DAN PLANETA ZEMLJA II

„Zagovarajući u svemu život sukladan s Prirodom i Bogom razotkrivamo sami sebe, i time smo o sebi sve kazali, jer se tako otvaramo svima, poput cvijeta jutarnjem suncu“

Mile Prpa

* * *

Sutradan ujutro, skupilo se barem trostruko više slušatelja nego prvi dan, koji je proveden uglavnom u razgledavanju i listanju Knjige, a tek je malo vremena  provedeno  u čitanjutekstova o Suncu i Mjesecu. Potom je Starac otvorio Knjigu  bliže prednjim stranicama, i naišao na tekst s naslovom – Planet Zemlja! Tekst je bio izrazito dugačak, s brojnim crtežima planete Zemlja, njenim magnetizmom, njenom ovalnom putanjom oko Sunca, nagibu njene osi i mnogo toga drugog, obrađen na pedesetak  velikih stranica.  Starac je pozorno čitao, ali ne tako dugo kao što bi to dužina i naslov teksta tražili. 


Okrenuo se slušateljima, sve ih je nekoliko trenutaka mirno promatrao i nakon kraće šutnje progovorio – Zemlja, naš planet u Svemiru, kolijevka života! Da li ima i drugih takvih sestrinskih planeta u Svemiru na kojima ima života, na to uKnjizi još nisam naišao? No, nije isključeno da i o tome neće biti riječi na nekoj od njenih stranica. Mnogo toga znate o Zemlji. Znate da kruži oko Sunca u ovalnoj putanji, da tu elipsu napravi za nekoliko sati duže od tristo šezdeset i pet dana. 


Da li ste ikada razmišljali zbog čega se naš planet Zemlja vrti oko Sunca u ovali, a ne u pravilnoj kružnici? Kad se vrti u ovali, planeta se na dvije suprotne  strane Sunca - od njega udaljava. Znamo da masa Sunca ima konstantnu  privlačnu snagu i da planetu, na neki način, čvrsto i stabilno drži na njenoj putanji. Da bi načinila putanju u ovali, a ne u pravilnom krugu, to znači kad dođe u određenu poziciju da ju nešto dodatno snažno vuče dalje od Sunca, ali ne toliko prejako da bi je moglo odvući. To na njenu orbitu djeluju - zvjezdani magnetski polovi, (gigantski, nevidljivi zvjezdani magnetski polovi) i čine ju ovalnom. Pri tome treba dodatno obratiti pozornost na činjenicu da se Sunce ne nalazi u samome središtu te ovalne putanje, već je jedan izduženi krak njene ovalne putanje duži, a drugi kraći. To o nečemu govori! Može se protumačiti samo tako da je s jedne strane Sunca, sila koja Zemlju odvlači od Sunca jača nego ona s  druge strane. Iz toga se može izračunati položaj Zemlje, a i Sunca u konstelaciji zvijezda. S one strane Sunca, gdje Zemlja čini elipsastu putanju dužu, jači je utjecaj zvjezdanih magnetskih polova, što znači da se naš sunčev sustav ne nalazi u samoj sredini između dva velika zvjezdana pola, već da je jednom bliže i to za razliku omjera dužine krakova eliptike. Svakako da  tu  eliptičnu putanju Zemlje uvjetuju zvjezdani  polovi zbog njihovog utjecaja na zemljin magnetizam. To se počinje događati onog momenta kad se Zemlja nađe bočno od sunčevog magnetizma (ekvinocij) i kad počne ulaziti u dio putanje između Sunca i zvjezdanog magnetskog pola.  Inače, treba reći da zvjezdani  polovi drže čitavu konstelaciju bezbrojnih  galaksija.  U toj svojoj putanji, planeta Zemlja ima i konstantni nagib svoje osi.  I to nepromjenjivi. Ali obzirom na njenu putanju oko Sunca, dakle zbog mijenjanja njenog položaja, doživljavamo taj nagib kao promjenljiv prema Suncu, što omogućuje postojanje četiriju godišnjih doba.


 Kad se nalazi na krajnjim rubovima izdužene eliptike (solsticij) ima najjači nagib, tako da u jednom solsticiju Sunce najjače osvjetljava sjevernu, a u drugom južnu polutku Zemlje. A kad se Zemlja nalazi na bočnim stranama izdužene eliptičke putanje (ekvinocij), tada su obje njene polutke i sjeverna i južna, jednakomjerno izložene svjetlosti Sunca, jer  os vrtnje Zemlje u toj poziciji nije nagnuta prema Suncu ili od Sunca, već se nalazi u odnosu na Sunce  bočno. Pokazalo se da je to jako dobro.  To našoj planeti omogućuje periodično izlaganje jačem i slabijem utjecaju Sunca na njene sjeverne i južne krajeve, daje veću disperziju svjetlosti, pa tamo gdje bi Sunce djelovalo jako, tu jakost ublažuje, a tamo gdje bi djelovalo slabo, to djelovanje pojačava, i tako na planeti osposobljava  veći prostor  za životna staništa. Zahvaljujući tome imamo; proljeće, ljeto, jesen i zimu.

Što je to što os Zemlje neprekidno drži nagnutu? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti. Možemo samo reći da je taj nagib njene osi – konstanta. Oko Sunca se vrti u ovali, i očito da Sunce nema niti najmanjeg utjecaja na taj nagib. To nedjelovanje Sunca na  nagib njene osi potvrđuje činjenica da je planeta na jednom krilu izdužene eliptičke putanje nagnuta  prema Suncu gornjom polutkom, a na drugom kraju, donjom. Kad bi Sunce imalo utjecaj na  nagib njene osi, tad zacijelo ne bi bilo tako. 


Potom Starac reče – Ključno pitanje u svemu ovome, a koje čini  najveći misterij, je nedvojbena činjenica, da u skladu s (dosad utvrđenim i znanosti dobro  poznatim) fizikalnim zakonima, naša planeta nikako ne bi smjela niti mogla biti u položaju prema Suncu u kojem se inače stalno nalazi, jer taj njen položaj je suprotan  dosad poznatim zakonima fizike. Ona je svojim ekvatorom okrenuta prema Suncu. Ali takav njen položaj prema Suncu jedan je od ključnih preduvjeta koji omogućuje život na Zemlji. Kad bi oduzeli samo jedan element u njenom gibanju ili dodali neki novi – opet na Zemlji ne bi bilo niti najmanjih uvjeta za život. Njeno gibanje programirano je točno onako kako treba biti da se stvore uvjeti za uspostavu života na njoj.

U svakom slučaju dopuštamo da znanost još nije do kraja prodrla u sve silnice koje drže ovakvu konstelaciju nebeskih tijela. Inače, prema dosad znanim zakonima fizike, njen pozitivni   pol trebao bi se nalijepiti  na  sunčev negativni magnetski pol, ili obrnuto, što znači da bi uvijek bila u odnosu na Sunce u istom položaju, ne bi imala rotaciju oko svoje osi i ne bi imala periodični nagib svoje osi. To nedvojbeno znači da na njoj ne bi bilo, niti bi moglo biti uvjeta za bilo kakav oblik  života.  I to definitivno!

Sunčani magnetni polovi, u odnosu na zemljine magnetne polove, nisu postavljeni ni paralelno niti pravocrtno, već u križ (za vrijeme ekvinocija), a inače, u solisticiju sunčev magnetizam  usmjeren je jednim svojim polom pod različitim “oštrim” kutovima (ovisno o vrtnji planeta oko svoje osi) prema središtu zemljinih magnetskih polova, a tek jednog momenta u tijeku dvadeset i četiri sata pod pravim kutom, u obliku velikog latiničnog položenog slova “T”). Kad bi sunčev magnetizam i zemljin magnetizam međusobno djelovali pravocrtno – zemljin plus magnetski pol, nalijepio bi se na sunčev minus magnetski  pol,  ili obrnuto – tada ne bi bilo ni vrtnje Zemlje oko svoje osi, niti njene ovalne putanje oko Sunca, a na jednom njenom polarnom kraju stalno bi vladao vrući, a na drugom,  hladni pakao. To isto ne bi bilo moguće kad bi zemljini magnetski polovi stajali paralelno sa sunčevim magnetskim polovima. Tada  bi se Zemlja sa svojom osi nagnula prema jednom polu, i u takvom položaju trajno bi ostala. Ali to nije tako zahvaljujući nekom drugom čimbeniku. O tome u Knjizi života ništa ne piše, pa nam i dalje ostaje kao misterij.

Kao što znate, Zemlja  se vrti i oko svoje osi, pa imamo i noć i dan, to je  posebno dobro. Što mislite, zašto se Zemlja vrti oko svoje osi? To sigurno  ne čini sama od sebe, niti joj tu vrtnju podržava sâmo Sunce. Sunce joj samostalno drži orbitu, ali joj samostalno ne podržava vrtnju oko svoje osi. A ta vrtnja je rezultat konstelacije međusobnog interaktivnog djelovanja brojnih faktora kao što su: sunčev magnetizam i magnetizam zvjezdanih magnetskih polova, zemljin magnetizam, njegova inklinacija od osi vrtnje, te konstanta  nagnutosti same osi zemljine vrtnje. Kad ne bi bilo samo jednog od tih faktora, ne bi moglo biti ni vrtnje Zemlje oko njene osi. Tajna njene vrtnje oko svoje osi nalazi se u “Andrejinom križu” u dva ukrižena pravca; jedan je os njene vrtnje, a drugi je stup njenog zemljinog magnetizma. Inače, Zemlja se vrti oko svoje osi vrlo laganom i sporom vrtnjom, treba joj puna dvadeset i četiri  sata da načini krug od tristo i šesdeset stupnjeva oko svoje osi. To je najbolji dokaz da njenu vrtnju podržava magnetizam, koji je u svemirskim razmjerima izrazito slab, čak uz činjenicu da planet u svojoj rotaciji nema niti najmanjeg otpora. Možemo slobodno kazati da položaj naše planete, u kojem se konstantno nalazi već stotinama milijuna godina - njena eliptična putanja i njena vrtnja oko svoje osi s nagibima prema Suncu – čini u tehničkom, u fizikalnom  pa i svakom drugom pogledu -  najveći mogući izum. Doista kolosalan.

Starac reče – Probat ću vam predočiti kako dolazi do vrtnje planete uslijed interaktivnog djelovanja tih navedenih čimbenika. Pođimo od položaja Zemlje kad se u svojoj rotaciji nalazi u momentu kritične točke, to jest kad je tu točku zbog sile inercije mase, upravo prebacila. Tada istoimeni magnetski polovi sunčevog i zemljinog magnetizma  s jedne strane, snažno se odbijaju, a suprotni polovi zemljinog i zvjezdanog magnetizma  s druge strane, snažno se privlače. I po svim zakonima fizike nakon sto i osamdeset stupnjeva hoda, tu bi rotacija trebala stati, jer bi se raznoimeni polovi nalijepili jedni na druge. Bilo bi logično da se ponaša kao magnetna igla. Međutim, što se događa? Obzirom da se planet vrti oko svoje osi koja je nagnuta pod određenim kutom inklinacije zemljinog magnetizma, u momentu gdje bi sve trebalo stati, gubi se bilo kakav utjecaj “statora” tj. sunčanog magnetizma  i zvjezdanih magnetskih polova na -  zemljin magnetizam. Iz jednostavnog razloga što tog momenta zbog inklinacije od osi vrtnje, zemljin magnetizam zauzima neutralnu poziciju u odnosu na sunčev i magnetizam zvjezdanih polova. On dolazi u okomitu poziciju u odnosu na njih, gdje više nije moguća vrtnja. Zemljin magnetizam u tom momentu gubi svaku “polugu” za koju ga se može povući ili gurnuti tj. nema istureno krilo. Tamo gdje je  trebala biti dočekana s najvećim otporom, vrtnja planete  došla je u poziciju da jednog momenta  nema niti najmanjeg otpora. 

Zbog zadobivene sile inercije velike  mase, nastavlja se i dalje kretanje planeta u pravcu otpočete vrtnje, a otpor  polako postaje sve jači i jači, ali ne do te mjere da je spriječi da prebaci kritičnu točku, iza koje ga dočekuju s novim dodatnim porivom - istoimeni da odbijaju, i raznoimeni magnetski polovi, da privlače sve isturenije polove zemljinog magnetizma. Ovdje treba posebno naglasiti, da, i inače, planeta u svojoj rotaciji nema nikakvog dodatnog otpora, jer se sva  nalazi u zrakopraznom prostoru.

A onda Starac reče – Još slikovitije to se može predočiti tako, da zamislimo kako oko jedne osovine zavrtimo neko viseće tijelo koje svojom vrtnjom slama otpor sile teže. 

Dokle god je jača kinetička energija koju smo u njegovu vrtnju uložili, ona će prebacivati kritičnu točku. A sada zamislite, da na jednom dijelu svog uspona to rotirajuće tijelo nema nikakvog otpora. To je slučaj u vrtnji naše planete. Izgleda da se ovdje, ako se ne varamo, radi o potpunoj perpetualizaciji, pod pretpostavkom, da na njenu vrtnju ne djeluje još neki, nama nepoznati čimbenik. Pa čak i onda! Možda bi se to dalo i eksperimentalno dokazati u dobrim laboratorijskim uvjetima. Doista! 

Opet će Starac -Vidite, sve su to bili i jesu preduvjeti da bi  na Zemlji započeo i održao se život. To jesu preduvjeti, ali ne i svi uvjeti, jer su trebali postojati i brojni, brojni drugi faktori na samoj planeti, kao uvjeti bez kojih ne bi moglo biti života. Ti uvjeti su mnogobrojni, više ih ima nego što i mislimo. Svakako imamo sreću da je konstelacija svih tih uvjeta i preduvjeta vrlo umjerena i da nema nekog faktora koji bi djelovao previše žestoko ili previše blago i sve onemogućio. Počesto me zbunjuje činjenica da je planeta Zemlja postavljena upravo na idealnu udaljenost od Sunca. Nadajmo se da će to tako biti i u dalekoj budućnosti. Svatko živi u svome vremenu, nadajmo se da neće biti poremećaja njene orbite, da će i budući naraštaji i stotinama tisuća godina poslije nas moći isto tako na njoj živjeti.

Tome su zaslužni ponajprije  -  i veliki, gigantski i nevidljivi zvjezdani magnetski polovi. Ti  polovi zatvaraju osnovnu strukturnu svemirsku ćeliju. Sve ono što se nalazi između dva gigantska zvjezdana magnetska pola čini tu – osnovnu strukturnu ćeliju svemira, a to su brojne galaksije. Zašto je to tako? U načelu, sva zviježđa između plusa i minusa zvjezdanih magnetskih polova - poredana su tako da je njihov magnetizam plus okrenut prema zvjezdanom minusu, a njihov minus prema zvjezdanom plusu. (Ali to nije slučaj s našim planetom!?) Istina, to može zbuniti i najveće znanstvenike, ali to je jedini način kako ta silna zviježđa održati na okupu. Oba ih zvjezdana pola  (i plus i minus) k sebi privlače, k sebi potežu svaki na svoju stranu istom snagom i drže ih raspoređene negdje između. I tako to zviježđe, poput dva psa tornjaka, drže u okupljenom stadu.  Kad sva ta zviježđa između plusa i minusa  zvjezdanih magnetskih polova ne bi prema njima bila okrenuta - plus prema minusu - minus prema plusu, i da ih ne drže  “nategnuto” -  došlo bi do polarizacije tijela koja bi zvjezdani magnetski polovi povukli svaki prema sebi. Došlo bi i do rastočenja samog zvjezdanog magnetizma. Bila      bi razbijena osnovna strukturna ćelija svemira što bi izazvalo kaos, i s vremenom Svemir bi se morao nekako drugačije presložiti.

Ali taj zvjezdani magnetizam drži ga čvrsto  upravo zahvaljujući činjenici “kontra” djelovanja polova, čime je u svemiru  gotovo za vječnost uspostavljen stabilan poredak. I kad, (i ako) to sve putuje kroz prostor, sve putuje u paketu skupa sa zvjezdanim polovima. Starac to reče i samo se nakloni u znak pozdrava.

Vjerojatno mnogi u publici nisu baš sve ni razumjeli. Starac je to znao, ali nikako nije mogao izbjeći temu o našem planetu, kao podlogu za izlaganje o nastanku i trajanju života na njemu. Kao što ne bi mogao govoriti o sijanju nekih usjeva, a da pri tome ne spomene i njivu na koju će se ti usjevi posijati. Starac je vodio računa o tome da je u slušateljstvu bilo i vrlo učenih ljudi, koji su zasigurno razumjeli što je govorio, a među njima je bilo i onih koji su zapisivali svaku njegovu izgovorenu riječ.           

            * * *
---------------------------

Autor teksta, Mile Prpa. 
Odlomak iz romana KNJIGA ŽIVOTA , napisan tijekom mjeseca prosinca 2004.g - i siječnja 2005. g. 

PISMO TRIDESETDRUGO PREUZVIŠENOM TEOFILU

Preuzvišeni!

1. Kažu da Zemlja nije naša, našeg domstva.

      već pripada i - generacijana svima.

      Posudili je od budućeg nam potomstva

-         i zdravu, čistu dužni smo je predati njima.

            Razborom nekim ta misao mi cvjeta.

            Zemlja je luka vječnog nam staja.

            Bila nekad i Tvoja, za Tvojih ljeta.

            Danas pripada nama puninom sjaja.

            Danas nama, a sutra ljudima drugim.

            Bićima što budućnosti život će ih tkati,

            plovom svojim, plovom življenja dugim.

            Svima se mora ta životna luka dati.

            Luka životnog staja, kopno za duše.

            Kopno za tkanje ljepotama i čari.

            Rascvatom posvud – čarno, tiho, gluše.

            Rascvatom posvud što život ga dari.

2. Što bi kazati, o nama mogli reći,

      oni iza nas, što još nerođeni brode.

      -Sebični bili, sve sebi htjeli steći,

      Ni čiste nam nisu ostavili vode.

      Ni čiste vode, ni morskog sjaja plava,

      ni zraka čista, ni blagost Sunca što zrači.

      Kakav to nakot, luda im ta glava-

      što sudbinski potez i za nas vlači.

      Ah, što bi kazali, tek nemoćno se gleda.

      Vrli, nemočno se gleda i nemoćno prati.

      Učiniti tu se previše ne da –

      da  neuk učenog, a nepošten poštenog shvati.

      Učiniti se ne da, već riječima samo –

      lakše mi biva kad se o tome zbori.

      I riječ ova u tom mozaiku tamo –

      još kamenčić je jedan što tim plamom gori.

  3. Zemlja nije naša – jedan mudar kaza.

      Mi smo njeni, nad nama vlast je.

Vlast nad nama – vlast bez sraza.

Živjeti na njoj, bar za mene – čast je!

Čast je, a časnošću kojom častimo mi je ?

Kad bi mogla plakala bi samo tugom.

Lice joj sve grđe, kao da ga ne mije.

Na mjestima mnogim naružena rugom.

Rugom ljudskim, ne prirode joj čedne.

Življenja rugom, bolesti joj se tkaju.

Spoznaje, da lice te majke nam jedne,

pati tugom, to tek poneki jedva da i znaju.

Sve bore, lice joj i prima i zbraja.

Na sebi, sve naše čine ona skuplja.

Luka nam ona do posljednjeg staja.

Mi djeca njena, tek razbora tuplja.

                          Preuzvišeni, pozdrave moje primi !

                          - i jedna duša cvjetnim mirisima

                          pozdrave Ti šalje!

Autor,  Mile Prpa, a, navedeni prilog je  odlomak iz filozofskog djela  - FILOZOFIJA ČOVJEKA

 (Kroz pisma Preuzvišenom Teofilu - dvije tisuće godina poslije). 

Osvrt na protekle 2000 godina civilizacije. 

 Izdanje IVIDOR 2000 g.
-------------------------------------

Planet Zemlja

O prelijepa Zemljo, ljepotom odjevena,
Ti, planeto naša plavih oceana.
Kapicama bijelim pôlima pokrivena,
O predraga Zemljo – životom razigrana.

I pustinje tvoje i doline ravne
I visoka gorja i morske sprudi.
I stepe široke, rascvale, travne
- ti Zemljo bića, bilja i ljudi!

Nek ti rijeke teku vodama bistre,
široka ti polja svud ljepotom cvala.
Nek oluje ziblju valove ti čiste,
Svakom živom stvoru da bi radost dala!

Plovi, nebom plovi, Zemljo naša draga,
Neka Mjesec vječno kraj tebe brodi!
Planeto naša, najvećeg nam blaga,
Nek ti svako biće živi – u slobodi!

Mile Prpa

(Pjesma br. 503 od ukupno 505 iz neobjavljene
knjige - MP Philosophia naturalis)