"EU I HRVATSKA JEŽEVA KUĆICA" - MILE PRPA

Još nikada u svojoj nerijetko tragičnoj povijesti, Hrvatska se nije našla pred većom dilemom - ulaska ili neulaska u EU. Ako se opredijeli za ulazak to bi bio jednosmjerni put bez povratka, kojeg joj nude njeni političari, samouvjereni da su u pravu i da je to prvorazredni - „strateški interes Hrvatske“, kojeg ne smijemo propustiti i za kojeg tvrde da nema nikakve alternative, da nema boljega puta, što znači tamo jednostavno moramo ići. U tom smislu osnovan je i Savez za Europu, u kojemu dominiraju snage poput nekadašnjih jugounitarista, komunista, autonomaša, karijerista, korupcionaša, ponekih i nacionalnih manjina i sl. dakle snage koje nikada nisu hrvatsku samostalnu državu ni voljele niti su je htjele, osim kao kravu muzaru. To su one iste političke snage koje su nam 1918.g. tvrdile da nam je jedina budućnost u Karađorđevićevoj Jugoslaviji, a 1945. da nam je budućnost u komunističkoj Titinoj Jugoslaviji. I evo, izgleda da će negativnu prevagu odnijeti i treći, posljednji puta. U Hrvatskom Saboru jedva da ima ikoga tko se javno deklarirao da misli drugačije, premda zacijelo ima i takvih zastupnika koji o tome imaju i svoje osobno mišljenje, ali kao i za vrijeme staljinizma s tim svojim mišljenjem se javno ni sami ne slažu. Kod čovjeka, kao pojedinca, jedino završetak života smrću nema alternative, jer je dosad beziznimno svatko umro ili će umrijeti. Ulazak u EU je put u nepoznato, u neizvjesno – definitivno put bez povratka. I ako „nema“ alternative moramo je izmisliti, moramo je iznaći i, ako ovog puta pobijede eurofili, to za Hrvatsku, kratkoročno, prvih nekoliko godina može značiti neki mali ubrzani razvoj i boljitak, ali dugoročno gledano kroz trideset, četrdeset ili najkasnije pedeset godina, gotovo sigurno to bi moglo značiti – nestanak hrvatskog naroda kao posebnog etniteta, (osim u slučaju ako bi se EU u doglednoj, ne tako dalekoj budućnosti, raspala poput sličnih političko-državnih tvorevina u povijesti svijeta), što bi mogla biti i vrlo vjerojatna varijanta. U protivnom, ime Hrvatske ostalo bi za ove prostore na zemljopisnim kartama samo kao geografski pojam. Naši političari, zbog svoga političkoga svjetonazorskoga stava, ili želje za dobrim uhljebljenjem u dobroplaćenoj briselskoj administraciji, (vjerojatno mnogi i iz nesposobnosti sagledavanja cjelokupne situacije, a kojima se nažalost pridružio i dio klera) - olako se odriču svega onoga što su generacije naših djedova više od trinajest stoljeća krvlju, znojem i suzama gradili i čuvali, da bi Domovinu u amanet predali svojoj djeci.  Političari to zaboravljaju, to odbacuju i definitivno Hrvatsku zauvijek oduzimaju našoj djeci i isporučuju je tuđinu bez ikakve prisile i bez kapi prolivene krvi. (Tu gdje huče morski vali / vodili su borbe preci / da bi sutra svojoj djeci / u amanet more dali...!/ Njihov odnos prema sadašnjoj Hrvatskoj dobrim dijelom je definiran prijašnjim političkim svjetonazorom kojeg su gradili u vrijeme komunizma i jugoslavenstva, kojeg se nisu sposobni ni do dan danas osloboditi. Upravo iz toga svjetonazora niče najjača podrška ulasku Hrvatske u EU pod svaku cijenu, pa i pod cijenu doglednog nestanka hrvatskog naroda u takvoj Babilonskoj kuli, u tom metežu nacija, vjera, jezika, kultura, suprotstavljenih interesa, svjetonazora i sl. Sama činjenica da nepovratno ulazimo u sastav države koja već sada ima više od pet stotina milijuna stanovnika, i gdje ćemo predstavljati manje od 1% njenog ukupnog stanovništva - jest sama po sebi više nego zabrinjavajuća. Dobro se trebamo zamisliti nad činjenicom da Hrvatska vlada godinama ne dopušta nikakva, pa niti ona najmanja javna sučeljavanja pristaša i protivnika ulaska u EU u smislu isticanja argumentacije za i protiv ulaska pred hrvatskom javnošću. Ta nejavna zabrana sama po sebi sve govori, pače postaje već i pomalo zloslutna. Valja napomenuti da je gospodin Vladimir Šeks i autor izmjene Ustava RH u pravcu da na referendum za ulazak u EU više nije potreban izlazak većine naroda, već je dovoljna većina glasova onih koji su izišli na referendum, što u praksi znači, da ako samo jedan birač iziđe na referendum i glasa „za“ ulazak Hrvatske u EU, da će referendum biti pravovaljan i uspješan. Ovaj pravni izum treba smjesta prijaviti u Autorsku agenciju ili Patentni ured radi priznanja autorstva i zaštititi ga pod nazivom - Šekslex! I prodavati ga, ako ih ima, ludim narodima diljem svijeta kao najbolji hrvatski pravni brend! Citat iz poeme Ježeva kućica (B. Ćopić): „... zašto jež kuću toliko čuva? Eh, kuća, trice! – veli vuk zao. Ta ja bih svoju za jagnje dao. - Kućica, glupost! Moje mi njuške, svoju bih dao za gnjile kruške! - Za sati meda dat' ću je svakom govori medo na jelo lakom. Divlja svinja: - Rođeno gnijezdo! Tako mi sala, za pola ručka ja bih ga dala“ Iz javnih medija priopćavanja često se čuje izjava – Bolje u EU nego sa Srbijom. To je potpunoma lažna dilema, jer ako ne uđemo u EU ne znači da smo zajedno sa Srbijom i da išta imamo sa Srbijom. Ostajemo nezavisna i suverena država i dalje. Čak ako i Srbija uđe u EU, a ona zbog ekspanzionističke politike ima itekako interesa za ulazak, jer im se tek tada otvara mogućnost legalne ekspanzije, mi ni tada ne bismo smjeli ući.  Nama je jedino rješenje ponuditi EU da smo za šengenske granice i da prihvaćamo EU standarde i ništa drugo, i da želimo ostati svoj na svome, i uvijek svoju Hrvatsku držati pod svojom kontrolom, pod svojim suverenitetom, poput Švicaraca ili Norvežana. Nitko nam našu Hrvatsku neće čuvati bolje od nas samih, ali kako se pokazalo da je sami znamo i dobrano pokrasti. Evo nekoliko procjena što bi nam se dugoročnije moglo dogoditi ako uđemo u EU-ropsku Uniju. Odmah na početku, kao ilustraciju, ističem slučaj Slovenije, koja je mislila (hinila) da joj opasnost prijeti od Hrvatske strane (a u cijeloj svojoj povijesti nije imala u nekom narodu sve do dan danas boljeg prijatelja od Hrvata). Dakle, danas pred svojim vlastitim očima svjedoci smo da je Slovenija već u prvoj fazi svoga članstva u EU počela de facto gubiti svoje primorje. Premda ga ne gubi pravno, ali ga gubi de facto. Ono već sada dijelom postaje talijansko sve učestalijim kupovanjem slovenskih kuća i slovenskog zemljišta od strane Talijana i naseljavanjem talijanskog stanovništva, što je u samoj Sloveniji počelo izazivati pravu uzbunu. Taj se prostor zauzima legalno, mirnim nenasilnim naseljavanjem, sve u skladu s propisima koje je Republika Slovenija slobodno (ali politčki vrlo plitko) prihvatila i potpisala s Briselom. Cijene kuća i zemljišta postale su enormno visoke pa ih sami Slovenci ne mogu kupovati. Ne bi ih mogli kupovati ni Talijani pojedinačno iz svoga džepa, već ih najčešće kupuju sredstvima koja se kupcima na različite načine dodjeljuju iz talijanskih državnih fondova koji su upravo za tu namjenu i osnovani. Hrvatskom dijelu Jadrana nakon ulaska Hrvatske u EU mogla bi postupno, dugoročno zaprijetiti opasnost iz tri pravca; Prva opasnost dolazila bi iz pravca Italije i predstavljala bi postupnu, plansku, gotovo neprimjetnu invaziju i naseljenje talijanskih kupaca i njihovih obitelji, koji će nekretnine kupovati, pa i cijele komplekse hotela i sl. mahom iz sredstava ili uz potporu talijanskih državnih fondova specijalno za tu namjenu i osnovanih. Druga opasnost dolazila bi iz pravca Srbije, nakon njenog ulaska u EU, koja bi mogla krenuti na te, ali i na druge prostore na slične načine, istina bez većeg kapitala, a sve u skladu s njihovim dugotrajnim političkim ciljem da se dočepaju dijela Jadrana, po mogućnosti što većeg. Treći pravac bio bi ulazak zapadnoeuropskog, ali i drugog međunarodnnog uglavnom divljeg kapitala, (američkog, arapskog, kineskog i sl.) kojeg će se ulagati u izgradnju novih i novih, počesto i pravih mega turističkih objekata, tako da bi hrvatska obala Jadrana sve više postajala prenapučena, prebetonirana bez hrvatskoga nacionalnoga identiteta i bez hrvatskoga jezika. Takvo postupanje bilo bi svakodnevno, normalno, zakonito, postupno i nitko se tome nebi ni protivio, jer bilo kakva hrvatska opcija bila bi nemoćna i proglašavana nazadnom, plemenskom, domorodačkom, da ne kažem i neku težu kvalifikaciju. Ali nije u opasnosti samo subjadranski obalni pojas kao dio Hrvatske od Savudrije do Boke, premda bi bio prvi na udaru, već i preostali dijelovi poput dalmatinskoga zaleđa, Like, Gorskoga Kotara, a da o Istri koja bi im bila posebno zanimljiva i ne govorim, ali postupno i znatno sporije i na značajnom dijelu Slavonije čije bi zemljište preuzeo globalizacijski kapital. Najmanje, ili najkasnije tom utjecaju bio bi izložen Grad Zagreb s okolnim Zagorjem i sl. koji bi najviše i najduže zadržao nacionalni identitet, ali najvrednije industrijske objekte, bankarstvo i sl. već je izgubio i to godinama prije ulaska Hrvatske u EU.. Paralelno, već u samome početku, kao agresivni potez svjetskog kapitala bilo bi preuzimanje vodnog i šumskog gospodarstva. Litra vode kod izvoza bila bi skuplja i dragocijenija od litre benzina, jer bi postala vrlo tražena roba uglavnom prema Africi i Bliskom istoku. S vremenom bi sve što iti malo vrijedi palo u ruke stranog kapitala, koji neće imati niti najmanje razumijevanja za nešto „plemensko“ pod kojim pojmom će podrazumijevati riječ – hrvatsko. Plodne slavonske ravnice bile bi sve više i više otkupljivane po minimalnim cijenama zemljišta (u odnosu na cijene zemljišta u starim članicama) od strane europskog i drugog kapitala od njihovih ostarjelih vlasnika bez potomstva ili iseljenog potomstva, i bile bi pretvorene u vrlo produktivne farme, a hrvatsko seljaštvo im neće moći konkurirati i pasti će na prosjački štap, ili se pretvoriti u njihove jeftine najamne radnike. Naš prelijepi hrvatski jezik u brojnim uredima i institucijama vlasti postupno zamijenit će engleski, koji bi ubrzano mogao postati i službeni, a hrvatski jezik imat će status domorodačkog jezika kojim govori još samo elektronski nepismeno domoradačko stanovništvo. A što se tiče hrvatskog stanovništva, već u samome startu, ubrzano bi ciljano bili usisani mladi stručni kadrovi od strane starih EU članica, kao što se dogodilo u Poljskoj koja je u prve dvije godine svoga članstva u EU izgubila oko milijun i pol mladih stručnih ljudi koje su usisle razvijene stare članice EU i u čije školovanje nisu uložile niti jednog centa. Slična situacija bi se dogodila i u Hrvatskoj iz dva razloga. Prvi je da dobiju besplatnu školovanu mladu radnu inteligenciju, a drugi je da oslabe hrvatski otpor njihovim gospodarskim i političkim interesima u Hrvatskoj. Posebno u teškoj situaciji mogla bi se naći starija kategorija stanvništva, koja će biti socijalno prepuštena sama sebi...! Postoji i velika vjerojatnost da će u EU stizati brojni imigranti iz Afrike i Azije (taj proces je dobrano već otpočeo) i da će se ti imigranti po nekome ključu raspoređivati na sve članice EU. Dalo bi se još mnogo toga nabrojiti što bi išlo protiv gospodarskog i političkog, a posebno protiv duhovnog i kulturološkog interesa Hrvatske. Ne smijemo zaboraviti da svaka država koja je ušla u EU ili ostala izvan nje, da je to učinila razmatrajući i ocjenjujući svoje interese. Tako je Švicarska ostala izvan EU da zaštiti svoje snažno bankarstvo koje je stoljećima gradila i političku neutralnost koja ju je samo u dvadesetom stoljeću dva puta spasila od teške pogibelji, da zaštiti svoju valutu i sl.. Norveška je ostala izvan EU da zaštiti svoju snažnu industriju nafte, svoje goleme riblje resurse i sl. A Hrvatska bi isto tako trebala ostati izvan EU da zaštiti svoja golema prirodna bogatstva i unikatnu ljepotu zemlje što predstavlja neprocijenjivi nacionalni kapital. Niti jedna članica EU, kao ni one preostale države kad uđu u EU, ne bi bile u tolikoj mjeri ugrožene kao Hrvatska. Kao što jednom reče gospođa Branka Šeparović u svojoj Škrinji, da se Hrvatska nalazi na najdragocijenijoj katastarskoj čestici u svijetu. Juriš na hrvatski dio Jadrana bit će nesmiljen i bit će usmjeren na pretvaranje istoga u europsku Floridu. Možda će mi netko kazati da sam nerealan i pitati me na čemu temeljim takve tvrdnje? Ja sam čovjek koji želi razmišljati i na svaku stvar unaprijed gledati. Zato odgovaram svima; kao prvo, kad uđemo u EU ušli smo u ogromnu državu koja nema unutarnjih granica, gdje vlada potpuna sloboda kretanja i ljudi i kapitala i ideja. U njenim dokumentima zamišljeno je da je pravedna i jednakopravna. Ali tigar i miš nikada ne mogu biti ravnopravni i jednaki. Jedan ima snagu stotine puta veću nego drugi. Ako nema nikakvih granica, nikakvih ograničenja i sve je legalno zašto netko tko je moćan i od nekoga tko je nemoćan ne bi uzeo njegovu imovinu i to ne na način da je snagom jačega otme već da je snagom moćnijeg zakonski, legalno kupi. EU je država u kojoj vrijedi kao neprikosnoveno pravilo da njome vladaju oni koji su moćni, iza kojih stoji gomila novca i imaju zakonsko pravo uložiti ga u što god žele i bilo gdje na prostorima EU. Mogu kupovati dalmatinske otoke, mogu kupovati ogromne komplekse zemljišta uz more i sl. A zašto to ne bi učinili ako im to donosi veliku dobit i sve je legalno. Mogu pokupovati slavonske ravnice, slavonske šume, izvore voda i sl. a zašto to ne bi učinili kad će na tome imati veliku dobit i sve je propisno, zakonski, legalno, i što je najvažnije nitko se tome ne protivi. Evo, ulaskom u EU Hrvatska ulazi upravo u takav pravni poredak gdje joj netko tko je moćan može sve uzeti. I zato se bojim! Ne bojim se jer sam plašljiv, već zato jer procjenjujem što bi to u daljnjoj, ne tako dalekoj budućnosti moglo značiti za Hrvatsku i njen narod. Zacijelo može biti samo pogubno. Slušam naše političare koji svakodnevno govore da je ulazak u EU najvažniji hrvatski strateški interes kojemu sve moramo podrediti, i kad to slušam sam sebi postavljam pitanje zar su to sve raspamećeni ljudi, zar ne vide ili ne žele vidjeti kamo nas to sve vodi?! Danas u najvišoj hrvatskoj politici nema niti jedne znamenite ličnosti iza kojih stoje stvorene velike duhovne ili znanstvene vrijednosti i koja ima karizmu u narodu. Tamo mahom vlada kratkovidni činovnički mentalitet (koji se vidi čim progovore), i koji nije u stanju ni sagledati ni procijeniti opasne procese u budućnosti koji se otvaraju momentom ulaska Hrvatske u EU. Doista, ako u djetinjstvu nisu pročitali Ćopićevu Ježevu kućicu, molim ih da je svakako pročitaju prije bilo kakavog potpisa Pristupnog ugovora o ulasku Hrvatske u EU.  Dovoljno je pročitati tu divnu i poučnu poemu i da im sve postane jasno.  „- Kućico draga, slobodo moja! Palato divna drvenog svoda, kolijevko meka, lisnatog poda, uvijek ću vjeran ostati tebi, nizašto ja te mijenjao ne bi. U tebi živim bez brige, straha, i branit ću te do zadnjega daha“. (B.Ćopić) O duhovnoj i kulturološkoj kategoriji ujedinjenja u EU nitko ne zbori niti riječi. EU je materijalistička, a ne duhovna kategorija i po svome svjetonazoru mnogo je bliže klanjanju zlatnom teletu, nego da živi duhovne vrijednosti ne samo kroz vjeru, već i kroz odgoj, kroz humanističke vrijednosti i sl. S druge strane ulaskom u EU ostavljamo iza čvrste šengenske granice našu hrvatsku braću u BiH, na milost i nemilost drugima barem desetak narednih godina. Također uspostavom šengenske granice prema BiH možemo slobodno zaboraviti dobrim dijelom na turizam u Dubrovniku, Pelješcu i Konavlima, jer malo će tko (u odlasku i povratku) četiri puta htjeti prelaziti šengensku granicu kod Neuma. Zato, naredni parlamentarni izbori naprosto moraju biti prije referenduma o ulasku u EU i potpisa Pristupnoga ugovora. Politički pokret Hrvatski rast – Hrast treba što više gurnuti u sredstva priopćavanja i u javnost, da njegove ideje i načela shavti što veći broj birača, kako bi konačno Hrvatska došla u ruke onih koji žive za nju i koji je stavljaju ispred svakog svoga pojedinačnog i grupnoga interesa. Preuzeto s http://amac.hrvati-amac.com