BOG MALO GOVORI
Bog
malo govori. Kad bi on pisao, nikad ne bi napisao jednu knjigu. Ali
zato je svaka njegova riječ poezija, a za poeziju je karakteristično da
ne tumači, nego da pušta svaku riječ živjeti obiljem svog života, svoje
neiscrpne simbolike, o kojoj se neprestano pišu knjige. Bog u nekoliko tisuća godina kaže riječ: Neka bude kopno, more, sunce..., i bi tako. Svaka njegova riječ postaje stvarnost.
Bog Abrahamu kaže: "Idi iz zemlje svoje... u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12, 1). I ništa više! Ne tumači on što bi čovjeku bilo tako dobrodošlo da ne gubi mnoštvo svojih energija i ne kaže na kraju: Uzalud! On ne kaže koliko dugo Abraham mora ići ravno, kada treba skrenuti lijevo. Uopće ne kaže gdje je ta Obećana zemlja. Samo kaže: Idi!
A lutanja, a utrošene energije! Sve to kod Boga ima svoju vrijednost. Možda je njemu vrednije "ići" nego "stići". Ni Mojsije ne prolazi bolje. Put kroz pustinju, dulji put (premda postoji kraći put do Obećane zemlje, Bog bira dulje putove) put je čišćenja i mnogih umiranja, umiranja jedne cijele generacije.
A mi bismo Obećanu zemlju odjednom!
Od proroka traži da se odazovu (Izaija) i da govore što im on nalaže (Jeremija) ne obazirući se na njihove osobne muke (Hošea).
Ni s Marijom nije nimalo drugačiji: "Začet ćeš i roditi sina" (Lk 1, 31). Ništa više. Ni kako će to biti ni gdje će se sin roditi, ni što će Josip ili drugi misliti i učiniti. Dovoljno je da Josipu kaže čije dijete Marija nosi. Dovoljno je da se rodi, pa makar u betlehemskoj štalici. Dovoljno je da s njim bježi u Egipat.
Trideset godina najobičnijega života u Nazaretu Bogu nije izgubljeno vrijeme.
Isus, kao pravi sin svojega Oca, čini isto što i Otac: "Učinit ću vas ribarima ljudi" (Mt 4, 19); "Čašu ćete moju piti" (Mt 20, 23); "Drugi će te opasivati" (Iv 21, 18).
Kolikima je – kao Pavlu – pomrsio planove!
Čini mi se da nam nema druge nego zaključiti: Govori li nam Bog ili naša mašta, znat ćemo po broju riječi: ono što je puno, nije od Boga, jer je inflacija riječi Bogu strana. On želi da svaka riječ progovori.
To je teško prihvatiti. Htjeli bismo puno tumačenja barem iz toga razloga da se ne prevarimo, da krivo ne shvatimo. On se toga ne boji, kao ni naših skretanja ni lutanja. Valja poći! A on će već naći načina usmjeriti nas kamo trebamo ići i što trebamo reći. Valja se samo pretvoriti u uho.
Jer kad Bog progovori riječ, onda stvara svijet i pokreće život.
Iz ničega!
Razmatranja Milana Špehara objavljena u knjizi "Ne-koristan Bog. Poticaji za kršćansku meditaciju".
Bog Abrahamu kaže: "Idi iz zemlje svoje... u krajeve koje ću ti pokazati" (Post 12, 1). I ništa više! Ne tumači on što bi čovjeku bilo tako dobrodošlo da ne gubi mnoštvo svojih energija i ne kaže na kraju: Uzalud! On ne kaže koliko dugo Abraham mora ići ravno, kada treba skrenuti lijevo. Uopće ne kaže gdje je ta Obećana zemlja. Samo kaže: Idi!
A lutanja, a utrošene energije! Sve to kod Boga ima svoju vrijednost. Možda je njemu vrednije "ići" nego "stići". Ni Mojsije ne prolazi bolje. Put kroz pustinju, dulji put (premda postoji kraći put do Obećane zemlje, Bog bira dulje putove) put je čišćenja i mnogih umiranja, umiranja jedne cijele generacije.
A mi bismo Obećanu zemlju odjednom!
Od proroka traži da se odazovu (Izaija) i da govore što im on nalaže (Jeremija) ne obazirući se na njihove osobne muke (Hošea).
Ni s Marijom nije nimalo drugačiji: "Začet ćeš i roditi sina" (Lk 1, 31). Ništa više. Ni kako će to biti ni gdje će se sin roditi, ni što će Josip ili drugi misliti i učiniti. Dovoljno je da Josipu kaže čije dijete Marija nosi. Dovoljno je da se rodi, pa makar u betlehemskoj štalici. Dovoljno je da s njim bježi u Egipat.
Trideset godina najobičnijega života u Nazaretu Bogu nije izgubljeno vrijeme.
Isus, kao pravi sin svojega Oca, čini isto što i Otac: "Učinit ću vas ribarima ljudi" (Mt 4, 19); "Čašu ćete moju piti" (Mt 20, 23); "Drugi će te opasivati" (Iv 21, 18).
Kolikima je – kao Pavlu – pomrsio planove!
Čini mi se da nam nema druge nego zaključiti: Govori li nam Bog ili naša mašta, znat ćemo po broju riječi: ono što je puno, nije od Boga, jer je inflacija riječi Bogu strana. On želi da svaka riječ progovori.
To je teško prihvatiti. Htjeli bismo puno tumačenja barem iz toga razloga da se ne prevarimo, da krivo ne shvatimo. On se toga ne boji, kao ni naših skretanja ni lutanja. Valja poći! A on će već naći načina usmjeriti nas kamo trebamo ići i što trebamo reći. Valja se samo pretvoriti u uho.
Jer kad Bog progovori riječ, onda stvara svijet i pokreće život.
Iz ničega!
Razmatranja Milana Špehara objavljena u knjizi "Ne-koristan Bog. Poticaji za kršćansku meditaciju".