I svaki hrvatski pismoznanac iskreno žali za svima njima duhoborcima, makar pritisnut medijskopolitičkim manipulacijama i prešućivanjima kojima se u nas, u sadašnjemu stanju sveopće krize duhovnih vrijednosti i Ljubavi, sve dublje prekriva povijestni prostor i suvremeni život Herceg-Bosne, trenutačno prepušten na milost i nemilost dvama nacionalističko-državnopolitičkim fundamentalizmima, prevlađujućim unutar upravljačkih elita u dvama većinskim narodima koje složno, i uz aschdownski croatofobnu potporu „visokih predstavnika“ međunarodne zajednice žestokih i odlučnih naročito u kršenju temeljnih ljudskih i nacionalnih prava Hrvata, žrtvuju i dijele, karadžić-memorandumskim genocidom i kulturocidom satrvene, naše plemenite zemlje i Bosnu i Hercegovinu izkorijenjujući u njima krstjanstvo i hrvatstvo (i kljaštreći osebujno hercegbosansko i pravoslavlje i muslimanstvo i hebrejstvo) te izguravajući preostale Hrvate u nepostojanje, u nestajanje. Svako jadikovanje i zdvajanje s gledom na budućnost srebrene nam „misne Bosne“ uzmiče pred činjenicom da ipak jošte živi „hrvatski književni regionalni kompleks, koji nazivamo franjevačkom književnošću i kulturom u Bosni i Hercegovini“ (Rafo Bogišić, Zrcalo duhovno, str. 183.), u što se osvjedočujemo prateći, u mjeri mogućega, sve tiskano i objelodanjeno proteklih godina u BiH, a u znaku je sedamstogodišnjemu bogoljubno-franciskanskom.
Kronologija događaja, koju već godinama prvorazredno ispisuje profesor teologije i povjesničar fra Marko Karamatić, na stranicama „Biltena Franjevačke teologije Sarajevo“, pouzdanim je pokazateljem životnosti hrvatske riječi i franjevačkoga pisma na preostalome slobodnome prostoru, nekoć i velike i slavne i slobodne i hrvojehrvatinićki nepobjedive, Bosnae ponosne, također i pobuditeljem nade i vjere u ljudsko dobro koje niče iz punine doživljaja Riječi, iz djela ljudskih ostvarenih s božanskom mjerom čovjekove zemaljske odgovornosti prema životu i prema suživotu, prema izvoru i prema uviru. Iako u fra Markovim kronikama ne imade stvaračkoga pathosa, nalazi se u njima nešto blistavo i čisto na priliku hrvatskojezične drevnine i korjenine pisma kulin-banovskoga dijaka Radoja. Tko ne predade dušu u robstvo ovoj našoj dehumaniziranoj medijokraturi-antikulturi, tko živi sa spoznajom da njegova je bol uvijek pred njim kao izvjesnost da je „sam vrlo blizu pada“, taj će moći, štijući tekst slavne „Povelje Kulina bana“ od 29. kolovoza 1189. i banske prisege na „sije sveto evanđelie“, i završnu rečenicu Radojevu: „Ja Radoje dijak bana pisah siju knjigu poveljov banov od roždstva Hristova tisuća i sto i osamdeset i devet lit, miseca avgusta u dvadeseti i deveti dan, usičenie glave Ivana Krstitelja.“, i upijajući ove riči narodne memorije, osjetiti kako pije svetu vodu s istoga izvora iz kojega se napaja i fra Markova suvremena služba riječi i na kojemu se zrcali fra Markova prodornost i osobnost kroničarskoga pogleda na ljude i događaje. U najnovijemu je „Biltenu...“ fra Marko zapisao: „Kraljeva Sutjeska - M i s a z a d o m o v i n u – U subotu, 24. listopada 2009., na ostatcima drevne kraljevske utvrde i grada Bobovca nedaleko od Kraljeve Sutjeske, slavljena je svečana misa za Domovinu koju je predvodio Vinko Puljić uz koncelebraciju vojnih kapelana. Bio je to ujedno šesti molitveni pohod Bobovcu vjernika-katolika djelatnika Ministarstva obrane BiH, pripadnika Oružanih snaga BiH, policajaca na svim županijskim , entitetskim i državnim razinama te vjernika Vrhbosanske nadbiskupije, a u organizaciji Ureda katoličkog dušobrižništva Ministarstva obrane BiH.“ („Bilten...“ broj 1-2, str. 20., Sarajevo, 2010.)
Fra Marko je tako, sa zavidnim novinarskim umijećem, pribilježio važan događaj, koji su mnogi previdjeli ili zanemarili, na obzoru kojega se ocrtava tvoračka postojanost povijestnoga tijeka u životu naroda slobode, a dobronosno zračenje njegovo za stvar mira i transcendentne mjere čovjekova bivstvovanja lako bi moglo postati moćnom svjetiljkom svim slobodarima i potlačenim ljudima na putu do žuđene slobode kada ne bi bilo tolikih znakova hrvatske političke gluposti i služenja zlatnoteletnomu „Gospodaru“ , niti svakodnevna nasilja, unutar kojega se, prema vjerodostojnomu svjedočenju fra Markovu, zbiva „vulkanska provala mržnje i vrhunski izbrušenoga šovinizma“, odnosno: „Eto nam se, nakon Abdulaha Sidrana, za kojega je govor na FTV-u 'ustaški jezik', javi i razotkrivač fašizma Alispahić! Tako, dakle, ako se piše o Hrvatima i katoličanstvu, onda je to 'ustaški fašizam nulte kategorije'.“ (str. 23.).
Kada već strukture moći iz jugokomunizma, kadrovsko-kadaverski usidrene u ustanovama hrvatske države i među Hrvatima, već nepunu godinu dana svjestno onemogućuju primjeren suvereni odgovor Hrvatske na srbsku otimačinu vrhunskoga hrvatskoga nacionalnoga blaga i na srbijansko simbolično zauzimanje središnjega simbola svehrvatske kulturne suverenosti i slobode – tzv. „književnosti Dubrovnika i Boke“, kao i, primjera radi, slobodan i slavan posmrtni povratak prezaslužnoga dr. fra Dominik Mandić u domovinu (pa je, u takovome uspostavljenu ne redu, na jednomu zagrebačko-briješkom druženju, stanoviti sopta domaćinski priredio nagrađivanje nazočnih bljutavom knjižicom „Pičke u centrifugi“, a zabranio spomenuti velebno djelo i ime povjesničara i graditelja gimnazije na Širokomu Brijegu!), veseljem nas velikim ispunja fra Markovo zapisivanje i komentiranje, često neveselih, događaja, njegovo intelektualno svjedočko otimanje svakoga kamena dragocjena za palaču nacionalne kulture od raznoraznih pljačkaša i krivotvoritelja naše memorije.I dok za bosanskim dijacima žalimo, njihov, i kašićevski naš, ikavsko štokavski, „toskansko-hrvatski“ jezik s radošću rabimo.
Mile Pešorda (Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo br. 839.)
Preuzeto s http://www.hrsvijet.net