Zašto, u godini 2010., koja je znamenovana dvadesetom obljetnicom tridesetsvibanjskoga
uskrsnuća hrvatske državnosti i znakovitoga povijestnoga izkoraka ispod
okupacijske srpske strahovlade (tako vješto desetljećima kamuflirane
komunizmom, samoupravnim socijalizmom i jugoslavenstvom) i petnaestom
obljetnicom slavodo-bitničke Oluje, Hrvatima nije dano istinski proslavljati,
niti doma a niti u svijetu, ni simpozijski ali ni svečarski, ovu jubilejsku
godinu u obzoru stečene nacionalne neovisnosti i demokracije?
Neki od mogućih odgovora na postavljeno pitanje nalaze se u cjelovitoj raščlambi američkoga povjesničara Jeffreya Kuhnera, iz 2005. godine, u kojoj se podsjeća na trajnu, i neposustalu, antihrvatsku strategiju Srbije posljedicom koje bijahu "masovna ubojstva i progoni Hrvata od ruke rasističkih četnika Draže Mihailovića" (pop-đujićevskih zločinaca, nedavno "rehabilitiranih" i u hrvatskom Srbu!), "pokolji stotina tisuća hrvatskih protivnika komunizma od strane Titovih partizana i divljački progon Katoličke crkve, kao i Miloševićev genocidni rat radi uništenja mlade hrvatske demokracije" (kroatocid, netom gotovo posve zanijekan ili do krajnosti relativiziran, na štetu istine i pravde i europske demokratske budućnosti Hrvatske, stanovitim postupcima i izjavama i samoga predsjednika RH!).
Naglasivši da su Sanader i Mesić, hrvatski "sadašnji vođe,
lukavi balkanski varalice, maskirani u državnike", koji se "uzaludno
nadaju da će Britanija odustati od žestokoga protivljenja" ulasku Hrvatske
u EU prije njezina strateškoga partnera - Srbije, da su Srbi zaprijetili kako
"ne će nikad biti trajnog mira na Balkanu dok Hrvatska ne vrati srpske
teritorije", Kuchner je, prije punih pet godina, u vrijeme dok još olujni
general osloboditelj Ante Gotovina ne bijaše bačen iza rešetaka, izrekao nešto
za Hrvatsku bitno, a o čemu su u Hrvatskoj "vladari jezika" naložili
šutnju: "Optužnica protiv Gotovine stoga je najvažnije pitanje s kojim se
Hrvatska danas suočava. Ono će odrediti kakva će Hrvatska biti država i što je
čeka u budućnosti.
Ako pošalje generala Gotovinu u Haag, Zagreb će zapravo spiskati
sve što je Hrvatska stekla i za što se žrtvovala tijekom Domovinskoga rata.
Poraz generala Gotovine značit će jednostranu predaju Bruxellesu, Haagu i, na
koncu, Beogradu. Hrvatski rat za nezavisnot bit će kriminaliziran, a Hrvati će
se odreći svog nacionalnog suvereniteta. Država će na svjetskoj pozornici
postati nemoćna; izgubit će ustavni i teritorijalni legitimitet da bi bila
djelotvorna nacija-država. Ponovno će pasti u balkanski bezdan: bit će dijelom
periferne Europe, trajno obilježena etničkim sukobima, promjenjljivim
nacionalnim granicama, masovnim siromaštvom, neobuzdanom korupcijom, nazočnošću
međunarodnih čuvara reda i mira i ovisnošću o stranoj pomoći. Prepuštanjem
generala Gotovine smrtonosnom zagrljaju Carle Del Ponte ne će osigurati hrvatsku
budućnost u Europi, nego, naprotiv, njezino isključenje iz središta europske
civilizacije."
Ta teorija kaže da države imaju isključivi suverenitet na svojim teritorijima, osobio u pogledu kaznenoga gonjenja i kažnjavanja ratnih zločina, počinjenih na njima... (...) Većina samosvjesnih demokracija ne bi nikada dopustila da se njihov ustavni suverenitet tako nepotrebno i samovoljno krši - bez obzira na to koliko snažan bio međunarodni pritisak na njih."
Sasma u protimbi s riječima i djelima titomanskih predstavnika tzv. trećejanuarske politike "ProtuHrvatske", politike zanemarivanja pa čak i krivotvorenja istine, protuustavnoga ponižavanja demokracije i razbijanja ponosa i jedinstva, tek Olujom oslobođene, nacije, američki je povjesničar Kuhner, temeljem vlastitih historiografskih istraživanja i spoznaja, zaključio da general Gotovina "umjesto tužbe za ratne zločine, zaslužuje Nobelovu nagradu za mir", i to stoga što je"proveo kirurški preciznu vojnu akciju, s američkom potporom, koja je svela na minimum pogibije civila, vratio svojoj državi teritorijalnu cjelovitost i spriječio humanitarnu katastrofu".
Nu, kao nagradu za sve to i priznanje što su "snage generala Gotovine provele obrambenu akciju koja je spasila nebrojene živote i oslobodila regiju od Miloševićeva genocidna zagrljaja", generalu domobranitelju i Osloboditelju sudi se, u kontekstu "izrazita primjera zloporabe moći", i to "na namještenom suđenju, na kojemu će biti proglašen krivim" (Jeffrey T.Kuhner, "Hrvatska na rubu samoubojstva", www.imoart.com, 2005.).
Uspiju li svemogući globalisti antidemokratskoga pravca prirediti cijeloj slobodarskoj Hrvatskoj, i simbolu njezinih domobranitelja Anti Gotovini, sudbinu sličnu onoj Zrinskih i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu na dan 30.IV.1671., tuzemni bi h a a g d ž i j e u službi "vele prodaje" i ostatci pete kolone mogli uvaljati Hrvatsku u pogubne procese njezina vojnoga, gospodarskoga i kulturnoga, dakle sveukupnoga, uništavanja i balkaniziranja.
Hoće li tomu tako biti, možda nam
neki odgovor, pred zatvorenim vratima, dade dvosveščani, netom
otiskani, zbornik "Haaški sud - 'Zajednički zločinački pothvat' - Što je
to?", s natuknicama o kolaboraciji Račana i petokračana s velikobritanskim
špijunima/obavještajcima, s glasom upozorenja o nepravdi i "propustu
ICTY-a da razlikuje agresivni rat od rata samoobrane".
Mile Pešorda
Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo br. 801.,
Zagreb, 27.VIII.2010.