Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje


"Neka put bude uvijek ispred tebe.

Neka vjetar bude uvijek iza tebe.
Neka ti sunce grije lice
i kiša nek’ meko natapa tvoja polja.
Dok se opet ne sretnemo,
neka te Bog drži na dlanu svoje ruke.


Irski blagoslov"

Posjetiteljima moje stranice i svim ljudima dobre volje
RAZGOVOR: DAMIR BOROVČAK  za  www.dragovoljac.com 
Autor Uredništvo      
                               
                                   SLOBODU SU ZLOUPOTRIJEBILI POLITIČARI



Razgovaramo sa Damirom Borovčakom, domoljubnim djelatnikom, političkim analitičarom, novinarom, publicistom, povijesnim istraživačem, putopiscem, voditeljem i urednikom emisije Vjera u sjeni politike na Radio Mariji. Posebno nas zanima emisija Vjera u sjeni politike koju vodite i uređujete na Radio Mariji. No, kako je sve to počelo?


• Možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima, onima koji još ne poznaju vaš rad...

Rođen sam u središtu Zagrebu, gdje sam se školovao i po zanimanju sam diplomirani inženjer strojarstva. Kao student aktivan sam sudionik i svjedok zbivanja Hrvatskog proljeća 1971. u Zagrebu. Poslije diplomiranja radim dva desetljeća u struci, u Hrvatskoj i u inozemstvu. Kad se poslije Titove smrti nastavljaju komunističke represije uz jednoumlje na „Titovom putu“ i obavezna klanjanja u Kući cvijeća u Beogradu, odlazim u Kanadu. Osnivam svoju tvrtku, a u slobodno vrijeme domoljubno sam djelatan. Poslije posjeta Dr. Franje Tuđmana 22. rujna 1990. Torontu, na njegov osobni poziv, vraćam se iz Kanade u obranu hrvatske samostalnosti i slobode u veljači 1991. godine. Na početku srpske agresije radim u Središnjici HDZ-a kao ratni tajnik za iseljeništvo, kasnije djelujem u svojstvu pomoćnika ministra u Ministarstvu iseljeništva na povezivanju Hrvata u svijetu i Domovine. Ratni sam sudionik raznih događaja u Zagrebu i pri obilascima bojišnica te silom prilika u okolnostima medijskih blokada postajem ratni izvjestitelj za informiranje hrvatskih iseljenika u Torontu i okolici. U tom ratnom vremenu pišem za Hrvatske novine Toronto, Hrvatski vjesnik Melbourne i Zajedničar CFU Pittsburgh, a početkom srbočetničke agresije na Hrvatsku potrebne su i važne svakodnevne vijesti, koje telefona javljam izravno u eter hrvatskog radija Zvuci Hrvatske u Torontu.

Kasnije u Hrvatskoj, ponovno počinjem pisati za razna tiskana glasila. Članke mi objavljuju Vjesnik, Slobodna Dalmacija, Hrvatsko slovo, Glas koncila, List MI, Narod i neka druga glasila kao reagiranja na aktualna politička zbivanja. Za Hrvatsku iskru Toronto i Fokus pisao sam po¬litičke kolumne. Poslije promocije moje prve knjige Hello Toronto - ovdje Zagreb, 2001. godine dobivam prijedlog za uređivanje i vođenje emisije na Radio Mariji.

 

• Može li još s nekoliko riječi o Vašim knjigama...

Do sada sam objavio sedam knjiga domoljubne tematike. Knjiga Hello Toronto – ovdje Zagreb (2001.) sadrži ratne vijesti, u tom vremenu telefonski prenošenih i poslijeratne političke komentare. Knjiga Voliš li Hrvatsku? (2007.) je putopisna monografija koja kritički otkriva nepoznatu Hrvatsku u nizu zanimljivih reportaža, bogato popraćena vlastitim autorskim fotografijama. Obuhvaća povijesna mjesta, sudbine i stradanja za slobodu hrvatskog naroda. Knjiga Hrvatski osvrti (2009.), meni osobito draga, knjiga je mojih dojmova o publicističkim djelima drugih autora domoljubnih i bogoljubnih promišljanja.
Preostaju četiri knjige nastavaka Vjere u sjeni politike, izdanih u razmacima svake dvije godine: 2004., 2006., 2008. i 2010. godine. To su teme istoimenih emisija na Radio Mariji. Četvrtom knjigom Vjera u sjeni politike obilježio sam 100 emisija, no taj jubilej prošao je gotovo nezapaženo.

• 100 emisija Vjera u sjeni politike, u kojem vremenu? Koliko je zahtjevno vrijeme za pripremu emisija? Emitiraju li se emisije u živo? 

Sto emisija odgovara aktivnosti od 100 mjeseci priprema. Emisije su mjesečne, emitiraju se u živo, svake četvrte nedjelje u mjesecu u 21 sat. Događaji iz tekućeg mjeseca čine veći dio, a zatim slijedi aktualna tema emisije i kontakt sa slušateljstvom. Priprema emisije zahtjeva pregled mjesečnog tiska, odabir aktualnih tema poučnih za slušateljstvo. U stvari, priprema emisija zahtjeva praćenje događaja kroz cijelu godinu. Dakle, 100 emisija odgovara otprilike 10 godina rada. Sav moj rad cijelo je to vrijeme dragovoljan, volonterski, kao i svih ostalih nositelja emisija na Radio Mariji. Za čitatelje koji žele bolje upoznati Radio Mariju najbolje je pregledati sadržaj emisija na mrežnoj stranici www.radiomarija.hr odnosno slušati preko radio prijemnika ili putem satelita i posredstvom interneta.

 

• Što u stvari čini niz od 100 emisija Vjera u sjeni politike...

Niz emisija tiskan u knjižnim nastavcima postaje sve više kronološki pregled naše hrvatske sudbine u prvom, a sada već i u drugom desetljeću 21. stoljeća. Sadržaj je to i onoga što bi katolički vjernici o politici iz tog vremena trebali znati, uočiti i promišljati. Taj je niz knjiga povijesni presijek, kronologija jednog vremena. Sadrži činjenice kako poslije teškog i iscrpljujućeg rata i blistavog oslobođenja države, kratko uživamo milinu toliko željene slobode, a zatim nam ona nažalost počinje curiti iz ruku.

Pojednostavljeno, oslobodili smo se od srpskog agresora, ali ipak nismo postali slobodni... Uspjeli smo se osloboditi od oružane sile, ali ne od starog mentaliteta i ideologije, od orjunaške demagogije koja se iz komunističke preodjenula u liberalnu... U vremenu drugog desetljeća hrvatske države to je postalo izuzetno uočljivo, vrlo tragično i bolno.

• Pokušavate li pitanje slobode tumačiti slušateljstvu kroz emisije koje vodite i uredjujete na Radio Mariji? Imaju li obrana slobode i vjera nešto zajedničko? 

Svakako! Pokušavam kroz tekstove objavljene u tiskanim medijima čitateljima na svoj urednički način ukazati, kako se teško izborena sloboda nije pretvorila u opće dobro koje su nam omogućili naši branitelji i osloboditelji, koji bi u hrvatskom državom trebali i znali najbolje upravljati. Slobodu su nam zloupotrijebili političari, koji za ništa nisu zaslužni, a posebno ne za izborenu slobodu. Živimo u vremenu privida, lažnih dogmi, lažne demokracije, lažnih obećanja, ukratko lažne slobode... Pokušavam slušateljstvu ukazati zašto se nažalost vjera našla u sjeni politike, a tu vjera ne bi smijela biti. Naime, vjera je iznad svega, dok bi politika trebala biti ljudska težnja za općim dobrom, težnja za pravednošću i napretkom cijelog društva, pomoć najslabijim jedinkama u društvu, pomoć obespravljenima i obezvrijeđenima... No, hrvatska politika nažalost to nije. Upravo se politika izjalovila u svom osnovnom načelu općeg dobra, pretvorila se pod krinkom demokracije i liberalne slobode u sirovu borbu za osobnu korist, privilegije, novac i moć pojedinaca na vlasti.

U toj se slobodi nije prezalo ni od čega, ni od gaženja ni od pljuvanja, po prvom predsjedniku Tuđmanu koji je stvorio državu, ni od sramoćenja, optuživanja i zatvaranja svakog našeg istaknutijeg branitelja, posebice najistaknutijih generala. Ako im ništa drugo nisu mogli prilijepiti, tada su im izmislili optužbe po tzv. zapovijednoj odgovornosti, prekomjernu upotrebu oružja i odgovornost za progon civila. Pritom je posve prešućeno da su upravo srpski naoružani civili započeli pobunu i ostali cijelo vrijeme od 91. do 95. naoružani. Završno, obrana od genocidnih pobunjenika i agresora JNA proglašena je hrvatskim zločinačkim podhvatom. U ime krive pravde, sve je postalo dozvoljeno, sve je bačeno u blato...

U tome su sudjelovali utjecajniji hrvatski političari, koji su posve lažno prikazivali mnoge događaje i „pakovali“ braniteljima pri donošenju domaćih i haških optužnica. Jednostavno, političari su „indentificirali i transferirali“ one koji su slobodu oružjem branili i obranili od agresora. Slobodno se može reči, mnogi su političari izdali hrvatske branitelje, a neki od njih su izravno izdali Hrvatsku. Političari su u svim mandatima hrvatske vlasti najodgovorniji za sadašnje teško stanje gospodarstva i stanje propadanja u Hrvatskoj. A za to nisu dobili mandat od hrvatskog naroda. Prema tome, to nije demokracija koju smo tako dugo čekali, to nije sloboda ni po pravdi ni po pravednosti. To su neke od tema mojih emisija.


 

• Jesu li poruke tema u nizu Vjera u sjeni politike depresivne ili ipak nude nadu...? Naime, nepravde na koje ukazujete kao da se gomilaju. 

Sve su teme vezane uz hrvatsku slobodu i nauk katoličke vjere. Slobodu malog naroda i iz toga naroda izniklih pojedinaca – povijesnih velikana, poput Zrinskih, Frankopana, Erdödyja, Jelačića, Starčevića, Tuđmana... Sloboda itekako treba i potražuje vjeru! Zahtjeva puno odricanja u vjeri i osobne žrtve u pravednosti. Čovjek, sloboda, pravednost i pravedno društvo trebaju biti cilj politike. Za te ideale treba tražiti potporu u vjeri. Borba za slobodu nikada ne prestaje, a ni vjera u nama nikada se ne smije ugasiti, već obnavljati i onda kada je najteže. Stoga, koliko su god pojedini događaji teški, zabrinjavajući, nepravedni, naša nada i vjera nikada ne smije posustati. Uvijek trebamo postavljati pitanja ispravljanja starih i novih nepravdi, pitanja boljitka, uvijek nanovo biti uporni, ne uzmicati od nade, pogotovo ne uzmicati u vjeri, ni kad je najteže. Potvrdu ispravnosti tog puta upravo trebamo crpiti iz prošlosti obrambenog Domovinskog rata. Naime, sve se praktično događa po „biblijskom programu“. Kad je sloboda svanula neočekivano i naglo, ljudi se poslije toga najednom počinju klanjati lažnim bogovima. Kao da smo se zastidjeli vjere u pravoga Boga. Stiglo nam je vrijeme lažne nade, kruha i igara te započelo doba zlatnog teleta. Sve to se u Hrvatskoj dogodilo poslije sjajne pobjede na blagdan Gospe Snježne, 5.kolovoza 1995.g. Treba ponovno širiti nadu da nas Bog nikada nije, niti nas ne će napustiti, sve dok ima onih koji će ostati vjerni i bogobojazni. Ostati vjerni u širenju Božjeg nauka, ostati vjerni u širenju istine, ostati ustrajni u molitvi, a nadu poticati svojim djelima prema bližnjemu. To je bit katoličkog služenja svome narodu.

• U svojim emisijama i člancima često se okrećete povijesnim temama iz dalje i bliže povijesti. Zašto? 

To je višeslojno pitanje. Školovan sam u komunizmu, pa mi je poznato kako su nas u školama učili hrvatsku povijest. Iz srednjovjekovne hrvatske povijesti gotovo ništa ili ono nedovoljno bitno za svijest o opstojnosti, o čuvanju samostalnosti i slobode. Umjesto istine, u prvi plan guralo se lažno bratstvo i jedinstvo, orjunaške ideje u komunističkom pakiranju, Hrvatima se nametao krimen fašističke bande i državnih neprijatelja, kako bi nas se držalo u jugo-pokornosti. Naravno, o komunističkim i četničkim ratnim i poslijeratnim zločinima nad hrvatskom razoružanom vojskom i narodom, nikada ni riječi. O tome se po cijenu života moralo šutjeti gotovo pola stoljeća. Po istom modelu kako su se ocrnili uzroci i posljedice nastanka i nestanka NDH, ocrnjena je i oklevetana suvremena hrvatska država pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, kao i obrana od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu. Nažalost, u proteklom vremenu od posljednjih 20-tak godina, nije uspostavljen školski sustav koji bi nove hrvatske naraštaje naučio istinitu hrvatsku povijest, kako onu od srednjeg vijeka do početka 19. stoljeća, tako i najnoviju suvremenu povijest prošlog 20. stoljeća. Roditelji današnje djece izmanipulirani su medijskim hajkama, pa ni oni ne uspjevaju dovoljno dobro mlađim naraštajima rastumačili zašto se i što se uistinu dogodilo od 1991. – 1995. godine. Istovremeno, političari su uz pomoć medija ostvarili nečuveno lažno izvrtanje uzroka i posljedica. Povijesno besprimjerni presedan: branitelji i generali pobjedničke hrvatske vojske, umjesto da upravljaju i izgrađuju bolju budućnost svoje zemlje za koju su se borili, pune zatvore od Bruxellesa (i ponovno) do Beograda. A pored njih zatočenih, prisjetimo se i onih 2 tisuće koji su digli ruku na sebe, jer nisu mogli izdržati osobne nepravde, kao ni gaženje i pljuvanje po istini.

Poznata je uzrečica – „povijest je učiteljica života“ i druga – „tko iz povijesti ne nauči, morati će je ponoviti“. Kako sada stvari stoje, čini se da ništa iz povijesti nismo naučili i naprosto je nelagodan osjećaj da bi se neki događaji u budućnosti mogli ponoviti. Stoga je u mojim emisijama toliko puno povijesnih primjera, o kojima bi hrvatski naraštaji trebali promišljati i učiti, na njima graditi svoja razmišljanja i tumačiti ih u svojoj okolini. Jer mediji svakodnevno čine sve suprotno, kako bi obezvrijedili sve hrvatsko čime se možemo ponositi a ponos nam uništavaju nečim stranim i liberalnim.

Dakle, preostaje nam razmisliti što želimo, jer – tko ne nauči iz svoje povijesti, nema pojma kuda srlja u budućnosti.

• Za kraj što želite poručiti hrvatskim dragovoljcima i braniteljima.

Dragovoljac – to je uzvišen pojam za časnu osobu. Isus se je dragovoljno predao na svoju muku, kako bi otkupio grijeh ljudi, od svakog nas pojedinačno. Naši dragovoljci dragovoljno su krenuli na muku kako bi otkupili grijeh naše neslobode i osigurali slobodu i državu za iduće naraštaje.

Poručio bih svim braniteljima:

Jednom branitelj – uvijek branitelj!

Zato pozdrav svim braniteljima – ma gdje god bili. Branitelji nikada ne trebaju odustati, nego uvijek biti ponosni i ostati branitelji! Ne preostaje ništa drugo nego u vjeri i nadi nastaviti putem istine!

A zalaganje za istinu nema cijene, kao što nema cijene ni čast, ni dragovoljstvo!

Preuzeto s www.dragovoljac.com 

SPOMEN NA BISKUPA MARTINA BORKOVIĆA - DAMIR BOROVČAK

biskup martin borkovic

Poslije smaknuća hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Krste Frankapana, zbog teškog stanja u Hrvatskoj, veliki zagrebački biskup Martin Borković predložio je Hrvatskom saboru proglasiti Sv. Josipa zaštitnikom Kraljevine Hrvatske. To je i učinjeno jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora na zasjedanju 9. i 10. lipnja

1687. O tome danas svjedoči natpis na ulazu u Svetište Majke Božje odvjetnice Hrvatske u Remetama u Zagrebu.

Nadbiskup Martin Borković (* 1597. † 31. 10. 1687.) rođen je u Domagoviću kraj Jastrebarskog 1597., a umro je u Zagrebu 31. 10. 1687. Školovao se u isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu gdje je bio jedan od najboljih đaka. U Lepoglavi je stupio u pavlinski red. Studirao je filozofiju i metafiziku u Olomoucu, a kao đakon je boravio u Njemačko–mađarskom zavodu u Rimu, gdje je studirao teologiju. U Hrvatsku se vratio kao zaređeni svećenik. Bio je propovjednik u lepoglavskom samostanu, pa u tri maha vikar i general pavlinskoga reda. Kao poglavar obišao je poljske pavlinske samostane. Godine 1667. postao je zagrebački biskup. Bio je velik protivnik protestantizma, a među pavlinima se zalagao za obnovu stege. Prikupljao je građu za povijest pavlina.

Crkva Majke Boje Remetske

Martin Borković je 1671. godine za učilište u Lepoglavi i Zagrebu isposlovao pravo dodjeljivanja akademskih  stupnjeva.


U dvadeset godina biskupovanja sazvao je četiri sinode(!). Starao se za školovanje siromašnih đaka, počeo je graditi ubožnicu u Zagrebu.


Pokušao je spasiti Petra Zrinjskog i Krstu Frankopana

 

”Primivši biskupsku čast nije ništa promijenio u načinu svoga življenja: u jelu i odijevanju bio je jednako umjeren, postio, mrtvio svoje tijelo, bdio, molio i u određene dana suzdržavao se od stanovitih jela, sve kao u Redu. Nosio je grubo donje odijelo, a platneni je redovnički pojas zamijenio svilenim istom nakon što su ga kanonici dugo na to silili. Osim što je bio jedan od najistaknutijih zagrebačkih biskupa, već je bio starac kad ga je car Leopold I. godinu dana prije smrti, 16. prosinca 1686. godine, imenovao kalačko–bačkim nadbiskupom i mitropolitom. U to vrijeme Bačka je bila još pod turskim ropstvom – sve do 1689. Imenovanje kalačko–bačkim nadbiskupom u to je vrijeme bilo više počast, nego stvarna služba. O malobrojnim bačkim katolicima su se u to vrijeme brinuli bosanski i mađarski franjevci, a biskupsku vlast je 
obavljao

MB 3 

beogradski biskup Matija Bernjaković. Borković je dobio dopuštenje da uz imenovanje kalačko–bačkim nadbiskupom i dalje vodi svoju Zagrebačku biskupiju.

Pokušao je spasiti Petra Zrinjskoga i Krstu Frankapana od njihova smaknuća, ali je prevaren od strane cara Leopolda. To dobro opisuje povijesni roman Eugena Kumičića, Urota Zrinjsko-Frankopanska (1893.). Kad je hrvatski ban Petar Zrinjski smijenjen, Borković je 1670. zajedno s Nikolom Erödyjem postao hrvatskim banom. Smatra se da je njegova zasluga što je Hrvatskoj spasio ustavnost i što Hrvatska nije izjednačena s običnim nasljednim zemljama kuće Habsburga nakon sloma urote. Godine 1670. postao je banskim namjesnikom za sudbene poslove.

MB 1

Zaslužan je za pronalazak Marijina kipa u Mariji Bistrici. Kao zagrebački biskup Martin Borković poslao je u Bistricu kanonika kustosa Matiju Stoklasa potražiti zaboravljeni i zazidani Marijin kip. Kip je pronađen 15.srpnja 1684. godine i postavljen na glavni oltar među kipove Sv. Petra i Pavla.


Dana 9. i 10. lipnja 1687. Hrvatski Sabor na poticaj tadašnjeg zagrebačkog biskupa Martina Borkovića izabrao je svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog Sabora od 9. i 10. VI. 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku zapisano:

»Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.«


Hrvati su službeno štovali sv. Josipa prije od Vatikana

 

MB 2

 

Nedugo potom biskup Martin Borković umro je 31. listopada 1687. u Zagrebu na 


glasu svetosti. Zabilježeno je kako je na njegovom pokopu u zagrebačkoj katedrali isplakano mnogo suza. Za svetim pastirom žalila je cijela Hrvatska. Zaslužio je naslov Oca Domovine.

Značajna je kronologija po kojoj je 9. i 10. lipnja 1687. Hrvatski državni sabor skoro dva stoljeća prije proglasio svetog Josipa zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva nego je Papa Pio IX. 8. prosinca 1870. svetog Josipa proglasio zaštitnikom katoličke Crkve. Tek daleko kasnije Pio XII. uveo je blagdan sv. Josipa radnika, 1. svibnja, od 1955.g.

Dana 4. lipnja 2011. ostaje zapisano da je papa Benedikt XVI. pri dolasku u Zagreb, pozdravni govor u zračnoj luci Pleso zaključio riječima: "Sveti Josip, brižni čuvar Otkupitelja i nebeski zaštitnik vašega naroda, zajedno s Djevicom Marijom, 'Najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske', neka vam danas i uvijek isprose mir i spasenje."

Hrvatski narod bi se i u ovim današnjim otegotnim vremenima trebao jače zalagati, moliti i utjecati svetom Josipu hrvatskom zaštitniku, kao i sjećati se biskupa Martina Borkovića koji je bio idejni začetnik tog prijedloga Hrvatskom državnom saboru. Tim više što ulazimo u godinu kada bi hrvatski narod, katolička Crkva i Hrvatski sabor trebali svi zajedno dostojno hodoćasnički proslaviti 325. obljetnicu tog značajnog proglašenja.

Podaci o biskupu Borkoviću temelje se na natuknici Martin Borković u Hrvatskoj enciklopediji i prema zabilješkama Emme Tak cs Borkovics M rton, u Magyar Katolikus Lexikon, Budapest, 1993, sv. I, str. 936; isto tako prema studiji Ante Sekulića Hrvatski pavlini na stolici zagrebačkih biskupa, objavljenoj u Lepoglavskom zborniku 1993. , Zagreb, 1994, str. 7–49.; Gašpar Ulmer, Subotička Danica za 1996, Subotica, str. 215–218; Stjepan Beretić, Franjevci i najstarija subotička matica iz 1687., Subotička Danica, Subotica 2001, Subotica, str. 243–246.

 Damir Borovčak,

Preuzeto s  www.hkv.hr

POZIV NA PROMOCIJU KNJIGE AUTORA MILE PRPE


P O Z I V N I C A


ČAST NAM JE POZVATI VAS NA SVEČANU PROMOCIJU KNJIGE
AUTORA

MILE PRPE


SONETNA RAPSODIJA

(DIVOT IZDANJE)

s 444 soneta i 18 reprodukcija
autorovih ulja na staklu 

SVEČANA PROMOCIJA ODRŽAT ĆE SE 

u petak 04. 11. 2011 u 13.h


U ATRIJU MUZEJA MIMARA

Zagreb, Rooseveltov trg br. 5


U PROMOCIJI SUDJELUJU:


Autor 

MILE PRPA

Promotori


Prof. Dr. ZVONIMIR ŠEPAROVIĆ
Prof. Dr. NIKOLA DEBELIĆ
Dr. PETAR VUČIĆ 


Moderator 

 
Novinar MARIJAN MACHALA



Organizator promocije


Izdavač 











Preuzeto s http://www.viktimologija.hr

MIRA IVANIŠEVIĆ -POVODOM ROĐENDANA GENERALA GOTOVINE

56. rođendan generala Gotovine

 

Ante Gotovina 

U čast rođendana generala Ante Gotovine u Splitu Udruga „Pro Deo et Croatia" i Udruga Hrvatske Domovinske vojske 1941. -1945. Podružnica Split su organizirale večer domoljubnog pjesništva „Na zapovijed, generale".


Večer je započela s „Lijepom Našom" i poznatim domoljubnim pjesmama koje je izvodila muška klapa „Šufit" iz Splita.


Pjesme su recitirali branitelji, mnogi s visokim činovima, koje su napisali za vrijeme rata i poslije. Kroz pjesme su izrazili svoje osjećaje i razmišljanja. Pjesme svih autora su ispunjene ljubavlju prema svojoj domovini Hrvatskoj i narodu i želji za slobodom, ne misleći na vlastitu sigurnost.


Teško mi je izdvojiti samo neku pjesmu, jer bilo bi mi drago sve recitirano prenijeti čitateljima ovog portala. Izabrala sam dvije pjesme brigadira Ivana Pavić-Mrguda, za koje mislim da su aktualne i u sadašnjem vremenu.



Hrvatom se zvat


Zbunjen, uznemiren, još ne mogu spat,


spoznaja mi gorka suzom muti vid,


prije tri godine ja odoh u rat,


a ti doma sjediš, i nije te stid


Hrvatom se zvat!


Domovini dadoh sve što mogah dat,


a ti vrebaš što još možeš joj oteti.


Gledajuć te sada trebao sam znat


da ti nije bilo ni na kraj pameti


Hrvatom se zvat!


Važno ti je bilo svoju mrežu tkat,


u virove mutne bacat je po noći,


stalno vući punu i nikad ne stat,


nadajuć se tajno, da ćeš ipak moći


Hrvatom se zvat!


Rat nas još udara, ko kovački bat!


Smrt nam grobnim dahom i sad život briše,


kao bijesna bura tanke trave vlat!


Preživim li, kunem ti se: Ne ćeš više


Hrvatom se zvat!



Zar te više ne ću moći prepoznati

S krvnikova panja, s mačem iznad vrata,
o, najdraža moja, domovino, mati....
vratiš li se živa, sada me strah hvata
da te više neću moći prepoznati!

Moćnici ti sude, družba nesmiljena,
podle smicalice brižljivo krijući,
podmuklo te daju bacit na koljena!
Lagano te dave, krv tvoju pijući!

Od tebe će htjeti da me zaboraviš,
da me razodjeneš, pred svima,do gola,
poslušnika njima od mene da stvoriš,
da mrvice jedem sa njihova stola!

Ne presijecaj venu što me s tobom veže!
Ne pitaj od mene što ne mogu dati!
Ledena mi ruka noćas srce srce steže,
da te više neću moći prepoznati!



Haag 

Večer su uljepšale i dvije gospođe,Branitelji pjesniciPjesme su recitirali branitelji, mnogi s visokim činovima, koje su napisali za vrijeme rata i poslije. Kroz pjesme su izrazili svoje osjećaje i razmišljanja. Pjesme svih autora su ispunjene ljubavlju prema svojoj domovini Hrvatskoj i narodu i želji za slobodom, ne misleći na vlastitu sigurnost Viktorija i Mila, koje su s braniteljima bile 24.09. u Den Haagu i donesenu zastavicu i crveni karton darovale su jednom pjesniku. Ali riječi gđe Viktorije su odzvanjale kao obveza svima nama nazočnima: „Putovala sam s braniteljima, koji su u rat otišli veoma mladi, i danas su ponosni domoljubi, puni želje da general Gotovina bude oslobođen, zadržali su dostojanstvo i nikada ih ne smijemo zaboraviti."


Večer je završila u prijateljskom raspoloženju s potpisivanjem rođendanske čestitke generalu Gotovini, bez politiziranja ili širenja mržnje, u uvjerenju da bolje sutra ovisi samo o nama samima.


Nakon večeri ispunjene emocijama razmišljala sam o hrvatskom čovjeku željnom rada, privrženom obrani u ratu stečene domovine, a tako usamljenom. Kako dopušta da mu vladaju najlošiji ljudi, kojima ništa nije sveto, koji sve rade da general Gotovina ne bude oslobođen, jer ga se boje, premda bi njemu bilo najvažnije biti s obitelji i tamnicu zamijeniti sa sunčanom Dalmacijom, koji nas prodaju samo da ne bismo bili svoj na svome i da nestanemo. Ne diraju ih radnice Kamenskog, radnici Đakovštine i mnogi ostali radnici žrtve pretvorbe. Sa zastrašujućim frizurama i uzornim odjelima se svađaju između sebe navodni „lijevi" i „desni" u borbi za vlast. Hoćemo li im i dalje svojim neizlasku na izbore dozvoliti da vladaju?


Nadajmo se i molimo da se pojavi opcija koja će zaslužiti naše glasove.


Preuzeto s http://www.hkv.hr