CVJETNA RAZGLEDNICA

Bilo je to tek nicanje lišća u ljeto, ljeto pristiglo u vrt kraj mora. Bilo je to tek komešanje i šuštanje za južnog vjetra, tek nekoliko lijenih stihova, i dan je minuo.


Ali, neka pupanje ljubavi ljetne proviti u vrt moj kraj mora. Neka se rodi radost moja, rukicama zaplješće i nošena lelujavim pjesmama zapleše, natjeravši jutro da u slatkom čuđenju širom rastvori oči.


Rabindranath  Tagore

KULTURA ŽIVOTA I KULTURA SMRTI

Putujući (bilo gdje po svijetu)  vlakom, ili nekim drugim prijevozom - zacijelo ste povremeno nailazili na potpuno spržena i uništena područja, gdje je vladala „groza pustoši tamo gdje joj nije mjesto“ Zapravo, na tim opustošenim prostorima vladala je „kultura smrti“! Jednako tako putujući  prostranstvima, nailazili ste na predivno uređene zelene pašnjke, šumarke, na nepregledna polja zasađena različitim kulturama; rižom, pšenicom, ječmom, raži, sojom, uljanom repicom, voćnjacima, vinogradima, ružičnjacima i sl.  - i da sve ne nabrajam. Zapravo na tim, srcu i očima ugodnim prostorima – vladala je kultura života, kultura ljepote, kultura ljubavi!

Ubiti prekrasnog jelena, i bez najmanje dvojbe jest - zločin prema prirodi! Zato lovci ne ubijaju, oni samo vrše odstrel. U povijesti političkih ideologija, a posebno komunističkih,  masovna ubojstva ljudi nazivalo se – likvidacijom, a ne ubojstvom. Jer, riječ „ubojstvo“ podrazumijeva crimen za kojeg se odgovara. A riječ „likvidacija“ unutar tih ideologija značila je provođenje „pravde“, ili odmazde države prema njenim „neprijateljima“ ili političkim nepoćudnim ljudima, u svakom slučaju radilo se o „kategorijama“ ljudi koji bi potencijalno mogli biti konkurencija da ne kažem i prijetnja vlasti.


Kultura života i kultura smrti – to je vječna i bespoštedna borba između – zla i dobra! Ta borba je trajala u cjelokupnoj prošlosti ljudskog roda, a bez iti najmanje dvojbe, trajat će još toliko koliko bude trajao život ljudi na zemlji. To je rat koji kontinuirano traje unutar ljudske vrste kao njeno prokletstvo, i tome ratu nema ni početka niti kraja, u njemu nema ni mira ni primirja. A njegov produkt, kao vječna kategorija - uvijek su žrtve, i to gotovo u pravilu nevine.


U nekoliko zadnjih godina predratnog Zagrebačkog Velesajma u svome paviljonu izlagala je i NR Kina. Uz svoje gospodraske proizvode na zidovima njenog paviljona bile su izložene i tapiserije s „portretima drugova koji  u visoko  podignutoj ruci drže pištolj“! – Što je to trebalo značiti.? To je značilo da vlast u tadanjoj komunističkoj Kini, umjesto kulture života, javno njeguje „kulturu smrti „ i ubijanje ljudi, pa se i izražava simbolima oružja, simbolima nasilja i smrti.

S druge strane u koju god kršćansku crkvu da uđete vidjet ćete na oltarima, na svetačkim slikama Bogorodicu s djetetom, sliku svete obitelji,  ili sv. Antuna s malim Isusom na rukama, a uokolo ljiljani, ili nekog drugog sveca i sl.  što  znači da Crkva njeguje kulturu života, kulturu ljubavi, kulturu čovječnosti, pa se i izražava sa simbolima života, pa čak  i umiranje na križu predstavlja simbol ljubavi i žrtvovanja Krista radi novoga života.

Nedavno sam negdje pročitao jednu zanimljivu tvrdnju, da Europa koja je bila u cjelokupnoj svojoj povijesti manje više kontinuirano nekakvo ratište, stratište, patište i sl. nikada iz sebe nije iznjedrila niti jednu veliku religiju, poput kršćanstva, poput islama ili budizma. Ali  zato je iz sebe iznjedrlia ideologiju kolonijalizma, fašizma i komunizma, a te ideologije bile su sve u funkciji kulture smrti, a nikako u funkciji kulture života. Imala je svoje Alksandre Velike,  Julije Cezare, Napoleone, Lenjine, Hitlere,  Staljine, Marksa, Engelsa, Darwina i da ih sve ne nabrajam – koji su svi odreda nijekali bilo kakvu Božju prisutnost i njegovo postojanje i nisu priznavali kulturu života. Iza mnogih od njih je ostala kultura smrti, i to one masovne ljudske, prave genocidne -  bilo iza njihovih (ne)djela ili iza njihovih ideologija

Zato je Europom u njenoj dugoj povijesti kroz njene ratove, revolucije i ideologije počesto carevala upravo – kultura smrti, mnogo češće nego li na bilo kojim drugim prostorima svijeta. Europljani su čak tu kulturu smrti prenosili putem svog kolonijalizma i na druge kontinente i narode, a nekima od domorodačkih naroda  ta kultura smrti u njihovoj povijesti prije dolaska kolonizatora bila je gotovo nepoznata pojava.



Mi, ovih dana, čujemo od Predsjednika RH da  njegovim skupnim posjetom,  (s nekoliko „antifašista,“) na mjesto dvaju blajburških stratištia – da se  završava Drugi svjetski rat na našim prostorima. Tvrdnja vrlo nezrela, na granici same  djetinje naivnosti. Drugi svjetski rat  (na sreću vodi se još samo u ljudskim glavama),  i u ljudskim glavama može prestati samo onda kad na ovim prostorima pobijedi – Istina! Što znači posvemašnje razgolićenje svih događaja i uloge svih aktera iz tog vremena, u otkrivanju istine nemajući obzira ni prema kome ni prema čemu.

Ali kako se čini, posjeta je bila u funkciji daljnjeg prikrivanja stvari (masovnog genocida nad hrvatskim narodom) koji se više ne može sakriti polaganjem par vijenaca  od strane „antifašista“, jer bi to bilo skrivanje bezbrojnih kosturnica koje su same progovorile kao činjenice koje na nečiju žalost - još nisu istrunule. Upravo će te činjenice koje još nisu istrunule na ovim prostorima pisati novu povijest toga vremena, upravo onakvu kako se je stvarno dogodila i nikako drugačije.

Istina je najveća svetinja, ona je jedna jedina u jednini jednine! – istina je najveći heroj u povijesti čovječanstva i treba biti podignuta na najviši pijedestal svetosti. Onaj tko se klanja istini pobjeđuje. Nema prikrivanja povijesti, jer time činimo novi zločin prema žrtvama, a posebno zločin prema budućim naraštajima. U povijesti svijeta ljudi su se najlakše  međusobno mirili kad su čuli i saznali – Istinu.  Prikrivanje istine je borba za nove klice kulture smrti, a otkrivanje istine je borba za nove nasade kulture života, kulture pravde,  ljepote i ljubavi!

Naša hrvatska službena politika s vrha države, ovog ljeta sprema se povući svoj najkontroverzniji potez – svečano nazočiti i sudjelovati u svečanosti obnove spomenika u Srbu! Zbog tog namjeravanog čina u narodu na sve strane se dobrano mrmlja, a mnogi se i javno protive. Jer istina o tome spomeniku je duboko doprla do naroda, i svi su shvatili da  to nije bila nikakva antifašistička borba, već upravo obrnuto, da je to bio i ostao  spomenik  veličanju četničkog zločina, pokolja nekoliko stotina hrvatskih hodočasnika koji su se mirno i miroljubivo, dostojanstveno kao glasnici mira  i ljubavi prema Bogu i čovjeku, vraćali svojim kućama s hodočašća k Sv. Ani u Kosovo kod Knina. Uz to,  tog istog dana izvršen je i pokolj još    nekoliko članovima brojnih mirnih i nedužnih hrvatskih obitelji u okolici Srba i u Drvaru.

Kroz cijelo i dugo   vrijeme komunističke vladavine taj dan na koji se dogodio taj stravičan zločin protiv čovječnosti, slavio se kao Dan antifašističkog ustanka naroda i narodnosti Hrvatske i BiH. Što drugo mogu kazati na to osim onog biblijskog – Sotona je otac laži! Umjesto da se oda štovanje tolikim nevinim žrtvama, koje su umrle u dostojanstvu mučeničkom smrću,  u vjeri poput Krista, u svetosti molitve - podiže se spomenik njihovim bezbožnim ubojicama i mučiteljima. To je najniži moralni nivo na koji se spušta hrvatska politika, i tim činom trenutna politička vlast  gubi svaki legimitet vladanja – u pravnom,  u političkom, u moralnom i civilizacijskom smislu.

Upravo sam, pišući ovaj tekst, saznao da Hrvatsko žrtvoslovno društvo sa svojim udrugama organizira dana 26. srpnja 2010. na blagdan sv. Ane, spomen hodočašće crkvi Sv. Ane u Kosovo kod Knina, gdje će svečanu misu i procesiju predvoditi mons. Ante Ivas, biskup šibenski. Misu zadušnicu za one  hrvatske hodočasnike koji su toga dana prije 69 godine, točnije 26. srpnja 1941.g. hodočastili toj istoj crkvi Sv. Ane, a na povratku svojim kućama dočekale ih horde bezumnika i bezbožnika - i sve ih poklale i bacile u jamu, gdje se i dan danas nalaze njihove kosti.

Bilo tko s vrha hrvatske državne politike, ali niti jedan drugi Hrvat – ne bi smio ići tamo, jer taj spomenik nije spomenik kulturi života, već spomenik kulturi smrti. Taj spomenik je zamka za hrvatsku politiku i Hrvatsku državu. To bi svaki pronicivi, da ne kažem domoljubni, političar trebao dobrano shvatiti, i ni pod koju cijenu ne dati se uloviti u postavljenu zamku. Hrvatskoj se politici sve češće postavljaju zamke, kako one međunarodne, jednako tako i one domaće, i politika mora biti vrlo oprezna, jer  traži se svaka njena, pa i najmanja greška. 

Ako to hrvatski političari učine, prijeći će  politički  Rubikon – i više im nema povratka. Narod im to  nikada neće oprostiti, a ni buduće generacije ako ih zbog takve politike uopće i bude! Tamo bi u mogućim neredima, jer je to i čin visokog siguronosnog rizika, zbog dolaska na tisuće ljudi iz  RS, pa čak i iz Srbije – ne daj Bože, na toj crnoj misi, moglo bi se dogoditi i zlo,  kojeg neprijatelji Hrvatske svim silama priželjkuju, a možda će ga pokušati i isprovocirati.  U svakom slučaju to će biti i po ikonografiji i po istupima - antihrvatski skup. Tim činom otvara se pandorina kutija novih mitingovanja na ovim prostorima, kakvi su prije dvadesetak godina bili uvod u rat. Hrvatska vlada igra se nove vatre na ovim prostorima.

Nakon toga čina u hrvatskoj politici više ništa neće biti isto, niti može, niti smije biti isto  - i tim postupkom prestao bi legitimitet trenutne hrvatske vlasti i bojim se da bi  u narodu pojedinci mogli pogrešno shvatiti da su tad - sva sredstva dopuštena.

S druge strane, da će u Kosovu kod crkve sv. Ane biti veliki skup molitvenog naroda, iz svih krajeva Hrvatske i od drugdje, i to na desetke, a možda i stotine tisuća o tome ne treba niti najmanje dvoumiti. Neka politika dobro razmisli na kojem  joj je od ta dva skupa mjesto. Hrvatski narod kao Božji narod, na izazove ne odgovara novim izazovom već – molitvama kao svojim najjačim oružjem.

Mnogi ratovi i nesreće u povijesti čovječanstva nastali su iz činjenice da vladajuće strukture nisu dobro razaznavale razdjelnicu između kulture života i kulture smrti. Njih je najviše zanimala kultura vlasti i moći, koja ih je zasljepljivala, a počesto samo nečija smrt im je mogla garantirati tu njihovu kulturu vlasti i moći. Ili, kao što nekadašnji komunistički funkcionar Milovan Đilas onodobno reče - oni (hrvatski vojnici i civili  u Poraću) morali su umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti! Očito one države koje su niknule i živjele na kulturi smrti, pa su i same, kad im je isteklo dodijeljeno vrijeme njihova postojanja, na kulturi smrti morale i umrijeti.

Mile Prpa, http://amac.hrvati-amac.com

UKOP OCA PETRA PERICE NAKON VIŠE OD ŠEZDESET GODINA

Isusovac otac Petar Perica, kojeg su partizani ubili metkom u potiljak u listopadu 1944. godine na Daksi, pokopan je danas, 26. lipnja, nakon više od šezdeset i pet godina, u isusovačkoj grobnici na gradskom groblju Boninovo u Dubrovniku. Misu i sprovodne obrede u koncelebraciji desetak svećenika, nazočnosti onog dijela pokojnikove rodbine koji živi u Hrvatskoj i štovatelja predvodio je pater Petar Nikolić, superior isusovaca u Dubrovniku. Pater Nikolić je izrazio s jedne strane radost što se tijelo pokojnika nakon toliko dugo vremena dostojanstveno pokapa, a s druge strane žalost zbog činjenice da je trebalo toliko dugo. „Kakav smo to mi narod da smo dopustili da se preko šezdeset i pet godina netko ne pokopa?", kazao je pater Nikolić dodavši kako su i Rimljani i Židovi i pogani pokapali svoje mrtve bez obzira na sve. Zar su neki toliko mogli ideologijom biti zaneseni da nisu bili spremni ni sprovod dopusti?, zapitao se propovjednik. Također je pozvao okupljene na molitvu za one koji nisu znali što čine kako bi bili veliki poput patra Perice.

Prigodne govore nad otvorenim grobom održali su isusovac Roko Prkačin i katedralni župnik don Stanko Lasić. Otac Prkačin podsjetio je na životni put patra Perice i istaknuo ne samo mučeničku smrt nego i svetost života pokojnika. „Nije bio samo vjerski informator nego i formator duša" koji je svojim propovijedima budio u ljudima vjeru i nadu, kazao je pater Prkačin. Prenio je svjedočanstva kroničara o uhićenju patra Perice te svjedočanstvo jedinog preživjelog iz zatvora u Karmenu Vinka Filičića. Kako je među zatvorenicima vladala neizvjesnost jer nisu znali kamo ih vode pater Perica je svima podijelio odrješenje, a nakon toga je lapadski župnik Đuro Krečak podijelio odrješenje samom Petru Perici. Velečasni Lasić je ukazao na pokojnikovu umjetničku nadarenost za pisanje kao i osjećaj za siromašne. Također je izrazio želju da Dubrovčani pokrenu postupak za njegovu beatifikaciju jer su i molitve žrtava s Dakse pomogle da u posljednjem ratu opet ne strada dubrovačko svećenstvo i inteligencija, da se ne ponovi Daksa. 

Petar Perica rođen je 1881. godine u selu Kotišini pokraj Makarske. Još kao dječak u Travničkom sjemeništu spjevao je pjesmu „Do nebesa nek se ori", kojom je proteklih desetljeća bio prisutan na gotovo svim crkvenim procesijama i slavljima. Članom Družbe Isusove postao je 1901. godine te je kao odgojitelj ispjevao i drugu poznatu pjesmu „Zdravo Djevo, svih milosti puna". 


Za svećenika je zaređen 1914. godine. Bio je duhovni vođa katoličkih organizacija u Splitu i Šibeniku. U Dubrovnik je došao 1937. godine i postao superior isusovačke zajednice i duhovnik u Biskupskom sjemeništu. 


Uhićen je četvrtog dana po ulasku partizana u Dubrovnik, odveden u zatvor u Karmen te bez ikakvog suda, zajedno sa drugim svećenicima i uglednim građanima Dubrovnika, likvidiran u noći s 24. na 25. listopada 1944. godine na Daksi. 


Prošle godine posmrtni ostaci stradalnika ekshumirani su te je dio njih identificiran na patologiji dubrovačke Opće bolnice, a među njima i ostaci padra Perice, kako su ga u Dubrovniku zvali.


http://www.viktimologija.hr


...................





Počivao u miru Božjem !

CVIJET NEVEN I PČELICA MAJA

ROJ  PČELA 

Asfalt i beton - proljeće se gradom stere.

Korakom lakim tim pločnikom gazim.

Tek ositno grmlje tu pogled mi bere,

zar čuh zuj pčela? - gle, roj visi, spazim. 

Metropolom buka, tramvaji i motori,

bezbroj vozila svud ulicama kruži.

Taj pčelinji roj kakvim smislom zbori,

tu cvata nema, niti cvijeta na ruži. 

Gdje im livade, bagrem, jorgovani?

Gdje su mirisi zôve, tratinčice, maka?

Gdje proplanci ivančicama rascvjetani, 

gdje ode, gdje nesta sva ljepota taka?

I umire eko i novi se ne rađa

-  gle, i pčelinja već mu zalutala lađa.

........

PČELA

Kad bih postao ta sićana pčela

što lijeće od cvijeta do cvijeta –

letio ne bih do zumbula bijela,

već na usne drage mlađahnih ljeta.

Kad bih bio ta sićana pčela koja,

s usana drage ja pelud bih brao.

Pelud ljubavi nosila bi krilca moja

  - i ko med Afrodite u saće ga dao.

Oh, kad bih bio ta pčela medna,

na najljepšu usnu tad bih sjeo.

Na usnu što je ima samo jedna,

najljepša draga što je ljubiti htjeo.

Oh, da sam neka ja medna pčela

-   da li bi me draga požudno htjela?

autor stihova Mile Prpa

   Zajednički izlazak na izbore državotvornih stranaka

Stranka 'Jedino Hrvatska' u povodu predstojećih izbora i nezadovoljstva javnosti zbog činjenice da državotvorne stranke već godinama nisu u stanju izaći na izbore, što se objašnjava sebičnošću i uskogrudnošću stranačkih vođa, priopćuje javnosti:
 

Stranka 'Jedino Hrvatska' spremna je ujediniti se i pod izabranim imenom i vođom izaći na izbore sa svakom državotvornom strankom koja kao temelj svog programa ima:

 

1) Samostalnu i suverenu hrvatsku državu izvan bilo kojih civilnih i vojnih saveza, te sukladno tome:

 

a) Otkaz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju,

 

b) Istup iz članstva u Vijeću za suradnju u jugoistočnoj Europi,

 

c) Istup iz zone slobodne trgovine s bivšim jugoslavenskim republikama,

 

d) Raskid svih sporazuma, sa Srbijom i drugim bivšim jugoslavenskim republikama potpisanih pod stranim diktatom i

 

e) Istup iz 'Saveza za Europu' ukoliko je članica tog Saveza.

Pod navedenim uvjetima, stranka 'Jedino Hrvatska' i sama poziva sve stranke, udruge i pojedince da joj se pridruže.


Milovan Šibl
Predsjednik
Zagreb, 24.6.2010.


http://www.jedinohrvatska.hr

POTICAJNE MISLI

HRAM LJUBAVI

U ljubavi se čovjek očovječuje i pobožanstvenjuje. Postaje onaj koji jest. Utjelovljena ljubav.  Ljubav od ljubavi. Čovjek postaje ljubav, a ljubav čovjek. Ljubav produhovljuje  i ljudsku dušu i ljudsko tijelo. U njoj je  čovjek jedinstveno  i cjelovito biće. Bez nje je u sebi razdijeljen  i nesretan. Neostvaren i nepotpun. Zatvoren u grobnici svojega egoizma.  U samom sebi, u onome što nije.  Izgubljen u svemiru i postojanju. Bez ljubavi ljudska duša pati  i umire, a ne može umrijeti, pa je u njoj vječna muka promašaja. Ljubav je duh koji čovjeka neprestano stvara i ostvaruje; pokreće,  usrećuje i uzdiže. Produhovljuje čovjekovo tijelo i uljuđuje ga,  a ono nju utjelovljuje. Postaje njezina vidljiva prisutnost, njezina  živa ikona.  Ali ljepota te ikone dolazi iz produhovljene ljudske duše.  Čovjek daje ljubavi i svoju dušu i svoje  tijelo, a ona njemu svoj duh.  Tako čovjek postaje hram Duha Svetoga. Hram ljubavi.  Živa katedrala.  Svetište Božje ljubavi. Njezina živa ikona.  Božja slika. Čovjek! Čovjekovim tijelom upravlja duša (razum i osjećaji), a dušom  upravlja duh.  Bez duha ne može ništa ni duša ni tijelo.  Duh je onaj koji oživljava. Duh je život.  Bez duha ljudsko tijelo je samo mrtva zemlja.  Svaki čovjek ima dušu, a svaka duša duh.  Samo je pitanje koji duh. Duh ljubavi ili protuljubavi?  Po plodovima ih raspoznajemo. Ako je u čovjeku duh ljubavi,  onda  i njegova duša i njegovo tijelo postaju ljubav.  Ljubav rađa ljubav.  Ljubav stvara život, a protuljubav smrt. Izvor čovjekova grijeha  nikad nije u njegovu tijelu, ni u njegovoj duši. Nego u zlom duhu. Duh ljubavi je iskonski čovjekov duh, kojeg mu je Bog udahnuo.  To je duh života i radosti. Duh ljubavi je božanski život u čovjeku.  Duh djeteta Božjeg u kojem se raduje životu i svome Ocu.  To je Božji dar čovjeku da nadiđe samog sebe i prirodu, zemaljske  i ljudske granice i uzdigne se u božansko, bezgranično i beskonačno.  Duh ljubavi je i čovjekov i Božji duh.  U ljudskoj duši se sjedinjuju i postaju jedan: Duh ljubavi.  Po ljubavi Bog je u čovjeku i čovjek u Bogu.  U ljubavi se Bog i čovjek sjedinjuju. Miljenko Grubeša, www.molitve.info

 

SRETAN VAM DAN DRŽAVNOSTI !

Euharistijsko slavlje za Domovinu 

Propovijed zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u župnoj crkvi Sv. Marka, 25. lipnja 2010.

Preuzvišeni gospodine apostolski nuncije, draga subraćo u svećeništvu, poštovani gospodine predsjedniče Republike Hrvatske, poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskoga sabora, poštovana gospođo predsjednice Vlade Republike Hrvatske, cijenjeni predstavnici državnih i vojnih vlasti, hrvatski dragovoljci i branitelji, braćo i sestre u Kristu, sudionici ovoga slavlja!



1. I ove godine na Dan državnosti dolazimo pred Boga s molitvom, zahvalom i otvorenim srcem, da bismo kao pojedinci i kao narod osluškivali Božji govor. Ovdje se susrećemo s otajstvom pripadnosti Bogu, upućenosti jednih na druge. Ovdje se ostvaruje zajedništvo Boga i čovjeka te susret s nama samima i s drugim ljudima, u svjetlu Božje prisutnosti na putovima čovjeka i društva.

Božja riječ današnjega dana snažno predočuje dvostruku ugroženost s kojom se čovjek može susresti: ugroženost naroda i ugroženost pojedinca. U svojoj teškoj povijesti, praćenoj iskušenjima, izabrani se narod više puta približio samom rubu opstanka i posvemašnjem uništenju. Bez obzira na neprestane pozive proroka i na iskustvo Božje blizine, taj je narod popuštao kušnji da traži druga savezništva, ne po Božjoj, nego po ljudskoj mjeri.

Zanemarujući blagoslov Božje prisutnosti, i onda kada je bilo teško, izabrani se narod pouzdavao u ljudsku snagu. Nije prepoznao da time ne samo odbacuje savez s Bogom, nego da time otvara i put izgnanstvu, tragediji koja ima snagu izbrisati nosive sastavnice identiteta jednoga naroda: gubitak slobode i samostalnosti; ubijanja i poniženja predstavnika naroda; rušenje Hrama i domova…
Od progonstva i sužanjstva bili su pošteđeni oni ljudi za koje se držalo da ne znače puno. Sveto pismo kaže: "Neke od malih ljudi ostavi zapovjednik u zemlji kao vinogradare i ratare". Ti naizgled bespomoćni ljudi, beznačajni u ljudskim očima, ostali su živjeti kao klica koja sadrži snagu prisutnosti Božjega obećanja.

Nakon srušenih palača i slomljene vojne moći; nakon gašenja političkoga utjecaja i okrilja domovine; nakon gubitka najdražih i otimanja bogatstava, u osjećaju nesigurnosti i nostalgije ostao je živjeti ostatak koji je čuvao najveću sigurnost opstanka: Božju vjernost. Ona nije ljudska zasluga niti ljudsko postignuće, nego Božja ljubav prema njegovim stvorenjima.

2. Draga braćo i sestre, kao kršćani pozvani smo oslanjati se na sigurnost koja nam ne dopušta da budemo obeshrabreni i da posustanemo pred događajima koji prijete razgradnjom naših očekivanja. Pred otajstvom zla nalazi se svaki čovjek s vlastitom odgovornošću i vlastitim izborom. Hoće li ga zlo slomiti do te mjere da odbaci vjeru i pouzdanje u Boga, da upadne u malodušnost, ili će ga upravo poteškoće ojačati u istini da Bog – bez obzira na ljudsku nevjeru – ostaje vjeran? Hoće li pred znakovima umiranja i ljudske zloće živjeti vjera u snagu Kristova uskrsnuća, vjera koja prožima povijest?

Činilo se da je kraljevstvo o kojemu su jednom izrečena sjajna proročanstva bilo na izdisaju. Teško je bilo i zamisliti veći poraz i dublju tragediju. No, ostala je živjeti nada koja je tugu pretvorila u radost. I danas je usred moralne i gospodarske krize ozbiljno uzdrman način života potrošačkog društva koji se svom žestinom reklamira i nudi. Pouzdanje u Boga i susret s njim i u teškim trenucima otvara nove putove za neočekivane plodove.

3. I Evanđelje nas poziva da srce otvorimo istoj nadi Božjega zahvata i obrata, utemeljenoj na njegovoj vjernosti i ljubavi. Prizor susreta Isusa i gubavca slijedi nakon Govora na gori, nakon što je Isus darovao ljudima kruh istine, najveću utjehu koja nadilazi tjelesnu glad. Progovorio je obratom u odnosu prema ustaljenim vrijednostima i blaženima proglasio siromašne, krotke, progonjene… Silazi s gore i pun sažaljenja promatra ljude koji dolaze k njemu, tražeći čvrsto uporište za svoje životne neprilike. Pred njim se iznenada našao čovjek koji je utjelovljenje svega što prijeti ljudskoj cjelovitosti, pripadnosti i životnoj radosti. Gubavac naslućuje tko je Isus; spoznaje u njemu neobičnost koja mu otvara oči da vidi Božju prisutnost i da mu može izreći rečenicu koja samo pred Bogom zvuči istinito: "Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti".

Ipak, ovdje nije samo pitanje ispovijedanja Isusova božanstva. Kao što je razaranjem Jeruzalema biće izabranoga naroda došlo do granice utrnuća, nešto se slično dogodilo i s čovjekom koji je u ono vrijeme bio pogođen bolešću gube – bio je neprihvatljiv za društvo do mjere nepostojanja. Bili su to ljudi ugašenih života, odvojeni i nepoželjni; ljudi kojima je bio uskraćen dodir i blizina, a sve u strahu od zaraze. Isus pruža ruku, kao znak prihvaćanja, povezanosti s drugima i zajedništva. Gubavac je Kristovom riječju vraćen u svoju obitelj i u društvo. 

Isus objavljujući svoje milosrđe, ujedno otkriva bolest društva, duhovnu gubavost koja neprihvaćanjem i sebičnošću razara životno tkivo. U današnjoj Božjoj riječi vidljivo je kako Bog mijenja tijek povijesti naroda, obitelji i pojedinaca, koristeći upravo ono s čime čovjek ne računa. Isus na molbu ovoga jadnog čovjeka: "Gospodine, ako hoćeš…" izgovara rečenicu koja sažima Radosnu vijest: "Hoću, očisti se!"

Hoću je Božja riječ čovjeku. Iz nje izvire naklonost i dobrota, sućut i blizina. To je odjek Božjeg zauzimanja za čovjeka, onoga Božjeg zauzimanja koje postoji od stvaranja svijeta. Dok čovjek na samome početku izgovara neću, Bog pred svakom ljudskom potrebom koja ispovijeda vlastitu grješnost i pouzdanje u Boga ponavlja: hoću.

4. Spominjući se događaja na koje nas vraća Dan državnosti ne može se previdjeti na koji je način povezana prošlost i sadašnjost i na koji način Bog djeluje u našoj povijesti. Sjećamo se onih događaja u kojima se činilo da ćemo kao narod biti izbrisani; spominjemo se žrtava nasilja i progonstava, razaranja svega što zovemo svetim. Spominjemo se i onih koji su, dajući drugima najviše što su mogli, udaljavani iz društva, smatrani nepoželjnima; onih o kojima se šuti, premda poznajemo njihovu žrtvu i njihovu nesebičnost.

Zagledani u svoju prošlost i poučeni Božjom riječju, ni danas ne gubimo pouzdanje u Boga. On od neznatnoga i naizgled nevažnoga čini velika djela. Uistinu, u prošlosti su reliquiae reliquiarum sačuvale hrvatsku slobodu. Ljudi koji nisu imali društveni utjecaj i moć odazvali su se kada je trebalo obraniti istinu o pravu hrvatskoga naroda na slobodu. Oni koji imaju ionako malo materijalnih dobara, svojim odricanjima svjedoče o veličini, o ostatku ljubavi koja mora postojati, ako želimo da preživi ljudskost. Zbog toga je grijeh zanemariti malene, jer u njima progovara Božja snaga. I svatko tko je zbiljski velik, bez obzira gdje se nalazio i koju službu vršio, bit će prepoznatljiv samo po veličini u Bogu koji susreće čovjeka u njegovoj slabosti.

5. I ove godine, kao i prethodnih, slušamo o nepovoljnim prilikama, o krizama i teškoćama koje stvaraju napetosti u društvu, prelijevajući se od gospodarskih na politička i općevrijednosna pitanja. U dramatičnim prilikama u kojima se traži ispružena ruka čovjeka prema čovjeku nužan je pogled prema Bogu. Ni jedna se kriza ne može premostiti, ako se zanemari velikodušnost, izdržljivost te spremnost za žrtvu i odricanje. Kristov križ nas uči nesebičnosti i ljubavi koja uspijeva preživjeti, kad se suoči s otajstvom zla.

U ovoj Euharistiji zahvaljujemo za dar nesebičnosti koja je toliko puta progovorila u povijesti hrvatskoga naroda, a posebno u obrani naše Domovine. Isto tako molimo da kao pojedinci i kao narod budemo ozdravljeni od bolesti koje prijete narodnomu biću, našim obiteljima i pojedincima, a razaraju povjerenje i opće dobro.

Guba koja izjeda hrvatsko tijelo i dušu ponajprije je sebičnost koja ne želi vidjeti ni prihvatiti ispruženu Božju ruku i njegovu riječ. Iz toga se stava rađa traženje 'savezništava' koja ne računaju s Bogom, pouzdajući se u ljudsku lukavost i primamljive ponude koje u konačnosti ostavljaju pustoš i nezadovoljstvo. Naime, sebičnost lako povjeruje površnosti. Sebičnost previđa malenost; obescjenjuje malene i potrebne te ih odbacuje. Ne računa s njima i izrabljuje ih. Pokazuje li naša današnja usmjerenost da smo učili iz događaja naše povijesti; da ozbiljno prihvaćamo Božji govor?

6. Tražeći danas rješenja na raznim područjima ne smijemo pogaziti malene, potrebne i naizgled neznatne ljude. Njihova nas je snaga obdarila nemjerljivim dobrima. Ona živi u ovome Danu. Kada se pokušava sačuvati sredstva ili pronaći nova kojima bi se ostvarivao boljitak, najprije treba pronaći istinsku svrhu. Kao vjernici znamo da se ona ne može pronaći bez Boga. Koji je to cilj prema kojemu idemo? To nas pitaju svi koji su ugrađeni u ljepotu Domovine.

Zato danas, moleći za Domovinu, molim da nas površnost ne zarazi toliko da previdimo one neznatne na koje ljudska povijest ne računa, a s kojima Bog mijenja povijest. Znam koliki traže ispruženu ruku čovjeka i Božji sućutni pogled.

Uz ovaj Dan državnosti zastanimo i pitajmo se što možemo učiniti da se sebičnost ne širi; da tuga ne prevlada; da se pogođenima neimaštinom ne oduzima najpotrebnije. Maleni i jednostavni su sačuvali nadu u Božju prisutnost od koje je hrvatski narod preživio. Danas smo u susretu s Bogom koji svakomu od nas u našim sebičnostima ponavlja: Hoću. Imamo li snage i mi reći: Gospodine, ako želiš, možeš očistiti svakoga od nas i naš narod od gube sebičnosti.

Bog ostaje vjeran. To je razlog našega pouzdanja i zalog naše današnje radosti.


Amen.


http://www.ika.hr


.................

NAŠ BARJAK 


Zastava pakla sad Hrvatskom gazi,
stijeg smrti svud gradove mrvi.
Prasak na prasak u prah srazi
- stoljeća znoja, suza i krvi.


 Zastava pakla sije tminu,
ples vampira već pobjedu slavi.
Ali usred noći ljepotom sinu –
Naš barjak; crven, bijel i plavi.


Galebovi bijeli pod njim se jate,
Sokolovi mladi klikću, žarom gore.
Jastrebovi lete, za bitkom pate,
orlovi u boju već se bore.


Diže se barjak djedovinom dragom,
naš ponos, naš danak u krvi.
Diže se gordo novom snagom.
Vitezovi hrabri nosili ga prvi!


.................


OSJEĆAJ DOMOVINE 


 Ja prtim breme tvojih briga,
ja prtim miris tvojih trava.
Iz prašnjavih starih knjiga,
tvoj san u meni sad spava. 


U meni je brecaj tvojih zvonika,
jâr kamenjara, šikara žednih vode.
U meni je hropot tvojih vojnika,
ja drhtim ritmom tvoje slobode.


U meni je jecaj tvojih branika,
pomol onih što se za te mole.
U meni je tuga tvojih prognanika,
ja gorim žarom onih što te vole.


U meni je trzaj, trzaj tvoga tkiva
kad ga bodu, pale, ruše, tuku.
U meni bol ta sve jača biva
kad to breme nosiš u tišini, u muku.

autor Mile Prpa

.............

VOLIM TE ZEMLJO HRVATSKA 

Gdje slapovi rijeci zbore,

obali gdje šumi more
gdje ravnica nebo ljubi,

 pjesma ptica ris se budi

Tu je zemlja ponosita

Vila moja Velebita
majka,otac prijatelji,

moja zemlja ,  moji ljudi .

I kad odem neć' pjesme stati

potomci će zapjevati

Volim te zemljo Hrvatska !

I kad odem nek' te uči mati

 pjevaj sine ,  nemoj stati ;

Volim te zemljo Hrvatska !

Prva priča ti si bila iz očeva krila
to što otac daje sinu ,

 ljubav je za domovinu

I kad odem neć' pjesme stati

 potomci će zapjevati ,

Volim te zemljo Hrvatska !

I kad odem nek' te uči mati

pjevaj sine, nemoj stati ;

Volim te zemljo Hrvatska !

Pjesmu izvodi Hrvatski branitelj na Hrvatskom Pleteru 99

......................

Svim Hrvaticama i Hrvatima na tlu Domovine i diljem svijeta  
 čestitam   Dan državnosti RH .


P.S.
Također, i svim ostalim' žiteljima( pripadnicima etničkih manjina, koji su,   RH rado prihvatili ) , a i  građanima-kozmopolitima , i unatoč što eho mojih riječi ne će biti u mogućnosti osluhnuti, jer, dragovoljno su radije pristali, na omet čepova u ušima, kada je u pitanju sve što započima sa slovom H.