JOSIP KRIŽIĆ: "STRAH DRUGOVA I KATOLICI D.O.O."

RIJEČ UREDNIKA

Autor: Josip Križić

STRAH DRUGOVA I KATOLICI D.O.O.

Ljudi su bića zaborava, to nije spoznaja 20. i 21. stoljeća, to je oduvijek bilo tako i ostat će. I zato, kada retrospektivno promotrimo zbivanja, natpise, akcije i reakcije tijekom proteklih tjedana po pitanju zdravstvenoga odgoja, vrlo lako možemo upasti u zamku i kandže upravo tog, nama svima svojstvenoga zaborava. Znanost će reći kako ljudski zaborav katkada štiti čovjeka i njegovu psihu, te ga pozitivno ograđuje od prošlih negativnih iskustava i na taj mu način omogućuje funkcionalan život itd. Ništa protiv toga, jer Bog je pri stvaranju čovjeka mislio na svaki detalj pa i na ovaj. Moglo bi se reći da je „sposobnost“ zaboravljanja ove vrste definitivno u službi čovjeka. Međutim, ako bi tu vrstu sposobnosti zaborava samo tako prenijeli na sve ostale ljudske osobine, stremljenja, dužnosti, aktivnosti i sposobnosti, brzo bi uočili nelogičnost, tj. da tu nešto ne štima. Mi jesmo bića zaborava, ali nismo svedeni samo na tu osobinu, nismo osuđeni na nju. Jer, ako je pozitivno i zdravo moći zaboraviti neke tragične događaje iz vlastite prošlosti, to ne znači da je sposobnost zaborava pozitivna ako zaboravimo na prošlost i povijest vlastite obitelji, naroda, na tradiciju i običaje, vjeru i Crkvu, na ono što određuje moje JA, moj identitet. Upravo se to događa i baš to je uvod u rasvjetljenje problema oko tzv. zdravstvenog odgoja. Što smo to sve zaboravili, a danas beremo plodove toga zaborava? Zaboravili smo na pokrete, ideologije i duhove proteklih desetljeća koji su potajice, mimo naših udobnih i često neodgovornih katoličkih umova, oblikovali naša društva, političke sustave i obrazovno-odgojne koncepte koji danas određuju usmjerenja i politiku medija, državnih politika i sve više način razmišljanja običnih ljudi, bez obzira na vjersku i narodnu pripadnost, ako je uopće i doista ima. Onda se danas katoličke majke i očevi pitaju: „Zašto se moje dijete odijeva tako? Gdje sam pogriješio pa moje dijete više ne zna za svoje korijene, pa ni za vlastite roditelje? Je li moguće da moje dijete zatrudni u 15. godini? Što sam Bogu skrivio pa moje dijete ubija vlastito još u utrobi? Je li moguće da moj sin hoda s muškarcem? Kako joj ne mogu dokazati da to društvo i ti izlasci dugoročno nisu dobri za nju? Zbog čega moj sin ne zna okupiti obitelj oko stola i moliti s njom, kao mi nekada? Zašto smo tako nemoćni, a vjerujemo svi u Boga?“ itd. A zaboravljamo da je začetak ovih pojava i opravdanih pitanja vjernika nastao daleko ranije, čak i bez odgovornosti današnjih roditelja. Tada je netko zakazao, tada je netko „uvukao“ rep i prepustio svoj narod, svoju vjeru i svoju Crkvu na milost i nemilost novih, modernističkih ideologa. Danas smo, po pitanju tzv. zdravstvenoga odgoja i mi na dobrom putu da svoje potomke uvalimo u takve nevolje, koje danas još nisu u potpunosti sagledive.

Otprilike u tom pravcu se kreće i „prepucavanje“ oko zdravstvenoga odgoja. Čak bih rekao da se ne radi o prepucavanju, nego, s jedne strane o izljevu jednog dugo (još od pada komunizma) ključajućeg vulkana koji nije, niti će ikada oprostiti Crkvi i vjernicima njihovo postojanje, a kamoli njihovu brojnost u Hrvatskoj i svijetu i s druge strane miroljubivom podizanju štita Katoličke Crkve koja ima tisućljetno iskustvo s istim ili sličnim strujama kako bi obranila ljudsko dostojanstvo i odlučno, kao i uvijek, stala na stranu čovjeka, obitelji i života. Ako je sve tako jasno, u čemu je onda problem, gdje možemo pronaći uzroke neslaganja, netrpeljivosti i isključivosti? Jednostavno, ne razumijemo se! - i to je dobro tako, za sada, barem kao polazna točka za promjene, prvo u nama samima a onda i u društvu, bez obzira radilo se drugovima ili katolicima.

Čega se to boje drugovi?

Prije nekoliko dana smo imali priliku čuti mnoge lijepe propovijedi naših biskupa i svećenika, gdjegdje i đakona, koje su jedinstveno odašiljale poruke mira, ljubavi i nade – baš onako kako to doliči proslavi najradosnijeg kršćanskog blagdana, rođenja našega Boga, Isusa Krista. Bog je došao među nas ljude, među grješnike, utjelovio se kako bi nas prigrlio, oprostio nam i trajno hodio s nama kroz naš vremeniti život. Jedno dijete, za nas katolike živi Bog, za ateiste, jednostavno samo dijete! No, ipak ga se boje. Zašto ga se boje i zbog čega, od svih održanih propovijedi svi drugovi skreću pozornost na ono što nije izgovoreno o Njemu, kao da žale za time, a onda odvažno upiru prstom u pastire govoreći kako nisu trebali baš na sam Božić progovarati o tzv. zdravstvenom odgoju? Odgovor na ovo pitanje bi se mogao činiti kompleksnim, međutim nije tako. Ni govora o tome da su u pitanju neznalice ili neobrazovane osobe. Naši vladajući političari su itekako obrazovani, inteligentni i uglavnom vrlo iskusni ljudi, među kojima i mnoštvo deklariranih katolika. To je neosporno. Nije li upravo rođenje Kristovo označilo kraj brojnih starozavjetnih nastranosti, idolopoklonstava, razvratnosti i hladnoća u srcu, a obilježilo početak čistog, krjeposnog i odgovornog života u Ljubavi koji podrazumijeva ispravno življenje i upravljanje od Boga darovanom slobodnom voljom? Međutim, oni jednostavno ne mogu osjetiti i razumjeti kršćanstvo, Crkvu i poruke koje ona odašilje. Ne mogu to, jer je nekada davno, u nekom bitnom području zakazao odgoj koji je sada rezultirao ovime što imamo. Još u vremenu kada nisu mogli odlučivati o vlastitom odgoju, netko je za njih odredio što je bitno a što ne, što je istina a što laž, što je dobro a što loše, što je vrijedno a što ne. Odgajani bez Boga, oni Ga ne mogu razumjeti, ne mogu Mu se otvoriti niti Mu se u tom stanju aktivno približiti, ne uspijevaju se preispitati niti stupiti u dijalog s onima koji u Boga vjeruju, jer velika je vjerojatnost da svoje dotadašnje uvjerenje moraju odbaciti kada se susretnu s Bogom, a onda se tu nađe u opasnosti i vlastiti ego, pa karijera, pa onda i sve ostalo što je izgrađeno na temeljima bez Boga. Na koncu, kao takvi, spremni su i kao manjina, bez spremnosti na dijalog, hladnokrvno vladati nad najkatoličkijim narodom u Europi. Mislite li da njih to brine? Ne, i nisu oni krivi za to, ne mogu drukčije, savjest im je drukčije hranjena i ne ide drukčije.

Imamo dakle situaciju kada se vladari države i jednoga društva, što nije od jučer, boje doslovce jednog malog djeteta, u kojemu ne vide niti Boga niti bilo koji drugi oblik nadnaravnog. Ali oni prate one koji u tom djetetu vide živoga Boga, a to je opasno za njih, jer se to dijete preko Njemu vjernih lako može upetljati u „njihove“ poslove, a to je pogubno za sve javne ili skrivene totalitarizme. Nije slučajno Herod dao pobiti svu dječicu kako bi među njima ubio i Dijete Isusa, našega Spasitelja – jednostavno, bojao se da ga netko drugi ne skine s trona. Drugim riječima, oni se ne boje nikakvog djeteta, oni se zapravo boje Boga, a nespremni za Njega, jasno je da Ga žele što dalje od sebe - a kao vladari, što dalje iz svih institucija na čijem su čelu, pa makar i samo nekoliko godina. Boje se odanih Bogu i Kristu koji će ih na tim mjestima zamijeniti i koji će im, kako god ovo završilo, znati oprostiti i dalje ih voljeti. Jedno međutim moramo priznati, bez obzira na iskustvo ili neiskustvo vjere, bez obzira na prethodno rečeno, naši drugovi se boje Boga, možda daleko više od mnogih katolika, a to je dobra pretpostavka za naš zajednički suživot i rad, kao i za vječni spas svih nas.

Katolici d.o.o.?

Kada bi se u ovom trenutku vama, koji čitate ove retke, a mislim prije svega na katolike, postavilo pitanje - Jeste li Vi za ovakav zdravstveni odgoj u školama? - što biste odgovorili? Razmislite, što biste odgovorili i onda, još važnije, na čemu se temelji vaš odgovor? Vrijedi se na tome zaustaviti nekoliko trenutaka, jer je puno važnije što i kako oblikuje vaše stajalište i odgovor na ovo konkretno pitanje, nego sam program zdravstvenog odgoja, koji će u ovom obliku svakako pasti. Moramo kao katolici misliti godinama, desetljećima pa i stoljećima unaprijed kako bismo osigurali Istinu u svijetu, baš kao što to čine oni koji žele suprotno. Razlike su jedino u tome što je naš Bog bio prije njihovih namjera, ali i u tome što su se oni pokazali dalekovidnijima od nas, ne zbog naše nesposobnosti, nego mlakosti i neodgovornosti. Dakle, bitno je preispitati izvore koji hrane i oblikuju našu savjest, koji dakako, kroz obitelj odgajaju i oblikuju i savjest naše djece, te na taj način stvaraju temelje za budućnost i za budući moralni okvir svih onih koji će doći iza nas. Ukratko, odgovorite kako hoćete, ali isto tako iskreno sebi odgovorite koji je izvor i temelj vašega uvjerenja.

Katolička Crkva i katolici nisu neka tvrtka, neko društvo ograničene odgovornosti (d.o.o.), nego Božji narod, Crkva koju je utemeljio sam Bog, Isus Krist. Naša odgovornost je neograničena jer proizlazi iz vječne, neograničene otkupiteljske Božje ljepote i sile koja je Kristovim rođenjem, mukom, smrću i uskrsnućem povjerena svima nama i koja je prenesena na sve nas. Toga moramo biti svjesni – i kada smo u to najsigurniji, opet se moramo još više truditi kako bi toga postali još svjesniji! Mi smo odgovorni za ovaj svijet, a naša odgovornost počinje u krugu vlastitih obitelji. Tamo, gdje je život i gdje smo otvoreni za novi život. Tamo gdje Bog nije naišao na „živi zid“. Tamo gdje se nitko ne smatra „posljednjim bitnim stvorenjem“ svijeta kojeg Bog stvori, nego samoga sebe stavlja u službu Boga, zdravoga i odgovornog života, u službu Ljubavi i onoga što će doći nakon toga. Razmišljaju li katolici tako? Ili, bi li imali ovo što sada imamo, da se ranije, proteklih desetljeća, povelo računa (ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi i svijetu) o tome što će naslijediti naši potomci od onoga što se zaključivalo u vrhu vlasti, a da tada možda, kao ni danas i nije na prvi pogled izgledalo toliko problematično? Razmislimo.

Mi katolici ove generacije smo, razmjerno našim darovima, pozivu i odgovornosti koju primismo od Boga duboko zakazali! Popis stanovništva je potvrdio da smo najkatoličkija zemlja u Europi. Nadalje, s obzirom na naše ophođenje s od Boga povjerenim nam darovima i odgovornošću taj popis je pokazao još nešto: Mi volimo biti katolici! Da, trebamo to voljeti i to ne čudi! To potvrđuje činjenicu da imamo iskustvo Boga, da smo u dodiru s Njim. Je li to rezultat naše vjere ili onih koji su skrbili o nama i našemu odgoju, to neka svatko za sebe razmotri – ali ostaje, mi smo povezani s Bogom, s našim Stvoriteljem. A Bogu je daleka i mrska svaka mlakost, neodlučnost i kukavičluk, Njemu je strano sve ono što Ga je spremno izdati i nikakvi ljudski razlozi ove propuste ne mogu opravdati.

Toliko se katoličkih pojedinaca, udruga, internetskih medija i drugih angažiralo da odašalju jedinstven glas i stanu na stranu roditelja, djece, profesorica i profesora, odgojiteljica i odgojitelja, na stranu jednostavnih i skromnih katoličkih obitelji i svih drugih katolika koji žele samo jedno - Moći odgajati vlastitu djecu odgovorno i slobodno prema vlastitom svjetonazoru, moći voditi dijalog i birati prema zakonu kojeg jamči Ustav RH, moći u slobodnoj zemlji biti slobodan i živjeti slobodno – a, koliko je katolika, bilo u stvarnosti ili virtualno podržalo naše biskupe, katoličke udruge, internetske portale i stranice i sve druge inicijative? Svi znate tipkati, pa provjerite! Medije na stranu – koliko je katolika spremno po svaku cijenu, nauštrb udobnosti koja je danas svima nama svojstvena, braniti vlastita uvjerenja, ona ista koja su branili naši preci, kako bi jednoga dana mogli slobodno živjeti u vlastitoj državi i slobodno rađati i odgajati vlastitu djecu, onako kako je Krist naučio i njih i nas? Zapitajmo se, hoćemo li biti društvo ograničene odgovornosti kojim upravlja nekolicina prolaznih likova, ili ćemo biti Katolička Crkva, živa i istinska zajednica Kristova kojom preko naših pastira upravlja Krist, naš jedini Bog?

Čemu se nadam i što očekujem

Tema „zdravstveni odgoj“ zasigurno ne će završiti tako skoro. Prvi korak, zatvoreno i bez ikakve spremnosti na dijalog s većinskim katoličkim narodom u Hrvatskoj napravio je ministar obrazovanja i športa, gospodin Željko Jovanović. Uslijedile su reakcije, poprilično mirne s obzirom na važnost odgoja naše djece za nas Hrvate katolike.

Nadam se da katolici neće podleći komentarima i izvještajima dnevnih tiskanih i svih drugih medija koji Crkvu i sve vjernike lažno optužuju za huškanje protiv Vlade, samo zato što je ona crvena, tj. SDP-ova, koja je nasljednica bivše komunističke partije. Jer, to je, ako ništa drugo, smiješno i neodgovorno, kao i izjava frustriranoga don Ivana Grubišića koji kaže kako je Crkva povela 'rat do istrebljenja'. Čak i onima koji uopće ne prate unutarcrkvena zbivanja, ovo bi trebalo biti upozorenje s koliko strana pristižu napadi na Katoličku Crkvu i njene vjernike – samo zato što žele razgovarati i u duhu dijaloga pronaći najbolje rješenje za sve nas. Katolici trebaju dnevno pratiti katoličke medije. Svaki dan smo na internetu, a upravo tu imamo pročitati ono što će nas ojačati u Istini i dati nam zdrave smjernice za život. Na internetskim adresama možete čitati www.katolik.hr,www.bitno.net, www.laudato.hr, a na njima ćete pronaći i sve ostale. Pored njih, tu su iwww.udruga-bas.hr, www.udruga-grozd.hr, www.vigilare.org i drugi.

Nadam se, a ovo mi je osobito na srcu, da će drugovi koji su na vlasti zadržati svoj strah pred malim djetetom Bogom, ali da će isto tako, vremenom, prigrliti toga istoga Krista, malo dijete koje se rodilo, našega Boga i tako spoznati da nema razloga za onaj strah koji je do tada postojao u njihovim životima. Isto tako se nadam da će katolici, koji su već prigrlili Krista Boga, naučiti od drugova kako se Boga boji, te da će uvijek i u svako vrijeme miroljubivo prići drugovima i dati do znanja da svi mi još imamo što naučiti jedni od drugih, a da ipak Bog ostane središte našega života i djelovanja.

Očekujem, dragi katolici da se probudimo, podignemo i radosno uvijek i svugdje navješćujemo vijest o Utjelovljenom Kristu i poruci koja živi u svima nama krštenicima.

Očekujem da će naši župnici, za vrijeme blagoslova naših katoličkih obitelji i domova produljiti svoj boravak u našim domovima te u obiteljskom okružju i duhu svakom članu obitelji pojasniti o čemu se ovdje radi i zašto mi želimo i moramo ostati vjerni svojoj Crkvi i svojim vjerskim načelima koja su osigurala opstanak našega naroda sve do danas.

Nama ne trebaju nikakve revolucije, nikakvi nemiri ili neprimjerene medijske prepirke (kao najblaži oblik). Siguran sam da smo kao narod civilizacijski toliko uznapredovali da smo u stanju voditi dijalog čak i s najvećim protivnicima našega svjetonazora koji u potpunosti sačinjava naš identitet. Pored nas Hrvata katolika (ali i pravoslavaca, židova i muslimana), uvjeren sam, ovaj program ne će proći. Siguran sam u to. Neće proći, jer mnogo gore stvari koje su ugrožavale život i dostojanstvo našega naroda, našu vjeru i Crkvu proteklih 13 stoljeća nisu prošle! Ne će ni ovoga puta! Naravno, ako ne podlegnemo zaboravu!

Bog s vama!

Josip Križić

Raskrižje - Hrvatski katolički portal

raskrizje.com

 Preuzeto s www.udruga-gavran.hr

....................

"Kada bi se u ovom trenutku vama, koji čitate ove retke, a mislim prije svega na katolike, postavilo pitanje - Jeste li Vi za ovakav zdravstveni odgoj u školama? - što biste odgovorili? Razmislite, što biste odgovorili i onda, još važnije, na čemu se temelji vaš odgovor? "

Osobno, dižem glas do neba  protiv dijela Kurikuluma zdravstvenog odgoja perfidno sročena i obznanjena javnosti pod nazivom  "4.modul o rodnoj ideologiji " od strane predstvanika Vlasti kao jedino moguće  ispravno rješenje .

Dragi vjernici, svjetlo Betlehesmske štalice obasjava tisućama godina  naše domove ,  obitelji naše. 

Hoćemo li dopustiti da svjetlost utrne, a  mrak zavlada  ( očita zlo   prevlada  dobro ) ?????

Dragi vjernici, pri odgoju svoje dječice, i njihovih potomaka,  nek nam  Sveta obitelj bude  jedini mogući  ispravni  primjer  i smjernica.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

HRT slika Hrvatske-Pedofilija kao temelj spolnog odgoja'''

Cijela emisija posvećena je uvođenju spolno-rodnog odgoja, zapravo dokumentarnom filmu koji svjedoči o počecima društvene pojave koja ne samo da je uzburkala sve narode svijeta, nego je učinila neopisivo zlo.

........................

Dragi svi,

Do sada sam vas samo pozivala da pogledate emisiju, ovaj put vas iskreno molim da to učinite. 

Molim vas izdvojite 27 minuta i pogledajte.

Gost Aleksandra Stankovića sutra u "Nedjeljom u 2" je Aleksandar Štulhofer.

Emisija koju vam šaljem napravljena je zahvaljujući vama, a povezana je i sa sutrašnjom emisijom „NU2“:

http://www.youtube.com/watch?v=TlaCwh2Xtc0&feature=youtu.be

Srdačan pozdrav,

Karolina Vidović Krišto

SLIKA HRVATSKE - poveznica na ostale emisije

Preuzeto s www.udruga-gavran.hr

..................

Srdačan pozdrav , također,  draga gospođo Vidović-Krišto  i hvala lijepa.

Nek,Vas, Božji blagoslov prati, ma, gdje bili!

Što reći na sadržaj  navedenih priloga ???

MOLITVA  ZA  OBITELJ

Bože ljubavi i dobrote,

Tebi povjeravamo svoju obitelj

i sve obitelji naše nad/biskupije,

domovine i cijeloga svijeta.

Oslobodi nas sebičnosti

i daruj snagu svoga Duha

da  spoznamo i promičemo

svetost braka i obitelji.

Učini da i danas sjaji ono

što si stvorio na svoju sliku i priliku

i posvetio vezom Krista i Crkve.

Blagoslovi zajedništvo supruga

i daj im milost da velikodušno

prihvaćaju dar života.

Vjerni svome svetom pozivu

neka Te slave i u dobru i u zlu.

Prosvjetljuj djecu i mlade:

ispuni im srca životnom radošću

i snagom istinske ljubavi.

Sve nas blagoslivljaj

zajedništvom u svetoj Crkvi

da se u svakoj našoj obitelji,

toj pravoj kućnoj Crkvi,

žive i naviještaju divna djela spasenja.

Po Kristu,Gospodinu našem,Amen

BLAGDAN - SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

............ Čitanja: 1 Sam 1, 20-22. 24-28 1 Iv 3, 1-2. 21-24 Lk 2, 41-52

Razmatranje

Djeca su blagoslov Božji: iskrena, čista, nevina. „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“ Isusov odnos prema djeci zauzima najljepše stranice Svetoga pisma. Njegov odnos prema njima čist je kao suza, oni su On sam, i „što god učinite jednome od njih, meni ste učinili“ – kaže Krist. A kakav je danas svijet? Kakvih ima obitelji? Kakav je odnos prema djeci? Gdje je nestalo njihovo djetinjstvo? Tko ga je ukrao? Kakva su ovo strašna vremena došla, čija se zlokobnost ogleda upravo u odnosu prema djeci? I Herod je učinio da stradaju nevina dječica bojeći se i boreći za svoje prijestolje, tobože nastojeći očuvati red, zakon, hijerarhiju, vlast. Nevina je krv djece oduvijek otkupljivala ovaj mračni svijet. Ipak, dijete je dijete, i takvo bi trebalo ostati. Ne smijemo ga požurivati u njegovu odrastanju. Dijete u ruci treba držati svoju krpenu lutku, a ne mitraljez. Treba maziti svog plišanog medvjedića, a ne u mračnoj tvornici ručno bojati igračke zarađujući dolar za sebe, i priskrbljujući status najveće zemlje izvoznice svojoj domovini. Čitav svijet nek se utopi u dječjoj suzi, ako treba. Odnos prema djeci najviše će koštati ovaj svijet. Djetetova molitva pomiče brda, nju Gospodin čuje i uslišava uvijek, neodgodivo! Dijete koje se utječe Bogu, svome velikome Ocu, nikad neće ostati neuslišane molitve. Velika je razlika između slike o Bogu koju ima dijete od one koju ima odrastao čovjek, no Isus pokazuje da je isti Bog otac djece i odraslih. Današnje nas evanđelje susreće s Isusom 12-godišnjakom, što su rijetka svjedočanstva o Njegovome dječaštvu. Oduvijek nas je zanimalo kakav je bio kao dječak, i što se s Njime dalje zbivalo do Njegove 33. godine. Te nam stranice Pisma toliko nedostaju da utaže našu ljudsku znatiželju, premda slutimo da je u svemu bio poseban već tada, što se vidi i iz ovoga evanđelja, odnosno iz Isusova ostanka u hramu. Svatko tko ima djecu zna kako teško može biti vladati dvanaestogodišnjacima. Oni ni u kome slučaju nisu, kako to često mislimo, gori ili „nezgodniji“ nego što su bili u mlađim godinama, samo su se našli pred jednim prijelazom iz djetinjstva u samostalnog odraslog čovjeka pa sad preispituju, kao nekoć njihovi roditelji, što trebaju odbaciti a što zadržati. U ovoj „fazi“ našao se i Isus kad su ga njegovi roditelji poveli sa sobom na hodočašće u Jeruzalem. Prema židovskome zakonu, za velike blagdane svi su odrasli trebali hodočastiti u Jeruzalem. Tko je imao tako dalek put (otprilike 120 km), hodočastio je samo jednom godišnje. Dječaci su tu obvezu imali nakon navršene 13. godine, pa su Marija i Josip sa sobom poveli svoga dvanaestogodišnjaka da se na to polako privikava. Tako je prijelaz iz dječaka u odrasloga čovjeka trebao proći bez nekih većih lomova. Ipak, „lom“ se dogodio. Isus je morao na sebe skrenuti pažnju. Marija i Josip, kao pobožni Židovi, pokušali su omogućiti svome djetetu prisniji odnos prema Bogu. Dijete je smjelo osloviti Boga s „Abba", što bi na hrvatskom otprilike značilo "tatice". Odraslim Izraelcima, koji su izišli iz onog djetinjeg, to nije bilo dopušteno; oni su se Bogu obraćali s velikim strahopoštovanjem i nazivali ga uzvišenim, svečanim imenima koja se nalaze u Svetome pismu. To je bilo nešto što Isus nije mogao prihvatiti. Zašto za jednoga odrasloga Bog nije više smio biti "Abba"? Za Isusa je Bog bio uvijek prisni "Abba" i tako je ostao cijeloga njegova života. Ovakvo je obraćanje Isus često branio pred kritičarima jer se nazivao i priznavao Očevim Sinom, dakako ne u tjelesnome smislu. Bog je za njega bio Otac, jednostavno njegov osobni "Abba". Zato je za njega bilo posve razumljivo ostati duže "u kući svoga oca". Ovakav stav jednoga djeteta bio je roditeljima posve nerazumljiv, ali oni su znali da je Isus poseban pa već tada polako počinju slutiti da se približavaju Njegovi slavni dani. Marija je dječakove riječi spremala u srce i sve više uviđala da njezin sin ima pravo. Tako se može i danas dogoditi nekim roditeljima. Sjećam se što se dogodilo u jednoj obitelji, i to kratko nakon Božića. Već je bio pao mrak, a mala kći još nije došla kući. Roditelji su se zabrinuli. Kad je napokon došla, bila je bez kaputića jer ga je dala jednom romskom djetetu; naime, upravo toga dana Romi su se provezli kroz selo. Roditelji su bili izvan sebe jer je kaput bio posve nov, kupljen za Božić. Dijete im je reklo: „Mala se cigančica bila skroz smrzla od zime, morala sam joj ga dati.“ To mi je njezina majka ispričala nakon što je djevojčica već kao odrasla liječnica otputovala u Indiju među gubavce. Što možemo naučiti od naše djece? Mnogo toga, čitavu mudrost života. No, ne svojatajmo svoju djecu – ona su Kristova djeca. Pjesnik Khalil Gibran ovako čuje Isusove riječi: „Vaša djeca nisu vaša djeca. Oni su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Oni dolaze kroz vas, ali ne od vas, i premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli. Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše. Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti čak ni u svojim snovima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer, život ne ide unatrag. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele. Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i On vas napinje svojom snagom da bi Njegove strijele poletjele brzo i daleko. Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću, jer – kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.“ Često ne shvaćamo i ne prihvaćamo da su zapravo djeca neko neiskvareno mjerilo. Što je njima lijepo, trebalo bi biti i nama. Često nam je smiješno kad čujemo sintagmu "dragi Bog", koja nam je od djetinjih nogu usađivana u srce. Ne bismo li ponekad bili sretniji i prisniji kad bismo mu u svojim molitvama, poput Isusa, mogli reći "tata"? Zar ne bi svijet izgledao bolji i ljepši kad bismo i kao odrasli mogli biti dobri i poslušni svojim roditeljima kao kad smo još bili djeca? Znajući da je roditelje zabrinuo i rastužio, Isus se vratio s njima u Nazaret i bio im je poslušan, ali je i dalje napredovao u mudrosti, i milosti kod Boga i ljudi. Isusove riječi Marija je čuvala u srcu.  I mi bismo ih trebali zapamtiti. Amen. www.veritas.hr

DAMIR PEŠORDA: "ČOVJEK KOJI KLEČI"

U ovo predbožićno vrijeme kriza nas tjera da se umjesto kupnjom malo više zabavimo duhovnim. Nije svako zlo za zlo! Nevolja je međutim ako čovjek, kada se zagleda u vlastitu nutrinu, otkrije pustoš. Pa mu dođe žao što je svrnuo pogled s okićenih ulica, borova i borića. Ima jedan paradoks ljudskog postojanja: koliko god svijet oko nas bio beskrajan i neistražen, još veći je i neistraženiji bezdan u nama. Zato mnogi i ne zaviruju previše, zadovoljavaju se blještavilom u vanjskom svijeta.

Tisuće godina pisane povijesti iza nas zorno svjedoče u usponu ljudskom, napustili smo špilje, zagospodarili drugim vrstama na Zemlji, prošetali Mjesecem, sjeli u podmornice, automobile i za kompjutere …  Posljednjih tristotinjak godina gordi sa svog uspjeha pokušavamo s leđa zbaciti posljednji zaostatak mitskih vremena, posljednju vlast koja nas sputava. Božju vlast. Čini nam se kao da bismo tek onda postali u potpunosti slobodni, u potpunosti ljudi. Ali Bog se ne da lako ubiti. Taman kada pomislimo da ga više nema, on se pojavi tamo gdje ga najmanje očekujemo, pod imenom dosada nezabilježenim ili bezimen.

Povijest ljudske vrste može se promatrati kao povijest potrage za Bogom. Ali i kao povijest prometejske borbe protiv Boga. I često je to dvoje neodvojivo jedno od drugog. U početku ljudi bogovima davahu imena i naseljavahu ih na impozantnijim gorama. Lukavo predmnijevajući da će kad-tad osvojiti vrhove istih i temeljito ih očistiti od božanstvenosti. Onda Boga poslaše na nebo, da bi za određeno vrijeme i sami gore krenuli. I raščarali svemirske bezdane.

A Bog? Gdje je On sve to vrijeme uistinu bio? U nama, s nama, oko nas … ili kao to pjesnik ljepše kaže:

Ne traži Boga mišlju; u praznini
U kojoj se miso, tamna sjenka, gubi. 
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega:
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba;
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari; nema tajne.

Ne pružaj miso u praznu daljinu.
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti,
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.

''Ne traži Boga mišlju; u praznini'' opominje prvi stih jedne od najljepših pjesama na hrvatskom jeziku. Jer misao je utemeljena na pouzdanju u Boga i smisao svijeta. Bez njih ne vrijedi gotovo ništa. Nije slučajno naša civilizacija šiknulo u neslućene visine baš u onom trenutku kada joj je kršćanstvo osiguralo stabilne temelje, a to su upravo pouzdanje u Boga i smisao svijeta. I dok svuda oko nas slave one što podmeću lagume pod te temelje, nad njom se nadvijaju crni oblaci. Da nije tako, ne bi mjesecima gomile budala i prodavača magle trubile o smaku svijeta. Tražeći božansku mudrost u kalendaru Maja. Kao da nikada Krist nije hodio zemljom, kao da nikada nisu naučavali Platon i Aristotel, kao da nikada Toma Akvinski nije (ob)razložio sve što se razumom i vjerom (ob)razložiti dade, kao da nikada …Čemu uostalom nabrajati!?

Bio sam jučer na ispovijedi. I kako to već biva da čovjeka ponekad zapanji prizor koji je dotada bezbroj puta vidio, jer ga u trenutku ugleda na drugačiji način, potresao me prizor čovjeka koji kleči. Običan čovjek srednjih godina, u konfekcijskom odjelu, malo proćelava potiljka, s nešto prhuti po ovratniku i desnom ramenu. Čovjek koji kleči. Nije li to nakon svih ovih stoljeća silnog napretka i znanstvenih izuma jedino iznašašće koje pomaže da se nosimo sa svijetom oko sebe i bezdanom u sebi!? Klečalo se nekada pred kraljevima i drugim silnicima od ovoga svijeta, ali to je drugo, jer silnici silom poštovanje od podčinjenih ishode.

Ali kad ovih dana kleknemo pred Djetetom u jaslicama, činimo to tjerani nekim višim razlogom makar, uslijed rutine, tog razloga i ne bili uvijek svjesni.

Dok god bude odraslih ljudi koji svojevoljno, bez prisile i pomisli na eventualnu korist kleče pred Djetetom, ima nade za čovjeka.

Damir Pešorda  / www.hrsvijet.net

ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ !

Hvaljen Isus i Marija !

Rodio se Bog i čovjek, radujmo se.

Božićna molitva malom Isusu

Sa Svetim Duhom došao je Krist,

Od Marije Djevice, bezgrješne, čist.

Da ljudima jednak na Zemlji bude,

Da od grijeha sviju spasi sve ljude.

Isuse naš mali, iz Betlehema,

Čovječanstvo drugog spasitelja nema.

Spasi dobre ljude ove planete,

Maleno u štali rođeno Dijete.

Spoznao Ti si sve slabosti ljudi,

Isuse Kriste milostiv nam budi.

Uskrsnuli Isuse, dođi čim prije,

Da nas sunce s Tobom nebesko ogrije.

Pojavi se Isuse na kopnu il' moru,

Čekaju te ljudi ko nebesku zoru.

Dosta nam je krvi, znoja i rana,

Pojavi se noću ili usred dana...

Čovječanstvo prognano u suzama pati,

Ponovno nas Isuse u svoj Eden vrati.

Ne daj da nam zmije podvaljuju više,

Niti da nas tuku olujne kiše...

Neka se u Raju svi ljudi vole,

I neka se skupa jednom Bogu mole.

Sad molitve k Tebi u Betlehem jezde,

Ko Mudraca onih nebeske zvijezde.

Pokaži nam Isuse uskrsnuća put,

Život nam na zemlji težak je i krut.

Sapinju ljude sve zemaljske strasti,

Opsjedaju mnoge kratkotrajne slasti...

Čovječanstvo grješno propasti mora,

Čeka li nas Kriste Sodoma, Gomora?!

Ili potop opći bez lađe Noine,

Čovječanstvo spasi Božanski Sine!

Smiluj se ljudima ravnica i gorja,

Od Betlemske štale sve do Međugorja.

Hvala ti Isuse za dolazak Tvoj,

Nek je vječna slava Noći Betlemskoj.

Isuse maleni u Hrvatsku svrati,

S Marijom majkom, tvoji su Hrvati.

Mato Ćavar

www.viktimologija.com.hr

                                                 

                                             "Zvona zvone Božić je, moj se narod raduje...."

"Svim na zemlji mir veselje...."

Čestit i blagoslovljen Božić , Hrvaticama i Hrvatima  u Domovini i diljem svijeta razasutim, i svim ljudima dobre volje. 

Obilje  Božjeg blagoslova, radosti i mira u duši nek vas sve prati  u nadolazećem Novom 2013. ljetu.

Napose ,   Domovini odane  kćeri i sinove, hrvatske branitelje. 

Jer, bez njihova nesebično uložena  truda danas ne bismo imali priliku slobodni u miru proslavljati porođenje Djetića Isusa.

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Čitanja: Mih 5, 1-4a Heb 10, 5-10 Lk 1, 39-45

Razmatranje

Bliži se Božić, dan Kristova rođenja, kad ćemo se svi okupiti na ponoćki i kada će orgulje, prvi put, zagrmjeti Svim na zemlji mir veselje... Narodi nam se Kralj nebeski! Obitelj, toplina, tiha, svečana radost ispunit će nam srca. Kao kad idemo pogledati neko ljupko novorođenče, došuljat ćemo se na prstima do jaslica da Ga ne bismo probudili... Tome se trenutku veselimo, ali ne zaboravimo bit ovoga blagdana. Krist je došao da bi nas pozvao na širenje i ispunjavanje Božjega nauma svijetom i da, poput Marije koja je Elizabeti donijela predivne vijesti, donosimo istinsku radost i mir svima s kojima se susrećemo. Kakvi li su se to izvanredni događaji imali zbiti? Dvije rođakinje u isto vrijeme pod srcem nose dva neobična čovjeka - jedna velikoga Navjestitelja, najvećega od žene rođenoga, a jedna samoga Mesiju, onoga kojega čekamo stoljećima, eonima... Mudrost srca, providnost ili Duh, kako god želite, Elizabeti dopušta sa stopostotnom sigurnošću znati da je Marija buduća majka samoga Gospodina! Tu nema nimalo sumnje, nimalo skepse. Baš kao ni u Marije. Kad joj je anđeo Gospodnji navijestio da će začeti po Duhu Svetomu, ona je spremno odvratila: “Evo službenice Gospodnje!” Odakle ta sigurnost, predanost, povjerenje bez ikakvih pitanja? To se zove vjera. Marija je imala čvrstu vjeru da ju je ruka Gospodnja svojim mekim dlanom taknula i blagoslovila. Izabrala. Između svih žena na svijetu, ona je Odabrana. Iako će joj život biti praćen stalnim strahom od neizbježnoga, ona se prepušta Božjim planovima puna povjerenja. Iako zna da će joj majčinsko srce probosti oštricom mača, ona prihvaća svoju ulogu. Baš kao i Elizabeta. Marijino dijete, njezina ljubav, došlo je na svijet radi izgubljenih iz stada, a razderat će ga gladni vuci jer tako ima biti i jer je tako odavno napisano. Njezino dijete, njezina ljubav... A ljubav je čin vjere. Tko malo vjeruje, malo i voli. Ljubav ima dvije pratilje: Dobrotu i Strpljivost. Te su vrline resile Mariju, Odabranu. Ona se nije ljutila što ružin grm donosi trnje, nego se radovala što trnov grm nosi ruže. Zato je s radošću pohitala u Gorje, u grad Judin, Elizabeti, da joj obznani divnu vijest. Susreti ljudi mogu biti vrlo različiti. Ponekad je riječ o posve slučajnim susretima, kad se neki ljudi nađu na istome mjestu u isto vrijeme i, makar se poznavali, tu se ništa posebno ne dogodi pa taj susret prođe u jednoj površnosti, bez ikakva značaja. Pravi međusobni susreti ostvaruju se u istim interesima onih koji su se sreli, što ni jedna strana ne želi zaobići ili izostaviti. Susreti nas obogaćuju. Oni nam pružaju priliku da drugi bude prisutan u našemu, a i mi u njegovu životu. Prihvaćanjem i davanjem jednih drugima obogaćuje se naše duhovno iskustvo. Susreti pomažu da jedni s drugima podijelimo svoju bol koja nam je tada upola manja, da s drugima podijelimo svoju radost koja nam je tada dvostruko veća. O jednom takvom susretu, punom povjerenja, govori nam Lukino evanđelje. Evanđelist svjedoči kako je Marija u svome krilu, snagom Duha Svetoga, začela Mesiju Isusa. Napominje i to da je u tom času Marija doznala da je i njezina rođakinja Elizabeta, iako u odmakloj životnoj dobi, trudna već šesti mjesec. Za Mariju je ovo povod da u južnom gorju posjeti svoju rođakinju, zbog čega se sprema na naporni put. Točan razlog evanđelist za to ne navodi. Ne govori o tome da se mlađa spremila nešto pomoći starijoj, premda bi se iz navedenog nešto takvoga moglo očekivati. Luka ističe Marijinu žurbu i oduševljenje tim susretom, koji ona shvaća i prihvaća kao Božju volju. Put vodi k stvarnom susretu. Sve drugo što slijedi odnosi se na stav Elizabete. Težište Elizabetinih riječi upućenih Mariji odnosi se na očekivano dijete. Značajno je sve što ona govori Mariji jer su njezine riječi nadahnute Duhom Svetim. Iz srca i duša dviju rođakinja čuje se hvalospjev i ispovijest vjerovanja kako je oblikovano u prvim kršćanskim zajednicama. Marija je s punim poštovanjem označena kao majka Gospodinova, uzveličana je nad sve žene jer je povjerovala što joj je rečeno. U susretu Marije i Elizabete prepoznajemo još jedan susret. U prvim kršćanskim zajednicama znali su za veliki značaj Ivana Krstitelja za cijeli Izrael i početak Isusova djelovanja. Zbog toga nije ni čudno da se, iako na različite načine, njegov lik nalazi na prvim stranicama svih četiriju evanđelja. Anđeo Gabrijel obradovao je Zahariju da će mu žena Elizabeta roditi sina koji će “Duha Svetoga biti pun već od majčine utrobe” i koji će “mnoge sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu”. Pri susretu dviju majki Luka govori kako je Ivan već u utrobi svoje majke prepoznao Isusa kao Spasitelja i pozdravio ga zaigravši od radosti. Ohrabrujući tekst sv. Luke i predstojeći božićni blagdani pozivaju nas da iskusimo vrijednost takvih susreta. U Isusu Kristu Bog dolazi k nama. Gdje ga mi susrećemo? Svakoga dana daje nam priliku da ga susretnemo u drugim ljudima, u znatiželjnim dječjim očima, u drhtavim prosjakovim rukama, u brižnim majčinskim zagrljajima... u jutarnjoj rosi, u purpurnim oblacima, u peludi cvijeća, u šalici mlijeka... Kako prilazimo jedni drugima? Koga tražimo, koga izbjegavamo, komu se sklanjamo s puta? Kako dopuštamo drugima da dođu k nama? Kome hrlimo raširenih ruku i iščekujemo li s radošću susret s nekim tko nam je neizmjerno važan? Što sve činimo da naš susret s drugima bude za njih poput blagoslova? Dijelimo li svoju vjeru s drugima? Prelijepi susret Marije i Elizabete, doslovan i metaforički, fizički i metafizički, ovjekovječen je na mnogim umjetničkim djelima. Neka nam on bude poticaj, nadahnuće i potreba da i mi, pri svakom susretu s ljudima, širimo radost i mir. Idimo jedni drugima u susret raskriljenih ruku i silna će se radost širiti svijetom.  Amen. www.veritas.hr ......... KLIKUJTE SADA ZANOSNO  Klikujte sada zanosno, nebo i modri vrhovi! Nek nam gore provru medom, rode pravdom: Skoro će doći Spasitelj pomoći bijednim ljudima. Dođi, o Bože milosni, mirom nas svojih pohodi. Da se tebi čista srca radujemo. Ustani, Bože svemoćni, vodi nas putem spasenja.