|
Smisao saveza
Što je Novi savez? Koji mu je
smisao? Kako se ostvaruje? Misli su današnjega liturgijskog čitanja.
Prvo čitanje donosi nam znamenito,
najdragocjenije proroštvo proroka Jeremije, koje je više puta ponovljeno u
Novom zavjetu (Heb 8, 8-12; 1 Kor 11, 15; Lk 22, 20). Jeremija ruši
tlapnje. One moraju uzmaknuti da bi porasla prava nada. Tlapnja je uzdati
se u čovjeka, u hram, u religiozne čine i zaboraviti na Gospodina. I kad
svi gube nadu, i vide neminovnu propast, jedino Jeremija budi nadu. Bog će
iznova početi s novim ljudima, obnovljenim i pročišćenim čovječanstvom. U
srca će njihova upisati svoje zakone, sklopiti novi, duhovni, sveopći,
konačni Savez. Povezan je sa Sinajskim savezom: Bog se ne poriče. Ali je
novi: Bog se ne ponavlja.
Jeremija govori o unutarnjoj i
osobnoj religiji. Religija mora biti unutarnja: vanjsko opsluživanje mora
biti izraz iskrenosti i vjernosti srca; mora biti osobno: Bogu je stalo do
pojedinca, no ni pojedinac ni zajednica ne smiju dati tek nešto, nego
moraju darovati sami sebe.
Nije sva novost u tome. Jeremija
misli na savez u čovjekovu srcu, u koji će Bog unijeti svoju ljubav i svoju
stvaralačku moć. Traži da se odreknemo grijeha, za što je potreban
obnoviteljski, stvaralački, spasiteljski zahvat, koji je Bog očitovao u
stvaranju, izlasku i u Isusovu uskrsnuću.
Jeremija živi tu novost koju
naviješta, te je tako predocrtava. To se proroštvo ostvarilo u Isusu
Kristu. Smisao saveza nije sud, nego oproštenje grijeha. Novi savez
proizlazi od Boga koji se slobodno objavljuje. On se stvara u ljubavi križa
i odgovor je na tu ljubav.
Ivanovo Evanđelje ima svoj izričito
misionarski cilj. Svrha mu je pokazati susljednu povezanost Krista i Crkve.
Ono što se događa u prvoj Crkvi, predoznačeno je u Isusovu djelu. Tako i
obraćenje pogana imamo na početku: posjet Samariji (Iv 4, 31-42) i dolazak
Grka na svršetku Isusova javnog djelovanja (12, 20).
Grci koji traže Isusa su početak
Kristove “proslave”, plod njegove smrti i uskrsnuća. Otkriva nam u čemu se
sastoji poslanje Crkve: najprije treba ljude dovesti Isusu. I to
nenametljivo: ne nametati svoje ideje, vezati ljude uz svoju osobu, uz svoj
način mišljenja, vrednovanja, tražiti svoju slavu, zabavljati ljude. Učenik
mora služiti Gospodinu, iznositi samo njegovu riječ nepatvorenu, njegovo
evanđelje.
Grci žele znati kako postići spasenje.
Isusov odgovor malo zbunjuje: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,
ostaje samo; ako li umre, donosi obilati rod.” Dražesna mala prispodoba
izriče srž pitanja: Spasenje se postiže slijedeći Krista, preko križa,
smrti i uskrsnuća. Zrno koje umire i donosi rod je Isus, Crkva i svaki
učenik. Umrijeti i donijeti rod znači susresti Krista, biti Crkva, biti
učenik. Nije to kršćansko mrtvljenje koje donosi “zasluge”, nego zakon
misionarskog dinamizma Crkve: poput Krista umrijeti iz ljubavi prema Bogu i
ljudima: Takvo umiranje donosi rod.
Isus prihvaća svoj “čas”, čas križa
i uskrsnuća, čas rađanja Crkve i njezino poslanje. Crkva se rađa iz križa.
Krist je osuda svijetu, ali i očitovanje Božje ljubavi i vrijednosti
umiranja za druge, stvaranje novog saveza ljubavi, novoga bratskog svijeta.
Poslanica Hebrejima (2. čit.) s malo
riječi doziva nam u pamet Kristovo trpljenje. Dvoje ističe: Kristovo
trpljenje nije u suprotnosti s istinom da je on Sin Božji. To je u skladu s
Božjim naumom. Križ nije sablazan. I drugo: trpljenje je znak otkupljenja i
stvara Novi savez, posvemašnje predanje u Božje ruke, što se mora očitovati
i u bogoslužju i u našem životu.
Današnja Služba riječi daje nam
smisao Isusove muke i smrti u kontekstu Novoga saveza. Teologija slave je
simpatičnija od teologije križa. Međutim, nema proslave bez križa. Oboje su
neraskidivo povezani u Božjem spasenjskom naumu.
U vremenima beznađa, kad je
izgledalo da je Bog zaboravio svoj narod i raskinuo savez, prorok Jeremija
naviješta najutješnije proroštvo: Novi savez. (1. čit.) Bog će svoj Zakon
upisati ne na kamenim pločama nego u “dušu”, u “srca”. I tako će se
ostvariti ono bitno u savezu: “I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.”
Spoznat će Gospodina i “malo i veliko”. Bog će zbrisati njihova bezakonja.
Novi savez koji je sav u nutrini i osobnom susretu s Bogom ostvaruje Krist
kroz svoje uzdignuće, kroz svoju smrt i uskrsnuće.
Kristova žrtva nije samo smrt, nego
cijeli pashalni događaj. Krist nije neki heroj koji se žrtvuje za prolazne
ljudske ideale. On prolazeći kroz smrt donosi čovječanstvu po uskrsnuću
vječni život. Stoga je kršćanska vizija svijeta u isto vrijeme i
realistička i optimistička, tijelo i duh, mrtvo zrno i zreo klas; izgubiti
da nađemo, život zemaljski i vječni, poniženje i slava, smrt i život,
čovještvo i božanstvo.
Ne smijemo svesti vjeru samo na
horizontalu, na borbu protiv nepravda i zloporaba, ali niti na neki
maglovit i daleki duhovni horizont. Kršćansko viđenje je kao i križ:
zahvaća sve čovječanstvo i njegove stvarnosti, ali je i vertikala usmjerena
Bogu. Dva kraka križa se povezuju u srcu Krista, čovjeka i Boga. Tako mora
biti i u našem životu.
|
|
