Sva
su zmijska legla jugonacionalizma tj. velikosrbstva, iz kojih su se po
zemljama hrvatskim bila razmiljela zavodljiva stvorenja s primamljivim
darovima naivnim domorodcima u lijevoj ruci, a s užetom za nepodkupljive
u desnoj, u Hrvatskoj ponovno prikrivena mitomanskim titoizmom, i sva
se istina o polumilijunskom kroatocidu za vrijeme komunističke
Srboslavije i o Hrvatskoj, oslobođenoj od nacifašizma ali porobljenoj i
razkomadanoj u udruženom zločinačkom Srb-pothvatu četnika i
jugoboljševika, trenutačno svela, u paradržavnoj julaško- medijskoj
režiji, na pripovjedačko umijeće bivšega kompartijskoga agensa, a
današnjega akademika, konfabuliranja o nedavnoj slavnoj povijesti sebe
sama i svojih ideoloških istomišljenika i boljševičko-srboslavskih
bojovnika u pobjedničkomu razdoblju „krovoločnoga maršala“, diktature
proletarijata i zatiranja hrvatskoga identiteta.
Ništa
nam naši hrvatski sugrađani iz bivše nomenklature (dojučerašnji
jugoslaveni i internacionalisti koji su radili na odumiranju hrvatske
nacije s tolikom jarošću i žestinom da su tisućljetnom jeziku hrvatskomu
nabili srbski oklop u Novom Sadu a od Karađorđeva u prosincu 1971. na
robije, u kazamate, na udbaške crne liste, u nutarnju emigraciju i u
kućne pritvore bacili na desetke tisuća demokrata proljećara i cvijet
hrvatske inteligencije), preobraženi u globaliste „neopterećene
nacionalizmom“, baš ništa ne vele o stotinama svojih, nekoć bliskih,
drugova i suboraca, pripadnika nomenklature, „zagriženih jugoslavena“,
koji su nakon svibnja 1990. poslušali svoje četničko srdce i stali uz
oružani „ustanak“ protiv hrvatske nezavisnosti i slobode i planirani
genocid nad, predhodno razoružanim, Hrvatima, opredijeljeni za
nacivožda iz Beograda, jugopetokraku i srbijansku kokardu. Ni ovaj nam
neumorni pripovjedalac ništa ne otkriva o učiteljima i mučiteljima u
đilas-internacionalističkoj školi „plemenite mržnje“ prema Bogu i
hrvatskomu narodu, aktivistima koji bijahu krvnim neprijateljima svakome
hrvatskom pojedincu koji je, poput zagrebačkoga nadbiskupa bl.
Alojzija Stepinca, „ljubav prema narodu držao ne samo vrlinom, nego i dužnošću, ustanovljenom Božjom objavom“
(J.Batelja), ništa o toj nagomilanoj mržnji jugoslava-srboslava
udruženih u razornomu pohodu na zemlje i narod Hrvata, na narodni duh i
kruh, na jezik hrvatski.
Idejni
su oklopi jugonacionalizma i interesne mreže jugoslavenstva u
beogradskome crnorukaškomu ključu još nerazkinuti, a hrvatska se
„društvena“ misao još nije oslobodila za razsvijetliti svomu narodu i
cijelomu svijetu jugorasističku narav srbijanske okupacije od godine
1918. do svibanjske demokratske revolucije, niti zločinačku bit
udbopartijske vladavine. A kako bi se i osloboditi mogla u
polukoloniziranoj zemlji, u kojoj je preko devedeset posto banaka u
vlasništvu inozemnih kapitalista, u kojoj je korumpiranost upravljačkih
struktura grijeha elementalna pa se tako u život i sudbinu hrvatskoga
jezika i hrvatskih književnika mogu bahato uplitati državni službenici
poput stanovitoga Čedomira Višnjića, koji je naime, dok bijaše
doministar Biškupićev, širom otvorio vrata i najnovijoj srbskoj
hajdučkoj otimačini Dubrovnika i hrvatskoga književnoga blaga
prvoborački objavivši u Zagrebu g. 2006. (uz asistenciju tolikih
hrvatskih dužnosnika i izabranika, na čelu s ministrom kulture,
premijerom Sanaderom) hrvatskoga književnika iz Dubrovnika Ivu
Vojnovića u „Prosvjetinoj“ antologiji srpskih autora, a zatim dajući, s
blagoslovom hrvatskoga književnoga akademika Tonka Maroevića,
predsjednika ministarskoga Povjerenstva za knjigu, potporu knjizi o
jeziku Marulićevu, Gundulićevu i Kranjčevićevu, o hrvatskomu, kao
„srpskohrvatskom“ jeziku, koja kao da je izmiljela izpod krune
šestojanuarske monarhofašističke diktature.
Glede nekih neposrednijih
uzroka ovog hrvatskoga samoutapanja u srbskojezičnomu
novomemorandumskomu „Regionu“ (naziv iz srbijanske „Politike“),
sugovornik mi poručuje: „Ovoga trenutka“, pisao je 3. siječnja 2003.
tjednik „Fokus“, „u Hrvatskoj živi i djeluje najmanje 800
agenata u suradnika KOS-a, neki su od njih na iznimno visokim
funkcijama“, raspoređeni „u najvažnijim hrvatskim institucijama“, a samo
jedan od njih, bivši Račan-Mamulin kadar, Radenko Radojčić je, „prema
tadašnjem Čandićevu svjedočenju, u zemunsku centralu KOS-a iz Zagreba
donio između 35.000 i 50.000 mikro-filmova, na koje je prenio arhivsku
građu CK SKH, gdje je bio zaposlen. – Među tom građom bili su i dosjei
Gabelice, Paradžika, Šuvara i dr. Tuđmana...“
Programirani
mrak skriva tragove crvenih zločinaca, kojih se junaštvima-koljaštvima
divi vrhovnik nepravednik zajedno s jugoovisničkom sljedbom „osvetnika
Kosova“, nu njihovu totalnomu nadzoru izmakne poneki snažni snop
svjetlosti, koji osvijetli tekst i kontekst „Opštega programa“
jugonacionalističke povelje, stvorene u Zagrebu godine 1912., s
Dimitrijem Mitrinovićem kao glavnim serbo-kooordinatorom (nešto poput
bivšega „oficira za vezu“ V.Stanimirovića u „Srbskoj državici“ dr.
M.Babića, a danas predsjednika Pupovčeva SDSS-a), s idejnim
stajalištima o „radikalnom antiklerikalizmu“, „radikalnomu
demokratizmu“, „kultu srpsko-hrvatske nacionalne energije i nacionalnoga
optimizma“, s „jedinom spasonosnom idejom nacionalističke propagande,
koordinacije, kooperacije i koncentracije svih narodnih snaga“ od
Skoplja do Ljubljane, i tako pozornomu motritelju otkrije zmijsko leglo
ljudi i ideja iz kojega nastade i onaj yu-komunistički „mitološki
zločinac“ i uspješni diktator, kojega kult-batinu i dalje pronose
Hrvatskom i Zagrebom na titočašću u Beograd.
Usuprot
narodu i latinskoj Europi, veličaju dedinjskoga diktatora, razprodaju
Hrvatsku, i znadu što čine, ali valja im reći da hudojamskomu maršalu i
jugonacionalistu, Kominterninu agentu Titu koji se zvao i Josip Broz, a
prema hrvatstvu i Hrvatima - radnicima, seljacima i intelektualcima
bio je zao skroz sve dok se na svetomu i razapetomu narodu nisu „Srbi
izdovoljili“ i dobar prema ostalima u skladu s barbarogenijskim
konceptom „nacionalne kulture jugoslavenske“, zapisanim u toj
rasističkoj „magna charta serboslavorum“, doista nije više mjesto u
zemlji Hrvata, među ljudima koji poštuju ljude, koji, pozvani, iz tame k
divnom svjetlu idu.
Mile Pešorda (Kolumna Eurogledi, Hrvatsko slovo br. 840.)
Preuzeto s http://www.hrsvijet.net