U križu je život
Ulazimo
u posljednji tjedan Isusova zemaljskog života i slušamo izvješća o
njegovoj muci. Isus ulazi u sveti grad Jeruzalem, dočekan klicanjem i
odobravanjem. O tome nam govori evanđelje - danas, na nedjelju
Cvjetnice. No, ta slika zamalo se pretvara u svoju suprotnost - opisanu
u izvještaju evanđelista Luke. Taj toliko slavljeni i svečano dočekani
Mesija uskoro stoji pred sucima i upraviteljima, biva ponižen,
popljuvan i izbičevan, uzima na sebe teški križ, teško ali strpljivo ga
nosi na Kalvariju, biva pribit na nj te umirući predaje svoj duh Ocu.
Isusovim ulaskom u Jeruzalem, koji je obilježen slavljem, čašću i klicanjem, započinje drama kakvu si nitko od stanovnika Jeruzalema nije mogao ni zamisliti. U skromnom, poniznom i prema svima dobrostivom učitelju iz Nazareta masa okupljena na slavlje blagdana Pashe prepoznaje dugo očekivanog Mesiju. Onaj koji govori tako snažno kao nitko dosad, koji čini čudesne znake, liječi bolesne i prijatelj je svima, a osobito onima »s ruba« - taj mora da je Mesija, Pomazanik, Spasitelj.
Međutim, čudnom logikom, u kratko vrijeme, zavist i mržnja pretvaraju ga u čovjeka koji je izdan, zatajen, ostavljen od sviju, prepušten nepravednim optuživanjima i osudi, predan bestijalnom iživljavanju, mučenju i ponižavanju. Njegova ljubav, dobrota, opraštanje, prihvaćanje svakoga nailaze na potpunu suprotnost: na mržnju, zlobu, prezir, odbacivanje. On nevin, uzima na svoja leđa križ krivice cijeloga svijeta i strpljivo ga nosi na mjesto gdje će na njega biti razapet. Oko njega, ona ista masa ljudi koja mu je klicala kao kralju, urla puna bijesa i prezira: »Raspni ga, raspni!« Samo malobrojni među njima, poput Marije, majke njegove, ljubljenog učenika Ivana, Šimuna Cirenca, Veronike, skupine žena - suosjećaju s njime i prate ga u sramotnu smrt.
U tim trenucima Isus doživljava vjerojatno najmučniju samoću i ostavljenost. Događa se nepravda koja vapije u nebo. No, upravo po tome, na taj strašni način Bog suprotstavlja ljudskim planovima, njihovim očekivanjima, nadama i razočaranjima svoju logiku, želi na svoj način ostvariti svoje kraljevstvo i ispuniti obećanje o spasenju. Dopušta da njegov Izabranik trpi, bude ponižavan, da sramotno umre na križu. Po tome otvara jednu potpuno novu perspektivu čovjeku: do pravoga života, života u punini stiže se po trpljenju, križu i smrti. To je njegov plan, upravo tako je htio pokazati svoju neizmjernu ljubav za svakog čovjeka - da je htio i dopustio da se sve zlo, sva mržnja i nepravda sruče na njegova Sina. Želio je da po Isusovu križu zasja puna veličina i smisao života i da nas pozove na taj isti put.
U križu je ljubav na djelu, u njemu je smisao, po njemu se dolazi do uskrsnuća, u njemu je život - život u punini.
Josip Koprek,www.glas-koncila.hr
Isusovim ulaskom u Jeruzalem, koji je obilježen slavljem, čašću i klicanjem, započinje drama kakvu si nitko od stanovnika Jeruzalema nije mogao ni zamisliti. U skromnom, poniznom i prema svima dobrostivom učitelju iz Nazareta masa okupljena na slavlje blagdana Pashe prepoznaje dugo očekivanog Mesiju. Onaj koji govori tako snažno kao nitko dosad, koji čini čudesne znake, liječi bolesne i prijatelj je svima, a osobito onima »s ruba« - taj mora da je Mesija, Pomazanik, Spasitelj.
Međutim, čudnom logikom, u kratko vrijeme, zavist i mržnja pretvaraju ga u čovjeka koji je izdan, zatajen, ostavljen od sviju, prepušten nepravednim optuživanjima i osudi, predan bestijalnom iživljavanju, mučenju i ponižavanju. Njegova ljubav, dobrota, opraštanje, prihvaćanje svakoga nailaze na potpunu suprotnost: na mržnju, zlobu, prezir, odbacivanje. On nevin, uzima na svoja leđa križ krivice cijeloga svijeta i strpljivo ga nosi na mjesto gdje će na njega biti razapet. Oko njega, ona ista masa ljudi koja mu je klicala kao kralju, urla puna bijesa i prezira: »Raspni ga, raspni!« Samo malobrojni među njima, poput Marije, majke njegove, ljubljenog učenika Ivana, Šimuna Cirenca, Veronike, skupine žena - suosjećaju s njime i prate ga u sramotnu smrt.
U tim trenucima Isus doživljava vjerojatno najmučniju samoću i ostavljenost. Događa se nepravda koja vapije u nebo. No, upravo po tome, na taj strašni način Bog suprotstavlja ljudskim planovima, njihovim očekivanjima, nadama i razočaranjima svoju logiku, želi na svoj način ostvariti svoje kraljevstvo i ispuniti obećanje o spasenju. Dopušta da njegov Izabranik trpi, bude ponižavan, da sramotno umre na križu. Po tome otvara jednu potpuno novu perspektivu čovjeku: do pravoga života, života u punini stiže se po trpljenju, križu i smrti. To je njegov plan, upravo tako je htio pokazati svoju neizmjernu ljubav za svakog čovjeka - da je htio i dopustio da se sve zlo, sva mržnja i nepravda sruče na njegova Sina. Želio je da po Isusovu križu zasja puna veličina i smisao života i da nas pozove na taj isti put.
U križu je ljubav na djelu, u njemu je smisao, po njemu se dolazi do uskrsnuća, u njemu je život - život u punini.
Josip Koprek,www.glas-koncila.hr