Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje


"Neka put bude uvijek ispred tebe.

Neka vjetar bude uvijek iza tebe.
Neka ti sunce grije lice
i kiša nek’ meko natapa tvoja polja.
Dok se opet ne sretnemo,
neka te Bog drži na dlanu svoje ruke.


Irski blagoslov"

Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje

5.KORIZMENA NEDJELJA (GLUHA ) - GODINA C



                                                Velika nam djela učini Gospodin...




................


Iz 43, 16-21
Fil 3, 8-14
Iv 8, 1-11


Razmatranje





Nijedan čovjek nije posve loš čovjek, iako bi to ponekad bilo lako zaključiti. U svakomu od nas postoji čežnja za tim da budemo dobri. Ova je čežnja, doduše, često zazidana, ušutkana razočaranjima, ogorčenostima, sputanom srdžbom, ali ona ipak postoji. Ona je kao pupoljak kojemu je potrebno toplo proljetno sunce da procvjeta.

Preljubnica je to iskusila. Bila je okružena optužiteljima koji su vidjeli samo njezin posrtaj i zato su tražili njezinu smrt. Tada nastupa mudrost Onoga koji je uvjeren da u ovoj ženi postoji čežnja za dobrotom. On joj iskazuje milost i razumijevanje koji joj pomažu da njezin život, koji je bio mrtav, ponovo procvjeta. Ona se odvaži na novi početak opredijelivši se za dobro.

To što je preljubnica doživjela nije bio presedan. I sveti je Pavao imao slično iskušenje na putu za Damask, kamo je krenuo progoniti kršćane. Upotrijebio je svu svoju mladenačku snagu da iskorijeni kršćane jer je u njima vidio opasnost za vjeru Izraela. Pred vratima grada Pavao je posrnuo, u svojoj je sljepoći progledao i osjetio da je zahvaćen Kristom kojega je progonio. Isusovu dobrotu osjetio je i u zajednici kršćana u Damasku. Ljudi koje je htio uhititi i iskorijeniti ljubazno su ga primili. Tada je Pavao vidio kako dobrota rađa dobro i kako je daleko uspješnija od strogosti. Dobrota umnožava dobrotu, a zlo metastazira u još veće zlo. U Pavlu je procvjetala čežnja za dobrotom i on se preobratio. Dugo zapretana duhovnost, misao-nost, poetičnost, odanost i predanost – izbili su kao pupoljak na svjetlo dana iz ove suhe, ogrubjele grane.

Ima dana kada zbog vlastite zlobe zdvajamo i očajavamo. Jednom mi se potužila jedna žena: "Toliko sam loša da svi od mene bježe. Katkad sam toliko gruba prema drugima da točno osjećam kako me bijes preplavljuje i ne trudim se obuzdati ga, iako mi poslije redovito bude žao. Zbog toga me nitko ne želi ni vidjeti ni sresti." Ova žena nije posve zla. Svaki put kad joj njezin muž ili njezina kći uzvrate ljubavlju i naklonošću, u njoj se rodi dobrota. Imao sam priliku upoznati muževe koji su grubi prema ženama, ali sa svojim psima razgovaraju kao s najboljim prijateljima. Ima i onih koji su sa svojim kolegama otresiti i nemilosrdni, a nedjeljom posjećuju grobove svojih roditelja, pale svijeće, mole, zalijevaju cvijeće... Smiješimo se svakom prolazniku, pozdravljamo, ljubazno pridržimo vrata, priskoči-mo upomoć, pomognemo ponijeti torbu, ugodno pročavrljamo s poznanicima, smiješimo se neznancima, ispričavamo prolaznicima kojima smo slučajno stali na put – a nemamo strpljenja ni vremena za vlastitu djecu, roditelje, one najbliže. Kako to? Zašto skupljamo bodove kod drugih, nama nevažnih ljudi, a svoju obitelj odbacujemo, u njoj se ne suzdržavamo, ne susprežemo, ne kontroliramo? Što nedostaje nama ljudima da pupoljci naše dobrote svakoga dana procvjetaju? To su često tek toplina i prijateljstvo. Toplinu nam može dati i naša kršćanska zajednica koja je i u Damasku prigrlila svetoga Pavla. Da ga je ostavila na ulici, da mu je zalupila vrata, što bi od njega bilo? Bi li, bijesan i revoltiran, postao još žešći progonitelj Crkve Kristove ili bi se, u malodušju, posve povukao u sebe? Ovako je postao Kristova najmudrija i najneumornija glava...

Dobrota nekada ne može propupati, a kamoli višestruko uroditi cvatom pa i plodom. To je ako se ne hrani milošću, strpljenjem i trpljenjem, tolerancijom, razumijevanjem – ukratko, opet dobrotom. Nemojmo kao farizeji gledati samo pogreške drugih, ne tražimo u njima ono negativno, slabo, i ne otpisujmo ljude olako. Ljudi su kao školjke bisernice – često se iza neugledne, pa i ružne vanjštine krije pravo blago. Svatko je poseban, svatko je nebrušeni biser. Možda su nas nevolja ili nedostatak ljubavi deformirali.

Kako dobrota može promijeniti čovjeka opisao je sveti Pavao u poslanici Filipljanima: "Što je za mnom - zaboravljam, za onim što je preda mnom - prežem." Pavao je uvidio da je puno lošega učinio u životu, ali s time je završio. Sada gleda samo unaprijed, jer tamo vidi Onoga koji vjeruje u njegovu dobrotu: živoga Krista. Upravo toga Krista možemo i mi susresti u bračnom drugu, u roditeljima, djeci, u nekom prijatelju ili u nekom dobrom čovjeku. A i oni Ga mogu prepoznati u nama ako se dovoljno potrudimo. Krist želi u nama i u zajednici biti živ. Preko nas želi uvijek reći čovjeku: "Ne ostaj zarobljen u svojoj prošlosti. I u tebi postoji klica dobrote. Dopusti da se u tebi razvije čežnja za dobrotom. Možda se tada i među nama koje namršteno lice pretvori u lijepo i dobro. Ne uzvraćaj na zlo zlim, pomiri se s bratom. Zlo se hrani i snaži otporom, a samo će se slabi osvećivati. Nauči se opraštati, časno je i nepravdu oprostiti. Samo rodnu voćku tresu i bacaju na nju kamenje radi hrane. Otvorite srca, razapnite jedra, iziđite na pučinu. Opraštajte jedni drugima. Samo ćete tako biti slobodni.

Krist nije upao u zamku farizeja. Kad pred Njega u hram dovode ženu uhvaćenu u preljubu, traže od Njega da se očituje. Znaju da je u nezahvalnoj poziciji. Ako okrivi preljubnicu, postavit će se kao sudac, a tko je On da presuđuje? Ako je osudi bez svjedoka, navući će na sebe gnjev naroda. Gdje su dokazi? Ako je pak oslobodi, zanemarit će decidirane zakone. Proglasi li je nedužnom, i sam je, dakle, grešnik.

Krist, naoko odsutan, sagnut nešto prstom piše po prašini. A onda slijedi jedna od najčešće citiranih biblijskih rečenica: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“

Grešnici osuđuju grešnicu. Grešnici se pozivaju na zakon i pravdu. Grešnici provociraju i postavljaju zamku. Uzalud. Pred Njegovom milošću i mudrošću svi su pokleknuli. Nitko nije bacio kamen. Svi su se, malo po malo, razišli. Krist i preljubnica ostaju sami. Oboje optuženi. Kristov oprost u riječima: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.“ – i danas, dvadeset stoljeća kasnije, daje nadu da će i nama oprostiti jedan jedini pravedni sudac – Krist. Amen.



Izvor: www.veritas.hr

......................
                                           


                              
POČINJE SE SLAVNA MUKA

1 Počinje se slavna muka
koju trpi Isus Bog.
Na što njega samo nuka
naroda grijeh nevoljnog.

Daj, nebeski, sveti Oče,
da nam srce proplače!

2. Ah, što Isus tad podnese
neće nitko dovijeka!
Nit’ izreći to ne mogu
usta bijedna čovjeka.

3. I tu na križ propet bude
i završi život svoj,
iza glasa kada reče:
“Primi, Oče, Ti duh moj!”


                  

                                                                                            
                                   







                                           

SVETIM RANAMA ISUSOVIM


CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
SVETE RANE TVOJE
DA IZLIJEČIŠ
O PREMNOGE
RANE DUŠE MOJE
 
CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
RANE RUKU TVOJIH,
U NAKNADU ZA NEDJELA
GRIJEŠNIH RUKU MOJIH.
 
CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
RANE NOGU TVOJIH
DA OPROSTIŠ SVA BESPUĆA
GRIJEŠNIH NOGU MOJIH.
 
CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
RANE GLAVE TVOJE
DA OČISTIŠ SVE OPAKE
MISLI GLAVE MOJE.
 
CJELIVAT ĆU, GOSPODINE,
RANU BOKA TVOGA
I PREDAT SE ZA SVE VIJEKE

SRCU BOGA MOGA.                  



Autor teksta : Josip.st.Ivić, svećenik