriječile pojedince, hrvatske građane,  koji su antihrvatski raspoloženi, i koji na svakome koraku javno ruju protiv države. Njima se daje publicitet na TV, radiju i drugim sredstvima priopćavanja. Oni predlažu ukidanje naziva nekih ulica koje su imenovane po vrlo zaslužnim ljudima, oni izjavljuju da je ovaj ili onaj istaknuti branitelj ratni zločinac, bez ikakvog sudskog procesa i sl. (Zbog čega bi, za tako javno izgovorenu riječ i neargumentiranu optužbu, odmah trebale biti pokrenute pravosudne institucije da to momentalno sankcioniraju). Oni optužuju Hrvatsku na svakom koraku. U bilo kojem drugom narodu bili bi momentalno maknuti s političke i svake druge javne scene, a ponegdje u svijetu doživjeli bi i drugačiju nimalo ugodnu  sudbinu. Kod nas takvi ljudi kao da predstavljaju „savijest“ i naroda i države. Čisti neprijatelji svega hrvatskoga, a postali su nedodirljivi i imaju status „svete krave“. Sramota za naše društvo, a posebno za političku vlast, koja to ne samo da tolerira, već kao da ih i podržava. Ima ih samo šačica, a zauzimaju 80% prostora u javnim nastupima na masovnim medijima.

 

Hrvatska jeopasno  krenula moralnom stranputicom. Taj spust traje već godinama, a uzrokovan je dovođenjem u vrh državne politike ljudi kojima Hrvatska nije baš previše prilegla srcu, osim da im je materijalno vrlo iskoristiva, pa treba loviti svaku šansu, i to im je jedini razlog zbog čega je koliko toliko podržavaju – samo do granica svog vlastitog osobnog materijalnog interesa.

 

To je izravno izazvalo okretanje leđa jednog dijela naroda prema vlastitoj državi, ali nažalost i prema vlastitoj sudbini. Borba za slobodu nekog naroda ne prestaje činom dobivanja vlastite države, ta borba je trajna, kontinuirana. Ona ne smije imati ni mira ni primirja. Sloboda se brani na svakom koraku, u svakom pa i najsitnijem segmentu, ali i u punini vremena, neprekidno, uvijek i u svim situacijama. Sloboda se teško i krvavo zadobiva, a može se izgubiti u tren oka. Zato svi na oprezI Ne dopustimo nikome u Hrvatskoj da je ruje iznutra, da je javno omalovažava, da je ocrnjuje, kriminalizira – i ukratko, neprimjetno mic po mic iznutra razara. Tiha voda brijege roni – kaže naš narod. U hrvatskoj  politici primjećuje se bolestan sindrom – sindrom samoptuživanja. Takav sindrom je nepoznat u povijesti bilo kojeg naroda.

 

Slijedom svega navedenog, da bismo se izvukli iz ove moralne baruštine i teške gospodarske i političke situacije u koju je zemlja zapala -  zagovornik sam temeljite ustavne reforme ustroja države. Ukidanje dvovlašća (Pantovčak i Banski dvori) i sl. Trebali bismo se malo podsjetiti na organizaciju vlasti u Hrvatskoj za vrijeme naših časnih banova. Politika nikome ne bi smjela postati sinekura i izvor blagostanja i osobnog bogaćenja. Moralni ljudi shvaćaju politiku ne kao vlast, već kao obavezu, kao časnu dužnost služenja voljenom narodu. To dvovlašće ili viševlašće nikamo nas ne vodi, jer se ne zna ni tko pije ni tko plaća. 

(Jer blagodat je uprava u rukama postojanog čovjeka, a rasipništvo vlada tamo gdje je više gospodara. St.zavj.)

 

Zato zagovaram, pa makar to nekima ne znam kako zvučalo i anakrono, ponovnu uspostavu povijesne  institucije – Hrvatskog bana! A umjesto vlade uspostaviti Bansko vijeće, koje se ne bi sastojalo od stranačkih ljudi, kojekakvih brbljavaca i nepouzdanih, već isključivo od najuglednijih stručnjaka iz različitih oblasti iz domovine i dijaspore. Ljude koje krase znanje, ugled i čestitost. Ako mislimo spasiti našu hrvatsku državu, koja se opasno nasukala na hrid korupcije i malverzacija, a kriminal joj prešao, i to masovno, iz podzemlja u nadzemlje, u brojne državne institucije i to u njenom samom političkom vrhu. Bez temeljitog ustavnog preustroja države, gospodarsko, političko i moralno stanje u Hrvatskoj ne može ozdraviti. Zato kao narod, kao birači, kao njeni građani radi naše budućnosti i budućnosti našeg potomstva trebamo – obuzdati politiku, koja je očito krenula u neželjenom pravcu. Rijeka koja je mutna u svome izvoru nikada se do svoga ušća ne može razbistriti. Hrvatska je mutna i zamuljena s vrha svoje politike. To je u Hrvatskoj već jasno i svakom malom djetetu.

 

Istinoljubivost, poštenje, ljubav, domoljublje, čovjekoljublje, Bogoljublje, čestitost, pravednost, žrtvovanje, solidarnost, altruizam  i sl. još uvijek su žive kategorije, jer su  vječne. 

I nikakav ih predsjednik ili premijer, ili neka politička stranka, mafija ili diktator bilo koje države u svijetu ne može ukinuti, kao što se ne može ukinuti kiša ili sjaj sunca.

 

Mile Prpa, http://amac.hrvati-amac.com