|
Cvjetnica je poseban dan u crkvenoj
godini. Duboko je usađena u našu kulturu po raznim običajima i liturgiji,
po procesiji s maslinovim grančicama i drugim cvijećem, ali i po tome što
nam ukazuje na blizinu Uskrsa, a time naviješta i Muku Gospodinovu.
Cvjetnica otvara vrata „Svete sedmice“
ili „Velikog tjedna“, kako se to u liturgiji lijepo naziva, jer nas uvodi u
tajnu našega spasenja u muci, smrti i uskrsnuću Gospodina, u „Sacrum
Triduum“ – sveto trodnevlje, kao vrhunac cijele crkvene godine.
Danas krećemo putem Isusa Krista koji
je poslušan volji Očevoj. Za nas Krist ide u muku i smrt. To je put koji
vodi u uskrsnuće i slavu Očevu. To je put u patnju i od Boga Isusovu
„napuštenost“ na križu. Ulazak u Jeruzalem – Davidov grad – popraćen je
oduševljenjem i klicanjem: „Blagoslovljen kralj koji dolazi u ime
Gospodnje“ (Lk 19,38); „Blagoslovljeno kraljevstvo našega oca Davida, koje
dolazi. Hosana Bogu u visini!“ (Mk 11, 10). Isus ulazi kao kralj, doduše,
neobičan kralj, na magaretu. Dolazi, ali ne kao što je očekivano, da
uspostavi veliko političko Davidovo kraljevstvo. Ne jaše na ratnom konju,
ne dolazi u blindiranom mercedesu, uz silne tjelohranitelje i ostalu svitu.
Ulazi u grad na magarcu, tovaru – životinji koja služi za teglenje, a ne
junačke borbe, na životinji koja više simbolizira mukotrpnu i žuljevitu
svakodnevicu nego dostojanstvene viteške podvige. On dolazi kao skromni,
ponizni mironosni kralj da izliječi svijet u njegovoj nutrini, da uzme na
sebe grijehe cijeloga svijeta i da uspostavi kraljevstvo Božjega mira.
Zaista dolazi u ime Gospodnje!
Dočekuje ga razdragano mnoštvo
radosnim klicanjem, guraju se i tiskaju pozdravljajući ga palminim i
maslinovim granama, prostirući pred magare svoje najbolje haljine,
nastojeći Mu se što više približiti, dotaknuti rub Njegove haljine – ta
napokon je došao Spasitelj! Narod kliče „Hosana!“ Isus zna da će se doskora
to mnoštvo okrenuti protiv njega. Čak će ga i učenici, prestravljeni,
ostaviti samoga. Nalazimo li u tome događaju analogiju u našoj
svakodnevici? Prepoznajemo li sebe u toj egzaltiranoj masi koja danas kliče
pobjedniku, a sutra mu, vrlo lako, okreće leđa?
Još će u posljednjem zajedničkom času
učenici biti s Kristom u Maslinskom vrtu, gdje će Isus, posve ljudski,
zavapiti Ocu: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne
bude moja volja, nego tvoja“ (Mt 14, 36). Učenici u tom času spavaju, kao
što i mi kunjamo dok se nad nama i nad našom domovinom nadvija ruka tuđinca
i grabežljivca, samo čekajući pravi trenutak naše nepažnje i uljuljanosti u
vlastite male živote. Juda svoga prijatelja i Gospodina izdaje, shvativši
ogorčeno da Isus ne teži za židovskim kraljevstvom, niti želi svoj narod
osloboditi od Rimljana, nego da je Njegovo kraljevstvo – kraljevstvo srca.
Drugi se učenici razbježaše. Petar ga zataji. Narod koji je prije nekoliko
dana klicao - Hosana - sad traži Njegovu smrt urlajući: „Raspni ga,
raspni!“ (Mk 15, 13). Pilat ne nalazi krivnje na tome pravedniku, ali
osloboditi Krista značilo bi kontrirati narodu, izazvati prevrat, a upravitelju
jedne rimske provincije uvijek je mudro biti obziran prema vjerskim
načelima pokorenog naroda. Šimun Cirenac, stranac, prisiljen je da mu
pomogne nositi križ. Isus se, iscrpljen do posvemašnje iznemoglosti,
oslanja na nj, a Njegova je ruka zaduženome pomagaču poput ptičjega krila
na prijateljskom ramenu. Isusa svlače i izvrgavaju ruglu. Prolaznici s
podsmjehom odmahuju glavama. I članovi Velikog vijeća mu se rugaju:
„Drugima je pomogao, sada neka pomogne sam sebi, ako je od Boga izabrani
Mesija“ (Lk 23, 35). Na križu je sam, napušten. Izgleda da ga je i Njegov
Otac napustio. „U deveti sat zaviknu Isus jakim glasom: Eloi, Eloi, lama
sabakthani!“ – što znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!“ (Mk
15,34). I izdahnu. Tako je gorak bio Isusov put - od „Hosana“ na Cvjetnicu,
do napuštenosti od Boga na Veliki petak.
No, to je samo pola Isusova puta jer
Veliki petak nije Njegov kraj. Put ima svoj cilj. Veliki petak nije cilj,
on je tek strašna kulminacija Kristove zemaljske patnje i sebedarja. On
vodi dalje, u uskrsnu noć i slavu Uskrsa, k cilju i vrhuncu cijele crkvene
godine.
Je li, doista, Otac Isusa na križu
napustio, kako to se čini prema Isusovim riječima: „Bože moj, zašto si me
ostavio?“ Neki kažu da bi se njegov jecaj mogao prevesti kao: „Zbog čega si
me ostavio?“ Da, zbog čega? Odgovaraju nam znakovi koji su se pojavili kad
je Isus umro. Razderala se hramska zavjesa, što naznačuje da je prestao
kult Staroga zavjeta u hramu i da se dogodilo ispunjenje u Isusovoj žrtvi.
Potres, oluja, otvaranje grobova najava su da Isusovom smrću počinje
uskrsnuće od mrtvih. Čak i rimski stotnik, vidjevši nadnaravnu reakciju
prirode, mora priznati: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ To će se
osobito očitovati treći dan kad anđeo pita žene pristigle do Isusova groba:
„Zašto tražite živoga među mrtvima? Uskrsnuo je, nema ga ovdje“ (Mk 16,6).
Isus je, dakle, paradoksalno,
umrijevši dokazao da ga Otac nije napustio. Uskrsnuvši, uvjerio je sve
svoje pristaše da više nema smrtnog časa jer smrt nije kraj. Ona je
početak. Smrti zapravo i nema. Ona je tek mala noćna mora koju usnemo prije
ulaska u Vječnost. Ona je tek stanica na putu od gnijezda do zvijezda. I
sveti Pavao potvrđuje da kod Boga više nema osjećaja napuštenosti, a sveti
Franjo Asiški u hvalospjevu suncu blagoslivlja Gospodina zbog „sestrice,
tjelesne smrti“, prijateljice koja nas upoznaje s Njim. Isusovom smrti na
križu i uskrsnućem od mrtvih, smrt je postala samo prijelaz u život koji
čekamo. Život za koji živimo. Sva zla i grijehe čovječanstva mogla je
otkupiti samo i isključivo jedna žrtva. Jedna za milijune drugih. Jedna,
jedina, najskuplja, najveća. Smrt Sina Božjega, nevinoga Jaganjca, koji će
smrti samoj biti – smrt.
Uđimo u ovaj veliki tjedan s Isusom u
liturgijskim obredima cijelim svojim životom. To je put koji nas vodi od
radosnog klicanja pri Njegovu ulasku u grad Jeruzalem prema stvarnom i
konačnom slavnom klicanju na Uskrs. To je naša nada i naše spasenje, u tome
vidimo opravdanje svih naših patnji i našega stremljenja. Pjesnik Gibran
zaključuje: „Davno to bijaše kad drvo cedrovo pade, no miomiris traje i
širit će se navijeke na sve četiri strane svijeta.“ Amen.
|
|
