Haaški je sud prije nekoliko dana osudio dva hrvatska generala zbog oslobađanja okupiranih dijelova Republike Hrvatske – Antu Gotovinu na 24, a Mladena Markača na 18 godina zatvora.
Presudu je sudac Alphons Orie obrazložio konstrukcijom Carle del Ponte o udruženomu zločinačkom pothvatu kojim je u ljeto 1995. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman - zlorabeći politiku, vojsku i policiju - pod plaštem legitimne i legalne vojno-redarstvene akcije Oluje prognao odmetnute Srbe iz sjeverozapadne Dalmacije, Krbave i dijelova Like, Korduna i Banovine. Orie drži da su izrečene kazne, iako ni Gotovina ni Markač nisu ni počinili ni zapovjedili nikakav zločin, primjerene njihovim udjelima u Tuđmanovu zločinačkom pothvatu.
Ta je pravna priča čista spekulativna podvala. Ali nije, kako misle neki pravnici, zbog nedostatka istine slaba. Ona svoju snagu crpi iz drugog izvora: iz sklada s britansko-bruxellesko-srpskim geopolitičkim projektima i hrvatskom integracionističkom politikom.
Tako je, eto, srdačna suradnja Londona, Bruxellesa, Zagreba i Beograda postigla osudu hrvatskoga državnog osamostaljivanja. Na prvi pogled ništa novo. Jelačićev pokušaj obnove Hrvatskoga Kraljevstva klasici su marksizma osuđivali kao zločin protiv Revolucije („Hrvati okreću kotač Historije natrag“). Pavelićeva uspostava NDH u Drugomu svjetskom ratu najčešće se i danas prikazuje kao zgoljni zločin protiv čovječnosti („Hrvati su fašisti, antisemiti, genocidan narod“). No, ni Jelačićev ni Pavelićev pothvat nije doživio sudsku osudu. Njima su sudile pobjedničke ideologije. Za neuspjeh i to je obično više nego dovoljno.
Uspjeh je međutim na tu vrstu strjeljiva prilično otporan. Stoga su zainteresirani čimbenici osudu Franje Tuđmana, utemeljitelja Republike Hrvatske, podignuli s ideološke na kaznenopravnu razinu. Ne smeta im što sude mrtvu čovjeku. Ni to što pri tomu žrtvuju žive ljude. Njima jednostavno treba kaznenopravna ovjera ideološke osude hrvatskoga suverenizma. Takva presuda, po njihovu mišljenju, otvara zapadnobalkanskim eurohrvatima „krjepostan“ put u Europsku uniju. A, što je važnije od toga, omogućuje hrvatskim Srbima ostvarivanje odbačenoga Plana Z-4 i dobivanje statusa konstitutivnog naroda u Republici Hrvatskoj. Oboje u uvjetima forsiranog europskog regionalizma.
Zbog toga je nepravedna Oriejeva presuda silno obradovala Srbe, a još više ožalostila i ogorčila Hrvate. Naravno, tu procjenu treba uzeti sa zrnom soli. Jer i transnacionalni su zapadnobalkanski eurohrvati – Hrvati. Oni su nas – osobito PravDA za Hrvatsku - do zadnjega časa uvjeravali u pravednost Haaškoga suda. A gle sad, i njih je iznenadila i prenerazila - nepravda! Ta himba zavrjeđuje nekoliko zaušnica u obliku najbanalnijih pitanja i odgovora.
Tko je ono usred Domovinskoga rata, god. 1994., saborskim pučem pokušao promijeniti smjer državne politike? Manolić i Mesić. Tko je 1998. u Haagu lažno optužio Hrvatsku da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu? Mesić. Tko je god. 2000. proklamirao „detuđmanizaciju“ i politiku „novoga smjera“? Mesić, Račan i Budiša. Tko je Domovinski rat doveo pod jurisdikciju Haaškoga suda? Račan, Budiša i njihovi koalicijski trabanti. Odakle se hranila sotonska konstrukcija o udruženom zločinačkom pothvatu? Iz tzv. sigurne sobe Mesićevih Predsjedničkih dvora. Tko je temeljito proveo „detuđmanizaciju“? Sanader i Šeks. Tko je uveo kult Carle del Ponte? Sanader, Šeks i Vesna Škare Ožbolt. Tko je kooptirao četnike u državnu vlast? Sanader. Tko je uhitio Gotovinu? Sanader. Tko je onemogućivao rad Gotovininih odvjetnika? Jadranka Kosor. Tko dopušta da Beograd u Vukovaru podvrgava sudskoj istrazi dr. Vesnu Bosanac i dr. Jurja Njavru? Gospođa Kosor. Tko se bilo čemu od toga usprotivio u Vladi ili u Saboru? Nitko.
Dobro, a što sad? Samo ono što je moguće.
Odazvati se pozivu Željka Sačića izrečenu dan nakon presude Gotovini i Markaču na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
Ne dati se ni smesti ni ušutkati Morgenblattovim jugovanjem i Abendblattovim domoljubljem, koje vije Van Dorenovu zastavu. Umjesto toga treba gromoglasno ustrajati na zatvaranju „kupleraja“ u Grškovićevoj ulici u Zagrebu, a hrvatsku politiku „retuđmanizirati“.
Klonemo li, naše će „mrtve duše“ za sobom u ponor povući hrvatsku državu.
Zato bi dobro bilo poslušati admirala Domazeta.
Svi na proslavu Dana pobjede!
Ali pobjeda više ne bi smjela uzmicati iz Knina u drage nam Čavoglave.
preuzeto s http://hrsvijet.net