PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA

 "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti"

Sv. Augustin

Kako biti budan?

Riječi koje izgovaramo svaki put nakon pretvorbe u misi: "Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!" - imaju danas, na prvu nedjelju došašća, osobito značenje. Čitav, naime, kršćanski život stoji pod znakom iščekivanja. Kršćanin iščekuje spasenje, oslobođenje od grijeha i sviju zala koja ga okružuju, ali spasenje koje se već dogodilo - u prvom Isusovu dolasku, po njegovoj smrti i uskrsnuću. U potpunosti i konačno to spasenje, otkupljenje čovjeka dogodit će se "na kraju dana", o Kristovu drugom dolasku.

O tome nam govori i današnje evanđelje. Isus ne odgovara na temeljno pitanje svojih suvremenika koje je to žarko zanimalo, naime, kada će se to zbiti, dogoditi? On progovara o nečem mnogo važnijem: dolazak će biti iznenadan i stoga valja uvijek biti pripravan. Ni mi današnji kršćani ne znamo za taj dan, i za nas postoji opasnost da se u svakodnevnim brigama i borbi za život zaboravimo, da nas obuzme duhovno mrtvilo i učmalost, da postanemo površni i nepostojani. Jer lako je popustiti napasti i dozvoliti da nas obuzme san; to znači ne truditi se dovoljno da bismo mogli ostati vjerni Gospodinu, prepustiti se da grijeh pomalo zavlada nad nama. To nas onesposobljava da smo u stanju prepoznati Isusa koji nas neprestano pohađa, koji se želi susresti s nama po različitim ljudima i događajima sadašnjice. A to može značiti da propuštamo šansu, da se igramo i kockamo sa svojom budućnošću, svojom vječnošću.

Sveti Pavao u današnjoj poslanici poziva: "Odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti." Odložiti djela tame znači ukloniti iz svoje svakodnevne prakse sve ono što nas raščovječuje, što truje naše međuljudske odnose, što unosi nesklad u naše obitelji i društvo općenito. To znači ukloniti mržnju i osvetu iz srca, nadvladati sebičnost i druge zle sklonosti. "Zaodjenuti se - pak - oružjem svjetlosti" znači korjenitu preobrazbu čovjekove nutrine, čitava njegovog bića, misli, osjećaja i ponašanja s odgovornošću za događaje i vrijeme u kojem živimo.

Mnogi, na žalost, danas žive kao da sanjaju, s nedovoljnom sviješću o svemu što se događa i u čemu sudjeluju. Daju se obično upotrijebiti za nečije sebične ciljeve, često i na svoju vlastitu propast. Isus u današnjem evanđelju poziva na odgovornost. Potrebno je ostati budan, u duhu obraćenja i obnove. To od nas traži odreknuće od svih božanstava i idola, rukotvorina i krivotvorina ljudskih. Vrijeme došašća je nutarnje pročišćavanje, odstranjivanje svega što nas priječi da nas Isus pohodi, da nas susretne u dubini našega srca. Iskoristimo ovo vrijeme za aktivno iščekivanje i bdjenje, idimo u susret Kristovu dolasku pravednim životom da bi nas On kada dođe našao dostojnima i uveo nas u svoje kraljevstvo.

Josip Koprek,  www.glas-koncila.hr

................

PADAJ S NEBA

Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine!

Vapijahu starog svijeta duše čiste pravedne.

Otvori se, zemljo mila, da iz plodnog tvoga krila

u taj sretan, blažen čas svemu svijetu nikne spas.     

                                                                                                                                                                                               

Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas
kad će izić Sunce drago, svanut svemu svijetu spas.    

                              

Svani dane, i noć skrati, sini sunce, i povrati Bogu čast

na visini, svijetu mir na nizini.

HUMANITARNA AKCIJA

SVETI NIKOLA U PLAŠKOM

„ Vjera se živi srcem, a prepoznaje u djelima“

Poštovani!

I ove će godine povodom blagdana sv. Nikole, u ponedjeljak 6. prosinca, učenici Glazbene škole iz Karlovca održati mali kulturno-umjetnički program, a sv. Nikola će djeci Plaškog, kraj Ogulina, uručiti poklone. I ove će godine njegovi pomoćnici biti učenici Željezničke tehničke škole iz Zagreba.

Već pet godina ovu humanitarnu akciju organizira Udruga „ Hrvatska bašćina“ iz Zagreba za djecu u Plaškom.

U Plaškom ima cca 300 djece: stotinjak predškolskog uzrasta, a ostalo školskog. Najveći broj su djeca brojnih obitelji progranih Hrvata iz BiH od kojih veliki broj još uvijek živi od socijalne skrbi i pomoći koju dobivaju od Karitasa. Trajno im nedostaje i osnovni školski pribor: bilježnice, crtanke, olovke, bojice i odjeća, a u školskoj knjižnici nedostaju knjige za školsku lektiru.

Pozivamo Vas da se i ove godine priključite ovoj humanoj inicijativi i pomognete opstanak i ostanak žrtvama srpske agresije u opustošenim krajevima Lijepe naše…

Pomoći možete na više načina: 

- kupnjom knjiga, bilježnica, slatkiša, voća i sl. za poklon-pakete, ili na neki drugi način - dogovor na tel. 091 4593 578. 



Svoje poklone možete donijeti i osobno u   Udrugu HVIDR-a Črnomerec, Ilica 124 (dvorište),

Predsjednik Udruge g. Renato Šelj, tel. 091 363 6666

- uplatom na žiro-račun

Udruge „Hrvatska bašćina“; broj računa
Zagrebačka banka 2360000-1102012218;
MB 2357500; OIB 00921151026  
s naznakom „Sv. Nikola u Plaškom“.

U ime Udruge „Hrvatska bašćina“ srdačno zahvaljujemo.

„Hrvatska bašćina“
prof. Jasenka Polić Biliško
psihalucija@yahoo.com
Informacije na mob. 091 4593 578


„Ne možemo  uvijek činiti velike stvari, ali možemo činiti mnogo malih stvari s velikom ljubavi.“ 
(Majka Tereza)

U Zagrebu, 23. studenog  2010. godine


Prenešeno sa http://www.viktimologija.hr/index.php?option=com_frontpage&Itemid=49

VRT 2010.

POGLED

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al' tek što sine već i mine.
Što skriva u svom čudnom sjaju

Taj odraz bogate dubine?

Da l' bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il' bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?

Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

Dobriša Cesarić 

DVA REAGIRANJA VEZANA ZA VELIKOSRPSKU REINTERPRETACIJU VUKOVARSKE TRAGEDIJE

Vojislav Stanimirović je amnestirani ratni zločinac!

U Hrvatskom listu od 11. studenog 2010. godine, na 5. stranici, objavljene su, u naslovu članka, riječi Branka Borkovića - Mladog Jastreba: "Da je Hrvatska pravna država, ratni zločinac Stanimirović bi bio u zatvoru".

Ja se u tome ne bih složila sa Mladim Jastrebom, jer Republika Hrvatska, kao pravna država, ne može sama sebi skakati u trbuh i biti protiv svojih pravnih odluka.

Naime, pravna država Republika Hrvatska je vodila pravni kazneni postupak protiv Vojislava Stanimirovića, i osudila ga kao ratnog zločinca na 20 godina robije!

No, ta ista pravna država je, iako pod pritiskom međunarodnih moćnika, donijela ipak legalno pravnu odluku o amnestiji ratnoga zločinca Vojislava Stanimirovića. Amnestija, kao što je poznato, ne znači oslobađanje osuđenog od krivnje, u ovome slučaju statusa ratnog zločinca, nego samo oslobađanje od izdržavanja kazne.

Dakle, ratni zločinac dr. Vojislav Stanimirović, i dalje, i pravno i moralno, a najvažnije objektivno i stvarno, ostaje za sva vremena ratni zločinac.

Zato se sada postavlja pitanje kakva je danas Republika Hrvatska pravna i moralna država, koja dopušta da ratni zločinac bude predsjednik političke i još k tome, na temelju pozitivne diskriminacije, tj. privilegija, parlamentarne stranke, zastupnik u Hrvatskome (državnom) saboru, a k svemu tome "o tempora, o mores", o apsurda kojeg nigdje u svijetu nema, još i sa svojom strankom koalicijski partner vladajućoj stranci - HDZ-u u Republici Hrvatskoj!!!

Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Mi nismo zaboravili izjavu Vladimira Stanimirovića Hrvatski branitelji i njihove obitelji, invalidi Domovinskoga rata, roditelji poginulih branitelja Domovinskog rata i svi stradalnici Domovinskog rata, ali i cjelokupna dobronamjerna hrvatska javnost s puno tuge i gorčine primila je šokantnu vijest o najnovijoj provokaciji Vojislava Stanimirovića Predsjednika SDSS, koji svojim intervjuom beogradskoj „Politici" provocira hrvatske branitelje i cijelokupnu hrvatsku javnost izjavom da „Srbi nisu započeli rat". Ovom izjavom Vojislav Stanimirović Predsjednik SDSS-a želi na najgrublji način relativizirati Domovinski rat, njegove velike žrtve koje je u tome ratu dao hrvatski narod, hrvatski branitelji i njihove obitelji. Narečeni intervju ne možemo shvatiti nikako drugačije, nego kao ponovno vraćanje i oživljavanje ratnih trauma, a upravo mi, hrvatski branitelji najbolje znamo kako je započeo rat na ovim prostorima i da se nedvojbeno radi o agresiji velikosrpske politike koju je provodio tadašnji gospodar života i smrti Slobodan Milošević koji je u provođenju te politike bio potpomognut tzv. JNA. Činjenica je da su vukovarski egzikutori dobili sramotno male presude za pokolje koje su učinili nad civilnim stanovništvom, a to civilno stanovništvo nisu bili pripadnici samo hrvatskog naroda, već su to bili pripadnici svih nacionalnih manjina, pa tako i srba koji su skončani život na jedan brutalan i necivilizacijski način, i kao da uvijek i iznova moramo prolaziti agoniju smrti i podsjećati neke u Hrvatskoj o pravednom, obrambenom i nametnutom ratu koji je proživjela Hrvatska. Ovakva izjava nakon dolaska Borisa Tadića Predsjednika Srbije, koji se došao pokloniti nevinim žrtvama spada u oživljavanje duhova rata i ratnih bubnjeva, što nije nimalo diplomatski potez i ne može voditi ka proklamiranom pomirenju za koje se zalažu predsjednici Hrvatske i Srbije, znajući da su ratne rane još svježe i da zaista treba puno truda, međusobnog povjerenja i uvažavanja kako bi se korak po korak prevladale ratne strahote. Stoga se opravdano pitamo u čije ime i za čije interese Vojislav Stanimirović, predsjednik SDSS daje ovakve izjave narušavajući time jednu dobronamjernu i humanu gestu dvaju predsjednika. Želimo istaći da bi taj isti Vojislav Stanimirović, predsjednik SDSS koji je ujedno i zastupnik u Hrvatskom saboru trebao znati i štititi Deklaraciju o Domovinskom ratu, ali i poštovati Ustav Republike Hrvatske u kojem se hrvatski branitelji izrijekom i navode, a Hrvatska država se time činom obvezuje i posvećuje posebnu zaštitu hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih branitelja, pa se nameće još jedno otvoreno pitanje u čijem je to Parlamentu predsjednik SDSS-a zastupnik. I na kraju hrvatski branitelji borili su se i boriti će se protiv svih onih koji pronose govor mržnje i koji svojim istupima narušavaju mir, toleranciju i suživot kao osnovni temelj moderne i europske Hrvatske za koju su se hrvatski branitelji borili i za koju su osim Hrvata i brojni Srbi položili svoj  život. Vladimir Rihtar, predsjednik KDVDR Botinec 17. studenoga 2010.:Tradicionalno paljenje svijeća duž Vukovarske avenije koje u Zagrebu organizira Klub veterana 148. brigade Hrvatske vojske Zagreb-Trnje

 

http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=7186:dva-reagiranja-vezana-za-velikosrpsku-reinterpretaciju-vukovarske-tragedije&catid=82:afere&Itemid=28

VUKOVAR - POBJEDNIK JER JE ŽRTVA

Više od 15 tisuća ljudi poklonilo se Vukovaru

Pod geslom Vukovar - pobjednik jer je žrtva obilježava se Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Obilježavanje je počelo komemorativnim skupom i prigodnim programom ispred Opće bolnice Vukovar. Oko petnaest tisuća građana Vukovara i domoljuba iz svih krajeva Hrvatske u Koloni sjećanja hodalo je do 5,5 kilometara udaljenog Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata.

Poklon žrtvama Vukovara - direktni prijenos

Kolonu, u kojoj su bili i predsjednik Ivo Josipović, predsjednik Sabora Luka Bebić i premijerka Jadranka Kosor, predsjednik HBK mons. Marin Srakić, ministri, saborski zastupnici, predvodili su članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata državna i druga izaslanstva položila su vijence i još se jednom poklonila žrtvi Vukovara. Učinili su to i prvi put predstavnici svih hrvatskih županija koji su se obvezali financijski pomoći gradu heroju.

Hodajući u Koloni sjećanja Josipović je izjavio je kako je Vukovar bio velik u svojoj žrtvi ali i u sposobnosti da oprosti.  Naglasio je kako je žrtva Vukovara nešto što će hrvatski narod zauvijek imati u svom sjećanju. Sjećamo se s poštovanjem i divljenjem ali i isto tako moramo gledati u budućnost i kako će živjeti mladi ljudi koji ovdje žele ostati - to je poruka danas iz Vukovara, kazao je Bebić. Dodao je kako ne misli da je dovoljno učinjeno, i da će ikada biti učinjeno dovoljno za Vukovar koliko taj grad zaslužuje.

Premjerka Kosor je kazala kako se na današnji dan prisjećamo i odajemo počast za oko 1700 poginulih hrvatskih branitelja i civila u obrani Vukovara 1991. U sjećanju smo na njih ali i na oko 4000 ranjenih i 500-njak onih, čija se imena još uvijek nalaze na popisu zatočenih i nestalih, kazala je. Dodala je kako nas uspomena na žrtve Domovinskog rata obvezuje da se okrećemo budućnosti, ali pri tom ne zaboravivši žrtve. Naglasila je kako Vukovaru, Vukovarcima i svim braniteljima, Hrvatske dugujemo da djelima svjedočimo u borbi za Hrvatsku kao istinsku pravnu državu.

Posljednji zapovjednik obrane grada i 204. vukovarske brigade Branko Borković kazao je kako je nakon 19 godina od rata izgleda konačno došlo vrijeme da hrvatska javnost postavi prava pitanja obrane Vukovara. Ocijenio je kako će do pomirdbe u Vukovaru svakako doći ali ni brže ni sporije nego što je do pomirbe došlo između, primjerice, Francuza i Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata.

Zagreb i Osijek odaju počast Vukovaru

Bitka za Vukovar počela je 25. kolovoza, kad su bivša JNA i srpske paravojne postrojbe počele opći tenkovsko-pješački napad na grad. Opkoljeni grad branilo je oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde i policije te dragovoljaca HOS-a ustrojenih u 204. brigadu Hrvatske vojske. Obrana grada slomljena je 18. studenoga 1991. Tromjesečna obrana Vukovara od srbijanske oružane agresije ključni je događaj suvremene hrvatske povijesti jer vojni, politički i međunarodni pokazatelji svjedoče kako bez Vukovara 1991. ne bi bilo ni sadašnje hrvatske države.

Prema procjenama vukovarske bolnice, tijekom agresije i okupacije Vukovara ubijeno je ili je poginulo oko 3600 branitelja i civila. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba. Na popisu zatočenih i nestalih osoba u Domovinskom ratu još je 310 osoba s vukovarskog područja.

U videoprilozima pogledajte Kolonu sjećanja, odavanje počasti žrtvama na Memorijalnom groblju, te priloge o najtežim danima Vukovara i o Siniši Glavaševiću.


http://www.hrt.hr/index.php?id=48&tx_ttnews[tt_news]=94702&tx_ttnews[backPid]=38&cHash=9240e1ba38
...................


DANUVIUS


I teče
taj Dunav,
teče!


I teče
taj Danuvius stari,
teče.


Tiho teče,
ali valove mu stvara
vrisak Vukovara.


I teče
taj Dunav teče,
ali bol mu stvara
rana Vukovara.


Teče Danuvius,
bistar teče,
ali mulj mu stvara
pepeo Vukovara.


I teče
taj Danuvius stari,
tužno teče.


Kud li šumi
svijetu reče –
da žal mu stvara
tuga Vukovara.


I teče
taj Dunav.
teče,i silu ne gubi.


Kud li šumi
svijetu reče 


-   Vukovar vam prašta,
Vukovar vas ljubi.


I teče
taj Danuvius stari,
teče.


Mile Prpa, (mile.prpa.@zg.t-com.hr)
......

SJEĆANJE NA ŽRTVE VUKOVARA I ŠKABRNJE 1991.-2010.

NOĆAS SAM SNILA
....
Noćas sam snila 
Da su djeca došla
Vidjela sam kraj prozora su prošla.
Najstariji progovara:
"Otvori nam majko stara“
Brzo sam potrčala i vrata otvarala
Mog sina za ruku fatala ... 
Tine, Tine mili
Pa tebe su četnici ubili.
To te Isus oživo ko Lazara.
Jeste majko mila dao mi krila. 
I nema sina moga. sine … 
Tine, sad si bio  
Kud' si mi se skrio.
A možda je drugi po redu.
Možda je moj Mijo.
Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila
Majki nije puno bilo.
Vi ste bili meni i desno i lijevo krilo.
Javi se sine majci svojoj.
Nema ga
Možda je treći po redu. 
Možda je moj Ivo 
Što je u Dunav skočio.
Ivo, Ivo, Ivane ljute rane
Jel'te odnesoše nebeske visine,
Dunavske dubine.
Majka te sine traži
Sad si bio
Kud si mi se skrio.
Da bol ublažim.
Možda je četvrti po redu
Moj Mato – moje zlato.
Tumaram, hodam po hodniku
Od vrata do vrata
Pa nema moga zlata.
Ja udarim susjedu na vrata 
Susjed brzo zbori 
Pa mi vrata otvori
"Ajd' u sobu majko stara
Nisi ništa snila“
"Jesam, susjed“
Djeca su mi bila
Kud su se skrila.
"Ajd' u sobu – zbogom i laku noć“.
Ja osta sama 
U slike gledajuć
I misleć kud ću sada proć!
Djeco moja
Sokolovi mili
Kud ste mi se skrili
Pa sad ste bili …

Majka Hrabrost, Kata Šoljić ( 1922-2008 )
.......

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. 

Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? 

Kome ostaviti grad? 

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

 Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. 

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? 

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. 

I nemojte biti sami u budućnosti. 

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. 

Da ga krvnik ne nađe.  

Grad - to ste vi.

Siniša Glavašević
........

...Ovud čelik je orao zemlju, 

Ovdje u vatri su stajali divi

Danas što ispod humaka drijemlju.

Oni su mrtvi - al' priđite bliže;

Vidite tračak taj bljedi i fini;

Čudo to svijetlo, što s groba se diže;

To ideali su besmrtni njini.

Vidjeli ste ih - Te turobne humke;

Rake heroja,

Što mrijeti su znali.

Pođite sada, al pođite šutke!

Znajte da oni i za vas su pali ..

Fran  Mažuranić ml.

.....

Vukovar

Jedan grad

na obali rijeke

ponosan a plače

u duši kao dijete

jer sjeća se
veselih sunčanih dana
prepunih trgova ljudi
dječjeg smijeha i galama

ali sjeća se najviše
srušenih domova od granata
posljednjih ispraćaja suza i boli
prokletstva strašnog rata

i pamtit će zauvijek dan
kada razoren do temelja je bio
okupan krvlju suzama i ponosom
slobodu svoju i Hrvatsku je snio

Vukovar danas ponosan i plače
kroz suze djeca i žena
za branitelje sve koji su pali
za sve one kojih nema

Vukovar danas ponosan plače
suze i bol ne odnosi rijeka
mnogo je tanjura postavljenih na stolu
ali nema onih koje tanjur čeka

Vukovar grad
na obali rijeke
ponosan a plače
u duši kao dijete 

N.N.

..........

VUKOVARSKI DJEČAK 

Sjedim uz Vuku na nekoj ploči

Nepoznat dječak gleda me u oči,

Pogled mu suzan, prilično tužan,

Zaključih; imao je život ružan.

Kada ga upitah: Što me gledaš?

Uzvratio je: Zar ništa ne znaš?

Potom nastavio uz drhtaje

Pričati jezive doživljaje.

Najprije reče: "Ja sam bez roditelja,

Bez braće, sestara, bez prijatelja,

Moja je sva rodbina u jami,

Sklapo sam oči tati i mami.

Na ruci su mi zaklali brata,

Bacili sestru s petoga kata,

Gurnuli su staroga djeda

U mrzlu Vuku ispod leda.

Dan i noć sam kopao raku

Za svoju dobru i dragu baku.

Čim su stupili na Mitnicu

Izvadili su oči jednom stricu,

Drugoga su za razonodu

Stavili u vrelu vodu.

Ta zločinacka čudovista

Silovala su tetku kod Sajmišta,

Na kraju su se neljudske strvi

Umivale u njenoj krvi.

Ujaku su ogulili kožu,

Drugi završio zivot na nožu,

A treći, Bože, u krušnoj peći.

Ja sam slučajno uspio pobjeći".

Okrenuo je onda dječak glavu,

Pljunuo očajan na žutu travu,

Ost'o sam posve zabezeknut,

Pa sam morao uza nj kleknut,

Stišćući u grču zube i šake,

Proklinjao sam srpske manijake. 

N.N.

........

TE VEČERI

Te večeri stara mati
rano je legla spati.
Te večeri čaj se pio,
i vrč je pao maloj Renati.

Te večeri sjedilo se oko stola,
majka je pitala Ivicu –
Kako tvoja škola?
Što će reći tata
kad se vrati iz rata?

Te večeri igrali smo trice.
Na ekranu – ples djevojčice.

Te večeri stara mati
rano je legla spati.
Te večeri čaj se pio
i vrč je pao maloj Renati.

Te večeri!
Te večeri!

Vijest je stigla
kasno u noći.
- Tata više nikad neće doći!

Skamenila se stara mati,
zanijemile su usne majke.
Lutka je ispala maloj Renati.
Te večeri!

Ivica je blijed stao –
Moj tata je pao
Da bih ja u slobodi odrastao.

Te večeri!
Te večeri!

Mile Prpa

........

ŠKABRNJI U SPOMEN


Koračam polako k'o avet u noći
Samo jecaj vjetra me prati u tišini
Dok granje vihori, to granje života
K'o gavrani crni, misli mi se jate.
Svud oko mene - bogečko groblje
I lebde zrakom ti mirisi prošlosti
Niotkud tračka svjetla u toj dolini
Dolini sjećanja, dolini suza i boli.


Mrak se crni na ovu dolinu spusti
Sve purpurne cvijetove zakri u čas
Zakri i male zakrvavljene ciklame
I NAŠIH MRTVIH SOLDATA LIK.
I dođoh ja do te kuće kamene stare
A u njoj stiha plače starica slijepa
U rukama čvrsto svoju krunicu stišće
Al' suze ne teku već sve su isplakane.


I dim tad osjetih.sa kućnog ognjišća
Ognjišća toga - DOMOVINE moje
Slike se nižu, te slike užasa i strave
Ruke četničke vidim do lakta krvave.


Srce mi ludo tad u grudima zakuca
I kao da taj čas nekud iskočiti želi
Ne boj se Škabrnjo, topli moj Dome
Izustih tad glasno - ja u bolu svome.
Visoko, visoko sad naš barjak vihori
Sretna si Škabrnjo sloboda nam je tu
Postojbina bila oduvijek si HRVATA
Oduvijek si značila Ti znamen za nju.


HRVATSKI Dome Tvoj sin će doći
Izgradit će on opet tu ognjišće svoje
Dječji cvrkut  će razliti se zrakom
Zrakom i dolom ŠKABRNJE moje.


Vladimir Biondić ,vladimir@alfaiomega.hr
...........

Pater Luka Rađa: 

«Svaka svijeća jedna sjena, jedna duša koje nema. Jedno dijete, jedna žena, starac, borac koji ih nema. Ostale su uspomene, sadašnje i prošlo vrijeme. Ostala je rana ljuta, da se sjetiš teškog puta. 

Ostala je suza slana, mladost naša pokopana. 

Ostalo je mnogo toga, nikad ne izrečenoga. 

– Za naš Vukovar i Škabrnju !


Da se oprosti ali nikad ne zaboravi ! "
..........

Ljeta Gospodnjeg  1991. i dalje, domovinom mojom

harale su divlje srpske agresorske horde. U plamu vatre
gorjela su sela i gradovi. Gnani nutarnjom mržnjom,
rušiteljima ništa ne bijaše sveto: ni crkva, ni oltar, ni kuća, ni
čovjek, pa čak ni groblje – zapališe i moju kuću!)

KUĆA IZGORJELA 

U njoj sam djecu odgajao nadom,
u ljubavi, pravdi, vjeri, moralu.
Kuća plodi čistoćom, mârom, radom,
tek Bogu samo davali smo hvalu.

Razbuktao tu se i jorgovan bijeli,
i grmovi pred njom rascvalih ruža.
I pogled se stere, samo smo htjeli
da ljepota buja i svud se pruža.

            Zapališe i moju kuću!

U kući knjige, uspomene stare,
predmeti dragi još od mog mi djeda.
I vjenčana halja bake mi Mare,
u ormaru, naprijed je, sprijeda.

Slike pričesti prve na zidu vise:
djeda, bake, mene i djece moje.
Ništa tajno u našem domu ne skri se,
pred kaminom i ta dva sidra stoje.

            Zapališe i moju kuću!


I konoba tu je gdje rujno pili
smo vino, klapa, ponekad skupa.
U kamenicu ulje maslinovo lili –
i zvon nakovnja kao da još lupa.

I alat tamo stoji, trošni i novi,
i ognjište staro i prastara peka.
U tom domu živjeli naši snovi.
Na podu rogač, šipak i metla neka.

            Zapališe i moju kuću!


Na zidu knjige, vaza i slike stare,
svjedodžbe dječje, poster, diplome.
U sobi igračke uspomenom žare,
album, pokloni što srce nam lome.

Visi i slika ujaka nam dragog
kojeg nikad ni upoznali nismo,
što motrio nas pogleda mu blagog
iz zemlje daleke – voljeli ga svi smo.

            zapališe i moju kuću!


Tu na zidu križ – Kristovo raspelo,
slika Majke Božje, milosti, kruha.
Potkova konjska – njom sreću se htjelo,
maslinova grančica mira, već suha.

Tu i kamin stari što toplinom gori,
žar u njemu bukti – kao promukla zvona.
Naslonjač tu se poneki stvori,
gdje čitali bi Lorcu i Platona.

            Zapališe i moju kuću!


Namještaj stilski u sobi toj stoji,
i prašna gitara uzglavlje krasi,
Zavjese što  sestra ih mijenja, kroji,
gramofon stari što ponekad se glasi.

I noćna lampa što blijedo nam sjala,
note mlađeg mi sina, papir neki.
Lula stara što mom je djedu dala –
tek niz uspomena tih dalekih.

            Zapališe i moju kuću!


U vitrini, kristalne čaše stoje,
vjenčanje u kući jedno kad je bilo,
poklon, prijatelju, od tetke tvoje.
Sve se vidi, ništa se nije skrilo.

I krletka s pticama što lijeću,
pjev i cvrkut kao glas snova prošli.
Svijećnjak jedan za voštanu svijeću,
papiga što kreštala bi – «Dobro došli»!

            Zapališe i moju kuću!


Pred njom je i čempres i dud bijeli,
i vinova loza natkrita kao streha.
Pred kućom smo bili, pili i jeli,
godila nam ta večer puna smijeha.

Pas pred kućom kad mahao je milo
repom, i zvao da se k nama kroči.
U mojoj kući svega ima, sveg je bilo,
vino se po volji pije, kad se hoće toči!

            Zapališe i moju kuću!

            Zapališe i moju kuću,

            a u njima ne izgori mržnja!

Mile Prpa
(U Siveriću, 15. kolovoza 1995. g)

..........

„Oprostiti ne znači zaboraviti jer kad bismo zaboravili ne bismo imali što oprostiti“  

Papa Ivan Pavao II

Počivali u miru Božjem !