Veliki Bijeli
Poglavica iz Washingtona nam
šalje vijest da želi kupiti našu zemlju. Veliki
Bijeli Poglavica nam takodjer šalje svoje riječi
prijateljstva i dobre volje. To je jako ljubazno
od njega, jer njemu naše prijateljstvo nije
potrebno.
Razmislit ćemo o njegovoj ponudi, jer znamo
da ako ne prodamo, možda će bijeli čovjek
doći sa puškama i uzeti nam našu zemlju.
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu
zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne
posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode,
kako vi to možete od nas kupiti?
Mi ćemo donijeti svoju odluku.
Što Poglavica Seattle kaže, u to se Veliki
Poglavica u Washingtonu može pouzdati.
Tako sigurno kao što se naša bijela braća
uzdaju u povratak godišnjih doba.
Moje riječi su kao zvijezde, one
nikada ne zalaze.
Svaki dio ove zemlje je mom narodu svet.
Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana
obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki
kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga
naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose
sjećanje na crvenoga čovjeka.
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju
svoga rođenja kada krenu u šetnju među
zvijezdama.
Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju
ovu lijepu zemlju jer je ona majka
crvenog čovjeka.
Mi smo dio zemlje i ona je dio nas.
Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen,
konj, veliki orao,svi oni su naša braća.
Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina
tijela ponija i čovjek -
svi pripadaju istoj obitelji.
Kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas
da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas.
Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati
mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti
udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti
njegova djeca. Dali je to moguće?
Bog voli vaš narod i napustio je svoju crvenu
djecu. On šalje velike mašine koje pomažu
bijelom čovijeku pri radu i izgradnji velikih
sela. On osnažuje vaš narod iz dana u dan.
Uskoro ćete preplaviti zemlju kao rijeka koja
strmoglavo juri u ponor, nakon iznenadne
kiše. Moj narod je kao presahnula rijeka,
kojoj nema povratka. Mi smo različite rase.
Naša djeca se ne
igraju zajedno.
Naši starci ne pričaju iste priče.
Bog je vama naklonjen, a mi smo siročad.
Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite
našu zemlju.
Ali to neće biti tako lako. Jer ova zemlja je
nama sveta.Ove šume su naša radost.
Ne znam, vaš način je drugačiji od našeg.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama
nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako
vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to
sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto
i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča
događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode
glas je oca, moga oca. Rijeke su naša braća,
one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue
i hrane našu djecu.
Ako vam prodamo našu zemlju morate se
sjetiti i učiti vašu djecu da su rijeke
naša braća, i vaša, i morate od sada dati
rijekama dobrotu kakvu biste pružili
svakome bratu.
Crveni čovjek se oduvijek povlačio pred
prodiranjem bijelog čovjeka, kao jutarnja
maglica u brdima pred izlaskom jutarnjeg
sunca. Ali pepeo naših očeva nam je svet.
Njihovi grobovi su posvećena zemlja,
kao što su i ova brda, planine, ovaj dio
zemlje je nama svet.
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš
život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i
drugi, jer on je stranac koji dođe noću i
uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije
njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je
pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja
grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju
od svoje djece i ne brine se.
Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu
djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema
majci- zemlji i prema bratu - nebu kao prema
stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati,
prodati kao stado ovaca ili sjajan nakit.
Njegova nezasitnost će zemlju prožderati
i ostaviti iza sebe ništa doli pustoš samu.
Ne znam. Naš način je drugačiji od vašeg.
Izgled vaših gradova bode oči crvenog čovjeka.
A možda je to zato jer je crveni čovjek divlji i
ne razumije.
Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog
čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti
otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca
kukaca.
A možda je to zato jer sam divljak i ne
razumijem.
Buka jedino djeluje kao uvreda za naše uši.
I što vrijedi život ako čovjek ne može čuti
usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku
žaba u bari?
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem.
Indijanac više voli blagi zvuk vjetra koji
se poigrava površinom močvare kao i sam
miris vjetra očišćen popodnevnom kišom ili
namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za
crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki
dah -životinja, drvo, čovjek.
Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak
koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana,
on je otupio na smrad.
Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se
sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak
dijeli svoj duh sa cjelokupnim životom koji
podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi
dah također će prihvatiti i njegov posljednji
uzdah. I vjetar mora udahnuti svoj životni
duh našoj djeci.
I ako vam prodamo našu zemlju morate
je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i
bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar koji
je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu
zemlju.
Ako odlučimo prihvatiti vašu ponudu, postavit
ću jedan uvjet.
Bijeli čovjek se mora odnositi prema
životinjama ove zemlje kao prema svojoj
braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki
drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih
bizona u preriji što ih je ostavio bijeli
čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka.
Ja sam divljak i ne razumijem kako
željezni konj može biti važniji nego bizon
kojeg mi ubijamo samo za preživljavanje?
Što je čovjek bez životinja? Ako sve
životinje nestanu, čovjek će umrijeti od
velike usamljenosti duha.
Što god se desilo životinjama ubrzo će
se dogoditi i čovjeku.
Sve stvari su
povezane. Što zadesi Majku
Zemlju, uskoro će zadesiti njene sinove.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod
njihovim stopama pepeo naših djedova.
Da bi oni poštovali zemlju, recite vašoj
djeci da je zemlja ispunjena dušama
naših predaka. Učite vašu djecu kao što
mi učimo svoju: Da je zemlja naša Majka.
Što god snađe nju snaći će i sinove Zemlje.
Kada čovjek pljuje na zemlju, pljuje na
samoga sebe. Jer mi znamo: Zemlja ne
pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji.
To mi znamo.
Sve stvari su povezane kao krv koja
ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.
Što god zadesi zemlju, snaći će i sinove zemlje.
Čovjek ne tka tkivo života; on je samo jedna
nit istoga.
Što god činili tkanju činite sami sebi.
Ne, dan i noć ne mogu živjeti zajedno.
Naši mrtvi dalje žive u slatkim rijekama
zemlje, vraćajući se ponovno sa tihim
povratkom proljeća. I njihova je duša ta
koja u vjetru uzbrkuje površinu jezera.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite
našu zemlju.
Ali moj narod se pita, što želi bijeli čovjek?
Kako se može kupiti nebo ili toplina zemlje,
ili brzinu antilope? Kako vam mi možemo
prodati te stvari a vi ih kupiti?
Zar možete činiti što vas je volja sa zemljom
samo zato što je crveni čovijek potpisao
komad papira i predao bijelom čovjeku?
Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i
bljeskanje vode, kako vi onda možete to
kupiti od nas?
Dali ćete moći ponovno kupiti bizona,
nakon što je i posljednji ubijen?
Razmotrit ćemo vašu
ponudu da kupite našu
zemlju.
Mi znamo da ako vam ne prodamo našu
zemlju da će bijeli čovjek vjerovatno doći i
uzeti nam našu zemlju. Ali mi smo divljaci.
Bijeli čovijek, privremeno u posjedu moći,
vjeruje da je on već Bog- kojemu zemlja
pripada.
Kako može čovjek posjedovati svoju Majku?
Razmotrit ćemo vašu
ponudu da kupite našu
zemlju.
Dan i noć ne mogu
zajedno živjeti- razmotrit
ćemo vašu ponudu da se preselimo u rezervat.
Živjet ćemo postrance, u miru. Nije važno
gdje ćemo provesti svoje zadnje dane.
Naša djeca vidjela su svoje očeve pobjeđene
i ponižene. Naši ratnici bijahu
posramljeni.
Nakon poraza, svoje dane provode u izjedanju
slatkih jela i ispijanju jakih napitaka.
Nevažno je gdje ćemo provesti svoje zadnje
dane. Nije ih više mnogo. Nekoliko sati,
nekoliko zima? I niti jedno dijete nekoć
velikih plemena, koja su ovdje živjela, i
sada u malim grupama kroz zemlju lutaju,
neće više preživjeti, da oplakuje grobove
nekoć tako velikog naroda, koji bijaše tako
snažan i pun nade, kao sada vaš.
Ali zašto da
tugujem nad propašću svojeg
naroda?
Narodi se sastoje od ljudi- ničeg više.
A ljudi dolaze i odlaze kao valovi mora.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s
njime kao prijatelj s prijateljem, ne može
izbjeći zajedničku sudbinu.
Možda smo ipak braća.
Vidjet ćemo.
Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek
možda jednog dana otkriti - Naš Bog je
isti Bog.
Vi sada možda mislite da ga posjedujete, kao
što smatrate da imate pravo posjedovati našu
zemlju, ali nemožete.
On je Bog čovjeka- podjednako za crvenog
čovjeka kao i za bijelog. Ova zemlja mu
je dragocjena. Nju povrijediti znači njega
prezirati.
I bijelici će
jednog dana nestati, možda brže
nego neka druga plemena.
Nastavite prljati vaše postelje, i jedne noći
ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj
propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni
snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju
i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad
njome kao i nad crvenim čovjekom.
Sudbina je
misterija za nas.
Kada svi bizoni budu zaklani, Svi divlji konji
pripitomljeni, Tajni kutci šume postanu teški,
zbog mirisa mnogih ljudi,Pogled zrelih
brežuljaka zamrljan brbljajućim žicama....
Gdje je žbunje?
Nestalo je. Gdje je orao?
Nestao je.
I što znači reći zbogom brzom poniju i lovu:
To je kraj življenja i početak borbe za
preživljavanje.
Bog vam je dao
vlast nad životinjama,
šumama i crvenim čovjekom iz nekog
razloga. Ali taj razlog je nama nepoznanica.
Možda bismo mogli shvatiti kada bismo
znali snove bijelog čovjeka, njegova
nadanja, koja u dugim zimskim noćima
podastrije svojoj djeci. Koje vizije u
njihove predodžbe utiskuje, tako da za
novim jutrom čeznu.
Ali mi smo
divljaci, snovi bijelog čovjeka su
nam skriveni. I zato što su nam skriveni, poći
ćemo svojim putem. Jer iznad svega poštujemo
pravo svakog čovjeka da živi onako kako on
sam želi.
Bez obzira koliko različit od svoje braće bio.
Nije mnogo što nas povezuje.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu
zemlju. Ako pristanemo, onda samo zato da
osiguramo rezervat koji ste nam obećali.
Tamo ćemo možda provesti svoje zadnje
dane na naš način.
Kada i posljednji
crveni čovjek sa ove zemlje
nestane, i njegovo sjećanje kao sjena oblaka
nad prerijom postane, i tada će duh mojih
otaca još živjeti u ovim obalama i šumama.
Jer on voli ovu zemlju, kao što novorođenče
voli otkucaj svoje majke.
Ako vam prodamo
našu zemlju, volite je
kao što ju mi volimo. Brinite se kao što se mi
brinemo. Zadržite sjećanje na nju, kakva je
bila u trenutku kada ste je uzeli.
Sa svom svojom snagom, svojim srcem,
vašim duhom, održite je za vašu djecu.
I volite je kaošto Bog voli sve nas.
Jer jedno znamo- vaš Bog i naš Bog
je jedan te isti.
Ova zemlja mu je
sveta.
Čak ni bijeli čovjek ne može izbjeći zajedničku
sudbinu.
Možda smo ipak braća.
Vidjet ćemo.
|
