Prazan hod u kojemu se trenutačno nalazi hrvatsko
društvo prošavši kroz razdoblje rođenja i zrenja hrvatske Republike, tijekom
kojega je cijeli narod (i svi pojedinci vođeni Duhom naroda u stvaranju nove
forme bivstvovanja) bio nošen snagom zajedničkoga ideala slobode, dade se, u duhovnoj kronici naše svagdašnjice,
prepoznati kao stanoviti vapaj nacije za
pomoć u samooslobađanju od preostalih utega neslobode, kao prilika pružena
pojedincu da se preobrazi solidarnim pritjecanjem ususret bližnjemu.
Da na mjesto
malodušnosti i praznine dođe hrabrost i punina, a, masmedijski sustavno nametnuta, monološka ludovanja
i „huškački govor mržnje i laži“ protudemokratske ideokracije (iza koje također
stoji veoma moćna formacija pripadnika slojevite interesno-političke zlosile,
jugozadojenih ideološkom i šovinističkom mržnjom prema istini hrvatske države i
svim njezinim braniteljima i hraniteljima) budu zamijenjeni dijalozima i razgovorima
ugodnim usredotočenima na pitanja općega dobra, pobrinut će se dobri duh naroda otvorena
božanskoj istini sebe sama i doista novi, na stjenovitim univerzalnim vrijednostima
i sinajskom dekalogu izrasli i hrvatskom
demokratskom i kulturnom identitetu privrženi, ljudi na vlasti, u politici,
u društvu uopće.
Na naš dug „teškoj
tragediji koja je zadesila sve naše narode u drugom svetskom ratu“ stvarački je
podsjećao hrvatski književnik Ivo Andrić ( Lj.Jandrić, Sa Ivom Andrićem, str. 192., Sarajevo, 1982.), a nema dvojbe da će slobodna
i suverena Hrvatska, u mjeri mogućega, odužiti dug čovječanstva naspram tragedije
hrvatskoga naroda i stradanja svih ljudi i inih narodnih zajednica, kojima su se, za vrijeme II. svjetskoga rata,
u okupiranim zemljama hrvatskim, podloženim nasiljima triju totalitarizama,
dogodile „teške tragedije“. Samo, do toga, nadolazećega, časa mira i
blagostanja, potrebno je da se zemlja
otvori jedinstvenu procesu duhovnoga očišćenja, rekroatizacije i reeuropeizacije;
tà pred njom je dug i sudbonosan put fizičkoga oporavka, demokratskoga
očvršćivanja i moralnoga harmoniziranja nacije, koja je završnu dionicu svoga križnoga puta započela antifašističkim „pobjedničkim
padom“ pod drugu, genocidnu, serbokupaciju i nastavila čak onkraj Oluje, do
mirne reintegracije Hrvatskoga podunavlja i Vukovara, ponižavajuće
desuverenizirana parapolitičkim sudskim
procesom, pred ad hoc sudom (za
„ex-Jugoslaviju i Ruandu“!) i izvan Domovine, gdje se, temeljem srbobran-tužiteljske
ocjene o „udruženomu zločinačkomu pothvatu“ RH, u biti ekskulpira „Jugoslaviju“, Srbiju i „JNA“ za agresiju i okupaciju,
a kriminalizira hrvatsku obranu slobode
i obnovu Hrvatske kao samostalne države.
I povijest su nam i
ime i hrvatski jezik i zemlju htjeli preoteti i nacionalno sjeme zatrti
sljedbenici slavoserba u službi velikosrba, a kad im to nije uspjelo, ponašaju
se kao da se ništa nije njihovom krivnjom i po njihovu zločinačkomu naumu
dogodilo. Jer Hrvatska nije juridički suvereno uporabila svoju suverenost i barem proglasila,
imenom i prezimenom, narodnim neprijateljima sve one drznike koji se istaknuše u pokušaju uništenja Hrvatske
Republike, kao što je ban Jelačić, u hrvatsko-mađarskom ratu g. 1848./49.,
narodnim neprijateljjima proglasio mađarone, narod s razlogom strijepi od novih
navala i podvala od tih „nepoznatih“ (!)
zločinitelja, jamačno na nove juriše ohrabrenih regionarskom haag-politikom
te simboličnom para/državnom rehabilitacijom
velikosrbskoga četništva, poznatoga saveznika talijanskoga fašizma i iredentizma,
i u samoj Hrvatskoj. Na tomu valu, i dok
se Hrvate zadržava u kalu provincijalnih zabava i afera, u Srbiji je, pri
Matici srpskoj, pokrenut veliki nacionalni projekt „Deset stoljeća srpske
književnosti“ u gotovo 200 svezaka, a još u srpnju 2010. objavljen je prvi niz edicije, u kojemu je i hrvatsko
pjesništvo Dubrovnika (i Boke Kotorske!).
I o tome kljaštrenju
hrvatske kulturne suverenosti, postkadijevićevskom srpskom posezanju za
„hrvatskom Atenom“ i krunom svih hrvatskih gradova (koju u Italiji uvršćuju
među „pet talijanskih pomorskih Republika“!),
hrvatska država, institucije, kroatisti i mediji mjesecima poslušno šute. Ali,
znano jest, međuvrijeme, koje nas je prilijepilo uz tlo, ne može vječno
trajati. Kada se narod slobode danas,
15. travnja, mirno pogleda pred licem generala-osloboditelja
Ante Gotovine, častnoga zapovjednika olujne
bitke-krune svih hrvatskih bitaka, koji je primio Božji blagoslov Velikoga Pape
Wojtyle, u zrcalu ponizna srca izablistat će poput sunca istina o patnji i
žrtvi, o zakonu ljubavi, riječima sv. Franje:
„Gospodine, učini me oruđem svoga
mira:/Gdje je mržnja, da donosim ljubav!/Gdje je uvrjeda, da donosim
praštanje!/Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!/Gdje je zabluda, da donosim
istinu!/Gdje je sumnja, da donosim vjeru!/Gdje je očaj, da donosim nadu!/Gdje
je tama, da donosim svjetlo!/Gdje je žalost, da donosim radost!“
Hrvatsko slovo br.834., petak, 15.IV.2011.