"Vuče me žalost što nadilazi tisuću žalosti,
i kad mislim da si pomažem, sam sebi udim.
Beskrajno gibanje mojih neprestanih muka
Zaposjeda me, a ja to osjećam, ali ne mogu iskazati."
Isabelle Jarry
-------------------
-------------------
"Za one koji, umrijevši mladi,
sada počivaju u zemlji
sa svojim neizgovorenim pjesmama
čekajući Sudnji dan."
Michael D.O' Brien
-----------------------
Hodam na prstima ovom zemljom,
da ne budim uspavane boli
i pazim gdje ću stati na ovoj zemlji ranjenoj,
da usput ne zagazim u kosti
iz kojih već mnogo ljeta
cvjetaju crveni božuri
na uskipjeloj krvi Hrvata i
zriju žita iz lubanja mrtvih ratnika.
Gospodine podari im mir
u njihovim znanim i neznanim grobovima,
a njihove duše pridruži vojsci duša
poginulih za domovinu Hrvata.
Branko Kreštan,iz pjesme” Tu gdje je uskipjela krv”
______________
Kad dođeš tamo,
Reci da ležimo,
Da tu počivamo,
Jer mi ne bježimo.
Reci im, da naše groblje
Ne krije struk krizantema;
Pokopani smo ko roblje,
Za kojeg cvijeća nema.
O,stranče, kad dođeš u Hrvatsku tamo,
Kaži im gdje je grob njihovog brata,
Da ovdje samo za nju počivamo,
I što znači grob jednog Hrvata!
Janko Zanetić
da ne budim uspavane boli
i pazim gdje ću stati na ovoj zemlji ranjenoj,
da usput ne zagazim u kosti
iz kojih već mnogo ljeta
cvjetaju crveni božuri
na uskipjeloj krvi Hrvata i
zriju žita iz lubanja mrtvih ratnika.
Gospodine podari im mir
u njihovim znanim i neznanim grobovima,
a njihove duše pridruži vojsci duša
poginulih za domovinu Hrvata.
Branko Kreštan,iz pjesme” Tu gdje je uskipjela krv”
______________
EPITAF
NEZNANIH
Kad dođeš tamo,
Reci da ležimo,
Da tu počivamo,
Jer mi ne bježimo.
Reci im, da naše groblje
Ne krije struk krizantema;
Pokopani smo ko roblje,
Za kojeg cvijeća nema.
O,stranče, kad dođeš u Hrvatsku tamo,
Kaži im gdje je grob njihovog brata,
Da ovdje samo za nju počivamo,
I što znači grob jednog Hrvata!
Janko Zanetić
___________
RANE MOJE ZEMLJE
Bole me rane moje zemlje,
te tvrde i strpljive zemlje
s kojom lijegam i s kojom ustajem.
Iz nje sam došao na svijet,
u nju ću natrag, na počinak.
Ona mi je bila mati i hraniteljka,
i ležaj za najljepši san,
i trn za najljuću bol.
Rijetko sam je spominjao,
rijetko kazivao njeno ime,
ali to ime je uvijek bilo u mojoj krvi,
uvijek pod mojim uzglavljem.
Bole me rane moje zemlje,
te tvrde i strpljive zemlje
s kojom lijegam i s kojom ustajem.
Iz nje sam došao na svijet,
u nju ću natrag, na počinak.
Ona mi je bila mati i hraniteljka,
i ležaj za najljepši san,
i trn za najljuću bol.
Rijetko sam je spominjao,
rijetko kazivao njeno ime,
ali to ime je uvijek bilo u mojoj krvi,
uvijek pod mojim uzglavljem.
Treperilo je u mojoj molitvi,
izgaralo u mojim potajnim slutnjama,
budilo se u koracima, u nadama,
svjetlucalo u svitanjima.
I u svemu je bilo upisano patnjom,
a što patnja upiše,
to nikakve kiše ne mogu isprati.
(Nikola Miličević - 1994)
izgaralo u mojim potajnim slutnjama,
budilo se u koracima, u nadama,
svjetlucalo u svitanjima.
I u svemu je bilo upisano patnjom,
a što patnja upiše,
to nikakve kiše ne mogu isprati.
(Nikola Miličević - 1994)